Lika na dlanu ...

Zemljo vukova,
Što svijetliš u iskri zjenice,
Koju sunce ukrade oku
I zapali sa njom vječnu vatru,
Na žici naše dangubice.

Zemljo vukova,
Što ćud svoju ne proda za večeru,
Ni sad tako zaodjenuta u strnjišta,
Kada duše ozeble griješ
kroz pamćenje toploga ognjišta.

Zemljo vukova,
U isti mah i divlja i pitoma,
I oštra hrid s vrha Plješevice,
I meka livada u dolini Gacke,
Pjesma vukova što se spušta s maglom,
I na zboru pjesma rozgalice.

Zemljo vukova,
Što u damarima srca živiš,
U slici bez rama, u riječi bez glasa,
U treptaju stare lampe,
U mirisu kruha ispod crepnje,
I u svakoj resi ličke kape.

Zemljo vukova,
Što u daljini tiho ječe,
Za čovjekom s kojim postelju dijele,
Jer vuk bez čovjeka i nije vuk,
A, na zemlju bez čovjeka
spustilo se veče.

Zato, palim ovim kresivom
Sve zvijezde što nebo ih okova,
I rasipam ih po njedrima tvojim
Darujući ti svjetlost, sunce, dan ...
Zemljo vukova ...