Lika na dlanu ...

U Lici su se najčešće sijale sljedeće žitarice: ječam, pšenica, raž i zob. Većina žitarica se sijala tamo gdje je prethodne godine bio kukuruz, krumpir ili kupus. Samo se zob sijala na lošije zemljište. Kada žito sazri, a to je obično sredinom srpnja, domaćini okupe žeteoce i toga dana organiziraju mobu. Želo se obično pomoću srpa. Zahvatio bi se snop žita, posjekao srpom i krenulo bi se dalje. Onda bi se to snoplje sakupljalo i vezalo. Tako spremljeno žito čekalo bi vršidbu, koja se obavljala na guvnu. Guvno je bilo dobro uređeno zemljište koje se nabijalo bijelom zemljom, kako ne bi pucalo. Prije vršidbe guvno bi se čistilo od trave kako bi se zrnje lakše probralo. Na sredini bi bio usađen jaki stub, stožer. Kada počne vršidba na guvno se dovozi i stavlja žito i posloži ravnomjerno u krug. Nakon toga hvataju se konji ili volovi i uvode u vršaj. Na glave bi im se stavljale košare, kako ne bi jeli žito. Oko vrata su imali špagu, za koju se kačila kuka. Špag je bio toliko dugačak koliko je bilo potrebno da bi se vanjski konj kretao po rubu žita. Konji idu u krug sve dotle dok se špaga ne namota na stub. Nakon namotaja stoka se okreće, i kuka se kači za drugo grlo. To se radi toliko dugo dok se sve zrnje ne istrese iz klasa. Pri tome mora se žito prevrtati, kako bi i oni donji klasovi došli na površinu. Kada je vršidba pri kraju, polako se vadi slama i stavlja u plastove. Kada se uskloni sva slama, na guvnu ostaje samo žito, pljeva i sitnija slama. Takvo žito se zgrće u hrpu i onaj ko zna da previjava uzima lopatu vijačicu i počinje da previjava žito. To se obično radilo kada puše povoljan vjetar. Onaj ko umije trebao bi spretno da baci žito kako bi vjetar odvojio pljevu od zrnja. Zrnje bi palo na guvno, a slama i pljeva bivala bi odnešena vjetrom. Ako je žito slabo očišćeno, postupak bi se ponavljao. Žito bi se spremalo u drvene ambare. Tako bi se vršilo dok svo žito ne bude očišćeno. Ovaj posao nije bio nimalo lak, jer je zahtjevao puno truda i preciznosti. Pojavom mehanizacije ovaj posao je bio mnogo olakšan, ali ja sam vam htjela opisati kako se to nekada radilo ručno.
A, onda ... žito bi se odvozilo u vodenice ... gdje se mljelo ... za bijeli, mirisni kruh ... ali to je druga priča koju ću vam ispričati neki drugi put ....

Lička domaćinstva su se prvenstveno bavila poljoprivredom i stočarstvom. Od poljoprivrednih kultura uglavnom su se uzgajale žitarice, kukuruz, krumpir i kupus. Da bi svu tu hranu proizveli umnogome su im pomagala krupna domaća grla, konji i volovi. Krave su svojim mlijekom hranile svu tu brojnu čeljad, a ovce darivale vunu od koje su vrijedne domaćice plele džempere, čarape, rukavice i ostale odjevne predmete.
Naravno, za svu tu stoku koja je pomagala Ličanima, i umnogome im olakšavala život, trebalo je pripremiti hranu za duge i oštre ličke zime.
Lika, bujna zelenilom i travom davala je izobilje hrane za stoku. Košnja je bila jedna od najtežih radova u poljoprivredi. Kosilo bi se od rane zore, do kasno uveče s pauzom za ručak. Nije bilo lako koscima biti nasred livade i boriti se sa velikim i teškim otkosima velike trave u doba podneva, kada sunce najjače grije.Bogatiji ljudi koji su imali brojne livade i mnogo grla u štali iznajmljivali su ljude koji bi im pomagali. Mada, u selu bi obično sve bilo organizirano između samih ljudi. Kosilo bi se u tzv. mobama (više kosaca). Svako bi pomagao svakome. Danas ja tebi, sutra ti meni.
Obično bi svako zauzeo svoju dionicu i kosio sve do podneva. Tada bi se sjelo u neku hladovinu, da se malo odmori i nešto prezalogaji. Domaćice su zato donosile od kuće korpe pune hrane. Jela bi se slanina, pršut, jaja, domaći kruh pečen ispod pekve, mlada kapula, češnjak, pilo kiselo mlijeko i varenika. Bilo je tu i šljivovice. I hladne vode za osvježenje. Malo bi se odmorilo, ispričala koja šala, ponegdje i zapjevalo, isklepala kosa i ponovo bi se prionulo na posao. Sve do četiri sata kada se išlo ručati. Vrijedne domaćice bi spremile juhu od mlade janjetine i pečenu janjetinu. Čuvala bi se za takve prilike najbolja hrana u kući. Jednom u godini se sprema sijeno za zimu. I dolaze ljudi da pomažu. Kada bi se lijepo pojelo, ko je imao pčele, znalo se na kraju malo i zasladiti medom. Domaćice bi se trudile da sve pripreme najbolje što umiju i da ničega ne fali.
Sad ću vam ispričati jednu istinitu priču.
U selu je bio jedan stari namćor Jole koga niko nije volio, ali je bio najbolji kosac pa su ga svi zvali. Nije mogao proći nijedan ručak, a da on pred svima ne osramoti neku mladu domaćicu.
„Neslana ti juva! Kruv ti je slabo pečen! Malo ti je ovog mesa! Nemaš šećera za kavu! ...“
Svi su već znali da je on takav, ali domaćinima nije bilo pravo što on tako govori. I smisle oni kako da mu vrate. Na dan kad je moba bila kod njega i kad se sjelo ručati, dogovore se najjači momci da će od svega uzeti po dva, tri zalogaja kako bi se sačuvali za med na kraju. Jole je imao najbolji med u selu. Njegova planinka donijela med u ćupu i stavila ga pred kosce. Oni, onako umorni i izgladnjeli, nagnuše onaj ćup i pij onaj med, pij .... Sve im se slivao niz bradu. Kad ugledaše dno ćupa ... zatražiše još. A, nije bilo veće sramote za domaćina nego ako nečega zafali. A, starom Joli zafalio.... med. Uhvati on psovati svoju domaćicu i slati je kući po još. Kosci se počeše smijati i dobacivati kako bi jeli još meda, a ono nema. Nikada više stari Jole nije prigovarao drugima.
Eto, svakakva su se dešavanja odvijala u košnji. Iako je to bio fizički vrlo naporan posao ljudi su ga voljeli, jer u društvu je lakše bilo raditi. Lijepo bi se jelo, popilo, zapjevalo, ispričalo, desila bi se neka zgoda o kojoj bi se znalo pričati do sljedeće košnje. Eto, ova zgoda i istinita priča o starom Joli preživjela je 50-ak godina. I ja vam je sada pričam. Nek se zna ... Poučna je!

Kuće nekada davno nisu bile ovakve kakve su danas. U krajevima gdje je bilo dosta kamena, kuće su se zidale od njega. Kamen se nije puno obrađivao, već se najčešće ugrađivao onakav kakav je pronađen u prirodi. Ono što se obrađivalo bili su tzv.kantuni i špalete. To je kamen koji se ugrađuje na uglovima kako bi se bolje povezali zidovi kuće. I veličina kamena je bila različita, od vrlo sitnog pa sve do jedne tone. Veliko kamenje stavljalo se pri samoj zemlji pošto se nije mogao visoko podizati. Povezivanje se radilo malterom, koji se radio mješanjem kreča i bijele zemlje u kojoj je bilo sitnog pijeska. Pričalo se da se zidalo i sa živim krečom, da bi malter bolje vezao kamen za kamen.
Kuće nisu bile visoke. Njihova visina od poda do plafona iznosila je oko 220 cm. Debljina zidova kretala se od 60 do 80 cm. Onaj ko je imao daske taj bi podove oblagao njima, a oni drugi bi imali pod od zemlje ilovače. Ta ilovača se dobro nabijala i uglancavala. Takvi podovi bi se svaki dan premayivali tankim slojem razmućene ilovače ili gline kako bi se očuvali i očistili od prašine.
Plafoni su bili od dobro oblanjanih dasaka, složenih jedna do druge. Krov je bio strmiji da se na njemu ne bi zadržavala kiša ili veliki nanosi snijega. Obično je imao dvije strane, a čeoni dijelovi krova bili su sklišeni u obliku strehe. Na čelima kuće su bila dva prozora, jedan nasuprot drugom, a služila su za provjetravanje tavana od dima. Na sredini krova, više ognjišta, bije je otvor koji se zvao badžva. Taj otvor je služio da bi njime izašao dim iz kuće kada na ognjištu gori vatra.
Krovovi su se pokrivali šimlom ili šindrom koja se cijepala od jelovine. Prije upotrebe šindre kuće su se pokrivale slamom. Dimnjaci nisu ugrađivani.
Veličina same kuće zavisila je od veličine porodice. Sve kuće su uglavnom bile prizemnice. Samo poneka bi imala podrum. Jedan dio podruma bi služio za čuvanje zimnice, a u drugom dijelu je bila stoka.
Razmještaj prostorija je u svim kućama bio gotovo isti. Tu se nalazila jedna veća soba u kojoj se spavalo i u koju su se primali gosti. Onda tu je bila i jedna manja soba u kojoj bi spavali mladenci i njihova djeca. Namještaj u sobama je bio jednostavan. Tu su bili kreveti, onoliko koliko ih je bilo potrebno, drveni stol i stolice, ormar i škrinja za robu. Kuhinja se nalazila između velike i male sobe. Tu je bilo ognjište. Na njemu bi obično bile verige, tronoge, crijepnja ili pekva, prijeklad, tronošci i police na koje bi se stavljalo suđe. Posuđe je obično bilo drveno ili zemljano. Bogatije porodice su imale posuđe od bakra. A i ono se čuvalo za poneko specijalno slavlje.
Kruh se mijesio u naćvama, a pekao ispod crijepnje. Na ognjištu se kuhalo. Najslađa je bila tako skuhana palenta, još onako vruća prelivena mlijekom ili kiselinom.
Osim zidanih kuća gradile su se i brvnare. Brvna su obično bila od jele ili hrasta.
Ono što još karekterizira ove stare kuće su preteča današnjih balokona tzv.ganjci. Oni su se dograđivali do ulaznih vrata ispred ili iza kuće. Danas predstavljaju pravi raritet.
Rijetko je danas vidjeti starinsku kuću. Takve kuće država tretira kao povijesne spomenike. U neke od njih smještaju se muzeji i zavičajne zbirke.
A, ja evo ispričah vam ovu priču o njima. Nek se zna i čita. Najljepše ispisane priče su one priče koje su otrgnute od zaborava. . .

Prosječna lička porodica brojila je oko 10 članova. Najstrariji član porodice stvarao je plan rada za idući dan. Tako je uvečer svatko znao što će slijedećeg dana raditi. Na primjer, djeca bi čuvala ovce i goveda, najstarija žena je kuhala za cijelu porodicu, a ostali su išli na rad u njivu. Uz rad se često znalo i zapjevati. Ukoliko se njiva nalazila blizu, ljudi su odlazili da jedu kod kuće, a u suprotnom žena bi donosila jelo u pletenim korpama. prekrivenim čistim bijelim krpama, u njivu kako se ne bi gubilo vrijeme na odlazak i povratak. Vrijeme ručka koristilo se i za odmor.
U to vrijeme vrlo mali broj žena bilo je pismeno. Samtralo se da je samo muškarcima bilo potrebno da znaju čitati i pisati, kako bi se mogli javiti iz vojske ili sa nekog drugog mjesta gdje rade.
U davnini nisu postojala kupatila u kućama, pa bi ljudi nakon napornog rada odlazilina rijeku ili potok da se okupaju. Zimi su se kupali, u za to unaprijed pripremljenim, drvenim koritima.
Obično su siromašnije porodice imale više djece nego one imućnije. Tako je bilo i samo odjevanje. Siromašniji su nosili odjeću od domaćeg platna. Mlađa djeca bi nasljeđivala robu od starije, iako je ona bila iznošena i dotrajala. Jedino je bilo važno da je čista i zakrpana. Preko ljeta ljudi su obuvali coklje, podašivene telećom kožom, dok bi se za zimu kupovali gumeni opanci. Oni bogatiji bi kod šustera naručivali kožne opanke, a u đon bi udarali brukvice, kako bi ih što duže nosili. Samo oni najbogatiji bili su u mogućnosti da kupe cipele. Kape su se plele i šile od sukna. Od janjećih koža su se izrađivali kožuni, a od vune pleli maje, džemperi, pojasevi, čarape, rukavice, šalovi ... Djeca su za toplog vremena najčešće išla bosa. Pastiri su pravili drvene nanule. Rijetko koja djevojka je imala cipele. Ako je neka i imala, čuvala bi ih kao najveću dragocjenost za seoske zborove.
Seoski zborovi bili su posebne svetkovine. Održavali bi se jednom godišnje na dan crkvenog praznika toga sela. Stanovništvo bi se obično okupljalo oko same crkve. Najviše su im se radovali mladi. Na taj dan bi se svi okupali, očešljali i obukli ono najljepše što imaju. Igralo bi se kolo, pjevale pjesme, udvaralo ... Mnogi bračni parovi su se upoznali baš na zborovima.
Kada bi se mladi zavoljeli roditelji mladoženje bi odlazili u proševinu djevojke. U davnini bio je običaj da mlada donosi miraz u brak. Miraz je bio u novcu, blagu, njivama, odjeći, kući ... Djevojka koja je imala veći i bogatiji miraz bila je na boljem glasu kao udavača i povećavale su joj se šanse da se bolje uda. Kada se roditelji dogovore oko svega spremala se svadba. Za svadbu bi se pripremala najbolja hrana i točilo najbolje piće za goste. Sam čin dolaska mlade nevjeste u kuću bio je praćen raznim običajima za sreću i uspjeh budućeg doma. Bacalo bi se sito sa žitom preko kuće, ljubio prag novoga doma, jela jabuka i med iz svekrvine ruke, dizala u zrak mala djeca za sreću budućeg poroda, ložilo ognjište, preskakala vatra, i darivala familija. Obično bi se darivale košulje, peškiri, čarape, marame, vežene plate ... Svatovi bi bili obično obučeni u ličke nošnje. Pjevale bi se ličke pjesme. Sve do kasno u noć.
Život u Lici nije bio nimalo lak. Ličani to znaju. Zato su svojom vedrinom duha i vrednoćom nosili se sa svim nedaćama, kako bi svoje porodice i svoju djecu izveli na pravi put.

Ovu pjesmu su pjevali Ličani kada ulove vuka, pa mu kožu napune slamom i sakupljaju darove po selu.



Domaćine, rode moj,
Evo vuka pred tvoj dvor.
Domaćine od kuće,
Evo vuka kod kuće.
Goni vuka od kuće,
Nije dobar kod kuće.
Dok je vujo mlađi bio,
Nije vujo tad prosio;
Već na silu odnosio.
Vujo nam je salazio,
Dobre gazde nalazio.
Vujo nam je ostario,
U polje se sa’odio,
Ne bi li se zaodio.
On se nije zaodio,
Već je ranu zadobio;
Pa ne može da je nosi,
Vujo mora sad da prosi.
Podaj vuku slanine,
Da ne slazi s planine,
Podaj vuku sočice,
Da ne kolje ovčice,
Podajte mu koje jajce,
Da ne kolje janjce,
Podaj vuku varice,
Da ne kolje jarice,
Podaj vuku vunice,
Da ne kolje junice,
Domaćine, pladanj sira,
Domaćine, kvartu pira,
Kiti snašo mrka vuka,
Biće kćerka ljepša struka.
Još nek snaša darak meće,
Biće kćerka bolje sreće.
Podaj gazdo i novaca,
Biće veći broj ovaca.
Podaj vuku svega dosta,
Da ne davi oko mosta.

Iz knjige "Ličanke"