Blog Lika na dlanu je poseban po tome što njegova autorica piše iz posta u post prekrasne priče o ovom, pomalo zapostavljenom, dijelu Hrvatske. U jednom postu opisuje specifične ličke kuće i stručno ih analizira. Nadalje, piše i o tradicionalnim ličkim obitelji, kakav je u prošlosti bio način života i običaji te o hijerarhiji unutar obitelji. Daje nam i odgovor na to što kriju lički tavani.
Dragi Ličani i prijatelji Like ukoliko imate neku sugestiju, prijedlog, lijepu priču ili fotografiju Like pošaljite mi na mail. Rado ću to staviti na svoj blog.
blackmadampiano@yahoo.com
MOJE PJESME, MOJI SNOVI ....
ZEMLJO VUKOVA
Zemljo vukova,
Što svijetliš u iskri zjenice,
Koju sunce ukrade oku
I zapali sa njom vječnu vatru,
Na žici naše dangubice.
Zemljo vukova,
Što ćud svoju
Ne proda za večeru,
Ni sad tako zaodjenuta u strnjišta,
Kada duše ozeble griješ
Kroz pamćenje toploga ognjišta.
Zemljo vukova,
U isti mah i divlja i pitoma,
I oštra hrid s vrha Plješevice,
I meka livada u dolini Gacke,
Pjesma vuka što se spušta
S maglom,
I na zboru pjesma rozgalice.
Zemljo vukova,
Što u damarima srca živiš,
U slici bez rama, u riječi bez glasa,
U treptaju stare lampe,
U mirisu kruha ispod crepnje,
I u svakoj resi ličke kape.
Zemljo vukova,
Što u daljini tiho ječe,
Za čovjekom s kojim
Postelju dijele,
Jer, vuk bez čovjeka i nije vuk,
A, na zemlju bez čovjeka
Spustilo se veče.
Zato, palim ovim kresivom
Sve zvijezde što nebo ih okova,
I rasipam ih po njedrima tvojim
Darujući ti svjetlost, sunce, dan ...
Zemljo, vukova ...
LIČANIN
Rođen na sunčevom
Zraku, što dodirnu to
Surovo i lijepo tlo,
U kolijevci od lišća
Što mu uspavanke šumi
I zadojen mlijekom od vučice.
Rodio se čovjek
U čijim venama
Kolaju ličke ponornice,
Što žubore čujnom tišinom
Bujajuće snage,
I slivaju u srce kao u ušće ...
Rodio se čovjek
Sa srcem od krečnjaka
Izvajanog u najljepši stalaktit,
Što odoljeva bremenu tereta svih
I sija kao ukras na kruni Ponosa,
Dobrote i Poštenja.
Rođen na sunčevom
Zraku, što dodirnu to
Surovo i lijepo tlo,
U kolijevci od lišća
Što mu uspavanke šumi
I zadojen mlijekom od vučice.
Rodio se čovjek ....
BUĐENJE
Prolistala grano
iznikla iz stabla
što korjenje svoje
iz bukova zrna pusti,
obmotaj se oko moje duše
i mirisom svojim udahni život zamrli.
Ućutala žico
mukom nedira na
prašnjavoj staroj dangubici,
zadrhti na tren,
i drhtajem svojim srce mi pokreni.
Zastalo je.
Zaori se pjesmo
kroz zarasle šume
moga sjećanja,
i odjekni jekom rozgalice
što otvara put
zalutalom u pamćenja.
Sunce, izađi
i ugasi mrak tuposti,
što obavi svako biće
stasalo pod tim krošnjama.
Daj oku sjaj, upali zagasle iskre
da Lika u njima zablista ...
Autor: Lelana
Blog Lika na dlanu kao predmet analize seminarskog rada
by Antiglobalist
Sjećate li se ovog lijepog filma ... radnja se dešava negdje u Lici ...
Opis filma: Dječak u planini nalazi velikog psa sličnog vuku i sprijateljuje se sa njim. Medjutim, seljaci vjeruju da se radi o opasnom vuku, samotnjaku, i da ga treba ubiti. Dejčak zbog toga strahuje za svog ljubimca. Krišom mu nosi hranu u planinu. Pas ga jednom čak spašava od vuka. Ali hajka počinje, jer seljaci vjeruju da je taj samotnjak poklao ovce u jednom toru...
Ovaj popularni film Obrada Gluščevića osvojio je Srebrnu arenu i Jelena na pulskom festivalu 1972. a iste godine osvojio je i nagrade na više medjunarodnih festivala: nagradu kinematografskih pisaca u Gijonu, prvu nagradu dječijeg žirija u Teheranu, nagradu španjolskog dječijeg centra Jovellanos '72, nagradu za najbolji igrani film u Damasku i nagradu Chauette u Briselu.
Režija: Obrad Gluščević
Uloge: Slavko Štimac, Željko Mataija, Ivan Štimac, Boro Ivanišević, Smiljan Čičić, Edo Peročević...
Doletio je odnekud, nestvaran kao iz bajke ... Zapitala sam se da li je to Vilin konjic?! Ali, ovako plave boje .... Sta vi mislite? Kazite, zar nije prekrasan ...
Tambura samica je instrument sa četiri žice, dugog vrata i malog korpusa. Najčešće je izrađena od jednog komada drveta (šljiva, javor, lipa, kruška, trešnja ili jasen). U početku samica je bila pastirski instrument. Čuvajuci stoku pastiri su prvo napravili, a potom i svirali samicu (najčešce sami, otuda i ime). Svaki je pastir izradio samicu prema anatomiji svoje lijeve šake, pa su dimenzije, nama poznatih, najstarijih samica vrlo raznolike. Tijekom razvoja samica je postajala sve manja i manja, lakše je bilo napraviti manji instrument, u pastirsku torbu lakše stane, a i prsti samičara su postajali sve spretniji i okretniji. Samica se najduže zadržala u Slavoniji, Baranji, Lici i okolici Bjelovara. Nosi i razne nazive te se tako u lici naziva i dangubicom.
Velebit se u daljini plavi
ja ga gledam ispod Kapele
sivi soko na nebu visoko
pogledom im spaja vrhove
Hej sokole da mi je do tebe
pa da gledam vode plave
Like,Gacke i Krbave
moj sokole
Velebite pun si mojih snova
tvoja me je sjenka pratila
bijela vila u njedrima tvojim
svojim me je putom vodila
Hej sokole da mi je do tebe
pa da gledam vode plave
Like,Gacke i Krbave
moj sokole
Blago tebi moj sokole sivi
kad daleko vidiš s visoka
da sam s tobom da se i ja divim
svojoj Lici ispod oblaka
Hej sokole da mi je do tebe
pa da gledam vode plave
Like,Gacke i Krbave
moj sokole
Autohtoni lički žičani instrument, najčešće sa što manje žica. Majstori ovog instrumenta redovito ga nose na tzv. prela gdje djevojke predu tzv. kudilju, a mladići pjevaju podoknice, naravno ličke. Mudre glave zborile su da je u Liku došla u vrijeme kada su njeni izmučeni te progonjeni žitelji u Slavoniji obavljali jednostavnije poslove. Kao napomenu moramo izreči nepobitnu činjenicu kako je Leo Fender (poznati graditelj Fender Stratocaster i Telecaster gitara) pokrao vrat i glavu te konjić iste od ličkih doseljenika u Minnessotu, o čemu zbori i Branimir Johnny Štulić. Inače, najpoznatiji graditelj dangubica je Nikola Šporčić iz Kompolja. Dangubica je idealna za jam session, osobito za izvedbe dobro nam poznatih "Pjevaj mi pjevaj sokole" i "Pregazit ću Kapelu, ličku goru zelenu".