greeneyes

Nebo se rasipalo suncem tog
dana. Sjedila je sama
u ružičastom hladu svog
šešira, kao neka zalutala dama

s knjigom Ratnika svjetlosti
u ruci i s pogledom plavim
u rijeci, okrunjea svojom svetosti.
Licem u lice s anđelom pravim

osuđen na samo pozdrav i stid
skrio sam se u tamu hlada
i divljenjem ludim razumu zid
tamnice sam gradio. A mlada

dama, kao božanstvo, po mudrosti
rukom ide. No radost mi ote
moju neki dječak u ludosti
kad ju zovnu, mene ubi: Charlotte.

Ona sklopi mudrost svijetlu,
nasmija se i podiže pogled plavi,
a ja osta sam na svijetu
i ona sama u mojoj glavi.
(bj)

S visine
oznojena zvona
propuh
molitvama prave

Od sunca
otežale ruke
u anđelova krila
se sklapaju
i mole za kap s neba

Zemlja je žedna
duša još žednija
(suhi Bože)
(bj)

Ti negdje duboko
caruješ u meni
i svaki jauk
mojih leđa te boli
i šutiš u meni
dok se čovjek cijedi
s mojih obraza
i jauk s usana
reži
(bj)

Kotrlja se
jadna sama

puna straha
puna srama
kao dama

tiho hladno
kao rosa
puna žara
gola
bosa
(bj)

Nećemo ubiti ptice
jer više nemamo mrvica
prestat ćemo vrištati
i pustiti ih
da nas odvedu do Boga
koji im je rekao
da ne brinu što će jesti
(bj)

Umoriš me nekad
Napaćena zemljo
zamrzim te
zamrzim jutro u kojem moram
pomisliti na tisuće gladi koje iznova pužu
i ne daju mojoj gladi titulu najgladnije

Umoriš me nekad
Napaćena zemljo
koju nitko neće
a svi hoće

Umori me dan u kojem
stotine suza postanu nejake i mlake
pred glasovima koji se ne slušaju
koji se gledaju i ne razumiju

Umori me dan u kojem ne razumijem
ni njih ni sebe
ni tebe napaćena zemljo
ne razumijem
zašto postojiš

Umoriš me nekad
Napaćena zemljo
slušam kakva si bila
slušam kakva bi mogla biti
a kakva nikad biti nećeš

I plašiš me Napaćena zemljo
tjeraš me
a ja ne bih nikud
ispod ovog neba
pod kojim sam naučio
padati i ustajati se
plakati, smijati se, ljubiti
i s najvećom boli grliti smrt

Plašiš me i tjeraš Napaćena zemljo
i s mojih leđa brišeš misao
Vratiti se
(bj)

Koliko puta umrijeh
koliko puta se raspeh nad sobom,
nad stazama kojima lutam
i nad životom u kojem smisla ne vidjeh

Koliko puta u prah se pretvorih
i prosuh se uokviren u svoje jade
misleći da u rukama držim spas nad opipljivim
režući ga oštricama
u nebrojene mrvice neopipljivog

Koliko putra umrijeh
i ne zaplakah
nego sa smiješkom se rastadoh od svjetla
u mrak da pođem zauvijek
najcrnji, najfiniji,
najcrnji

Koliko puta umrijeh
a ostadoh živ
prevaren sam sobom
da iza sebe ostavljam svjetlo
i ispred sebe stotine rajeva
koje ću birati

Koliko puta umrijeh
a ostadoh živ
raspet
nasmiješen
uokviren u svoje jade
najcrniji
(bj)

Sapirem sa sebe
zadimljenu noć
na ostavljenim stolicama
stotine priča ostalo je da se klati
tjeram svijet sa sebe
od urlika
umotanih u pokušaj
pristojne riječi
u mraku ostaje
samo uzdah
ključam svijet
od sebe
brišem kapljicu
truda
i u tuđih
četiri zida
ukrašena mrvicama
moje mašte
zovem san
da šuti
(bj)

Sve, sve opet miriše na kišu
i opet će se tihe tuge liti.
Bolesno do kraja uspomene dišu
i baš je teško pod tim nebom biti.

Kišni grad, grad od kiše, kiša,
sve me tako usitnjava i lomi
a duša jadna htjela bi bit viša.
Pod kišom tonem, umirem i zlo mi.

Dajte mi sunca na moje prozore
da vidim svjetlo, zlato zore,
pa da umrem svečan na rukama

sunca, suh bez kapi sive kiše.
Dajte ludoj duši da podigne se više
a ne da mrije u kiši u mukama.
(bj)

Neće san
a širom sam
otvorio prozore
i napravio mjesta
na jastuku
za žutu mjesečevu
glavu
da počine
i ugasi se

Neće san
a tišinu sterem
pod tijelo
puno riječi

Neće san
ni mjesec
a oči bi htjele
(bj)

U sitne sate
kad zvonik
duboko sniva svoj san
i kad se noć
pospano i lijeno
skida
za zoru
ja
najbudniji na svijetu
čekam
vjetar
san
i moru
(bj)

Pred bogom Sunca
u mojim rukama
topi se dan
u kornetu
hrskavih nadanja
(bj)

Nacrtao mjesec
na mom jastuku
zvrkove za novo jutro
niti imam
ruku da pokrijem kosu
niti snova
da se počešljam
(bj)

Nacrtalo sunce
na mom
zidu prozor
niti imam snage
da ga otvorim
niti mašte
da razbijem
staklo
(bj)

Sve kapi Božjih kiša
i onih za koje mole suha polja
i onih koje proklinju blatnjave ulice
skupile su se u meni
Sve tuge najtužnijih ptica
nad mojom glavom svile su gnijezda
i sve zvijezde što plaču
za otupljenim kracima svjetla
zapetljale su se u moju glavu
i sipaju suze umjesto žutog sjaja
Samo ja ne plačem
najtužniji
najpuniji
svih kapi Božijih kiša
onih koje se mrze i proklinju
A trebao bih
(bj)