Lika na dlanu ...

Duša, posuta zlatom,
svjetluca poput iskrica;
I prodire u svaku poru, svaki atom,
ljepotom i toplinom srca.

I, Sunce, ta zvijezda što blista,
rađajući život novi;
Pomrači se pred sjajem duše što zablista,
što svaki mrak ugasi Dobrim.

Čovjek je čovjeku drug
u trasi gospodarice Sudbine;
Zavjetovan Bogu da oduži svoj dug,
milosrđem ljudskim da sve tegobe mine.

Jedrimo morem života,
nošeni vjetrom izazova;
Čovjek ostati, kakva li divota,
ne tonuti, već rađati se iznova.

Srušiti mostove za pakosti ljudske,
nek potonu u najdublji vir;
Iskušenjima odoljeti, skinuti maske,
stazama zaborava uputiti svaki nemir.

Čovjek tad sija svjetlošću božanskom,
od koje zaiskri čitava galaksija;
A, on zaogrnut odorom carskom,
od dobrote, ko svile u oku što zasija.

I nek ima mjesta u svakom srcu,
u svakom danu, godini i vijeku;
Da čovjek vidi čovjeka u suncu,
pa će i sunce da blista u čovjeku ...

O, Petrovdanu
Kad sunčevi zraci
žišcima svojim pale svijeće,
A, polja umjesto tamjana
cvijetni prah okadi,
Ljepota što u oko ne staje
preplavi sliku Like,
Zavičaj što tišinom ječi,
i glas sa bezdna vadi ...

O, Petrovdanu ...
Kad poljima klasje
zlatom talasa;
Dahom vjetra
što doplovi Gackom,
U zrelom žitu tišina nijema
razliježe iz zamrle pjesme
žetelaca.

O, Petrovdanu ...
Kada zvona oglase
Praznik ljeta i žita,
nudeći nam najljepše bukete
mirisnoga kruha,
Rosa osuzi
rđom naoštrene srpove i
zabrekle točkove vodenice.
Pogled mutan od gorčine
zbog djelića otkinute duše,
Vrelom suzom topi
sa srca ledenice ...

O, Petrovdanu ...
Kada zvijezde sijaju najjače,
I plava noć se spusti na šumarke;
Kroz sjećanje
Prošetaću stazama svojim,
I stegnuću grumen zemlje
koji čuva duhove predaka,
U treptaju oka,
poput varke.

O, Petrovdanu
Dovezene kočijama Boga Peruna,
Zaigraće naše duše, uz fijuke vjetra;
U slavu svojih pradjedova,
... po toj zemlji neronskoj ...
Uz blagoslov apostola Pavla i Petra!

Zemljo vukova,
Što svijetliš u iskri zjenice,
Koju sunce ukrade oku
I zapali sa njom vječnu vatru,
Na žici naše dangubice.

Zemljo vukova,
Što ćud svoju ne proda za večeru,
Ni sad tako zaodjenuta u strnjišta,
Kada duše ozeble griješ
kroz pamćenje toploga ognjišta.

Zemljo vukova,
U isti mah i divlja i pitoma,
I oštra hrid s vrha Plješevice,
I meka livada u dolini Gacke,
Pjesma vukova što se spušta s maglom,
I na zboru pjesma rozgalice.

Zemljo vukova,
Što u damarima srca živiš,
U slici bez rama, u riječi bez glasa,
U treptaju stare lampe,
U mirisu kruha ispod crepnje,
I u svakoj resi ličke kape.

Zemljo vukova,
Što u daljini tiho ječe,
Za čovjekom s kojim postelju dijele,
Jer vuk bez čovjeka i nije vuk,
A, na zemlju bez čovjeka
spustilo se veče.

Zato, palim ovim kresivom
Sve zvijezde što nebo ih okova,
I rasipam ih po njedrima tvojim
Darujući ti svjetlost, sunce, dan ...
Zemljo vukova ...

Skoro da ne mogu da cekam kad ces javno da nam pokazes tu svoju sjajnu licku dusu, da podjelimo tvoje emocije svima koji se osjecamo imalo kao ti. Pocni vec danas...
Tvoj Goran Bez Zemlje.