Dragi Ličani i Ličanke, sa zadovoljstvom vam predstavljam na svom blogu jednu lijepu, toplu ličku priču koju mi je autor poslao mailom. Slijedite njegov primjer. Pošaljite i vi neku priču, pjesmu ili fotografiju pa da zajedničkim snagama uradimo najljepši blog o našoj Lici.
Dario Rukavina
PLAVE NOGE BOJE DINAMA
Došli mi tog ljeta u Liku onako fini debeli, dobro ugojena gradska praščad i odma istrčali na livadu u Dinamovim majicama i Adidas tenisicama. Ozi fura Mlinku, Milan Zajeca, a ja Cicinu devetku na leđima. Šepurimo se, Mile obuo i kopačke. A na livadi ispred kuće čekaju naši rođaci. To sve mršavo, sve žilavo, to trči boso po strnici, to cepa po cjevanicama mjesto po lopti. Kod kog je lopta, svi nagrnu na njega i udri! Dajte lakše malo, viče im Ozi, no oni navrli ko sivonje i krešu o kost.
Lopta dolazi do mene i ja bježim sa njom natrag prema našem golu. Čovječe, pazi kad Likom driblaš malen ispod zvijezda. Jer ih, bogami, sve i vidiš! Ništa mi ne preostaje nego da padnem teatralno uz vrisak boli i primim se za nogu. Tako padaju profići. U agoniji se okrećem lijevo i desno, glumatam, no sve gledam ispod oka. A ovi stali, okupili se oko mene pa sve gledaju. Svog rođaka iz Zagreba. Zadivljeni su. Nije ovo ko prijenos s tranzistorića na štenigici ispred trgovine mješovitom robom. Ovo je u koloru. Uživo. Čudo neviđeno. Ko da su na Maksimiru, jebote, ko da je Dinamo došo. Ustanem, a Mićo me gleda ravno u oči i još jednom okine po cjevanici. Kužim ja, oni to mene krešu iz ljubavi. To vam je kao da dobijete nekakvu novu egzotičnu igračku, jebenog tamagotchija, kojeg kad stisneš po cjevanici on zasvira na nepoznatom jeziku. Ustajem i dodajem loptu Oziju i svi odlijeću na njega ko muhe na govno.
„AAARGH!“, pada i Ozi. Zatim naglo ustaje unosi se Mići u lice, gura ga u prsa i viče: „Kaje? A? Kaje?!?!“ Mićo ga zbunjeno gleda, pa onda gleda mene. Prevodim mu: „Mićo, jeben ti sve na svitu… oš me pristat mlatit, pička ti materina, de ti pička materina, krv ti jebem de ti jebem“
Mićo Razumije. Smije se. A onda mene hop u kravatu. Da se malo porvemo od čiste miline. Ma gdje si mene našo u kravatu, ko da sam medvid, mene je asfalt Martićeve odgojio i Dubrava. I smotam ja njega, bacim na travu, on se podigne, a ja dreknem: . KuOAAaiii-uuAAA… aaa.. pa ŽBAM! majageri za vrat, pa ŽBAM!, šamarčina. Krvari mu nosnica. Briše je nadlanicom… i gleda me s ljubavlju, svog rođaka iz Zagreba. Cijelo lice razlilo mu se u jedan veliki osmijeh. Bole me ti šamari više nego njega. Onda se svi međusobno pomakljamo nasred livade. O, kakva obilja zatajenih bliskosti!
A vruće bilo tog ljeta. Suša. Riđovke se spustile do šahtova pa žedno palucaju jezikom. Mi uzeli šlauf, polijevamo noge i modrice studenom vodom. Pepa broji svaku prosipanu kapljicu, i onda kad joj se nakupi, zgrabi šalicu i pije tablete za smirenje.
„Upržlilo Anaaaa… grizedu muveee, a još jače grizu ova dica moje živceeee… Anaaaa“, unjka teta Pepa dok hoda za svojom sestrom, mojom babom, noseći pirgastu kokicu pod rukom. „Vidi Ana, i koke su mi ušojkirane, ne nesidu više jaja. Nu vide…“, i Pepa gurne prst u kokino prkno, „Još ga nije snila, ima treći dan.“
Pepa živi kao pustinjak, sama u malenoj drvenoj ličkoj kućici pokraj babine nove, zidane. Ovoliko djece koja odjednom stvaraju lom u njenom dvorištu, nešto je s čime se ona teško može nositi. Baba je šutke odvodi u kuhinju i vadi iz torbe šarene kutijice.
„Uzmi ove, reče, „Matan ti je posla tabletna iz Zagreba.“ Pepi se zacakle oči, pa zacokće krezubim ustima. Zna Pepa… Matanove tablete su najbolje. Matan je kirurg u Traumatološkoj i uvijek pošalje što kome treba. Njih dvije premetale su neko vrijeme kutijice, odlučile se za bijelu, otvorile je i popile po jednu. A onda Pepa izađe na škale ispred balature i viče: pilipiili plipili… pa i kokama umrvi zeru tabletica za smirenje. Objašnjava, da su ove pirgaste iste ko i ona, osjetljivije su od žutih koka, sklonije stresu.
„Pepa, dajde i meni tabletnicu…“, viče Vlade preko lese. Vlade ima 17 godina i stariji je od svih nas. Prebolio je dječju paralizu pa hoda na štakama. Hoće bit Stinčić i branit na golu. Zadnji put kad je bio Stinčić, opizdio ga Andrija iz sve snage loptom u glavu pa je dobio epileptički napad i sad mu ne damo da bude Stinčić pa se uznemirio. Ne da mu ni Pepa tablete jer je zadnji put s njom pio neke tablete pa je isto dobio epileptički napad.
Mi gradski odlučujemo, radi Vlade, prekinuti Dinama i naučiti rođake nešto urbano: tajnama kung fua, inicirati ih u svijet ninđi. A za početak šta može bit bolje nego ŠURIKENI! Izrezali kliještima onaj lim za miješat cement i nabrusili mu rubove, pa udri po selu. A zidar Nikola zvan Hitler, sjedi ispred kuće i namače noge u željeznom lavoriću. Robijao je na Golom otoku i ne može vidjet zvijezdu. A sad se eto njegov lim u kojem u znoju lica svoga miješa cement, pretvorio u zvijezde koje lete dvorištima i zabijaju se po štalama: Tok! Tok! Tok!
„Nikola, Nikola viđe što ti napravi od lima!“, dere se dvorištem Pepa i vrti glavom.
A onda je mali Mika šurikenom od jedne pepine pirgaste koke iznenada napravio pijetla. I dok je koka trčala po dvorištu onako s šurikenom u glavi umjesto krijeste, bila je nalik na one limene pijetle na krovu koji se usred promjenljiva vjetra naglo okreću, čas ulijevo, čas udesno. Koka se zabuši u Nikoline noge, upadne u lavor i zakoprca bojeći vodu u crveno.
„Jebem ti sliku Titinu, de ti jebem!“, vrisne Nikola, odskoči i prevrne lavor. Pepa se samo prekriži, zazebe je iznenada oko srca, u prsima stisne depresija te smogne još toliko snage da ode u kuću i posegne u ormarić za Matanovom kutijicom. Onom žutom. Onom koju čuva za posebno teška i tjeskobna zimska vemena kad se do sela spusti vuk.
„Opet psuješ Titu…“, upozori ga susjeda Jela, „ijope će ti milicija iz Gospića doć, pa te vodit u stanicu. I to triznog… pa nećeš moć lagat da si bio pijan…“
„Jebem li vam krvavu nediljicu! Još jednu ja zvidetinu u letu… ja vidim… ja… ja... najebat ću vam se malog Isusića!“, pjeni se Nikola
I vidimo mi odnio vrag šalu pa je Milan donio nunčake. Milan je stariji od nas koju godinu. Rastu mu brčići i zna sve o ženskama i nunčakama. Na Volovčici svi znaju sve o ženama i nunčakama. Cigići im donesu sve te vještine iz Italije pa ih nauče na parkiću. Priča mi Milan, da su donijeli i neki Brejkdens i da će mi pokazat pokrete. Milan skinu Zekin plavi dres, uredno ga posloži na panju te im gol do pasa pokaže osnovne pokrete nunčakama. I bace se svi na vježbu. Ali ne ide… Porazbijali si glave, mali Ivan skoro si izbio oko.
„Bog vas jeba, koji kurac izvodite?“, vikne kum Nikola Pećina sa stepenica mješovite robe.
„Mi smo nimđe!!“, klikne mali Marko i opizdi se nunčakom u zube.
„Kakve minđe? Pobićete se ko marva. Ejh…Hapaši! Mi Ličani smo Hapaši, a ne minđe. Jurice, de pokaži im…“, A Jurica mesar, šutke odloži pivu u hladovinu. Zatim ustade, pljune u ruke, zaliže tarzanicu i krene prema nama. Putem uhvati jednu pepinu pirgastu koku i išćupa joj tri pera.
„Ajme meni, Bog budi svami…“, jekne bolno Pepa.
„Pepo ajd' ukurac…“, obrecne se zidar Nikola.
„Mući Pepo…“, ušutka ju kum Nikola.
Jurica izvadi iz panja kratku sikiru te je zatakne za špagu na pojasu mjesto tomahawka, stane među nas i skine potkošulju.
Stoji, onako go do pasa, a na suncem opaljenom tijelu ocrtava mu se svaki mišić. Jurica skupi svoje žilave ruke i kroz šapetine ispusti strašni Apački usklik od kojeg nam se sledila krv u žilama. Zatim preskoči lesu da nam pokaže kako se prikradaju Apači te kako uz grlene kliktaje iskaču na bljedolike i jednim potezom noža uzimaju im skalp.
„Aaaaa nema bolji ratnika od Hapaša i Ličana!“, uzvikne zadivljeno kum Nikola
„Jes, to je reko i Tito.“, ubacuje se stric Ivica zvan Truman, „Ličani su najbolji jurišnici.“
„Nemoj mi ođeka spominjat Titu…“, uzruja se zidar Nikola. Jurica mirno odlazi do šahta, iz njega vadi orošene pive i otvara ih zubima. I oni se primiruju. Zna Jurica s njima.
Jurica iznad kreveta ima sliku. Na njoj je plavetna Zrmanja kao Rio Pecos, pred njom zagrljeni stoje on, Piere Brice kao Winnetou i Lex Baxter kao Old Sutterhand. Kad su snimali Winnetou und das Halbblut Apanatschi Jurica im je derao i okretao janjce, donosio šljivovicu. Kad se Lex Barker vratio snimiti Winnetou und sein Freund Old Firehand poklonio mu je sat s posvetom koju Jurica nikom ne želi pokazati. Kada smo jednom na televiziji gledali Winnetou und Shatterhand im Tal der Toten mogli smo vidjeti cijelo ličko pleme Apaša kako stoji po čukama, a na rukama im satovi. Eno, eno, objašnjavao nam je kum Nikola ovo sam ja Trapavi Međed, a sat mi donia Jandre iz Stuttgarta. A ovo je Jurica - Kliktavi Sokolić, evo lipo se vidi po satu.
A poslije podne, nakon ručka opet su svi kod nas u dvorištu. Ajmo, povikne Ozi, sad ćemo vježbat po filmu Devet ninđi protiv kondora. No naši mali rođaci stoje kao pokisli. Mićo se osili, istupi iz skupine i reče:
„Ma ne bi mi nimđa, mi bi Dinama igrali.“
„Dinama bi vi? Ne može…“, kaže Milan, „plave su nam noge od Dinama.“
„Ajd' šta ste taka prkna, de sad igrajte zeru Dinama.“, dovikne zidar Nikola i svi se okupe na škalama ispred dućana s mješovitom robom i potvaraju pivkane.
I onda mi igramo Dinama. Bacimo loptu, a oni cepaju. Onda mi padnemo i previjamo se, onda i padne veće, zahladi, Pepu popuste tabletnice i preprži nam na masti kukuruzne pure i prelije mirisnim, svježe ukiseljenim mlijekom.
