Lika na dlanu ...

by G.Mandić

Stigla je jesen … a sa njom i sjećanje na jedan neizostavni dio moga djetinjstva – berbu šljiva ...
Moj djed je imao veliki šljivar u svom selu. Brojio je preko tristotine stabala. Ne znam kada je bio ljepši .... da li u proljeće kada se sav rascvjeta ili u jesen kada se sav zaplavi od šljiva .... Proljeći bi mirisao od cvijeća, a jeseni od šljiva .... Bio je to moj mirisni šljivar u kome sam se vrlo rado igrala. Ali .... nije tu bilo samo igre .... Pogotovo ujesen .... kad je trebalo sve te silne šljive pobrati .... A, znale su roditi da su im se grane savijale do zemlje. E, nekada bi taj posao izgledao kao da mu nema kraja .... Taman obereš jednu šljivu, već te čeka druga, treća ... dvadesettreća ..... stota ..... stopedeseta .... dvjestojedanesta .... dvjestodevedeseta .... tristoiprva ..... Auuuu .....
Obično bi se stavio neki veliki najlon ispod šljive i onda bi se ona otresla .... Šljive bi se brale sa tog najlona .... I tako cijele dane. Sjećam se da sam kao mala curica znala reći majci ... – Mama, al je meni ovo dosadno .... uvjek berem a nikada kraja .... Svi bi se tome nasmijali ... znajući, ustvari koliko sam bila u pravu.
Ubrane šljive bi se nosile u veliki badanj koji je stajao u šajeru. Tu bi se komile za rakiju. Najveći dio šljiva se koristio za pečenje rakije, ali nama djeci je bio puno draži onaj njihov slatki domaći proizvod koji se zvao džem od šljiva .... Ma, ima li išta ljepše od džema ili pekmeza od šljiva?!
Pa, namažeš šnjitu kruha i uz šalicu mlijeka .... sladiš se ljepše nego uz neku čokoladnu tortu.
A, znate li kakve su bile naše ličke šljive?! Male, sitne, a mirisne ....
Eto, napisah vam još jedno moje sjećanje koje je probudila ova jesen. A, možda sam probudila i neko vaše .....