Lika na dlanu ...

U narednih nekoliko postova predstviću vam ličke narodne običaje.
Započnimo sa prelom.




Ovaj običaj je karakterističan za većinu ličkih sela. Prelo je ustvari okupljanje momaka i djevojaka u večernjim satima u jednoj od kuća u selu.
Prelo se zakazivalo u kući jednog zaseoka, a obično su djevojke određivale u kojoj će kući biti prelo.
Za prelo se znalo dan ili dva prije održavanja. Obično djevojka obavijesti dečka da će biti prelo u njenom zaseoku u jednoj kući i ta vijest bi brzo prošla kroz cijelo selo.
Postojale su dvije vrste prela. Jedno je bilo sazivano od domaćice kuće koja je pozivala djevojke i žene da dođu određenog dana uveče da joj opredu vunu, da čijaju perje, da pletu i sl. Za sve djevojke ili žene spremala se večera. Za obavljenji posao ženama se nije ništa plaćalo. Na ovo prelo obavezno su dolazili i mladići.
Druga vrsta prela je kad se momci i djevojke okupe u jednoj kući gdje djevojke i žene obično predu, pletu, vezu .... svaka sebi.
Za oba prela posebno je značajno bilo veselje i to uz pjesmu i muziku. Pjevalo se uz tamburicu zvanu kuterevka i uz usnu harmoniku koja se zvala muzike.
Posebno mjesto u svim prelima obavezno imao je tzv. izlazak na vrata. Dečko i djevojka posebno su izlazili na kućna vrata (u prostoriji gdje je bilo prelo) i pozivali se od prisutnih momaka i djevojaka na vrata da se poljube. Svako je imao pravo birati. Ove poljupce na vratima nazivali su i ljubav uz vrata. Oženjeni nisu pozivani na vrata.
Na prela koja domaćini nisu posebno sazivali za obavljanje nekih ženskih poslova, dolazilo se poslije večere. Na prelima se nije pilo niti bilo šta jelo.
Prela su trajala do kasno u noć, pa čak i do jutra. U jednom danu (uvečer) znalo se u selu održati i po nekoliko prela. Mladići su odlazili i u druga sela na prela. Obično se išlo pješke, u grupama.
Prela su održavana od kraja jeseni tj.kada se završe poljoprivredni radovi, pa do proljeća, kada opet počinje sezona radova.
Prela su se obično održavala u kućama gdje je bilo mladeži. Djevojke i mladići bi se tim povodom ljepše oblačili, nego obično. Na prelima se rađala ljubav, pa bi tako dečko znao odvesti djevojku kući s prela, i oženiti je.
Danas se prela u Lici više ne održavaju. Razlog za to je smanjeni broj mladih ljudi koji žive na selu. Održavaju se jedino u sklopu nekih svetkovina kada ih nastoje oživjeti neka Kuluturno-umjetnička društva, s namjerom da se ne zaborave.
Eto, i ovaj moj opis prela napisan je s tom namjerom – da se ne zaboravi!!!

by Goran Mandić

Preuzeto sa YouTube

Doći će dan
kad sjest ćemo svi
oko starog stola
opet mi.
Zamirisat će kruh i
mlijeko sa peći
u djetinjstvo ćemo
se vratit bez i
jedne riječi.
I bit će kao nekada
kada djeca smo bili
jorgovan i ruže
će cvasti,
a iz jednog starog oka
suza će pasti.

by Kostelka

Haj, kad zapjevam sa ličkih planina,
Šaljem pozdrav svima Ličanima.
Haj, Ličani zdravi, živi bili,
i zdravo se kući povratili.

Liko moja u srcu te nosim,
širom svijeta s tobom se ponosim.
Haj, ja te volim ko majka djetetu,
Liko moja najljepša na svijetu.

Nebi dao svoju dragu Liku,
za Njemačku i za Ameriku.

Kad zapjevam to su moje dike
razveselim narod cijele Like.
Oj narode to se znalo prije,
od veselja ništa bolje nije.

Dragi bog sa nebesa piše,
oj narode priberi se više.
Ako hoćeš barabina biti,
ti se nesmiš nikom zamiriti.

Ti moraš svakoga poštivati,
Pa će bog ti uvik sreću dati.

Nek narodi cijelog svijeta čuju
da je Ličan izmislio struju.
Kršna Liko alaj si nam mila,
i u ljetu i kada je zima.

Kršna Liko sva u bregovima,
tebe nosim u svojim njedrima.
Volim tvoje bregove i polja,
Kršna Liko draga zemljo moja.

Kad tko veli da Liku ne voli,
odma plačem i srce me boli.
Liku volim, Lika voli mene,
To su moje drage uspomene.

Od Zelanda pa do Betlehema,
nema mjesta gdje Ličana nema.
Širom svijeta tunele gradili,
Većinom smo pobjedu nosili.

Nebih dao svoje kršne Like,
Za dolare cijele Amerike.

Haj, mene majka rodi veseljaka,
ja bez pjesme neću ni koraka.
Haj, sviram pjevam uvijek se veselim,
svom narodu dobru sreću želim.

Oj narode vjerujte u boga,
med vama će uvijek biti sloga.
Haj, u Boga sam uvijek vjerovao,
dragi Bog mi uvijek sreće dao.

Ovu pjesmu dok sam izmislio,
Na Liku sam uvijek mislio.

Sjetite se svoga veseljaka.
Iz Stajnice svog MILE VUJAKA.

by Mile Perkovic-Vujak, Stajnica

posjetite: www.stajnica.com

Igra svjetla i tame ....












by N.Ljuština

Odlaze Ličani Dane i Mane u šumu sjeći drva.
Dane nosi sjekiru i pilu, a Mane na ledja uprtio kuhinjska vrata skupa s dovratnikom.
— Što će ti, Mane, ta vrata?
— A čime ćemo otvarati pive?

A, sada Vam želim ispričati nekoliko istinitih anegdota iz života naših Ličana.
Sve se to događalo negdje u našoj Lici, u neka davna, minula vremena, i sad je ostalo samo ovo sjećanje koje ja želim da sačuvam.




ODE KOKOŠ ....

Lička domaćinstva su pored stoke gajila i perad. Svi su držali kokoške, a poneko tuke i guske. Uglavnom zbog mesa, jaja i perja.
Ali, sva ta perad imala je i svog prirodnog neprijatelja – orla.
Orao bi uvijek nadletao pernata jata i ako ga nitko od ukućana ne bi primjetio omastio bi se sa nekom debelom kokom.
I naše žene bi onda obično rekle: „ ... I najbolju kokoš mi odnese!“
To bi uvijek rekla i baka Ana .... I njeni ukućani su za to znali.
Sjede oni tako jednom ispod lipe, u debeloj hladovini, i pričaju. Bilo je ljeto. Tek, eto baka Ane i viče:
- „ E, opet mi orle odnese kokoš ....!!!!“
Tek će na to njen sin Braco:
- „I najbolju ...“
- „Da. A, kako znaš?“



ODE ŠALICA ....

Bio je lipanj mjesec. Naša Lika okupana zelenilom i mirisima. Ljudi su uglavnom bili po poljima radeći poljoprivredne poslove. U to vrijeme ili bi se okopavali kukuruzi i krumpir ili bi se išlo u košnju. Djeca bi obično čuvala stoku. Rano ujutro krenula bi sa svojim stadima u pašnjake i tamo bi ostajala sve do uvečer. A, za to vrijeme dok bi ih čuvala smišljala su razne igrice i pjesmice, kako bi im vrijeme brže prošlo. Oni manji bi obično brali cvijeće i tražili šumske jagode. Tako i mali Braco. On je odmah ujutro uzeo mami iz kuhinje novu šalicu u koju će da bere svoje jagode. I čim su on i stariji brat zajedno sa ostalom djecom došli u pašnjak, Braco je krenuo da traži jagode. I dok su se ostala djeca igrala Braco se polako udaljio od njih. Kad su ostali primjetili da ga nema ... on je već daleko odmakao u šumu. I počeli su da ga traže .... Bracoooooooo ..... Bracoooooooo .... dozivali su ga .... a, njega nigdje .....
Spuštala se večer .... i čobani su krenuli kući. Kad je Bracin brat rekao roditeljima da se Braco negdje izgubio .... majka odmah poče da kuka ..... - Braco, moj ..... oči moje .... gdje li si mi .....- i žuri zajedno sa mužem u šumu da ga traži. Žure oni tako kroz selo, a ona non stop govori .........- Braco, moj ....... oči moje .......... I NOVU ŠALICU MI ODNESE .....
I nađoše oni malog Bracu. Kad se najeo jagoda, zaspao je ispod drveta, sve onako musav.
SA NOVOM ŠALICOM u ruci!




ODOŠE VRATA ....

Napravio stari Dane novu kuću. Uselila se brojna obitelj sa radošću u nju. Razmjestili se oni svatko u svoj kutak. Preko dana su bili svi zajedno u velikoj kuhinji. Tu se kuhalo, ručalo i uz jelo razgovaralo. Sjedi tako starina pored ognjišta, puši svoju lulu i gleda svoje potomke ispod oka, onako kroz dim.
Najprije stariji sin uđe u kuću da nešto uzme i ostavi vrata otvorena. Izađe snaja da prospe vodu i ostadoše vrata širom otvorena. Djeca non stop ulaze i izlaze u kuću i iz kuće I NITKO NE ZATVARA VRATA!
Najprije Dane govorio zatvori vrata, zatvarajte vrata .... pritvori ....... ali ništa se nije mijenjalo. Svi su redom izlazili i ulazili, ali vrata su kao po nekoj naredbi uvijek ostajala otvorena. Gledao to, Dane, gledao sve dok mu jednom ne puknu film.
Uze Dane vrata, skinu ih sa šarki i nekud ih odnese .... Svi se u čudu zgledaše!!! Što to bi?! Kud to odnese vrata?!?
A, Dane ode iza štale i baci ih u neku dragu.
- Ovo meni ne treba!