Lika na dlanu ...

četvrtak, 30.11.2006.

NOSTALGIJA ...

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

- 22:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.11.2006.

LIČKI MEDVJED



Medvjedi su sisavci, zvijeri, čiji su se preci pravi ili viši sisavci tj. plodvaši u posljednjih 60 milijuna godina razvili do današnjih oblika. Porodice medvjeda i rakuna razdvojile su se prije oko 35 milijuna godina te se nastavile razvijati zasebno. Za evoluciju medvjeda posebno je važan izumrli špiljski medvjed (Ursus spelaeus), čiji ostaci i danas svjedoče o razvoju te vrste. Špiljski medvjed je izumro krajem posljednjeg ledenog doba prije desetak tisuća godina. Svi su se medvjedi razvili od zajedničkog pretka prije oko 25 milijuna godina, no svojom veličinom i vanjskim izgledom vrste su se prilagodile okolišu.
Raznolika prehrana omogućuje smeđem medvjedu da živi na veoma različitim prostorima, od artičke tundre do prašume i do tundre u visokim planinama. Smeđi medvjed danas osim u Europi živi u cijeloj Aziji, uključujući japanski otok Hokaido, te u Sjevernoj Americi gdje ga nazivaju grizli.
Tijelo medvjeda ima obilježja zvijeri - što znači da je prilagođeno hvatanju i savladavanju plijena. Smeđi medvjed krupna je i snažna životinja. U Hrvatskoj odrasle ženke imaju prosječno 100 kg, a mužjaci 150 kg, s time da poneki primjerci prijeđu i 300 kg. Tijelo je mišićavo, stražnje noge nešto dulje od prednjih, a na izuzetno snažnim šapama nalaze se čapci. Trag stražnje noge podsiječa na trag bosonogog čovjeka. Pandže su duge 5 do 6 cm, i njima medvjed u potrazi za hranom raskapa zemlju, panjeve i mravinjake, ubija i kida plijen. Tijelo je prekriveno dugom dlakom i gustom poddlakom. Osnovna boja dlake je smeđa, sa varijacijama od žutosmeđe do crne. Po hrptu je često tamnija pa i crna, dok mladunci na prsima često imaju područje bijele dlake. Razlikuje se kraća ljetna i duža i gušća zimska dlaka. Zubalo se sastoji od 42 zuba i iako ima snažne očnjake i kratki probavni sustav tipičan za mesoždere, prehrana smeđeg medvjeda u Hrvatskoj sastoji se preko 95% od bilja. Najčešći izvori životinjskih bjelančevina su mu lešine te ličinke kukaca i drugi beskralješnjaci. Medvjedi su veliki oportunisti prilikom prehrane tako da će iskoristiti svaku ponudu hrane, od voća, povrća, šumskog bilja, ličinki, kukaca, manjih kralježaka, do strvine i ljudskih otpadaka. Od osjetila vrlo im je razvijen njuh, zatim sluh, dok je vid znatno slabiji. Njuh je vrlo razvijen zbog traženja hrane – npr. strvina. Iako izgleda tromo, medvjed je vrlo brz i može doseći brzinu od 55 km/h. Također se ne boji vode i dobro pliva, a odlično se i penje na stabla.
Medvjed je noćna životinja, no može ga se susreti aktivnog i danju. Odrasle jedinke žive samotno, a druže se jedino u vrijeme parenja (kraj svibnja do polovice srpnja). Ženke se prvi put pare sa oko 4 godine i ovuliraju svake 2 (3) godine. Medvjedi su sisavci koji prekidaju razvitak zametka, pa se veći dio zametka razvije od listopada do prosinca. Bređost traje 7 – 8 mjeseci, a mladi se legu u brlogu početkom siječnja, za vrijeme najvećih hladnoća. Leglo se najčešće sastoji od dva medvjedića (rijeđe jedno ili tri, maksimalno četiri), a na svijet dolaze slijepi i prekriveni vrlo mekanom, tankom dlakom, težine oko 350 g. Uz majku provode prve dvije godine života, tijekom kojih osim neophodnog vrlo hranjivog mlijeka dobiju i sve vještine neophodne za samostalni život i preživljavanje. Medvjeđe mlijeko izuzetno je hranjivo, a sadrži i do 22% masti i 12% proteina. Vrijeme provedeno u brlogu vrlo je važno za medvjediće, budući da su tada najosjetljiviji i najranjiviji. U sljedeće dvije godine koje provedu s majkom ona će ih naučiti svemu - što smiju jesti i kako će to pronaći, koga se moraju čuvati (prvenstveno čovjeka), a od koga su jači, kako će pronaći zimski brlog i provesti zimu, te se mladunci kroz igru i istraživanje pripremaju za samostalan život. Ako ih se tijekom tog osjetljivog razdoblja razdvoji mladunčad će teško samostalno preživjeti. Što su mlađi kada izgube majku (odlutaju od nje, odskližu se niz padinu, odnese ih bujica ili majka pogine u prometu, strada u lovu...) šanse za preživljavanje su im manje.
Dok u zatočeništu dosegnu starost i od 40 – 45 godina, u prirodi se rijetko nađu primjerci stariji od 10 – 20 godina. Budući da nema prirodnih neprijatelja (rijetki su slučajevi napada čopora vukova) a bolesti su prilično rijetke, očito je da je smeđi medvjed najviše ugrožen od strane čovjeka. Sve manja i rascjepkana šumska područja, uznemiravanje, lov i promet osnovni su razlozi sve manjeg broja ovih predivnih životinja.
Osim poriva za parenjem način života im je prvenstveno uvjetovan potragom za hranom, te im aktivnost ovisi isključivo o raspoloživosti izvora energije. Zbog velikog tijela, a pretežno biljne prehrane koji nije energetski bogata medvjed mora pojesti velike količine hrane - što znači da i puno vremena provodi u potrazi za njom. Pri tome prelazi velike udaljenosti i seli se. Nažalost, vrlo često posegne i za hranom iz ljudskih izvora, prvenstveno smećem. Problematične i potencijalno opasne situacije koje nastaju kada se medvjedi naviknu na blizinu čovjeka izbjegavaju se pravilnim gospodarenjem sa otpadom i prikladnim ponašanjem u staništu medvjeda.
Ovisno o klimi područja, zbog nedostatka hrane smeđi medvjed u zimskom snu provede 3 ili više mjeseci, tijekom kojeg mogu izgubiti 30 – 50 % ukupne mase. No medvjedi ne zapadaju u toliko duboku hibernaciju, kao što to naprimjer radi puh. Tijekom ljeta i jeseni koji su bogati izvorima energije nadopunjuju rezerve masnog tkiva. Tijekom listopada i studenog većina medvjeda traži mjesto pogodno za prespavanje zime. Većina brloga u Hrvatskoj se nalazi u manjim šupljinama stijena, rjeđe među korijenjem velikih stabala i na otvorenom tj. pod krošnjom crnogorica. Kopanjem si prilagode veličinu brloga, a ulaz je najčešće širok tek toliko da medvjed može proći. Radi dodatne udobnosti medvjedi brlog obogate suhim lišćem, travama i grančicama. Točni uzroci buđenja u proljeće još nisu dovoljno poznati. Zna se da su povezani sa ubrzanim radom srca, dužinom dana, porastom temperature, tlakom zraka i smanjivanjem debljine snježnog
pokrivača.

Tekst preuzet sa sajta www.kuterevo-medvjedi.hr

- 17:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 25.11.2006.

BOR

Image Hosted by ImageShack.us

- 16:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 24.11.2006.

PJEVAJ MI PJEVAJ, SOKOLE

Image Hosted by ImageShack.us

Pjevaj mi pjevaj sokole
pjevaj mi pjevaj, pjevaj sokole
šalaj sokole.

K'o što si sinoć pjevao
k'o što si sinoć, sinoć pjevao
šalaj pjevao.

Pod moje drage pendžerom
pod moje drage, drage pendžerom
šalaj pendžerom.

Moja je draga zaspala
moja je draga, draga zaspala
šalaj zaspala.

Studen joj kamen pod glavom
studen joj kamen, kamen pod glavom
šalaj pod glavom.

Ja sam joj kamen izmak'o
ja sam joj kamen, kamen izmak'o
šalaj izmak'o.

I svoju ruku podmak'o
i svoju ruku, ruku podmak'o
šalaj podmak'o.

- 19:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 21.11.2006.

JESEN

Image Hosted by ImageShack.us

- 02:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.11.2006.

BRINJSKI MINER

Image Hosted by ImageShack.us

Moji prsti nemaju papilarne linije,
za mene ne važi daktiloskopija.
Kamen je moja legitimacija
u milijardu kopija.
Ostavih u zavičaju kuću, djecu i ženu,
prste i mladost u srcu planina - na kamenu.

Pričat ću vam visoku priču najvećih dubina,
o cvjetu plamena u truplu planina,
o vatrenom oraču u kamenu
minersku bajku plamenu!

Bili su mineri gole ćuskije, bez exploziva
mineri stari crnog baruta
mineri snažni Hutmanova bata
mineri praskavog pamuka
mineri amonijeve salitre
mineri opasnosti, briga i muka.

Mudri je Nobel 1867, izmislio dinamit.
Brinjacima, i svim odvažnim i hrabrim
plameno ralo dao da oru brazde najdublje
kroz srca planine - pravo.

Fejus, tunel kroz truplo Alpi
12 kilometara i 200 metara dug:
prva velika minerska škola.
14 zima, proljeća, ljeta i jeseni
trajala pod nebom od kamena.
Od 1857. do 1871.- noć.
Pod minerskom lampom zaradih
diplomu najhrabrijeg
Brinju i meni.
Vratih se da bih morao ponovo....
i ponovo poć.

U Gotthardu kroz trbušinu Alpi
stazu od 14 kilometara i 900 metara
s plamenom na rukama
s gromovima u ušima
s kamenom na plućima
trčali smo 9 godina.
Bila je to planina
bila je to brzina
bila je to dubina
nečuvena grmljavina-jezovita.
Tako mi Nobela, i dinamita!!!!

To su bile škole najveće;
uspona hrabrih i nesretne sreće.

Usponi mogu biti i u rupama
ako se čvrstoća dokazuje mukama
ako se vatra zgrće golim rukama
tijelo rasteže kranovima
i srce čupa kukama
ako se druguje s kamenim pticama
vatrom, čelikom i grom-žicama,
a nostalgija dušu para
za Brinjem, curama i tamburama.
Prešo sam kontinente
preplovio oceane
sve planine prosvrdlao
ubijan sam bezbroj puta
ali nikad nisam pao!!!

Poslušajte riječi reske
iz Kamene bajke tvrde,
ove šiljak imenice
od kojih se srce steže,
uši glume,
dlanovi bez kože bride.

*****

Ima ljepote. Ima. Ima
U srcima. U vatrištima.

Dušu brinjsku mini dati,
na strašnom mjestu postojati,
našu pjesmu zapjevati.

Gdje se ona zaorila
planina se rastvorila,
uzdigla nas u junake,
rodnoj LIKI kruna bila.

Internacionalna pjesma u nama;
radnička svjetlost luč.
Ona je pismo budućima,
i ptica rada zlatopera.

U ruži mog minerskog srca
gnijezdo je savila ova ptica.

Njen pjev, slobode svita
čini me jačim od dinamita.

Ovo je dio poeme "Brinjski miner" J.S.Price

- 17:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 17.11.2006.

PROLJEĆE

Image Hosted by ImageShack.us

- 18:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ZIMA

Image Hosted by ImageShack.us

- 18:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.11.2006.

SJEĆANJA ...




Goran Ergarac
PAR SJEĆANJA KOJA NIKAD NEĆE IZBLIJEDITI ...


****
Najljepše što sam zapamtio, i sa tim sjećanjem ću i nestati jednog dana, je zima u mom rodnom kraju. Naučio sam da je tu i da dolazi kada majku tražim deku jer sam se prethodnu noć pomalo smrzno. Uvjek je ta zima bila prisutna kad u jesen otac razgovarao sa susjedom o danu kad bi se trebalo ići u šumu po drva. Veselio sam se… Tiho. Tih poznih jesenjih dana smo išli u kupovinu u Gospić i kupovali smo vunicu za pletenje. Sestra i ja smo uvjek imali lijepo ispletene stvari. Sa posnosom smo čekali Novu Godinu u novim debelim majama. I tako je bilo svake godine.
“Pao snješko!“ – mama bi najavila snjeg sa vragolastim smješkom. Voljela je taj izraz sreće u nasim očima dok onako sanjivi pokušavamo pokazati koliko je i nama drago zbog toga. Taj prvi snijeg je bio najvažniji. Doručak sam gutao u dva – tri zalogaja i pravac – van. Prva gruda, druga gruda, tras tamo, tras u grmlje. Snijeg se rasprši kao čarolija kada gruda udari u zatrpani grm.Satima sam znao juriti kroz šljivar, praviti razne vragolije u snjegu, glumiti malog heroja u nekom velikom ratu protiv zločastog Ledenog djeda. Nije mi važno bilo što su mi se ruke smrzle već poslje pola sata igre, što su me zanoktice bolile do suza ... što mi se i nos crvenio ko paprika ... važno mi je bilo što sam zimu dočekao.


****


****
Zima je u mom selu vladala mjesecima, nekad od kraja listopada pa sve do svibnja. Kada snijeg napada, za mene stane vrijeme. Kad zatrpa, nema nas... po 15 dana niko ne može u selo ni iz sela,a još ako nema ni struje – veselo! Dani bi sporo prolazili, ustajalo bi se kasnije a ljegalo ranije. Te dane pamtim kao dane kada sam se zadnji put dobro naspavao. Tada sam imao svega dovoljno a ničeg premalo. Vrijeme je radilo za mene. A onda bi došla ralica i sa njom osjecaj da smo opet u centru svijeta. Ralica je dobra stvar – ostavljala je veliku stazu a sa strana je nabijeni snijeg. Pa moja Podlapača brdovita, Tolić strm i brz a u Mekinjaru se zaustaviš. Prava dugačka bob – staza. Sad mi je 37 i mogao bi ponovo istom stazom nasljepo voziti moje sanke i kad ožednim čistog se snjega napiti i poneki šipak il trnjinu zaostalu i smrznutu od mraza pojesti. I danas kad osjetim hladnoću tješim se mojim ličkim zimama. ....

****


****
Moja baba, Ana, živjela je u susjednom selu. Zimi bi išli kod nje da vidimo kako je i treba li joj štogod. Put krivuda uzbrdo pa nizbrdo i tako... Nameti i po mar metara visoki, na mjestima se uhvatila ledena pokorica tako da dječarac, kao ja, nije imao problema hodati po površini a da ne upane u smet. Mada se i to dešavalo, ali osjećaj je divan. Kad me tata izvuče i ispsuje zbog nestašluka, a u uglu mu ipak titra osmjeh zbog tog, znao sam da sam naučio važnu lekciju. Otac i majka su dvije najdraže ljubavi u životu. Prtili smo cjelac i posmatrali tragove životinja koje samo što su prošle tuda. Zečina, najčešče, poneka lija, tragovi ptica oko grmlja sa sjemenjem, a ja sam želio naći srneće... Par puta sam ih vidio, sitni otisci papaka kako nestaju o borovoj šumi. Na mjestima je bilo izmješanih tragova, ne zna se koji je čiji, i tu nastane rasprava. Tata mi je uvjek objašnjavao kako razaznati trag lisice od traga psa i tako. U povratku nas uvjek zahvati noć. Nebo zvjezdano, brda svjetlucaju od suvog snijega a u brdima ćukovi, sove i razne druge zvijerčice kreću u lov. Krenuh i ja, da usanjam moju Snježnu kraljicu, krenuh u rat svojim malim toplim srcem u carstvo sna.... Sutra ću ponovo kod moje bake.

****







- 17:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ART - Made in Lika

Aralica

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

- 11:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.11.2006.

STARI GRAD MONETIUM

Brinje

- 21:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 07.11.2006.

DRAGULJ U KRUNI ...

Gospić
Image Hosted by ImageShack.us

- 21:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 04.11.2006.

JEDNA MOJA PRIČA ...

ZLATO PAPRATI

Image Hosted by ImageShack.us

Toplo miholjsko ljeto milovalo je obronke Male Kapele. U kapljici jutarnje rose ogledala se sva ljepota netaknute prirode. Šuma okupana sitnom i tihom noćnom kišom odisala je oštrinom, koja je naprosto parala nozdrve. Sa grana gorostasnih stabala opadalo je posljednje svelo lišće. Iz njedara te šumske ljepotice i okolnih brda izvijao se veo modre sumaglice.
Dječji san, bezbrižan i lak, prekida budilnik Prirode. Iz luga dopiru zvuci ptičjih crvkuta. Iz dvorišta se čuje pjesma crvenog pijetla koji sav nakostriješen iz sebe izvlači i posljednji ton svog pozdrava jutru, a veseli lavež vjernoga Laska pozdravlja svoga gospodara koji mu donosi toplo mlijeko i kruh. Dijete ušuškano u mekoću mirisne postelje osjeti miris tople bijele kave i pržene slanine sa jajima, što su pozivali na doručak. Na vratima sobe pojavi se dobroćudni lik staroga čovjeka koji reče:

- Diko, idemo doručkovati, pa ćemo onda upregnuti volove i poći u Kapelu po bujad.

Skoči unučica veselo i bosim nožicama dotrča do prozora radujući se odlasku u šumu.
Doručkovali su tiho. Dijete okrepljeno čistim zrakom i domaćom hranom veselo je grickalo ukusne zalogaje, a djed je jeo polako pažljivo žvačući svaki zalogaj. Ti zajednički obroci djeda i unuke bili su njihovi mali rituali. Djed je spremao tako ukusnu hranu i najljepše dijelove je odvajao za svoju djevojčicu. Jedući tiho krajičkom oka bi je posmatrao i staračko srce bi mu zaigralo od sreće ugledavši njene zarumenjene obraščiće koji su do jučer bili blijedi. Dijete koje se rodi i stasava u gradu obavezno nosi tu blijedu patinu grada.
Upregnuo je djed svoje volove, Medonju i Dikonju, u jaram zaprežnih kola u kojima je djevojčica već sjedila. Iza nje djed pažljivo odloži kosu i vile. I po neravnom i kamenitom seoskom putu krenuše ka istoku da uberu zlatni cvijet paprati. Bujad, bujnu kao kose vile Zlatokose.
Prostrla im Kapela tepih od lišća, poslužila ih kestenjem i žirom, pozdravila klobucima pečuraka i mirisom kasnog jesenjeg cvijeća.
A, svud okolo, zlati se bujad. Gusta i bujna.
Deda uze kosu i počne da kosi. Britak zvuk kose što siječe žilavo strnjište razbi tišinu i mir šume.
Dječje ruke, nespretne i nejake, grlile su zlatno snoplje i zidale kupolu, što kroz granje hrastova i bukava dotiče tragove sunca koje se gubilo ka zapadu. Sati su tekli. Nestajali su u snopovima bujadi ubačenim na kola.
Spuštao se plavičasti sumrak kada su djed i unuka napustili carstvo boga Pana i krenuli u narančasti suton jednog sjećanja. Sjećanja na djetinjstvo.
Moga djeda više nema. On sad ore neke nebeske njive. A, ovu priču posvećujem upravo njemu. I svima nama zajedno. Jer, u svima nama spavaju ta topla sjećanja na neko naše sretno djetinjstvo i na ljude po kojima ćemo ga dugo pamtiti. Svi mi smo imali ili imamo i dalje neke djede i bake koji su nam nesebično darivali svu svoju ljubav. E, ovo je priča o Njima i Nama.

- 15:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se