petak, 25.06.2010.

Romeo i Julia

O piscu:

William Shakespeare rodio se 1564. u engleskom gradiću Stratfordu na rijeci Avon u imućnoj porodici. Otac mu je bio trgovac i ugledan građanin, pa je bio čak i biran za gradonačelnika. Međutim, oko 1577. porodica je zapala u materijalne poteškoće i osiromašila. Godine 1582. William se ženi sa osam godina starijom Anne Hathaway. Ubrzo im se rađa kći Susan, a dvije godine kasnije blizanci Hamlet i Judit. Shakespeareu se zameće svaki trag do 1592. kada saznajemo da je u Londonu gdje se bavi glumom i pisanjem drama. Shakespeare je pisao vrlo mnogo, a njegove drame su često izvođenje te stiče ugled najboljega engleskoga pisca komedija i tragedija. Finacijski nezavisan, Shakespeare postaje suvlasnikom poznatog pozorišta The Globe. Pred kraj života vraća se u rodni Stratford gdje umire 1616. godine.
Dosta djela se danas pripisuje Shakespeare, iako u stvari nema pouzdanih podataka koje djelo pripada njemu, a koje ne. Zbog toga postoji ogromno razilaženje između broja djela za koje se smatra da ih je on napisao. Međutim, najčešći stav je da iza njega ostaje 38 djela. Njegov prijatelj i savremenik, Christopher Marlowe, je obično prvi kojeg navode kao autora nekih drama.


Radnja:


Monteki i Kapuleti su dvije zavađenje veronske porodice. Na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava kneževim upozorenjem. Naslućuje se da je Romeo zaljubljen u Rozalinu, djevojku iz roda Kapuletija.

Glava obitelji Kapuleti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rozalini navede ga da dođe na zabavu. Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rađa čista i iskrena ljubav, bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romea i Juliju tajno vjenča svećenik.

Kapuletijev sinovac Tibaldo u svađi ubija Merkucija, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeći, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenca.

Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog i bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu zbog epidemije kuge koja je izolirala grad. On odlazi u grobnicu Kapuletija i, misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umre. Neposredno nakon toga budi se Julija. Vidjevši da joj se muž ubio, iz tuge uzima bodež i oduzima sebi život.
Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi dviju porodica. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire, jer shvaćaju da je uzrok tragedije nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi, a time donijela svima golemu nesreću.

Likovi:

* Romeo
* Julija
* Gospodin i gospođa Montecchi, starješine jedne od zavađenih kuća
* Gospodin i gospođa Capuletti, starješine druge zavađene kuće
* Dadilja, Julijina dadilja
* Fratar Lorenco
* Merkuzio, Romeov prijatelj
* Tibaldo, Montezijev rođak i posinak

SOCIOLOŠKA I PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA GLAVNIH LIKOVA
Romeo:
Romeo je mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.


“Zublja sama

Nek od nje uči sjati. Djeva ta

Na crnom plaštu mrkle noći sja

Ko alem kam na uhu crne žene –

I nije vrijedan svijet krasote njene.

Uz druge djeve kao snježna, čista

Golubica u jatu vrana blista.

Kad ples se svrši, ja ću je potražit

I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.

Sad vidim da je to mi prva ljubav

Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74


Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reći da je poduzetan i hrabar mladić. Pun je vedrine i mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.



“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu

U nekom poslu sad odilaze

I mole oči njene neka sjaju

Na njinoj stazi dok se ne vrate.

Ej, da su njene oči tamo gore,

A zvijezde tu u glavi njezinoj,

Od sjaja njenih obraza bi zvijezde

Potamnjele ko svijeća od sunca,

A njezine bi oči na nebu

Obasjale sav svemir takvim sjajem

Te ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83

Julia:
Julija potječe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom označit će njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.



“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!

Ah, prekasno te ja upoznah bijedna

I nemila je srca mog sudbina

Da mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78



Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.



“Romeo, o Romeo! Zašto si

Romeo? O zataji oca svog,

Odbaci ime to – il ako ne ćeš,

Prisegni da me ljubiš, pa ću ja

Poreći da se zovem Capuletti.

ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?

JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin

Jer ti si ti i bez tog imena.

“Montecchi” nije niti ruka niti nnga

Niti lice niti trup ni drugo ništa

Što pripada muškarcu. Drugo ime

Na sebe uzmi – ime nije ništa!

Što nazivljemo ružom, slatko bi

Mirisalo i s drugim imenom.

Baš tako bi Romeo, da i nije

Romeo, svu milinu svoju divnu

Sačuvao i bez tog imena.

Romeo moj, odbaci svoje ime

Jer ono nije dio bića tvog,

I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84

3. TEMA



Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.



4. IDEJA



Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.



5. METAFORIČNOST



Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.



1) “ROMEO.Tko nije nikad osjetio rana

I brazgotini taj se podsmijeva –

Al tiho! Kakva svjetlost prodire

Kroz onaj prozor tamo? To je istok,

A Julija je sunce. – Sunašce,

Izađi sada i udavi mjesec,

Što zavidan je, smućen već i blijed

Od bijesa što si ljepše ti od njega,

A služiš njemu. Zato nemoj njemu

Da služiš više kad je zavidan.

Livreja mu je vestalska zelena

I bijela, kakvu tek budale nose –

Odbaci je –“, citat, str.82



2)”A bujna glazba tvog jezika

Nek objavi svu sreću naših duša

Što daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108



6. NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU



Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.

Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio značajan.

Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.



“LORENZO. E, takva divlja naslada imade

I divlji kraj – u slavlju svome gine,

Baš ko barut, kad se s vatrom združi,

U isti tren se s njom i raspline.

I najslađi se med nam gadit stane

Kad okus mu je najugodniji

Jer jedući uništavamo tek –

Pa zato budi umjeren u milju,

Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107



“LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95



cerek

- 19:06 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  lipanj, 2010  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Eeeej

evo malo da vam dam lektire za osmi razreed eek

Dinko Šimunović-Alkar

Alkar

Dinko Šimunović

1. O piscu

Dinko Šimunović rodio se 1873. godine u Kninu. Djetinjstvo je proveo u Koljanima, selu u Cetinjskoj krajini blizu Vrlike, što je imalo presudno značenje za njegovo književno stvaranje. Uzrok tome bio je neizmjenično veliki broj motiva, likova i cjelovitih književnih sadržaja iz toga kraja. Išao je očevim koracima, te je završio učiteljsku školu u Arbanasima kraj Zadra. Učiteljsku dužnost vršio je u Dalmatinskoj zagori, u selima Dicmu I Hrvacama. Kroz taj životni period produbio je svoje spoznaje iz djetinjstva i mladosti. To je uzrokovalo početak njegovog književnog rada. Kao književnik prvi put je prepoznat u javnosti istaknuvši se svojim radovima i člancima. 1909. premješten je u Split gdje je radio u Obrtničkoj školi, gdje je radio do umirovljenja 1927. godine. Ostatak svog života posvetio je pisanju. Preminuo je 1933. godine u Zagrebu. Od svog književnog rada mogu se izdvojiti pripovjetka Mrkodol, Roman Tuđinac i knjige Đerdan, Mladi dani, Mladost, Dvije pripovjetke i Alkar.

2. TEMA: Ljubav Rašice i Salka prema Marti i prema tradiciji i junaštvu

MJESTO RADNJE: Sinjskom polju (selo Begluk)

VRIJEME RADNJE: XIX. st. (vrijeme kada su Cetinjani istjerali Turke iz svog kraja)

OSNOVNA MISAO: junaštvo i snaga uvijek pobijeđuju

3. Opisi krajolika

''Golemo Sinjsko polje na žarkom ljetnom suncu činilo se još veće, jer modrušasta maglica sakrivaše očima udaljene brijegove. Sve je mirovalo u podnevnom žaru, a daleke, daleke kamene planine jače se modrile vireći nepomično iza te niske i tanke maglice. Činilo se da je cijela Krajina u raskošnu ljetnom snu ili kao da počiva nakon ljute borbe i izvršena junaštva. Krajem toga polja vuče se tihano nevelika rijeka, a koje silno sunce dizaše onu plavu maglu, da se kroza nju poigra svojim zrakama."

4. a) Lik Marte,

b) izgled i osobine Salka i Rašice,

c) međusobni odnos Salka i Rašice te njihova usporedba

a) Marta je mlada i lijepa djevojka, najljepša u tom kraju. Iako siromašna svidjela se mnogim mladićima. Osječajna je i nije nikoga htjela povrijediti, no zbog svoje ljubavi i nesigurnosti bila je jako nesretna. Odjednom se u njoj bude osjećaji odlučnosti i ona odabire svoj životni put. Marta je imala 20 godina i uskoro se trebala udavati. Njezin odnos sa Salkom je bio iskren, no kasnije je shvatila da ona njega ljubi samo kao lijepa dječaka i druga iz djetinjstva. Znala je da on nju silno ljubi i nije ga htjela povrijediti. Ona je zavoljela Rašicu, čovjeka punog časti i ponosa i kojeg treba da se boji. U Rašici je vidjela pravog muškarca i junačinu i očekivala je da će Rašica i Salko to rješiti. Čim bi pomislila da ju obojica ljube, smutila bi joj se duša i samo bi plakala. Njezinu tugu i bol razujela je njezina majka, koju je voljela svim srcem i ništa nije skrivala od nje, iako su mnogi tvrdili da je Stana vještica. Marta na rubi iznemoglosti i patnje donosi odluku da se neće udati za Salka nego za Rašicu. Htjela je kraj toj tjeskobi što je muči i tugi što joj srce davi, pa je odlučno postupila i nije požalila, jer je znala da bi udajom za Salka počinila još veći grijeh, jer ona voli Rašicu i nije spremna lagati i varati. U tim trenucima zaboravila je na Salkove osjećaje, ali i patnju koju ju i ona proživljavala. Prenaglo je reagirala otjeravši ga iz kuće, no vjerojatno je shvatila da i ona ima pravo sretnoga života do kojeg je teško doći. Mnogi pate, a na kraju je patio i Salko, no ciljevi koje je htio ostvariti u životu potaknuli su ga na daljnju borbu.

b) Salko je bio momak djetinjeg lica i velikog rasta. Imao je obilnu i plavu kosu sa velikim očima i dugim trepavicama. Pozitivne moralne osobine mu dolaze do izražaja u prvom djelu djela. Tu se prikazuje kao snažna osoba čvrstog karaktera. Pokazivao je osjećaje odlučnosti i pažnje kada je posjećivao Martu unatoč glasinama o njenoj majci. Također kada je trebalo utješiti uvijek je bio kod nje, što nam otkriva osjećaj ljubavi. Dojam o sebi kvari na očevom vjenčanju. Njegova djetinjasta narav tada je došla do izražaja, te nemogućnost podnošenja poraza tjera ga u ludilo.

Rašica je bio krupanog i moćnog izgleda, no ipak vitak. Odlika je uzornog lika još od svog djetinjstva, kada se od njega zahtjevalo mnogo. Uvijek se držao svojih principa i radi njih neko vrijeme bio nesretan (kada se nije oženio Stanom radi njenog unakaženog lica). Iz toga otkrivamo njegovu upornost. Nakon postajanja vrhovnikom Begluka i povratka iz Hajduka ponovno otkriva ljubav i s njom svoju osjećajnost. Bio je i neshvaćen jer ljudi su za njega zbog njegove hladnokrvnosti i strogoće smatrali da nije u stanju voljeti i biti voljen. Svoju odlučnost otkriva kada se suprostavlja sinu za svoju ljubav. Kao pravi junak iskazuje se tim činom, a ne samo osvojenom alkom.

c) Odnos Salka i njegovog oca Rašice ustvari nikad nije bio korektan. Od svog rođenja Salko je uvijek bio zapostavljen od svog oca: prvo radi očevih dužnosti arambaše Bengluka, pa radi njegovih sudjelovanja u Hajdučkim operacijama. Kada se napokon oslobodio pustih dužnosti između njihovih dobrih odnosa stala je nova prepreka – Marta. Njihova ljubav prema njoj uzrokovala je njihov sukob koji završava jednako tragično za Salka (ludilom) kao i za Rašicu (gubljenjem jedinog sina). Ipak, tragični završetak mogao se izbjeći Salkovim doraslim ponašanjem, tj. prihvaćanjem Martine odluke da se oženi njegovim ocem. Po tome se Salko razlikuje od svog oca – nije naučen podnositi poraze jednako kao i pobjede. To možemo smatrati razlogom zašto je Rašica pravi junak i preavednik.

5. Objašnjenje Martinog izbora i osobni sud njene odluke

Glavni uzrok Martinog izbora možemo smatrati to što je u Salku vidjela samo prijatelja iz djetinjstva, dok je u Rašici našla pravog muškarca za kojeg se može oženiti. Pak, radi svoje neodlučnosti uzrokovala je patnju sebi i momcima. Nakon alke shvaća da ako ikad želi biti sretna, mora potisnuti svoju bolnu patnju te izabrati. Nakon Rašicine pobjede odlučuje mu postati žena. Njen postupak smatran potpuno opravdanim jer njenom daljnjom neodlučnosti svi bi ostali nesretni. Ovako je sebe i Rašicu učinila sretnima, a za Salkovo ludilo uopće se ne mora smatrati odgovornom jer za ljubav se mora biti spreman učiniti žrtve. Znala je da će morati jednog povrijediti, a osim toga tragedija se mogla izbjeći Salkovim pravilnijem ponašanjem.

6. Utjecaj očevog vjenčanja na Salka, njegova psihološka stanja sa primjerima

Očevo vjenčanje na Salka je djelovalo razarajuće. Neprihvaćanje stvarnosti i razvoja situacije otjeralo ga je u ludilo. Ipak je na njemu bilo da prihvati posljedice Martine odluke, no taj teret za njega je bio previše. Ipak ga osuđujem radi njegove razmaženosti i nemogućnosti da se podnese časno i pravedno. Dio krivnje preuzima mu i otac koji nije bio kod sina kada mu je trebao najviše – u razvoju. On se za vjenčanja počeo se neobično ponašati. U njemu su prije bjega zavladali bijes ("…strašno se bijesnilo skupilo u njegovim žilama"), ljutnja ("Salko je kršio i lomio padajući preko starih grobova."), ljubomora (citat "Čekaj Marta, i ja sam alkar!") i sram ("Odlazio je od Rašice, Marte i alkara što je dalje mogao.").

7. Osobni dojam

Ovo djelo me se dojmilo radi svoga bogatog riječnika i velike poučnosti. Smatram da se od Rašice i Marte može mnogo naučiti o povlačenju pravih odluka i držanja svojih načela. Isto tako poučan može biti i Salkov slučaj po kojemu moramo naučiti podnositi poraz kao ljudi te ne dati da nas neuspjeh uništi, već da nam bude motivacija za uspjeti.

Slavko Kolar-Breza

BILJEŠKE O PISCU:


Slavko Kolar je hrvatski pisac i dramatik. Rođen je 1891. u Garešnici, a umro 1963. u Zagrebu. Po zanimanju je bio agronom pa je radio u raznim krajevima Hrvatske. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, nakon kojeg se povukao u mirovinu. Najvažnija prozna djela su mu Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo – ili nismo, Mi smo za pravicu, Svoga tijela gospodar, Glavno da je kapa na glavi i druga. Kroz svoje likove prikazuje socijalne i ekonomske odnose na selu, a probleme oslikava s blagom dozom humora. Pisao je također drame i filmske scenarije.


BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:


- već sama priča počinje tragično, Janica je svakoga dana sve gore i gore, a njeno dijete je umrlo. Jako mi ga je žao i pitam se je li to još jedan razlog zbog čega je Janici sve lošije?
« Umrlo joj u vrijeme i dijete. Vidjelo siroče da za nj nema života i da je samo na nepriliku. Mati ga nije mogla više dojiti, a krvavo mlijeko nije mu ni malo prijalo. Došli užasni grčevi i mala se curica preselila na drugi svijet, prije nego li je pravo ovaj i zagleda. Uostalom pravo je učinila! Svi su joj to odobrili, jer šta će tu bez matere!? Janici međutim sve gore. Oslabila toliko, te već ni glave nije mogla podići, ni žlice u ruci držati.» ( cit. 6. str. )
- koliko sam uspjela shvatiti čini mi se da su jako teška vremenai da se mora puno raditi pa ne bih nikome zamjerila što želi biti na Janičinom mjestu, ali mislim da ipak Janica ne uživa u svemu tome i da bi radije sada bila na kiši i na polju nego tu nepokretno ležala.
« Samo Janica nije rekla ni riječi. Lijepo ti je biti malko bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i ogrije, i da se malo naspava.» ( cit. 7 . str. )
- pitam se zašto nitko ne voli Janicu jer meni se čini jako vrijednom ženom te zašto nitko ne primjećuje tu nepravdu, zašto joj nitko ne želi pomoći, čak ni njen muž Marko, stalno samo spava « ko' top», a za ženu ni ne pita.
« Spava i Jaga, žena dragog Mikinog sina, koji je u vojsci. Nju stara kata ne goni jer ona tobože kućne poslove obavlja, a u stvari njih dvije složno drže protiv Janice. Drugi mikin sin oženio se pu no prije od starijeg brata Marka, pa tako njegova žena ima prvenstvo. I nju je svekrva prije gnjavila, ali otkako je došla Janica, složile se njh dvije protiv Janice i postale prisne prijateljice.»
( cit. 8. str. )
- sada se stvarno pitam je li Marko zaista volio Janicu ili ju je za ženu uzeo, pošto je bio služben i poslovan čovjek, samo kako bi ugodio gospodinu nadšumaru kojem se oko zaustavio na Janici.
« Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo, pa je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi gospodinu nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom. Inače bijaše on svjetski čovjek, a pomalo i stariji momak.» (cit. 9. str.)
- mislim da Janica osjeća da Marka baš ne brine njeno zdravstveno stanje jer on umjesto da sada daje Janici svu svoju podršku upravo u trenutcima u kojim ona vapi za njim uporno ga dozivajući on se pravi kao da se već pet tjedana ništa ne događa.
« Pogotovu, kad Marko kao da svega toga ne vidi. Inače bio je on prilično dobar, tek malo strog, kako i treba da je pravi čovjek. Ćušio je Janicu u ovu godinu dana samo jedamput, kako zajedno žive. Pa i tu je ona bila kriva, priznala je i sama, jer koji ju je đavo gonio, da se na nj otresa, kad je vidjela da je malo, ko reći pijan.» ( cit. 10. str.)
- mislim da ova dvojba staroga Mike i njegove žene Kate nema nikakva smisla, neka se već jednom jednostavno ostave volova i dasaka, pa Janica još nije ni mrtva, a oni joj već lijes prave, pa i ako sve govori da će umrijeti stari ljudi kažu da ne treba ništa unaprijed pripremati.
« Stari se Mika nekako teško otpravljao na put. Ne što on ne bi volio koji put da odmakne od kuće ili što bi mu bilo teško gaziti ono debelo jesensko blato, nego jer se nikako nije mogao odlučiti, da li da uzme volove, pa da odmah doveze i daske za mrtvačku škrinju ili da to odgodi, kad mu snaha doista umre. Istina, očita da joj spasa nema, ali opet ženskom čeljadetu nije nikad vjerovati. Može se najedanput predomisliti.» ( cit.11. str.)
- istini na volju, čini se da je Marko Labudan uzeo Janicu za ženu da bi dokazao profinjenost svog ukusa gospodinu nadšumaru kojem je Janica zapela za oko jer su ugled i svatovi Marku važniji od Janice.
« Najbolje bi mi išlo na račun kad bi pričekala dar dvije-tri nedjelje, pa onda umrla, ako već umrijeti mora. Ili da umre odmah! Samo da mu ne bi pokvarila svatove, jer zbogom onda barjaktarija, zbogom ono veselje, pa gospodsko društvo ( jer bit će tamo sigurno gospogin bilježnik, blagajnik, učitelj, a možda i sam velečasni), zbogom onda dobra večerica i ono fino Žugečićevo vino.» ( cit. 12. str.)
- mislimda je svima stalo samo do toga da Janica što prije umre, jedni zbog karmina, a drugi jer misle ako što prije umre neće im više biti na teret i na trošak,a zamisli što bi se dogodilo da još uz svećenika dovedu i doktora pa mu i konje još napoje, možeš misliti, zar nečiji život vrijedi manje od novca? Koje, grozne « škrtice»!
«Ima li na priliku, smisla zvati doktora? Pomoći joj neće, to je sigurna stvar, samo će biti više troška. Ako je voz doktoru, umrijet će putem, pa još slušaj njegove prigovore...» ( cit. 13. str.)
- mislim da je Janici sasvim svejedno hoće li više živjeti ili umrijeti, ali ako već mora umrijeti sve što želi je samo još jednom, posljednji puta na ovozemaljskom životu vidjeti i osjetiti toplinu Markova pogleda i njegovu blizinu, reći mu poslijednji zbogom.
« Pravo peći, Janici zadnjih dana nije bilo ni do razgovora ni do utjehe... Ležala je nemoćno, sa zakopljenim očima, disala kratko i teško, dok su kroz onu malu njenu glavicu sporo prolazile neke mutne misli, čudne i neobične slike, neodređene i nejasne želje. Nije njoj do posjeta. Jedino da joj Marko dođe, ali inače bi najvoljela mir. Samo mir i tišinu.» (cit.15.str.)
- pitam se što će sve te žene ovdje s Janicom ionako su sve beskorisne! Neprestano zapitkuju, ali mislim da jedva čekaju da umre i oslobodi Marka, ne bi li koja od njih ugurala svoju kćer Marku.
« Žene se na sve to ne obaziru. One posjedaju po krevetima, jedna do druge, kao kokoši na grani. U posljednje ih vrijeme naročito interesira da li ih i koju od njih još Janica pozna...» (cit.16.str.)
- čini se da je ovo bio posljednji Janičin vapaj da pozove Marka kako bi mu uputila posljednji pogled i pozdravila se s njim.
« Zagledala se Janica u vrata, neće li Marko doći. O, koliko je tuge, koliko deskrajne žalosti i najnježnije čežnje bilo u onim divno plavim, djetinjskim, a tako umornim očima! Ali Marko nije dolazio.»(cit.18.str.)
- čini se da je Janica umrla ne čekajući ni svećenika, ni doktora pa čak ni svijeću, već samo Marka kojem je za uspomenu ostavila suzu koja joj je kanula niz obraz.
« Ali Janica, kao da se nije na to osvrtala. Njen je pogled bivao sve tvrđi, sasvim ukočen. Njene su ruke klonule, slabašne i prozirne, a iz lijevog oka odronila se jedna bistra suzica. Kad se svijeća našla bilo je već kasno. Janica je bila umrla.» (cit.19.str.)
- mislim da Marku nije bilo potrebno reći da je Janica mrtva jer je on to opazio kada je ugledao bijelu golubicu koja je upravo odlijetala sa krova kuće, a u njemu su se tada probudili posebni osjećaji za koje možda nije ni znao da ih posjeduje u svom srcu za Janicom, osjetio ih je iako ih nije želio osjećati, iako se pokušao praviti hladnim i ravnodušnim svo ovo vrijeme, možda on to dosada nije shvatio, ali je, čini se, jako volio Janicu.
« Kako u čitavom selu nitko nije imao bijelih golubova, Marko se odmah dosjetio što se dogodilo. Znao je on da je to bila dušica njegove Janice... Oko njenih malih usana opazio je neki čudni podsmjeh. Neki smješak, pun žalosti i prijekora. Spustio je glavu niže, a oči upro u pod, dok su mu usne automatski šaputale «očenaš»...» (cit.20.str.)
- činise da je stari Mika jedini volio i razumio Janicu iako to nije možda izravno pokazivao, ipak mu je bilo žao što je Janica otišla na put s kojeg se nikada više neće vratiti.
« Itak mi je dobra bila! Vedra je bila, bog joj daj dušici lehko! Kuliko je puti mesto mene blago nahranila i očistila, štalu osnažila...» (cit.24.str.)
- mislim da nikoga iskreno nije zanimala svadba i sreća mladenaca, već samo dobro jelo i vino.
« Večera je bila izvrsna. Bilo je doduše i tu deset čorba, ali je bilo u njima i obilje mesa, bijaše i kolača za ženskadiju, a svi od bijelog brašna. Bilo je i vina, pa se oštro pilo...»( cit.26.str.)
- nakon što se Marko potukao mislim da mu je najpametnije bilo to što je pobjegao i uspio spasiti živu glavu jer su svi pijani, a mislim da ni on nije baš puno trijezniji.
« Majistor je bio Marko! Mada mu se mutilo od silna vina, on je znao, da mora spasiti živu glavu. Zavitlao stolicu, srušio lampu, jednu, pa drugu, pa onda kroz marak, mlateći oko sebe, rušio sve što mu je bilo na putu i sretno ispao napolje.»(cit.28.str.)
- mislim da se sada Marku od silna pića priviđa Janičin lik
« Da li je šutjela ili je nešto šaptala ili je to šuštalo lišće- toga nije mogao Marko razabrati. Samo, on se ukrutio, odrvenio, pa ni makac. Koljena klecnuše, grkljan se stisnuo, srce se steglo, pa onda ludo zakucalo, zatreptalokao da će kroz grlo.»(cit.30.str.)
- mislim da je Marko stvarno jako volio Janicu, breza ga je pdsjećala na nju jer je jednako krhka kao i Janica pa je zato i vidio njezin lik.
«Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrenu se naglo Marko, ispane iz šume, pa udari kući. Sve je bilo tako nejasno, tako mutno i mračno u njegovoj glavi, te mu se još većma zamutiše one njegove nekoć slavne, jasne sokolove oči. Objesio se, tužno i nemarno, onaj još jučer gizdavi brk.»(cit.32.str.)


BILJEŠKE NAKON ČITANJA:


DOJAM:

Ovo je tragična priča. Ona duboko uranja u ponore ljudskih slabosti, ona pokazuje svu tragediju kako čovjek može poniziti sebe i druge. Ona istovremeno upozorava da je čovjek nemoćan ispraviti svoje pogreške ako dozvoli da mu vrijeme izmakne iz njegove kontrole. U ovom našem svijetu jedinstven primjer za to bio je život i smrt princeze Diane. Pripovjetka «Breza» me pomalo podsjetila na tu suvremenu tragediju. Dok je živjela, Diana je trpjela svakakva poniženja, nerazumijevanja i ogovaranja. Obitelj u koju je došla izolirala ju je zbog toga što je bila drugačija od njih, a to oni, opterećeni vlastitim ograničenjima, nisu mogli prihvatiti. Tek je njena smrt podsjetila čitav svijet, ali i njenu obitelj, na njenu istinsku vrijednost. Tako nas i ova pripovijetka «Breza» podsjeća na vječne istine o čovjeku i time dokazuje koliko je ova tema prisutna u svakom vremenu i svakoj sredini.


VRSTA DJELA:

- pripovijest


TEMA:


Težak život i smrt mlade Janice



MJESTO I VRIJEME RADNJE:


Hrvatsko Zagorje (cit. 5.- 32.str.)

KOMPOZICIJA:

UVOD: Janica je bolesna i sve je gore
ZAPLET: Janica umire, a Marko vidi bijelu golubicu i shvati da je umrla
VRHUNAC: Marko odlazi u svatove,potuče se i napije i u šumi umjesto brze vidi Janicu
RASPLET: Marko odlazi posjeći brezu, ali ne može


STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA:

EPITETI:

- nasmijanim, malim usnicama (cit.9.str.)
- dobra večerica (cit.12.str.)
- mutnom jesenskom nebu (cit.19.str.)

USPOREDBE:

- kao breza (cit.9.str.)
- kao kip (cit.15.str.)
- kao da u dimnjaku spava (cit.16.str.)
- kao magla (cit.20.str.)

METAFORA:

- jasne sokolove oči




ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:


«Zaustavio se Marko pred brezom i pljunuo u dlavove. Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši… Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa. Kao neka svetica … Nije li to ipak njegova pokojnica, Janica?» (cit.30.str.)


To je trenutak kada se Marko Labudan, ne samo suočava s uspomenom na Janicu, već i sa svojim vlastitim osobinama. Suočen je sa činjenicom da je do tada mislio da se može ponašati kako mu se prohtije i da može sve popraviti kad god želi. Sama činjenica da je bio pobijeđen duhom svoje Janice probudila je u njemu savjest i pokazala mu sve njegove slabosti. On se povlači posramljen i utučen.





KRATKI SADRŽAJ:


Na početku priče upoznajemo Janicu i njenog muža te ostale stanovnike sela, saznajemo da je Janica rodila dijete. Marko Labudan je zaokupljen svime, samo ne svojom ženom. Kata i Mika Labudan, Janičini svekrva i svekar, tjeraju Janicu na rad neposredno nakon poroda. Uz teške poslove, njeno krhko zdravlje vremenom se sve više pogoršava dok na kraju nije više mogla iz kreveta. Nažalost, i dijete je umrlo. Marka se to nije odviše ticalo, jer je bio zaokupljen sastavljanjem nekakve patentne klopke. Želio je zadiviti svog šefa, gospodina nadšumara. Cijelo je selo shvatilo kako Janici nema pomoći i pribojavali su se onog najgoreg. Iako su je sažaljevali, njena tragedija je većini bila samo teret. Marko i dalje nije obraćao mnogo pozornosti na nju. Na kraju je sirota Janica umrla. Janicu su pokopali, a već nakon 8 dana Marko je otišao na svadbu sina Tome Žugečića. Tamo se posvađao i potukao sa suseljanima te je uvrijeđen otišao svojoj kući. Tik pred svojim domom ugledao je Janičin lik. Zapravo, on je onako mamuran ugledao brezu koja ga je neodoljivo podsjećala na pokojnu ženu. U prvi mah ju je htio posjeći, ali mu savjest nije dopustila da na taj način iskali svoj bijes. Njegova pokojna Janica tek je tada potakla Marka na razmišljanje o tome što je učinio i izgubio.



LIKOVI:

- Janica, Marko, Mika, Kata...


OSOBINE LIKOVA:


MARKO:

PSIHOLOŠKA I SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA:
Marko Labudan je čovjek za kojeg bi se moglo reći da je bezdušan, ograničen i misli samo na sebe i vlastitu korist. Njegova se bezdušnost pokazuje u površnom i nezainteresiranom odnosu prema njegovoj ženi koja ga je istinski voljela. On se njome oženio samo da bi podigao svoj ugled kod onih koji su Janicu doživljavali kao izuzetnu osobu.
«Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g.nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom!» (cit.9.str)
Njegova primitivnost i ograničenost u razmišljanju prikazana je kroz njegovo ulizivanje i nametanje bogatijima u selu i onima koji uživaju ugled u toj seoskoj sredini. Međutim, puno toga je uvjetovano njegovim odgojem, načinom života u kojem živi i time što je zapravo nemoćan i nesposoban da tu nešto promijeni. Tek ga smrt njegove Janice na kraju podsjeti koje su to istinske vrijednosti koje čovjek ima u životu.
«Lijepo ti je biti bolestan dva – tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri – pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari, tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golem! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi.» (cit.10.str.)
Breza ostaje kao vječna uspomena na njegovu Janicu koju nije dovoljno cijenio i koja će ga navesti da se pokaje.
«Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrenu se naglo Marko, ispane iz šume, pa udari kući. Sve je bilo tako nejasno, tako mutno i mračno u njegovoj glavi, te mu se još većma zamutiše one njegove nekoć slavne, jasne sokolove oči. Objesio se, tužno i nemarno, onaj još jučer gizdavi brk.»(cit.32.str.)


JANICA:

- slabašna, visoka

«Tanka je ona i slabašna.Ali visoka i strojna» (cit. 7. str.)

- otmjena, sretna, ponosna
« Gotovo bih rekao: otmjena pojava!
Od silne sreće i ponosa zadrhtala...» (cit.11.str.)



OSNOVNA MISAO:


Ne možeš birati kako ćeš i kada umrijeti; jedino možeš izabrati kako ćeš živjeti u ovom trenutku.


PORUKA:


Tko počne trčati za srećom, vidjet će da ona od njega bježi

Mali princ

MALI PRINC KRATAK SADRŽAJ

Pisac počinje priču svojim iskustvom iz djetinjstva. Kada je imao šest godina, svoje crteže pokazivao je odraslima, ali ih nitko nije shvaćao. To mu se nije svidjelo, te se okanio i postao pilot. Jednom, usred leta, pokvario mu se avion u pustinji Sahari. Susret sa zlatokosim dječakom, nakon neprospavane noći, činilo mu se kao da se ponovno vraća u djetinjstvo. Dječačić je želio da mu nacrta ovcu. U žurbi da popravio avion nacrtao je ovcu u kutiji. Dječačić je bio oduševljen. Tako se pilot upoznao s Malim princem. Saznao je da je Mali princ s drugog planeta, B612, tek nešto većeg od njega samog. Trećeg dana čuo je priču o baobabima, a četvrtog dana pilot je doznao da Mali princ voli zalaske sunca. Petog dana je otkrio tajnu života Malog princa, saznao je da na njegovom planetu postoji jedna ruža koju on voli i koja je jedinstvena na svijetu. Mali princ odlučio je posjetit i druge planete te pronaći neko zanimanje. Na prvom asteroidu živio je neki kralj koji je Malog princa smatrao svojim poslanikom, a na drugom planetu neki uobraženko koji ga je odmah proglasio svojim obožavateljem. Na idućem planetu upoznao je pijanca koji je stalno pio da zaboravi da se stidi, a stidio se što pije. Mali princ brzo pobježe. Potom upozna jednog poslovnog čovjeka, a zatim noćobdiju koji je stalno palio i gasio svijetiljku. Na šestom planetu živio je geograf. Mali princ ga upita kamo da dalje putuje, a geograf mu predloži Zemlju. Prvo biće sa kojom se susreo na Zemlji bila je zmija. Nakon duga hodanja došao je do vrta punog ruža. Jako se razočarao jer je mislio da ima jedinstveni cvijet, no sada je vidio da je to obična ruža. Tada se pojavi lisica koja postane njegova prijateljica i uvjeri ga da je njegova ruža jedinstvena. Nakon toga, Mali princ je susreo skretničara, a potom trgovca pilulama za gašenje žeđi. Osmog dana u pustinji, pilotu i Malom princu, nestalo je vode te zajedno pođoše potražiti bunar. Kada su se napili, pilot shvati da se Mali princ namjerava vratiti odakle je došao. Sutradan navečer je otišao, jer se osjećao odgovornim za svoju ružu.
Antonie de Saint Exupéry

Antonie de Saint Exupéry (1910. – 1944.) francuski pisac, napisao je neveliko, ali značajno djelo – Mali Princ. Napisao je i romane Pošta za jug, Noćni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot, Tvrđava. Osim što je bio pisac, Antonie de Saint Exupéry je bio vojni pilot i sudjelovao je u II. svjetskom ratu, u kojem je i poginuo.
MALI PRINC TEMA

Put malog dječaka kako bi upoznao i shvatio sebe i svoju ružu.
LIKOVI LEKTIRA MALI PRINC

Kralj

Sjedio je odjeven u purpur i hermelin na vrlo jednostavnom, ali ipak veličanstvenom prijestolju. Bio je tužan jer nije imao kome zapovijedati, pa, čim je došao Mali princ, uzviknuo je: “evo jednog podanika”. Kralj se jako držao pravila, npr.nitko nije ni smio zijevati dok mu kralj to nije dopustio. Stalno je zapovjedao i sve je moralo biti kako je on naredio. Držao je do svog ugleda. Nije podnosio neposlušnost. Planet na kojem je on živio bio je tako malen da zapravo nije ni imao čime vladati, no on je vjerovao da je njegov planet velik i da vlada velikim prostorom.

Poslovni čovjek

Bio je toliko zaposlen da čak ni glavu nije podigao kad je mali princ došao. Stalno je nešto brojao, zbrajao, dodavao, množio…I na kraju izračunao da posjeduje pet stotina milijuna zvijezda. Mislio je da je bogat kad je imao tolike zvijezde. Ali on nije shvaćao da ne može posjedovati zvijezde. Broj zvijezda koje je posjedovao mogao je staviti u banku.

Lisica

Bila je vrlo lijepa. Princ joj je predložio da se idu igrat,i ali ona nije bila pripitomljena. Bila je jako mudra i znala je jako lijepo pričati. Stalo je razmišljala o kokošima. Život joj je bio jednoličan. Ona lovi kokoši, ljudi love nju. Na rastanku mu je rekla:

”Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”.

Mali princ

je dječak iz svemira. Prvi put dolazi na planetu Zemlju, želeći nešto novo naučiti i nešto novo otkriti. Iz njegova svijeta otjerala ga je zahtjevnost jedne ruže.
Za fizičku karakteristiku, pisac ga je, umjesto opisivanja, nacrtao. Na slici vidimo zlatokosog dječačića u prinčevoj odori s mačem u ruci. U opisu Malog princa važan je njegov unutarnji opis, njegova psihička karakterizacija. Ponajviše se ističe njegova iskrenost. Putujući asteroidima, Mali princ upoznaje različite vrste ljudi, promatra ih znatiželjno i začuđeno. On ne razumije smisao njihovih postojanja, ili su prezaposleni ili prezaokupljeni sobom.
Izvana malen, nježan i krhak, Mali princ je zapravo jači od većine velikih i odraslih ljudi, a upravo takvom osobom ga čini ljubav. Mali princ je primjer svakog djeteta po ponašanju. Iskren je, otvoren, znatiželjan i rado uči. Kao princ, odnosno mali plemić, pristojan je, a na kraju dostojanstveno, ponosno i vjerno prihvaća smrt koja će ga vratiti njegovoj ljubavi-ruži, no i svome prijatelju sa Zemlje i nama koji smo čitali ovo djelo ostavlja divnu uspomenu:

“Kada budeš gledao nebo noću, budući da ću ja stanovati na jednoj od njih, budući da ću se na jednoj od njih smijati, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati.”
OSNOVNA MISAO LEKTIRE MALI PRINC

Čovjek samo srcem dobro vidi, a bitno je i očima nevidljivo.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se