Lika na dlanu ...

utorak, 27.02.2007.

MIRISI DJETINJSTVA ...

Žute dunje ...
Image Hosted by ImageShack.us

G.Mandić

- 20:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 24.02.2007.

Gdje su nestale naše ličke zime ...?!

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

G.Mandić

- 21:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.02.2007.

O UJAKU ....

Image Hosted by ImageShack.us

Imao sam ujaka koji je volio primjenjivati razne inovacije i pratio je razne, u tadašnje vrijeme – up to dates. Današnjim jezikom rečeno volio je nabavljati nove proizvode. Bavio se lovom, imao je dobru lovačku opremu.
Moj ujak, autoritet za nas djecu, nije puno pričao sa nama. Dok je moj otac imao problema da me motiviše za rad (batina je iz raja izašla, jel’ tako...) ujak je imao drugačiji pristup. Zaboravio sam napomenuti da smo mi seoska djeca koja imaju skroz drugačiji način života od naših gradskih – mališana. Seoska djeca od malena pomažu roditeljima, rodbini, susjedima i svima u selu kojima je pomoć potrebna. Ne daj Bože da neko kaže – neću..... U svakom godišnjem dobu ja sam imao bar jedan posao koji sam mrzio iz „dna duše“. U proljeće nisam volio štijati baštu. Svaki put dobijem upalu mišića. Ljeti nisam volio kupiti sjeno. Mrzim suhu travu i prašinu na goloj koži, još kad to sve sunce uprži... najradije bi zgulio čitavu kožu sa sebe. U jesen su mi išli na jetricu krompiri i šljive. Do vraga, ima ih mala milijarda i nikako ih sakupiti. Šljive... volim jesti. Ali ne i kupiti jer dok se tresu vrcaju i u koprive i u trnje i u travu... i što ih više kupiš one sve više padaju. A zima... eventualno, mrzio sam poneku ozeblinu. Zimu volim.
Da se mnogo ne rasplinem u priči, moja pokojna baka je imala malo imanje sa svim domaćim životinjama. Svi smo pomagali.
Dakle, ono što nisam radio kod svog ćaće radio sam sa zadovoljstvom kod ujaka. Bože, čini mi se da taj čovjek i dan danas u par riječi zna objasniti u čemu je problem i kako ga ga riješiti a moj tata je uvjek koristio pomagala (šljivine mlade grane su odlično sredstvo ubjeđivanja, kako onda da voliš šljivu??) da bi mi objasnio što hoće od mene.
Jednog dana brat od mog drugog, pokojnog ujaka sišli smo u štalu da vidimo čudo.... Kravu montafonske rase. Kaže ujak da daje mnogo više mlijeka nego obične krave. I što je nabolje ima i - pasoš. I pedigre. I još mnogo nekih dokumenata i evidencija koji su dokazivali da je krava zdrava i kvalitetna. I imala je i neku oznaku na uvetu. Da ne kažem da bi i ja istu takvu nosio u tom trenutku samo da su se pravile i za ljude. Bila je žute boje. Nakon odslušane lekcije o porjeklu goveda ušli smo u štalu i gledali je i gledali....
3 dana nije ni mrdnula ni jela. Uplašili smo se. Da ipak nije bolesna. Nikom nije palo na pamet da je to gradska krava, u odnosu na naše seoske - ova je došla sa farme i nikad nije jela sijeno i pila vodu iz raznih lokvi i bara. Muku smo imali da je naučimo barem piti vodu iz kante. Peti dan smo je istjerali na pašu u brda sa ostalim kravama. Taktičko-pokazna vježba drugih krava će joj najviše koristiti. Ne.... Samo je stajala, onako siva, i sve manje simpatična. Šetkala se po brdima a mi sve za njom. Naše krave obično tjeramo oko 4 popodne na pašu i do 8 uveče. Prije odlaska ih napojimo i pravac kući. Tek pred veče tog dana junakinja ove priče je osjetila nesnosnu glad i počela da njuška travu. Počela je jesti... ali kasno. Mora se kući. Naša brda nisu velika. Široka su i puna raznih udubljenja, rupa, kao da su ogromne bombe tu eksplodirale. U ponekoj se na dnu mašlo vode za napajanje krava – idealno. U jednoj od njih je bila baš poveća bara i tako-tako duboka. Kad su krave došle i krenule da piju vodu, naša nova krava se prosto sjurila u bari i .... nestala. Nema potrebe opisivati kako nam se zamutio um i došlo je do takvog šoka da ni sam ne znam koliko je vremena od tog trenutka prošlo. Od muke sam sjeo na zemlju i uhvatio se za glavu.... Pade mi i ćaća napamet, i Rajka Batinić i ujakova bijesna faca ... a tek o ostalim članovima familije. Kad od svih dobijem ono što sam zaslužio bolnica mi nece ni trebati!
Svi smo se skupili oko bare. I ... najprije se pojaviše rogovi i uši pa onda izroni i glava naše krave. Niko se nije ni pomjerao. Gospođica kravica je lagano krenula plivati na drugi kraj bare, oko 50 metera dužine. Izašla i stresla vodu sa sebe. Čak mi se u jednom momentu učinilo da se i nakesila svima nama kojima su donje vilice visile do koljena.
Prišla je drugim kravama i mirno počela pasti travu. Samo nek se nije udavila. Do vraga ujak i njegove specijalne krave. Što nisu neuke ko naše seoske?
Čekali smo da se bar malo najede i onda smo stigli kući.
- I? Kakva je krava?
- Dobra je ujače, dobra. Baš je super. Počela je pasti travu.
Od kud se moj tata stvorio. Baš u trenutku kad sam pitao ujaka:
- A mogao si nam i kupaće gaće dati uz nju!
Tog dana mi je sunce zalazilo dva puta.

Autor:G.Ergarac

Image Hosted by ImageShack.us

Fotografije: G.Mandić

- 16:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 17.02.2007.

AUTOR KAOSA U SVIJETU JE......

Razgovaraju kirurg, arhitekta i političar o tome koji je
najstariji zanat na svijetu.
Kaže kirurg:
- Bog je od Adamovog rebra napravio Evu - Bog je bio prvi kirurg
na svijetu i to veoma dobar - vidite kako nam je predivne žene stvorio.
Prekinu ga arhitekta:
- Čekaj, čekaj! Bog je Evu napravio tek šestog dana. Sjeti se što
je bilo na samom početku - bio je kaos, pa je nastao red. Ko je
napravio red nego arhitekta?
Na to će političar:
- Dobro, a što mislite tko je napravio kaos?


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

- 01:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.02.2007.

STARAC I CVIJEĆE

Image Hosted by ImageShack.us

Pred kućom staroga Ilijaša raste divovska lipa kojoj nema ravne pod čitavom Krekovačom. Dva golema ogranka natkrilila brvnaru i staju kao da ih brane od nasrtaja nevidljivih vojski.
Kada nastane ljeto, lipa se ospe žutim cvijećem kao gizdava djevojka niskama dukata. To je doba paše pčela. One krilima protkaju lipu i poteče pomalo tužna melodija, koja uz povjetarac leluja uspavljujuće sanjarski.
Tada stari Ilijaš, brkat, kosmat i okorio – sličan panju hrasta, sjedne pod lipu i dugo odmara pogled u spletu granja, cvijeća i pčela. Gledali su ga kako satima prebire po skučenoj grančici, podiže pogled, širi ruke, razgovara s lipom.
Ljudi su svašta nagađali i postajali zlobni, pakosni zbog svoje nezasićene radoznalosti. Kada nisu mogli dokučiti starčevu tajnu, oni izmisliše priču i zaleprša glas nevidljiv i bezizvoran – lud je ...
Ljetne zore pucale su na kljunovima ptica i padali su sumraci u predvečerja majska, a starac je uvijek razgovarao sa svojom lipom. Dešavalo se da dođu djevojke i zamole Ilijaša da im dopusti nabrati lipova čaja.
-Jok! - odgovarao bi Ilijaš tresući glavom – to ne može, ova lipa ne daje dobar čaj.
Na kraju je priznavao da je čaj dobar, ali ga on ne da i gotovo. Djevojke su uz
glasan smijeh odlazile izazivajući starca, ali se Ilijaš pravio da to ne primjećuje. Šetao je pod lipom, zaustavljao se i gledao u visoko granje. Namjernicima je na pozdrav odgovarao rasijano i odsutno.
„Siromah, stari pustinjak, kako je samo mogao poludjeti nesretnik?“ – pitali su se ljudi prolazeći i žureći za svojim poslovima, kojih nije bilo osobito mnogo u rano ljeto.
S opadanjem cvijeća nestajala su i pitanja o lipi i starcu i bivala odgođena do novoga ljeta i novog cvijeća.
Proljeća su dolazila uvijek iz početka, nečujnim koracima pod kojima su se rastapali snjegovi od toplog dana iz pluća planine. Igrala su se golotrba djeca kao ždrebad u travama i među bubama i dizala smijeh do neba na krilima prvih lastavica.
Čobanice su javile stada i rasipale višak života mlazovima pjesme iz nabreklih grudi.
Činilo se da to starac ništa ne vidi. On je imao lipu ... koju je, tko zna kada, njegov šukundjed posadio; od prvog pamćenja lipa je u Ilijaševim očima samo takva i tolika – nepromjenjiva.

*****


Zla vremena. Bila je divna majska noć. Ilijašev sin Marko legao je kao i obično poslije oranja – umoran i pravedan. U gluho doba noći vrata zadrhtaše pod udarcima čizama...
Nije se vidio prst pred okom i zato se Ilijaš ne sjeća kako je bila obučena ta vojska. Izbezumljen od straha on pokaza Marku ogranak koji se naslanjao na prozor. Učini mu se da toga ogranka ranije nije bilo i on povjerova da ga je lipa Marku pružila kao ruku spasenja. Marko prihvati pruženu ruku i po njoj otpuza u dubinu krošnje koja ga obgrli i sakri.
Pos silnim udarcima vrata popustiše. Kada su otišli sve je bilo prosuto, porazbijano ... polomljeno. Modrice po izmučenom tijelu starac nikada nikome nije pokazao, možda ga od straha nisu ni boljele. Nikada nije mogao zaboraviti sliku koja mu se ukazala kada je Marko pred zoru skliznuo niz deblo lipe i zamakao u goru; činilo mu se da lipa u zagrljaju Marka ljubi. Toga jutra Ilijaš osvanu pod lipom. U suncu što se bilo zaustavilo na cvijeću lipe zaiskriše staračke suze, a u mislima mu se stade prevrtati prošlost.
Ta lipa, čuvar, toliko je puta rukama zakrilila trošnu brvnaru od zlih oluja. Noćas pruži ruku nevinom Ilijaševom sinu.
U napaćenim očima starca Ilijaša bljesnu rascvjetala lipa kao zlatna koprena što treperi negdje u njegovu prapočetku. Starac se nasloni na ispucalu koru i zatrese ramenima u dubokom jecanju bez suza. Da je imao tako velike ruke, bio bi je obgrlio i privio na grudi da s njom zauvijek sraste.

*****

- Djeco, vidite, sam sam ostao. Smrt je blizu. Kada umrem samo me pokopajte
pod ovom lipom, nigdje na drugom mjestu, zaklinjem vas.
Tako je starac govorio unucima koji su ga posjećivali svake godine, dolazeći odnekud iz nepoznata svijeta.
Unuci su slušali djedove riječi i divili se njegovu prijateljstvu s lipom, a nisu ni slutili zašto je to tako. O događaju iz rata Ilijaš je šutio kao riba. Bojao se odati tajnu. Mislio je ... tko zna. Zlu ne trebalo ...
Otac Marko nastradao je na granici dok su još bili mali njegovi sinovi. Tako drugo unucima ne ostade drugo nego da se priviknu na dugotrajne sjedeljke i razgovore nemušte djeda Ilijaša pod oronulom lipom na pragu brvnare.
Oni nisu mogli ni slutiti da djedov pogled u granje, koje je zasjenjivalo horizonte, miluje kariku koja spaja prošlost sa sadašnjosti, da djed lipi šalje zahvalnost zbog opstanka krvi i plemena. Nisu znali da on u visokom granju njih grli i ljubi.
Kao da je netko tako htio; u rano proljeće jedne lijepe godine unuci dobiše brzojav „Umro ...“
Vlasti nisu pravile smetnje oko molbe da se starac pokopa pod lipom. Ograđen grubim plotom stoji njegov grob u sjeni granja. Spomenika nema. Tko bi, uostalom, sagradio veći spomenik od golemog stabla ...
Ne zna se zbog čega, ali ni danas nitko neće da nabere čaja sa granja koje se nadvilo nad pustu brvnaru i gusto busenje starčeva groba.
Žene nerado prolaze noću tuda. One se boje kvrgavih ogranaka među kojima se na mjesečini noćne ptice igraju skrivača sa nepoznatim sjenama ...
U šupljini stabla sove saviše gnijezdo. Jesu li molile lipu za gostoprimstvo ili su samo one znale da starac nije bio lud? Tko bi to znao ...
Autor priče:J.S.Prica

Image Hosted by ImageShack.us
Fotografije: G.Mandić

- 17:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Što sad kriju lički tavani ...?

Na dimu ...

Image Hosted by ImageShack.us

Poslije dima ...

Image Hosted by ImageShack.us

- 12:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2007.

CRTICA O CVIJEĆU

Image Hosted by ImageShack.us

U šumarcima uz moje selo, moglo se naći puno razlicitog cvijeća. Najviše sam volio ono koje izbije dok je snijeg jos u povlačenju. Bilo je svega, od šafrana, ljubičica, jaglaca, visibaba.... Jedan od njih mi je baš posebno drag. Ljubičice. Zima je dug period, bar je nekad bila dok nisu stigla sva ova zagađenja i klimatske promjene, i pojava prvog cvijeća donosila je optimizam. Postojalo je jedno vjerovanje da ako uvečer nabereš ljubičice i staviš ih u lavor sa vodom a ujutro se umiješ u toj istoj vodi cijelu godinu bićeš lijep i sretan. Išao sam ja svake godine brati ljubičice, mada mi se čini da mi se tu potkrala i neka kopriva koju nisam primjetio. Takodjer mislim da je ta skrivena kopriva pomalo utjecala na moj karakter. Mislim da su svi Ličani imaju pomalo zdrave koprive u sebi. Bile su tu i visibabe. Simpatičan cvijet, ali ga nikad nisam volio nešto posebno. Valjda zbog imena. Baba koja visi. Užas. Njih smo sestra i ja brali i stavljali pod jastuk da imamo lijepe snove čitave godine. Mislim da je djelovalo. Par puta u životu sam imao ružne snove. Sad sam mnogo stariji, visibabe ne berem, ali pomislim na nju svaki put kad idem spavati. U cjeloj ovoj priči jaglaci i šafrani su imali samo ukrasnu ulogu, poneki cvijetak ubacis u buket ljubičica i pokloniš najdražoj osobi. Ruže mu nisu ravne.

Napomena: Kad se spoje narodna vjerovanja i cvijeće, nastaju najljepše priče a tek pjesme......
Autor: G.Ergarac

Image Hosted by ImageShack.us

- 20:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 02.02.2007.

I NJIHOVE BEBE ...

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se