Kopija uvijek ostaje samo kopija

četvrtak, 29.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Dobila sam nedavno zanimljiv mail. Prvo sam oklijevala otvoriti ga jer je anonimna adresa, odnosno, čudnog naziva. Mislim si, reklama, ali hajde, da vidimo novi Top shop proizvod.
Ono što sam pročitala me zaintrigiralo.
Simpatična osoba o kojoj ne znam stvarno ništa osim da čita blogove mi je rekla kako je zapazila da se moje konstrukcije rečenica, moje obraćanje publici i moj stil pisanja ponavljaju. Kod drugih blogera. Uz opažanje, osoba mi je poslala i linkove tih blogova.

Ranije sam već u komentarima jednog od blogera ovdje vidjela da mu je anonimna osoba napisala da me kopira i da nije originalan. Pomislim si, ajde idem čitati. I da, našla sam se. Našla sam stvari koje se u postovima od prije pola godine nisu javljale, koje su zadnjih mjesec dana prisutne. Toliko koliko ja imam blog i koliko me čita. Prosurfala sam i blogovima osoba iz maila i da. Ista stvar, neki malo više, neki malo manje.
Da se razumijemo, neke stvari nisu i ne mogu biti samo moje, to je jasno, ali neke baš jesu i to se vidi.
Ne znam laska li mi to ili me smeta. Nekada mi je super jer vidim da moje pisanje nije bezveze i da se nekome sviđa, da želi imati crtu mog stila, a onda opet, ne želim da me ima posvuda, da se moje fraze i moj stil povlače kod drugih. Ja sam originalna, nemam ništa kod sebe što sam vidjela od nekoga. Ništa. Nekome se to sviđa, nekome ne. Onima kojima se sviđa, pohvale, ali ne ''ukradu''. Pišu dalje svojim stilom. Volim raznovrsnost i volim različite stilove. Volim kreativnost i slobodu. Svi smo različiti i svi stvari interpretiramo na različite načine. Zašto ideš moju rečenicu koja ti se sviđa ubaciti k sebi? Sigurna sam da imaš svoju, možda i bolju od moje.

Moram vam reći, postoje dvije blogerice koje čitam i kod kojih zapažam na kraju svakog posta istu rečenicu, svojevrsni pozdrav. Tako je i moje do čitanja što je eto, jedno od stvari koje viđam kod ljudi iz maila kao novitet. Nije baš originalno, to se mora priznati i nije nešto što opisuje mene, ali je od nedavno upotrebljavano kod drugih. Još je par takvih sitnica koje više nisu samo moje, ali mi je drago da je to netko primjetio.
Moj stil i dalje ostaje isti, riskiram ja i ovim postom da me se proglasi umišljenom, bahatom i slično, feel free to do it, mene laži ne bole.

Ovo vam ne pišem zato što sebe želim uzdići, reći kako sam svima ja ''uzor'' nego želim svima koji su ikada preuzeli nešto moje poručiti da sam sigurna da možete bolje. Čitam vas ja i dalje, bez brige. Čekam napredak i nešto vaše.

Budite svoji jer svi drugi su ionako zauzeti.


Pozdravljam vas, uz toliko popularni -

Do čitanja!

Loši glumci, loše predstave

utorak, 27.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Znate što me muči posljednjih dana? Zapravo, čitavo vrijeme, ali posljednjih dana malo više. Licemjerni i dvolični, trolični ljudi.
Ono kada ti glume prijatelje samo ako nešto od tebe trebaju, ako si im koristan za bilo što.

Ajmo na kavu, nisam te baš dugo vidjela! Baš mi fališ.

Odeš na kavu i onda te na kavi ni ne pita kako si, što je kod tebe novo. Ne, samo ti indirektno daje do znanja zašto joj trebaš. U međuvremenu se nalazi s nekim drugim na kavi i priča kako si ti ovakav, onakav, kako se samo žališ, kako je čula ovo, kako je čula ono o tebi, pa užas kako je tako nešto mogla i sl. Tu priča ne staje. Tri dana nakon ode na kavu s trećom osobom i da samo znate što onda priča o prethodne dvije. Pogodite. sigurno ne spomene uspjehe na faksu, poslu, obitelji. Ako i spomene, sve je to preko veze, sigurno.
Ti joj za to vrijeme pomogneš s time što je trebalo, radiš nesvjesno budalu od sebe. Javiš da je ''sve sređeno'' i ona zove na cugu da ti se zahvali.
Jao baš si super, hvala ti do neba za to. Super mi je kako ti sve sama postižeš trudom i radom. Dugujem ti.
Duguješ, da, ali ne uslugu ni slično. Duguješ mi da se, oprostite dragi moji na izrazu, ne posereš po meni prvom prilikom.

Osoba sam koja će stvarno ako može pomoći na bezbroj načina, neću te tražiti uslugu natrag. Neću te smatrati svojim dužnikom. Jedino što ja zauzvrat tražim je da me ne blatiš okolo. Da ne iskaljuješ svoje frustracije preko mene koja sam ti pomogla.
Svi mi tračamo, to je ljudski i ne lažimo se. Realno, čuješ nešto i podijeliš to s najbližima, ali barem ja, toj osobi onda ne glumim ne znam kakvo prijateljstvo, bliskost, povezanost ili ljubav.
Ne pokažem ni uvijek otvoreno da mi netko ne paše ( iako ja to teško susprežem ) jer vidim da je netko samo prolazan u mom životu i nema potrebe za ''neprijateljstvima''.
Svatko s kim se ja družim, a pod time mislim na ljude s kojima se čujem skoro na dnevnoj bazi i s kojima stvarno o nečem mogu razgovarati, nije bio predmetom trača od mene. Nijedne ružne riječi iza leđa. Odgovorno to tvrdim. Ne bih mogla tim ljudima gledati u lice, a par sati prije sam govorila ružne stvari o njima.
Zanima me i kako te treće osobe, koje uvijek upijaju tračeve o drugima ne shvaćaju da nakon što oni upiju te riječi postaju dijelom začaranoga kruga i da su oni slijedeći na tapeti?
Odluka koju sam (napokon) donijela je i da od danas, nemam više posla ni sa ljudima koji me trebaju periodično. Ne srećo, nećeš mi se javiti samo da me iskoristiš, a prije toga se nismo čuli godinu dana. Nećeš, pod cijenu da ''izgubim'' sve te poznanike s kojima izmijenim par riječi na cesti ako se sretnemo. I da, pod cijenu da se proširi trač o meni. Samo daj, više o sebi govoriš.
Svaka slučajnost sa stvarnim osobama (ni)je slučajna.

Do čitanja!

Moje karting iskustvo

subota, 24.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Za rođendan sam od dečka, između ostalog, dobila i kupon za karting. Pet vožnji od po deset minuta u Karting areni Zagreb. Oduševljenje, jer, ako me pratite, znate koliko volim adrenalin, brzinu i Formulu 1.
Prvi dio kupona otišli smo iskoristiti jučer. Prije par godina sam bila na jednoj vožnji, ali se ne sjećam toga detaljno, a i nova je staza pa nisam znala što očekivati. Išla sam s dozom straha jer nemam baš vozačkog iskustva. Kako mi je bilo? Ostanite sa mnom.

Dolaskom ispred arene adrenalin se povećao jer je zvuk go-karta bio sve jači. I sve mi je jače pasao. Podsjetio me na davnu 2011. i utrku F1 u Mađarskoj. Miris guma i benzina. Volim to. Staza je velika i prostire se i van, ali je bilo hladno i bila je zatvorena. Ovo je dio staze koji sam fotkala prije prijave u vožnju.



Prijavili smo se, dobili driver licence, uzeli kacige i štitnike, čuli pravila i bili smo spremni. Sjela sam u kart i adrenalin je bio na vrhuncu. Što i kako ću? Kaj ako se zabijem u prvu gumu? Pitanja su se rasprsnula onog trenutka kada sam stisnula pedalu gasa. Prvi krug mi je bio težak, morala sam procijeniti u kojem zavoju da kočim, u kojem mogu i pod punim gasom, kako mi se kart ponaša na kojem dijelu staze. Zato je vrijeme prvog kruga bilo lošije. Svaki sljedeći je bio bolji. Tih deset minuta mi je prošlo kao dvije. Pauza prije druge runde.
Druga runda, novi kart. Opet privikavanje na njega, tromiji je i manje me sluša. Nema veze, 'ko je gazda, on ili ja? Sad nas je sedmero u utrci, bit' će pretjecanja, propuštanja, sudara. Ok, go girl. Jedina si cura, valjda neće biti tako agresivni. Vraga nisu bili. Sve je išlo super do zadnjih par krugova kada se jedan od vozača zabio u moj kart, potpuno me izbacio s trkaće putanje i zabio u zaštitnu ogradu. Ozljeda (barem tada vidljivih) nije bilo i nastavila sam dalje. Sve me to usporilo i vozila sam više defenzivno i zato sam utrku završila zadnja. Doduše, ne s puno kašnjenja, ali zadnja. Ili prva od iza? Ovisi kako gledate. Svoja vremena na kraju utrke dobijete na mail s detaljnom analizom vaše vožnje.

Izlaskom iz arene sam vidjela da imam žulj na palcu od volana i da me bole prsti. Nije to lagano, a nisam ni ja baš prejaka. No, u konačnici, predivno iskustvo, vrijedno ponavljanja na koje idemo sljedeći tjedan. Ostale su nam još tri vožnje i više neću biti defenzivna vozačica. Lupam po gasu, pa što bude. Težih posljedica od još jednog žulja i pokoje masnice ne može biti. Vrijedi li to toga? Definitivno. Ako želite vidjeti još koju fotku, pratite me na Instagramu i Facebooku ( linkovi u opisu ).

Jeste li vi iskušali karting? Kakva su iskustva?

Do čitanja!

Najdraži film

petak, 23.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Danas imate ekskluzivnu priliku saznati koji mi je omiljeni film i zašto, a možda upravo dobiti dobru preporuku za zamotati se u dekicu i ubiti hladno vrijeme. Ako vas zanima, ostanite tu, ako ne, desni gornji ugao sa oznakom X je mjesto za vas.

Trećeg rujna 2009. godine izašao je film Inglourious basterds. Ja sam tada imala 16 godina i dok su svi tada iščekivali Bridget Jones i sl., ja sam gadove. Film je bio toliko najavljivan da sam očekivala spektakl. To sam i dobila. Film stoljeća.
Tematika mu je ratna, smješten je u vrijeme Drugog svjetskog rata, u doba kada je Francuska bila okupirana. Film ima 5 poglavlja, a ukupno trajanje mu je 153 minute, što je za Tarantina i tipično. Jezici kojima se govori su engleski, njemački i francuski.

Radnja i započinje tako da njemački pukovnik Hans Landa (Christopher Waltz) dolazi u selo u Francuskoj gdje se skriva posljednja obitelj Židova. Nadmudrivanjem s domaćinom koji skriva obitelj uspješno je, Landa shvaća prijevaru i mjesto gdje se obitelj skriva i ubija ih. Jedina preživjela djevojka, Shosanna Dreyfus uspijeva pobjeći te par godina kasnije sprema krvavu osvetu.



Paralelno tome, poručnik Aldo Raine (Brad Pitt) predvodi skupinu vojnika (gadova), američkih židova, kojima je povjeren jednostavan zadatak: pronalaženje i ubijanje nacista.

Pucnjava, nasilje, spletke, prijevare, lukavost, humor - ono je što krasi ovaj film. Prožet je inteligentnim forama čemu najviše pridonosi Hans Landa, odnosno genijalni Christopher Waltz, koji mi je ujedno i najdraži glumac. Hans Landa iskusan je pukovnik kojem ništa ne staje na put, a ako i stane, biva uništeno. On je inteligentan, sa iznimnom moći zapažanja detalja koje onda koristi protiv protivnika očitim sarkazmom.

Kako film završava, tko je koga nadmudrio, susreću li se Landa i Raine, tko je kome na kraju pomogao, kako završava slavni Landa, a kako sam Hitler, doznajte sami.
Mogla bih vam napisati cijeli sažetak, film sam odgledala sigurno jedno desetak puta, 7 godina je na tronu najboljih filmova, znam svaki detalj, svaku scenu, skoro svaki dijalog, ali vam ne želim kvariti ako ga odlučite pogledati. Imate moju toplu preporuku.

Ako ste ga gledali, recite dojmove, ako niste, a budete, javite mi dojmove i onda, zbilja me zanimaju.

Do čitanja!

Challenge - Day ... ni sama ne znam koji ...

četvrtak, 22.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Vrijeme je da priznam poraz u blog izazovu. Nije išlo. Došla sam do pola, ali obaveze su bile jače od mene. Sad ih imam malo manje, ali ne mogu se više vraćati na staro. Odlučila sam ne nastavljati po redu nego iz ostatka izazova izvući najbolje teme i dati im maksimum jer o nekima ni nemam što, pa bi to bio jako loš (prislini) post, a to si na blogu ne želim ni dozvoliti. Kada njih iscrpim, kreću samo moje teme i samo kada ja to želim.
Danas ću vam onda iz svoje perspektive pokazati što je samokritičnost. Naime, tema je što bih promijenila na sebi.
Bio je post s temom vrlina, sada suprotno, malo lakše. Uvijek sam bila kritičar, ne samo prema drugima nego i prema sebi. Težila onom najboljem, a kada bi mi netko i rekao da sam to dostigla, išla bih i dalje, jer to za mene nije bilo to. Moje promjene koje bih radila ne tiču se fizičkog izgleda, jer ne da sam prezadovoljna nego mi to nije važno, prije je i bilo, ali odrasla sam i shvaćam da je to sporedna stvar. Karakter je sve.

Prvo što bih promijenila na sebi je ponos. Jako sam ponosna i jako držim do toga. Nema šanse da bih se ja ispričala za nešto za što nisam kriva, a ako i jesam, teško mi je. Vjerojatno je do horoskopskog znaka, ali ne mogu protiv toga. Ista stvar je recimo i kod svađa, ja se nakon nje jako rijetko, gotovo nikada ne javim prva, mada to poželim. Nije važno ni s kim sam se posvađala, dečko, frendica. sestra, starci.
Uz to se veže i moja tvrdoglavost jer ja jako rijetko popustim, štoviše, ljutim se ako nešo nije po mojem. Nekada me ljutnja prođe odmah, nekada dovede do svađe pa onda ide onaj ponos. Kada ja sebi zacrtam nešto, to uglavnom mora biti tako i ne popuštam osim u iznimnim okolnostima, ali samo jako iznimnim. Tako je bilo oduvijek i ljudi koji su sa mnom dugo to znaju. Zna to biti jako iritantno i naporno, posebno ako je netko drugi isto takav.

Zadnje što bih voljela da mogu promijeniti je da se ne vežem lako. Nažalost, oduvijek se vežem. Čak i za stvari. Eto npr. kišobran kojeg mi je tata kupio još u srednjoj školi. Meni i sestri, iste. Sestra je svoj izgubila nakon deset dana, ja svoj još imam. Već negdje 5 godina. Prošao je sa mnom sve moguće kiše, oluje, mećave i tuče. Malo je potrgan, ali služi svrsi. I toliko ga volim i čuvam. Pa ljudi, ja mu tepam. On me doduše neće tako lako ostaviti, za razliku od ljudi. Za njih se jednako lako vežem, ali i jednako lako ostanem razočarana. Malo mi treba da mi netko bude prirastao srcu. Znam da to ne bih smjela, da se previše izlažem i u to sam se više puta uvjerila i malo, ali malo sam sad i opreznija, no opet ne onoliko koliko bih trebala. Ne vjerovati svakome i ne očekivati da će ti svatko do kraja života biti prijatelj.
Ja sam doduše, presretna jer imam dečka i prijateljice koje će mi to stvarno biti do kraja života i dovela sam se do situacije da mi na tom levelu više nitko ne treba.

To su stvari koje bih voljela potpuno, do temelja promijeniti. Ne biti tvrdoglava, preponosna i naivna. Nešto se mijenja lakše, nešto teže, nešto nikako, ali svi imamo takve mane s kojima se mora i može dalje. To je život. To smo mi, ljudi. Nesavršeni.
Ako ne možeš promijeniti, prihvati i izvuci pozitivnu stranu toga.

Budite iskreni, koja je vaša najveća mana?

Samokritičnost je vrlina i pomaže.


Do čitanja!

Što me uvijek razveseli? - Challenge - Day 15

nedjelja, 18.09.2016.

Pozdravi i dobrodošli na moj blog. Ajmo se pretvarat' da ne kasnim s postom. Može? Hvala.

Današnji dan mi je idealan za pisanje na ovu temu jer pada kiša, sve je sivo i tmurno, ja sam umorna, a imam toliko za učiti jer me čeka ispit u utorak. No, u pauzi, tipkam ovo.

Što me razveseli?
Psi. Mogu biti toliko tužna i nikakva, ali kad mi priđe pas, bolje mi je. Bilo koji, dovoljno je da me pogleda velikim okicama i ja sam bolje. Dobro, ok, i hrana. Nešto slatko, npr. sladoled, oni kiselkasti gumeni bomboni, čokolada. Dobro, okej, bilo kaj slatko. Ili slano, kad bolje razmislim. Uz to mi daj i neku dobru knjigu, kavu, dekicu i pusti me tri dana na miru. Onda sam vesela.
Dečko isto, ako donosi nešto od ovog navedenog. (Šalim se, dragi.)
Dobra serija ili film isto pomaže, ali sve je ionako stvar razloga zbog kojeg mi treba nešto da me ''digne''. Nekada može pomoći samo pusa, a nekada ni ovo sve u kombinaciji. I to je potpuno okej. Trebamo imati i takve dane, samo ne dopustiti da se pretvore u mjesece.

Sada za ozbiljno, najviše, ali najviše od svega me veseli činjenica što imam osobe koje me vole u takvom stanju još više nego što me vole nasmijanu i dobro raspoloženu i koje su spremne napraviti sve da se osjetim bolje, koje razumiju i suosjećaju. Koje nisu sebične. Veseli me druženje s njima, razgovori o ozbiljnim, ali i o najmanje ozbiljnim temama. Opuštanje s ljudima koje volim. Tu leži ključ (mog) veselja.
Kaže se da je veselje u malim stvarima i ja stvarno živim taj ''klišej''. Više me vesele sitnice koje netko drugi ne bi ni primjetio nego nešto što se planira godinama i što se skupo plaća.

Što vas veseli?

Do čitanja!

5 najdražih blogova - Challenge - Day 14

srijeda, 14.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog. Nije ovaj post izašao jučer, učenje me spriječilo, ali za dobar (?) post nikada nije kasno.
Mislim da je danas na redu najnezahvalnija tema. Kako svrstati sve blogove koje čitam u top 5, a ne izostaviti nikoga? Sad sam tek shvatila zašto je ovo challenge, jer ovo se treba usuditi. Pisati o sebi i omiljenim jelima i nije baš preizazovno.

Za početak, ja sam dugo vremena na blogu (znamo priču sa starim blogom, da se ne ponavljam) i neki blogeri i blogerice su ostali tu i dalje ih čitam, ali sam si otkrila i neke nove, pa i ne samo s ove platforme nego i sa wordpressa. Tako, redovito posjećujem Male svetove kolegice blogerice Miljane. Blog sličnog naziva kao moj, pa i nije teško zaključiti zašto ga škicnem.
Svratim jako često ( ok, svaki put kad mi se pojavi da ima novi post ) i na Croatian Anon i uživam u tekstu s dozama humora, kritike i žaljenja. Sličnosti među nama je jako puno i dečko mi je jako simpatičan.
Djevojka od koje sam vidjela ovaj izazov je iza bloga No Matter What i od tada sam i na njenom blogu, pratim je u izazovu, a nastavit ću i kad se izazov završi.
Ok, to su tri. Nisu po nikakvom redu jer sam shvatila da ja to ne mogu / ne znam poredati jer nije da na nečiji ulazim pet puta dnevno. Još dva, mogu ja to.
Djevojka koja mi je isto jako draga i simpatična stoji iza bloga Tragovi vremena i koja u jednoj do dvije rečenice kaže toliko toga suvisloga što bih ja lupetala pola posta.
Zadni blog koji sam odlučila spomenti je Samo nebo zna . Osjećam silno poštovanje prema ovoj dragoj ženi koja nije imala lak život, ali je usprkos nedaćama kroz njega koračala podignute glave. Njeni postovi me nekada toliko dirnu, nekada nasmiju, a nekada samo klimam glavom i potpisujem svaku riječ.

Naravno, postoji još podosta blogova koje čitam, neke više, neke manje, ali morala sam izdvojiti pet. Sada mi je žao što ovo nije top deset blogova, kao što mi je bilo žao jer je ranije bilo top deset pjesama. Njih nemam toliko, blogova imam. No, ne mogu ni svaku temu proizvoljno mijenjati.

Ne znam jesam li ja ovim ljudima na ovoj listi, ako jesam, super, ako ne, ne. Ne bih voljela da me se stavi u tom izazovu na listu samo zato jer ja nekoga jesam. Moja lista je iskrena i bez kalkuliranja pa očekujem da su i njihove takve. Skoknite na ove adrese koje sam vam ostavila i pronađite nešto za sebe, a mi se čitamo sutra.

Teško razdoblje u mom životu - Challenge (13)

utorak, 13.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog. Kasnim s jednim postom (opet!), ali imam posla oko faksa i pisanjem još jednog posta za jedan portal - coming soon, pa se nadam se da će danas ovdje izaći dva posta, ali ako i ne, ništa strašno, samo ću preskočiti dan izazova, temu nikako, iako...

Ova tema nije nikako za mene, premlada sam da nešto što mi se do sada ružno dogodilo nazivam teškim razdobljem jer me toliko toga još čeka, a i ono što mi se ružno dogodilo ili se još događa želim zadržati za sebe i za sebi bliske ljude.

Svi u životu imamo uspone i padove i to tako mora biti jer se moramo naučiti ustajati nakon svakog pada, nešto iz toga naučiti. Imala sam ih i ja, imala si ih i ti, imao si ih i ti i imat' ćemo ih opet svi. Sve čovjek preživi i na sve se navikne.

Teško razdoblje ja bih definirala kao mjesece i mjesece, možda i godine nečega što je ružno i teško, ne nešto što je brzoprolazno, jer prolazno je ionako sve, no sve je opet podložno različitim percepcijama. Nekome je kraj svijeta i kada se dogodi najbanalnija stvar, a nekome nije teško razdoblje godine i godine recimo, bez posla. Stvar je karaktera, snage i podrške koju imaš od ljudi koje trebaš.

Trudim se, ne uvijek uspješno, gledati sve optimistično, jer kakve su ti misli, takav ti je život. Vjerujem da svojim mislima možemo ubrzati da sunce nakon kiše stigne što ranije. Ono će svakako doći, ali ako mi na to možemo utjecati, zašto ne?

Svima koji se nalaze u teškom razdoblju, želim da ga što prije prebrodite, onaj ''klišej'' da vrijeme sve liječi je točan, samo trebate vremenu dati vremena.
Svima koji nisu imali takvo razdoblje, ne želim da ga nikada nemaju jer se nikada neće naučiti nositi s njima, a jednom će svakako doći. Vama želim da dođe što kasnije i da što kraće traje.

Do čitanja!

5 najdražih pjesama - Challenge - Day 12

nedjelja, 11.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Unatoč mom današnjem silnom neraspoloženju i nekom tmurnom osjećaju odlučila sam vam predstaviti svoju top listu pjesama koje slušam i kada sam u ovakvom stanju, ali i koje slušam kada sam najraspoloženija. Deset ih ide u originalnom izazovu, no meni to zvuči puno i nisam sigurna da ih imam toliko pa sam mrvicu promijenila. Da odmah krenemo.

1. Ž. Joksimović - Lud i ponosan Pjesma je to koja mi je na vrhu već jedanaest godina. Što je u njoj posebno? Ne znam. Uživam u svakoj riječi, mogu je čuti kad i koliko god puta treba. Nije jedna od onih koja je danima bila na repeatu pa je sad više ne mogu čuti. Malo ljubavi, ponosa, odlazaka, vraćanja. Svi se nalazimo u njoj, a i to je Željko. Može napraviti pjesmu o bilo čemu, bit' će s dušom.

2. D. Merlin - Moja mala Židovko Nikada me nijedna (ratna) tragedija nije pogodila kao nacistički zločini, a s njima najmanje imam veze. Kao sirota Anna Frank koja je tek bila na početku života. Ni kriva ni dužna. Moja mala djevojko, ti znaš kako je to.

3. Coldplay - Paradise Para-para-paradaaajz. Pjesma koja je bila hit dok sam bila u srednjoj, stalno se negdje vrtila, prelako mi je ušla u uho, a i slonić iz spota je presladak. Volim je i danas i često je poslušam.

4. Toše Proeski - Žao mi je Da, Toše, žao mi je što te nema više.

5. Nina Badrić - Dodiri od stakla Dama. Diva. Ne znam bolje riječi kojima bih opisala Ninu. Ovu pjesmu sam izdvojila jer mi je njezina najdraža i jer u njoj ima toliko emocija i ljubavi.

Eto, pišući ovo i slušajući sjetila sam se još jedne meni drage pjesme. Ipak je top šest pjesama, ali ovo je ionako moj blog i mogu što hoću.

6. J. Timberlake - Mirrors Yesterday is history, tomorrow's a mystery. Pjesma koja me naučila da danas jesi, sutra već možda nisi.

Moj glazbeni ukus je različit, osim ovih šest pjesama i šest izvođača ja ih još imam hrpu, ma hrpetinu. Od stranih do domaćih ( ili barem onih s ex-yu područja ). Istina je da najviše volim balade i smatram da ih je jako teško napisati. Koliko god tužne, mene one opuštaju.

Linkajte mi vašu najdražu pjesmu i recite zašto baš ona.

Do čitanja!

Gdje se vidim za 10 godina - Day 11

subota, 10.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Dan je jedanaesti, subota je, jutro je, sjedim ispred laptopa, pijem kavu i pišem ovo.
Gdje se vidim za 10 godina... Tada ću imati 33. Brzo će me sustići to i nadam se da ću ovo pročitati tada i vidjeti koliko mi se ostvarilo i koliko mogu predviđati. Ili uopće nije stvar predviđanja? Možda se radi o trudu, marljivosti, upornosti i predanosti? Ostaje mi čekati da saznam.

Svi razmišljamo o budućnosti, neki prije, neki kasnije. Ja sam počela nedavno. Približava se ( kao pravda, sporo, ali dostižno ) kraj mog faksa i pitam se gdje ću biti za 10 godina ili barem gdje bih voljela biti. U poslovnom smislu, sve sam natipkala u postu u četvrtak, ako koga zanima neka klikne , tako da se ne želim ponavljati.
Ostaju mi jedino vizije koje uključuju moj privatni život. Tu je stvar jasna. Vidim se kako zasnivam vlastitu obitelj. Te godine su najbolje za to, možda nisu ''zadnji voz'', ali nisu baš ni prvi. Voljela bih da to bude s mojim sadašnjim dečkom i spremna sam uložiti sve da tako i bude. Volim ga, to nije tajna i u godinama smo kada i o tome razmišljamo, no živimo život pa kako bude.
Vidim se i s djecom. To se kako ja odrastam, mijenjalo.

Od faze joj, kak' su bebe slatke do maknite tu dječurliju što dalje od mene!

Danas sam mišljenja da želim klince, po mogućnosti i sina i kćer, ali kako bude.
Pod obavezno, psi. Već sam rekla kako su oni moja velika ljubav i kako ih neizmjerno volim i planiram imati najmanje dva. Neće biti ljepšeg nego kada se klinci budu igrali s njima, a muž i ja ispijali jutarnju kavicu na terasi i kada si djecu od malena priviknem na životinje.

Stabilan posao, obitelj, svi prijatelji, ali naglašavam, prijatelji koji su i danas uz mene i nitko sretniji za 10,15 ili 20 godina.

Nadam se da su se vama, starijim blogerima, ostvarile želje koje ste imali kada ste bili u mojim godinama, a nama mladima želim da se ostvare želje koje sada gradimo.

Do čitanja!

Čega se najviše bojim? - Challenge - Day 10

petak, 09.09.2016.

Pozdravi i dobrodošli. Deseti je dan izazova. Meni je ovo super.
Što mi nije super? Strahovi. Svi ih imamo, bili racionalni ili ne, u nama su.
Kao manja bojala sam se svega i svačega, baš sam bila plašljivo dijete. Banalan primjer, bojala sam se fotkanja za dokumente. Danas na njima samo tužno ispadam, ali ih se ne bojim. Bojala sam se i zubara. Ok, bojim ga se još.

Danas su mi najveće noćna mora pauci. To je onaj iracionalni strah, više fobija. Bojim ga se i kada je najveći i kada je najmanji. Bojim se kad mu vidim paučinu. Oduvijek je to tako i to će tako ostati. Evo jedan fun fact. Imala sam jednom pauka u sobi i trudila sam se da ga se ne bojim i ne zovem nikoga da ga ukloni i uspjela sam jer je bio na mjestu par dana. E, onda mi se on maknuo i nisam ga vidjela više i tu je nastala panika. Bilo me doslovno strah biti u sobi. Nakon toga ga više i nisam vidjela, otišao jadnik svojim putem, za mene nije ni mario. Zgoda i nezgoda s njima imam napretek i ne bih stala ako bih to počela pisati, pa možda drugom prilikom. ako uopće ikoga bude zanimalo.
Silno se želim riješiti tog straha, ali ne znam kako. Čitala sam da bi trebalo pojesti pauka i tako se riješiti straha. Nema šanse. Radije neka ga se bojim do kraja života, imam dečka i obitelj koja ga se ne boji pa će se oni njima baviti.

Moj strah nije samo pauk, bojim se još nekih stvari, bitnih ili nebitnih, ali ovo je definitivno apsolutni pobjednik u natjecanju zvanom ''Čime preplašiti L?'' Paukom. Plastičnim, pravim, živim, mrtvim. Paukom.

Koji je vaš najveći strah?

Do čitanja!

Posao iz snova - Challenge - Day 9

četvrtak, 08.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli u deveti dan na mom blogu.
Kažu da treba naći posao koji istinski voliš i da nećeš raditi ni jedan dan u životu. Da je to lagan zadatak i nije. Svi smo kao mali razmišljali čime ćemo se baviti pa tako i ja. Htjela sam biti pjevačica ( vjerujte, zahvalni ste mi što sam odustala ), glumica, doktorica, učiteljica, prodavačica i sl. dok nisam u šestom osnovne izjavila da želim biti odvjetnica. To je isto bilo shvaćano kao i sva maloprije nabrojana zanimanja i očekivalo se da ću promijeniti želju još sto puta, ali nisam. Upisala sam gimnaziju jer sam htjela na pravo i još su svi mislili da ću se predomisliti, ali shvatili su da sam ozbiljna kada sam bila pred maturom i kada sam na prvo mjesto stavila pravo za upise. Upisala sam pravo i zaista ga volim. Naravno, ne sve predmete jednako, ali najviše se nalazim u kaznenom pravu. Ono me najviše zanima i u njemu se vidim u budućnosti.
Posao iz snova? Državno odvjetništvo. Definitivno. Kazeni progon. Nisam za funkciju branitelja jer postoji niz kaznenih djela koja ja ne bih mogla ( čitaj: ne bih htjela ) braniti. Progoniti ih, uvijek. Tražiti maksimalnu kaznu za takve štetočine, uvijek. Znam da svaki odvjetnik sanja o tome da oslobodi klijenta za kojeg svi ''znaju'' da je kriv, ali nema dovoljno dokaza ili ga je on svojim odvjetničkim sposobnostima izvukao, voljela bih i ja to, ali ponavljam, za neke stvari ne bih mogla braniti ni vlastitu obitelj. Takva sam, imam principe (ili moral?) i ne dam ih. Ne vidim se ni u čemu drugome, možda jedino u kriminalistici, no to je opet jako srodno. Ne kažem da ne bih bila sposobna raditi nešto drugo, ali me to ne bi ispunjavalo, ne bih bila u potpunosti sretna i zadovoljna sobom.
Bitno je imati cilj, viziju. Dalje je onda lagano, znaš za što radiš. Ista stvar je i s poslom, ako ga voliš, ujutro ćeš se ustati sretan što ideš raditi i nećeš mrziti ponedjeljak.
Treba uložiti puno truda da se dođe do posla iz snova, a kad se i dođe, još puno truda da ga se zadrži što možda opet, nije tako teško jer radiš što voliš i što si sanjao pa radiš temeljito i savjesno. No, naglasit ću da se i uz malo volje može i posao o kojem nisi maštao učiniti poslom iz snova, sve je stvar perspektive i toga kako si ti posložiš nešto u glavi.
Kakve su ti misli, takav ti je život.
Svima koji rade, a ne vole svoj posao, izgurajte danas još, sutra je već petak, vikend vam je blizu, a vi koji ga volite, vama je svejedno.

Volite li vi svoj posao? Čime se bavite?

Do čitanja!

Što se nalazi u mojoj torbici? - Challenge (8)

srijeda, 07.09.2016.

Pozdrav svima i dobrodošli na moj blog. Preskočila sam jedan dan izazova je nisam jednostavno stigla, ali neću preskakati temu nego samo nastavljam. Danas imamo jednu žensku temu koju mnoge žene rade na svojim youtube kanalima, ali može se i ovdje. Ne znam koliko će vam biti zanimljivo, ali challenge je challenge.
Ljubiteljica sam velikih torbi u koje mogu natrpati sve i svašta, od potrebnog do nepotrebnog. Imam i malih torbi, ali njih uglavnom koristim ili za izlazak ili ako nosim samo novčanik, što je rijetkost.
U mojoj torbi najprije možete pronaći knjige. Pogotovo ako idem na faks ili u knjižnicu, knjige. Uz njih markere i olovke. Neizostavna je i boca vode koju na kraju nikad ne popijem ja nego dečko. Ako kopate dublje pronaći ćete na dnu torbe mobitel i ključeve. Dvije stvari koje uvijek padnu na dno i kad ih trebam, nikada ih nema. Često je i ono ''Gdje mi je sad taj mobitel?'' i ''Sigurno sam ga izgubila!'', a onda ga čuješ kak' vibrira na dnu. Sreća pa na ključevima imam veliki privjesak pa ih za njega vučem van. Dok ključevi tako prolaze torbom, čujem zveckanje Tic-tac bombona koje imam ako nemam žvake. Slušalice i kutijica za naočale nisu vrijedne objašnjavanja.
Jesam li prava žena ako nemam šminke u torbi. Jesam? Nisam? Ne znam, ali ja je imam. Ništa posebno, imam puder, blender, rumenilo, ponekad maskaru i ruž/sjajilo/labello koji imam taj dan. Ne popravljam uvijek šminku jer se u zadnje vrijeme i ne šminkam baš često ni puno, ali imam to za svaki slučaj. Tu je i mala bilježnica, slična rokovniku koja mi je često puta spasila neku ideju za blog. To je ona ''svaštara'' u kojoj možete nać recept, popis za kupnju, gradivo kaznenog procesnog prava, termin za zubara. Treba vam nešto od toga? Naravno, tu je i novčanik koji mi zbog količine sitniša i računa bude toliko težak, ali čistim li ga od računa i gluposti? Ne.
Znate što nikada nemam, a uvijek mi treba? Maramice. Papirnate maramice.
Evo istresli smo sadržaj moje torbe koja je uvijek teška kao da kamenje nosim, ali naviknula sam već. Nisu oni koje zamolim da mi je pridrže, ali što se može.

Koja je vaša najvažnija stvar u torbi?

Do čitanja!

Najdraži citat – Challenge – Day 7

ponedjeljak, 05.09.2016.




Ja za učenje, ti za trening, ti za posao, ti za školu. Svatko ima isprike. Ne mogu sad trčati, kiša će. Ne mogu sad učiti, prošao mi je puni sat. E, možeš jer ti te isprike ne smiju biti važnije od tvog konačnog cilja. Radi da ti potpis jednom bude autogram!

Zalijepi si motivacijski citat na bilježnicu, iznad stola, iznad kreveta, na laptop, na zid i čitaj ga svaki dan (da, baš poput mog blogasretan)

Napišite mi vaše citate, motivacijske, poučne, bilo kakve.

Do čitanja!

Kada bih dobila na lotu - Challenge (6)

nedjelja, 04.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog. Šesti je dan i imate priliku saznati što bih učinila s lovom koju bi osvojila na lotu.
Svi smo se to barem jednom zapitali i svi znamo okvirno. Naravno, bitno je koliko bih i osvojila, jer realno, jednom sam osvojila. 15 kuna najviše, ali nismo precizirali. Da dobijem veći iznos, od milijun kuna nadalje, prvo bih skakala i vrištala, pa provjeravala tisuću puta je li istinito i kada bih napokon shvatila da je, opet bi vrištala.
Definitivno, prvo bih kao pravo žensko otišla u shopping, ništa veliko, garderoba, nakit i šminka. Malo sebi, malo dečku, malo frendici, malo svojima doma. To je onaj prvi trenutak spoznaje da imaš puno love i da si možeš priuštiti više nego obično taj mjesec.
Po prirodi sam odgovorna i ne bih si dopustila da svu tu lovu samo razbacam i da za 6 mjeseci ne znam gdje je to otišlo pa bi drugi dio bi sigurno išao u banku da me čeka, sigurno će mi trebati. Treći dio bio bih dala azilima s psima (just because, dogs), njima je to stvarno potrebno i znam da bi novac stvarno kod njih završio jer uplate za UNICEF i ostale organizacije rijetko dobiju novac namjenjen njima. Četvrto, ostvarila bih si dva putovanja, SAD (San Francisco) i Beograd i to je u konačnici to. Nema puno stvari jer je sve ovo ionako ostvarivo i moguće bez lota, ali s njim bi definitivno bilo lakše.
Igrala sam par puta u životu, više sam igrala one grebalice i osvojila nešto stvarno sitno, toliko da nije ni vrijedno spomena. Jedan od razloga zašto baš ne igram je što sam od frendice koja studira novinarstvo čula da se često to namješta, koliko je istina, ne znam, ali da bi me čudilo, ne bi.
Pitala sam se bi li me veliki novac (recimo Eurojackpot) promijenio. Svi bi vam rekli da ne, ja isto mislim da ne bi jer bih i dalje voljela ljude koje sad volim, stvari koje sad volim, ali to znaju samo oni koji su osvojili i to bih ja znala samo ako osvojim. Pa ako osvojim, javit' ću vam. Ili ću biti 'bitch', pa neću.
Svejedno, uvijek sam mislila i mislim i sada da ''nije sreća para puna vreća''. Bitnije mi je da imam sve ostalo, jer što ću sa jackpotima, dolarima, eurima ako ih nemam na koga trošiti? Ja sam onda na lotu već dobila.
Igrate li vi? Vjerujete li da se izvlačenja namještaju?

Do čitanja!

5 najdražih jela - challenge - day 5

subota, 03.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Well, dan peti mi se sviđa. Hrana. Uvijek dobra tema. Posebno ako pričamo o mojoj omiljenoj, a ima je. Kad smo već kod toga, nisam neka kuharica, ali tješim se time što sam mlada. Nije da ne znam ništa, znam i neka malo ''teža'' jela, ali ne bih generalno rekla da znam kuhati. Štoviše, pokušajima kulinarstva sam si znala učiniti odvratnima i neke drage namirnice. Pa, prosudite sami.

Kao broj jedan bih izdvojila piletinu. Na sve načine. Možeš mi je pohati, kuhati u juhi, staviti u tortilju, ispeći na maslacu, napraviti zagrebački, sve. Piletina je sve. Volim i ostalo meso, svinjetinu jedino ne baš, no pojedem je. Pogotovo ako je vrući odojak. Tu me imaš. Tu je i janjetina za koju kažu da nema sredine, il' voliš il' ne. Volim.
Dolazimo do broja dva. Srebrna medalja ide pizzi. Znam, klasik, ali ja stvarno jaaako volim pizzu. Bilo koju. Pa i s ananasom. Bitno da je tijesto korica taman, da mi nije predebela, a sad baš ni pretanka. Ako si to pogodio, stavi na to kaj hoćeš. Ako biram, biram onu s tunom, ali ako je nemaš, donesi bilo koju. I neka bude velika. Ej, a pizza s piletinom?
Brončanu medalju ovaj put odnosi pohana palačinka. Da. Palačinka, šunka, sir (*pohaj*) i neki umak. Mislim da sam dosta rekla i potpuno razumijem ako prekidaš čitanje i ideš si to ispeći.
Ono najgore mjesto jer je toliko blizu, a toliko daleko od medalje pripada tortiljama. Volim meksičku kuhinju i volim ljute stvari (meksičku kuhinju!) pa su tortilje morale biti tu. Volim i one iz restorana, ali ja radim svoje (okej, mama...i ja) i te su mi puno bolje. Najdraže su mi s piletinom jer, vidi br.1, ali prolaze i s puretinom recimo. Unutra meksička mješavina, začini, preklopiš, staviš gore naribanog sira, poliješ ketchupom i zapečeš.
I stigli smo do broja pet. Tu sam se trgala što da stavim i mislim si, spada li u temu i neki desert? Ako da, imam ideju! Ako ne, imam ideju! Odlučila sam ipak zasladiti sve, jer šećer ide na kraju i predstaviti vam (jer kao niste za to čuli) - cheesecake. Keks i sir. Po želji maline, jagode, breskve, oreo, nutella, tko što već voli. Sat vremena posla, sat vremena hlađenja. I uživaš ostatak dana. To je eto, nešto što i sama znam napraviti (i kažu ljudi da je fino) pa onda sad znate da nije ni teško.

Koje je vaše najdraže jelo? Kakvi ste s kuhanjem?

Do čitanja!

3 vrline kojima se ponosim - Challenge - Day 4

petak, 02.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Četvrti je dan izazova i današnja tema mi se čini najtežom. Uvijek je lako sebi naći mane i da je to tema bilo bi laganini, barem meni jer sam poprilično samokritična, a ovako sam morala zamoliti dvoje bliskih ljudi da me opišu u tri riječi i pod pretpostavkom da će se barem jedna stvar poklopiti i ostale biti različite razmotriti smatram li i ja to svojim vrlinama ili ima i nešto drugo.
Ovo su rezultati. *Klikni ovdje za napetost*

1. Osjećajna sam. I nije neka vrlina kada je ima 99% ljudi, ali se njome ponosim jer pokazujem osjećaje. Nije mi problem reći da sam sretna, tužna, razočarana, uplašena. Da nekoga volim, ne volim, da mi se netko sviđa, da mi je drag i sl. Jedna moja frendica je potpuna suprotnost i nije mi jasna. U sebi ima toliko različitih emocija, nekad bi vrištala od sreće, nekada od tuge, ali ona šuti. Meni nije problem ni vrištati, nije važno ni čuje li me tko. smatram da je zdravije izbaciti sve iz sebe (pa i ono pozitivno) i čist ići dalje i skupljati nove emocije. Jedina stvar koja mi u vezi s tim nije draga je što me je lagano rasplakati, ali to je, srećom, u stanju samo nekolicina ljudi. Osjećaji su sasvim normalna stvar i za mene su puno toplije i draže osobe koje ih pokazuju. Da, nekada će to ljudi iskoristiti protiv vas, ali na kraju, vi ćete biti pobjednici.

2. Samopouzdana sam. Nimalo umišljena, samo svjesna sebe. Dugo vremena sam se borila s tim, kao klinka nisam baš bila najpopularnija cura u školi, djeca su znala biti okrutna jedni prema drugima, pa tako i prema meni, a kako se osobnost već od tada gradi, moja nije bila na najboljem putu. Kada ti netko dovoljno puta kaže da si ružna, ti ćeš se pogledati u ogledalo i shvatiti da možda stvarno jesi. Tako je bilo meni dok nisam shvatila da problem uopće ne leži u meni nego u tim ljudima, ružnima iznutra, koji svoje nezadovoljstvo iskaljuju na tebi. Sve se promijenilo na faksu, možda jer sam upoznala nove ljude, buduće intelektualce koji su dovoljno zreli i odrasli da imaju drugog posla nego ti reći, ne znam, da imaš odvratne tenisice. Počela sam voljeti sebe baš takvu kakva se vidim u ogledalu za koje sam sama sebi rekla da sam puno više od toga što vidim u tom komadu stakla. Pomogla je naravno i ljubav koja mi se dogodila, osoba koja mi iz dana u dan govori da me voli baš takvu, od fizičkog, do karakternog izgleda. Postala sam svjesna sebe, ne mislim da sam najljepša, ali sam svjesna da nisam ružna, ne mislim da sam najbolja, ali nisam ni toliko loša. Ipak, ljepota je u oku promatrača.

3.Odgovorna sam. Ako kažem da ću ti obaviti to i to, hoću. Neću naći tisuću glupih izgovora. Moje gotovo sve ima plan. Takva sam oduvijek i smatram da se ljudi mogu osloniti na mene i to što im kažem. Uvijek sam bila odgovorna što se i školovanja tiče, pazila sam na domaće zadaće, ispunjavanje vježbenica, uvijek sam na vrijeme dolazila u školu, pa onda kasnije i na sve dogovore. Preuzela sam i puno obaveza u kući da pomognem svojima, trudim se sve zadatke koje imam ispuniti u dogovorenom terminu. Sad sam se sjetila još jednog primjera. Na faksu smo dobili neki grupni zadatak (radila sam s ljudima koje poznajem) i svatko je naravno trebao napraviti dio u određenom vremenu. Ja sam svooje napravila još isti dan da budem spremna. Ostalih troje, ništa. sve su ostavili za zadnji dan, predali mi to sa tisuću grešaka i nedostataka jer je rađeno zadnjih 15 minuta prije predaje. Naravno, ja sam na kraju napravila i njihovo jer nisam htjela dopustiti da i ja ispaštam zbog njihove neodgovornosti. Ponekad mi to stvara i dodatne zadatke i pritiske, ali se barem ja na kraju svega osjećam dobro.

Moram priznati, ovo nije bila lagana tema, dosta sam samo sjedila pred laptopom, pisala, brisala i hvala svima koji su došli do kraja. Čitamo se sutra u nekoj laganijoj temi.

Do čitanja!

Značenje imena bloga - Challenge - Day 3

četvrtak, 01.09.2016.

Pozdrav i u trećem danu ovog izazova. Nadam se da su vam do sada teme bile zanimljive i da sam ih zadovoljila. Danas imate priliku saznati zašto mi se blog zove World by L, iako mislim da je očito. No, čitajte.

Osoba sam koja uvijek ima na sve komentar, tata mi kaže da sam svakom loncu poklopac i da bih i na lakat nekada progovorila. Komentiram (tračam?) sve, od politike, sporta, estrade, glazbe do mode. Moram priznati da sam spremna reći nešto i kad nisam baš upućena, ali dobro odvagnem da ne ispadnem baš potpuno neinformirana. Jednostavno sam takva, zato sam i otvorila blog.

Razmišljala sam dosta o imenu jer je ono dosta bitno, prijašnji blog mi se zvao Bitno je zvati se L, što sada kada gledam zvuči pomalo narcisoidno, no nije bilo tako, izgledalo mi je fora. Teme su bile stvarno raznorazne pa sam pri otvaranju ovoga odlučila slijediti stari stil pisanja i tako mi je palo na pamet da se blog zove World by L, jer bit' će svega što je svijetu poznato, a by L jer me tako zovu bliski ljudi. ( i oni koji se takvima smatraju ) Nije mi ime nešto predugačko da se moralo skratiti, no, meni se sviđa.

Eto, nema prevelike mudrosti oko imena, nije fancy, a nije ni bezveze. Meni se sviđa i to je najbitnije. Ovaj post nije tako dugačak, tema je takva, ali malo i toga za promjenu.

P.S. Počeo je rujan, dobra prilika za nove početke ako ste od onih koji novitete uvode od prvog u mjesecu, studentima to nije najdraži mjesec pa tako ni meni (iako volim kišicu i lišće, oblačim baloner i čizmice), ali dajmo sve od sebe i nadajmo se najboljem.

Do čitanja!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.