06.05.2010., četvrtak
Ranjene ptice
|
A dobro. Danas se nisu vježbali na meni pa mi ruka neće biti puna plavih masnica kako je prošli puta bila. A nisu vježbali jerbo sam bila oštra i direktna "hoću da mi renata vadi krv". točka. kraj diskusije. Pa je Renata to i napravila! Ni rupica se ne vidi, kako žena to dobro radi. Druge su za nju amateri i diletanti. Ako to itko zna znam ja, dakle sa mnom ne treba raspravljat po tom pitanju. No su ipak raspravljale. Ostale sestre. Vjerojatno postoji među njima nešto što nisam uspjela dokučiti. "to Levant hoće Renatu zato osjeća dobru energiju od nje". "Nije istina" odgovorila sam "osjećam dobru energiju od svih vas". Jer zaista su krasne. Osim nekih vještica ali tih danas nije bilo. Zaista su dobre. I puno rade i predane su. Al kod vađenja krvi nisu sve iste i bok. Dva tjedna sam nakon zadnje kemoterapije hodala sa podljevima i na desnoj i na lijevoj ruci jer sam se budala zanijela i dala se u ruke amaterima. Ne znam što mi je bilo, ratnica se negdje bila sakrila. Spavala je valjda. Pa je obična Levant došla i pružila ruku. Amaterki. Pa joj je rekla, ali prekasno "vadite igu dosta je bilo!" CCC...siktala sam. Mislile su da sam luda, al kad je dosta dosta je. Pa sam morala ponoviti postupak i drugi put. A poslije i treći. Ovoga puta ratnica se probudila. Pa se po tom pitanju nije dala. Onda sam išla na prijavni pult. "uputnica?" . Ups. Ko da sam mutava! Kao da sam pala s marsa! Ratnica je i tu zaspala, ratnicu pod hitno treba probuditi, opustila se. Onda sam razmišljala "čekaj malo, pa ja uputnicu nisam ni dobila". I onda me počeo hvatati bijes. "Zar na sve moram ja misliti?" pomislila sam, jer ja ne mogu doktorici opće prakse , pa mi to obavljaju drugi. A ti drugi su se isto zanijeli. I zaboravili. Svi su zaboravili. Dobro, ništa, nema veze. Donijeti ću . Znaju me u bolnici, pa već sam tamo inventar. Kad budu radili inventuru na mene će nalijepiti inventurni broj. Nije to što smo svi (i doktorica i osoba koja je išla po recepte i uputnicu i doznake za bolovanje, i ja) zaboravili istu, nije to, nego je to što mi treba logistika od barem 10 ljudi. A ja to nemam. Jednostavno nemam. I ono malo logistike što imam pokušavam ju previše ne opterećivati. Što mogu sama napravim sama. No nije dovoljno, jednostavno nije dovoljno. Kad si bolestan onda nisi samo bolestan nego si i nemoćan. Nemoćan obaviti sve što se traži od tebe, nemoćan biti na istom mjestu u isto vrijeme i tako svaki dan.I to još po mogućnosti s osmjehom na licu da se drugi ne bi osjećali loše. Jerbo ne znaju kako da te gledaju. I što da misle. Pa onda nabacuju na tebe osjećaje krivnje "što se ti ne javljaš što si se povukla?". Mislim halo! "baš smo zaključili da si bezobrazna što se nisi javila". Mislim halo! (za ovo nisam sigurna da li je bila šala. moguće da je. ako nije žao mi je da imam takve prijatelje. Stvarno žao. Učim. ). ili "recept vam je istekao baš jučer, odite doktorici da vam produži datum" ili "te vam tablete koštaju 140 kuna a recept mi donesite sutra". Mislim halo! I tako. Osim što izdržavaš terapije, pitanja drugih ljudi o tome kako si ili kako nisi, slušaš savjete sa svih strana, pokušavaš ostati smiren i normalan, osim toga još se moraš bakćati i sa ljekarnama i njihovim zahtjevima. No to sam već apsolvirala. Sve odrađujem šutnjom. Podizanjem jedne obrve. Okretanjem i odlaženjem. Zdravo , nema me, jebite se. Malo po malo ostaješ sam. Jer ti dosta pitanja, jer ti dosta savjeta koji nemaju veze s mozgom, jer ti dosta mahnitanja drugih ljudi oko tebe, jer ti dosta njihove nezgrapnosti u odnosu s tobom, jer ti jednostavno dosta... I tako. Idu dani. |
