greeneyes

(Mati Sušiloviću)

Kad umrem, pokrijte me pjesmom
da pobijedim samoću i studen
u dubokom grobu i tijesnom,
da ne budem sam kad budem

prošlost izgubljenih dana
i kad budem spomen samo
vjetru i tišina vječno sama.
Pokrijte me pjesmom tamo

gdje nema glasa moga stiha,
gdje samo glas tišine zbori
i pjesma smrti, snažna, tiha
iz grudi zemlje. Iz mene ori,

a nema, nema više moga glasa.
Nešto drugo govori iz mene –
Pjesma vjetra u samoći klasa,
pjesma trave i cvjetka što ne vene.

I bit ću pjesma vjetra u križa samoći,
pjesma koju samo rijetki će čuti,
i bit ću stari bor i strah od njega u noći
kad kraj mene prođu tuđi puti.

Kad umrem, pjesmom me pokrijte
da pobijedim samoću i studen,
da nisam tišina. Stihom me skrijte,
da ne budem sam, kad sam budem.


deset godina je prošlo...