Lika na dlanu ...

Goran Ergarac
PAR SJEĆANJA KOJA NIKAD NEĆE IZBLIJEDITI ...

****
Najljepše što sam zapamtio, i sa tim sjećanjem ću i nestati jednog dana, je zima u mom rodnom kraju. Naučio sam da je tu i da dolazi kada majku tražim deku jer sam se prethodnu noć pomalo smrzno. Uvjek je ta zima bila prisutna kad u jesen otac razgovarao sa susjedom o danu kad bi se trebalo ići u šumu po drva. Veselio sam se… Tiho. Tih poznih jesenjih dana smo išli u kupovinu u Gospić i kupovali smo vunicu za pletenje. Sestra i ja smo uvjek imali lijepo ispletene stvari. Sa posnosom smo čekali Novu Godinu u novim debelim majama. I tako je bilo svake godine.
“Pao snješko!“ – mama bi najavila snjeg sa vragolastim smješkom. Voljela je taj izraz sreće u nasim očima dok onako sanjivi pokušavamo pokazati koliko je i nama drago zbog toga. Taj prvi snijeg je bio najvažniji. Doručak sam gutao u dva – tri zalogaja i pravac – van. Prva gruda, druga gruda, tras tamo, tras u grmlje. Snijeg se rasprši kao čarolija kada gruda udari u zatrpani grm.Satima sam znao juriti kroz šljivar, praviti razne vragolije u snjegu, glumiti malog heroja u nekom velikom ratu protiv zločastog Ledenog djeda. Nije mi važno bilo što su mi se ruke smrzle već poslje pola sata igre, što su me zanoktice bolile do suza ... što mi se i nos crvenio ko paprika ... važno mi je bilo što sam zimu dočekao.

****


****
Zima je u mom selu vladala mjesecima, nekad od kraja listopada pa sve do svibnja. Kada snijeg napada, za mene stane vrijeme. Kad zatrpa, nema nas... po 15 dana niko ne može u selo ni iz sela,a još ako nema ni struje – veselo! Dani bi sporo prolazili, ustajalo bi se kasnije a ljegalo ranije. Te dane pamtim kao dane kada sam se zadnji put dobro naspavao. Tada sam imao svega dovoljno a ničeg premalo. Vrijeme je radilo za mene. A onda bi došla ralica i sa njom osjecaj da smo opet u centru svijeta. Ralica je dobra stvar – ostavljala je veliku stazu a sa strana je nabijeni snijeg. Pa moja Podlapača brdovita, Tolić strm i brz a u Mekinjaru se zaustaviš. Prava dugačka bob – staza. Sad mi je 37 i mogao bi ponovo istom stazom nasljepo voziti moje sanke i kad ožednim čistog se snjega napiti i poneki šipak il trnjinu zaostalu i smrznutu od mraza pojesti. I danas kad osjetim hladnoću tješim se mojim ličkim zimama. ....

****


****
Moja baba, Ana, živjela je u susjednom selu. Zimi bi išli kod nje da vidimo kako je i treba li joj štogod. Put krivuda uzbrdo pa nizbrdo i tako... Nameti i po mar metara visoki, na mjestima se uhvatila ledena pokorica tako da dječarac, kao ja, nije imao problema hodati po površini a da ne upane u smet. Mada se i to dešavalo, ali osjećaj je divan. Kad me tata izvuče i ispsuje zbog nestašluka, a u uglu mu ipak titra osmjeh zbog tog, znao sam da sam naučio važnu lekciju. Otac i majka su dvije najdraže ljubavi u životu. Prtili smo cjelac i posmatrali tragove životinja koje samo što su prošle tuda. Zečina, najčešče, poneka lija, tragovi ptica oko grmlja sa sjemenjem, a ja sam želio naći srneće... Par puta sam ih vidio, sitni otisci papaka kako nestaju o borovoj šumi. Na mjestima je bilo izmješanih tragova, ne zna se koji je čiji, i tu nastane rasprava. Tata mi je uvjek objašnjavao kako razaznati trag lisice od traga psa i tako. U povratku nas uvjek zahvati noć. Nebo zvjezdano, brda svjetlucaju od suvog snijega a u brdima ćukovi, sove i razne druge zvijerčice kreću u lov. Krenuh i ja, da usanjam moju Snježnu kraljicu, krenuh u rat svojim malim toplim srcem u carstvo sna.... Sutra ću ponovo kod moje bake.

****