LEKTIRA za sve

četvrtak, 30.12.2004.

FAREWELL

Lektire odoše na skijanje pa ih neće biti neko vrijeme :-)), pozdrav svima i sve najbolje u novoj godini!

P.S. Postojeće lektire će se vrtjeti svakodnevno isključivo radi uočenja na fresh listi, ne zavaravanja putnika namjernika.

- 23:13 - Komentiraj! (3) - Printaj! - Permalinkiraj!

utorak, 28.12.2004.

HOMER: ILIJADA

1. BILJEŠKA O PISCU

Tko je Homer? Na ovo pitanje ne može se pouzdano odgovoriti jer o Homeru nemamo vjerodostojnih podataka. Učeni ljudi ga smatraju ne samo najvećim starogrčkim pjesnikom, već i začetnikom europske književnosti, jer su djela koja su se sačuvala pod njegovim imenom starija od svih ostalih djela europske književnosti. On je svoju ličnost podredio svom umjetničkom cilju. Nije ovo usamljen slučaj u svjetskoj književnosti da je pjesnik nekog velikog književnog djela ostao nepoznat. Upravo je zbog toga mašta čitatelja stvarala o Homeru različite kombinacije. To je uzrok toga da se ne može sa sigurnošću utvrditi gdje i kad se Homer rodio, a ni to je li uopće postojao pjesnik s tim imenom.
Mnogi su gradovi polagali pravo na to da budu Homerova domovina. Kao što kažu poznati stihovi:

"Sedam se gradova takmi da rodno su mjesto Homera:
Smirna, Rod, Kolofon, Salamina, Hij, Arg i Atena."


Po nekim podacima iz Odiseje kojima se dodiruju događaji i političke i trgovačke povijesti, a koji sežu u 7. st. pr. n. e., moglo bi se zaključiti da je Homer "vršnjak" tih događaja ili nešto mlađi od njih. Predaja o Homeru govori da je bio slijep i da je pjevao do kraja života. Po onome što legenda kaže, mogli bismo Homera usporediti s našim narodnim pjevačima koji su išli od mjesta do mjesta, pjevali pjesme o junacima i tako zarađivali za svoj kruh. Iz Odiseje bi se moglo zaključiti da je njen pjesnik pripadao aristrokraciji, jer je prožet njezinim duhom i pogledima.

2. SADRŽAJ

1. pjevanje

Radnja zapocinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želi otkupiti kcer koju su Ahejci zarobili prilikom osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu, a Hriso, svecenik Apolonov, moli Apolona za pomoc. Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vjecaju i vrac Kalhas kaže Agamemnonu da mora vratiti kcer Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traži dar za taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, a on, ljut na Ahileja, uzima njegovu robinju Briseidu. Ahilej se jako rasrdi i napušta rat, a njegova majka, božica Titeda, moli Zeusa da ne dozvoli Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.

“Ako, Zeuse o oce, med besmrtnicima tebi
Djelom il’ besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:
Mojega sina pocasti, od ostalih koji je ljudi
Najkraceg v’jeka, a sada junacima kralj Agamemnon
Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada.
Nego otidi i gledaj, da Hera ne opazi tebe,
Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci
Moga ne pocaste sina i dikom ne uzvise njega.”


Zeus joj ispuni želju, ali se Hera zbog toga pocne s njim prepirati. Dolazi Hefest i razveseljava ih.

16. pjevanje

U 16. pjevanju Trojanci potisnu Ahejce do samih brodova i postoji opasnost da ih spale. Da bi to sprijecio, Patroklo moli Ahileja da mu da oružje i vojnike, kako bi potukao Trojance.

“A ti pusti bar mene i vojsku mirmidonsku drugu
Meni deder pridruži, da svane Danajskom rodu.
Svoje mi oružje na pleci daj, da se njime oružam,
Ne bi l’ me držali Trojanci za tebe i od boja ne bi l’
Prestali, ahejski ne bi l’ odahnuli ubojni sini”


Ahilej mu da oružje, ali ga upozori da na krece u napad, nego samo obrani brodove i tabor. Kada su Trojanci vidjeli Patrokla u Ahilejevom oklopu, pomislili su da se Ahilej vratio u rat i silno su se uplašili, te razbježali. Patroklo udari po njima i ubije Sarpedona, a onda zanemari Ahilejevu preporuku i krene na Troju. Uto dode Hektor i ubije Patrokla.



18. pjevanje
Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i stane tugovati za prijateljem. To cuje njegova majka Tetida i dode utješiti sina, te mu kaže da ne krece u boj bez oružja (Ahilej je oružje posudio Patroklu u 16. pjevanju, a uzeo ga je Hektor u 17. pjevanju), jer ce ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje.

“Stog ti pred koljena padam,
kratkovjecnom mojemu sinu,
Ne bi li hotio ti udjeliti kacigu i štit,
Nazuvke prekrasne ktom, što ih kopce
spucaju kruto,
I još oklop, jer onaj, što imaše, izgubi vjerni
Ubiti drug mu, a on na zemlji žalostan leži. ”


Hefest pristaje i pocinje kovati novo oružje. Te noci Trojanci još jednom pokušavaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konacno donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noc i Trojanci vjecaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se preko noci svi vrate u grad, jer bi inace bili previše izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov pametni savjet, vec su ostali vani.

24. pjevanje
U 22. pjevanju Ahilej pobijedi Hektora i uzme njegovo tijelo u ahejski tabor. Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuce Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noci i ujutro se vraca u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomaci.

3. OSNOVNI MOTIV

Dva osnovna motiva su Ahilejeva srdžba na Agnamemnona zbog otmice robinje Briseide i na Hektora zbog ubojstva prijatelja Patrokla. Postoji još par motiva ljubavi (npr. Ahilejeva ljubav prema Briseidi, Patroklu) , ali oni nisu toliko bitni, jer samo stvaraju dva glavna motiva, koji su pravi pokretaci radnje.
Pocetni motiv srdžbe prema Agamemnonu je vrlo jak do 16. pjevanja, ali onda kao da nestaje, a pojavljuje se novi motiv - srdžba na Herakla, koji potpuno prekida prvi motiv. Na kraju i taj motiv nestaje.

4. KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Ahilej je bio najveci grcki junak i kao takav je trebao biti savršen. Ipak, kao i obicno u grckoj mitologiji, gdje ni bogovi nisu bili savršeni, Ahilej je imao svoje mane. Bio je pošten i vrijedan, no njegove srdžbe nisu bile potpuno opravdane. Kada se ljutio na Agamemnona, nije trebao samo sjediti i gledati kako se stvari dešavaju (tako je ustvari i došlo do druge srdžbe), vec se trebao suprostaviti Agamemnonu kao junak. U drugoj srdžbi je bio u neku ruku i sam kriv, jer da se on nije durio na Agamemnona i tvrdoglavo cekao da mu ovaj padne pod noge, nikada Trojanci ne bi stigli do ahejskog tabora i brodovlja. Drugim rijecima, da nije bilo njegovog muškog ponosa puno manje bi ljudi umrlo, a njegov prijatelj Patroklo bi bio živ (iako je i sam pridonio svojoj smrti).
Zeus je u Grka vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani Trojanaca, ali samo zato što ga je za to zamolila Ahilejeva majka Božica Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim položajem ne može doci do punog izražaja.
Apolon je mladi Bog sunca, svjetlosti i proroštva. Veliki je prijatelj i pomagac Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno više puta spasio od Ahileja.
Atena je Božica mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u postizanju svojih ciljeva ne postupa najpoštenije, no u vecini situacija ipak postupa pošteno.
Hefest je bio Bog vatre i kovackog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu izravno umješali u Trojanski rat. U 1. pjevanju se dokazao kao mirotvorac bar nakratko izmirivši Zeusa i Heru.
Hera je Zeusova žena, zaštitnica obitelji. Podržava Ahejce i udružuje se s Atenom.
Tetida je Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo snažno se zauzima za svaku sinovu želju i dokazuje svoje poštenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada daje prednost majcinskoj ljubavi.
Agamemnon je bio kralj Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom škrtošcu je izazvao bijes boga Apolona i ustvari zapoceo Ilijadu. Poslije u 18. pjevanju mijenja svoj stav prema Ahileju, jer je napokon uvidio što je ucinio.
Hektor je bio trojanski junak. Bio je prilicno svojeglav (to ga je na kraju koštalo glave), ali se barem borio za ono u što je najcvršce vjerovao - domovinu.
Patroklo je bio Ahilejev najbliži prijatelj. Odrasli su zajedno i bili su nešto kao pobratimi. Njegova odanost domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje željan borbe za domovinu ipak traži Ahilejevo dopuštenje za odlazak u boj.
Prijam je bio kralj Troje. Njegova ljubav i dobrota se najviše isticu u 24. pjevanju pri molitvi Ahileju da mu vrati sinovo tijelo.

5. STILSKA SREDSTVA

Poredbe, stalni pridjevi, epiteti

6. JEZIK I STIL

Jezik je potpuno arhaican s puno vrlo cudnih i krajnje nepoznatih rijeci, a razlog je vrijeme nastajanja i izvornik koji je pisan staro-grckim jezikom. Ilijada se sastoji od 15693 heksametara.

7. MJESTO I VRIJEME RADNJE

Okolica grada Troje oko 12. st. pr. K.


8. DOŽIVLJAJ ILIJADE

Kao prakticnog covjeka, s malo interesa za ovakva stara književna djela, ne mogu reci da me Ilijada iskreno oduševila. Cak mislim da bi se mnogi složili sa mnom da je pomalo dosadna. Kao ratni ep vecinom se temelji na mržnji i ubijanju (povremeno se u knjizi spominje cak i klanje), a, iako je to, nažalost, stvarnost, nisam siguran da me to uzbuduje. Dugi opisi borbi pogotovo u 16. pjevanju i dalje prilicno su dosadni i vrlo razvuceni.
S druge strane, nije sve baš tako crno jer ipak se pojavljuje i tracak ljubavi, a to se najjasnije ocituje u 24. pjevanju gdje Prijam s poštovanjem prilazi ubojici svoga sina Ahileju, a on potpuno zaboravlja na srdžbu prema Hektoru i Trojancima i ugošcuje Prijama. Isto tako postoji i majcinska ljubav za sina koju Tetida iskazuje u molitvama Zeusu i Hefestu.
Sve u svemu Ilijada me višestruko nadilazi svojim stilom, koji još uvijek nisam u potpunosti usvojio i protumacio, pa zbog toga ni ne mogu biti potpuno objektivan u vrednovanju djela.

- 23:49 - Komentiraj! (11) - Printaj! - Permalinkiraj!

ponedjeljak, 27.12.2004.

LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ: ANA KARENJINA

1. BILJEŠKA O PISCU

Ruski pisac, jedan od najvećih pisaca u doba realizma. Rođen je 9. rujna 1828. u Jasnaja Poljana. Sa 16 godina Tolstoj je otišao studirati jezik, a onda pravo. Putovao je po zapadnim državama, vratio se vrlo razočaran gradskim društvom. Bavio se pedagoškim radom, uzdizanjem seljaka. posvećuje se svojoj obitelji i književnom radu. U publicističkim tekstovima zagovara preporod društva moralnim usavršavanjem pojedinaca. Prvi kratki roman izdao je 1863 a zvao se «Kozaks». Usljedili su mnogi romani. "Anu Karenjinu" je napisao izmedu 1875. i 1877. Nakon "Ane Karenjine" napisao je još nekoliko romana. Bio je jedan od najvećih mislilaca svog doba. Tolstojev bogati književni rad i ideologija značajno su utjecali na europsku misao i kniževnost u završnici 19 i na početku 20 stoljeća. Umro je 20 studenog 1910.


2. VRIJEME I MJESTO RADNJE

Rusija, Petrograd, 70-te godine 19. st.


3. KRATKI SADRŽAJ (ali stvarno vrlo, vrlo, vrlo kratki)


Roman govori istodobno o dvije ljubavne priče. Sretan brak Levina i Kiti, te tragična afera grofa Vronskog i Ane Karenjine. Levin je plemić i zemljoposjednik koji je zaljubljen u Kiti, dok je ona zaljubljena u Vronskog. Kada je Levi zaprosio Kiti, ona ga je odbila, nadajući se da će Vronski zaprositi nju. Nakon odbijanja, Levin napušta Moskvu i odlazi na selo. Na jednom balu Vronski se zaljubljuje u Anu Karenjinu, a Kiti zbog boli i tuge odlazi u inozemstvo na liječenje. Vani stvara nova poznanstva i oporavlja se od nesretne ljubavi. Nakon povratka u Rusiju, Levin ponovo prosi Kiti, ali ovaj put ona prihvaća. Njihov brak je bio stabilan, iako je bilo povremenih neslaganja. Rađa sina Dimitrija. Levin je nakon vjenčanja prolazio kroz vrlo teško razdoblje iz kojeg je našao izlaz u vjeri u Boga. Ana je udana za Alekseja Karenjina. On je državni službenik. Njihov odnos je korektan, ali bez ljubavi. Nakon bala grof Vronski je otvoreno izrekao svoju ljubav Ani. Ona napušta Moskvu, ali grof je slijedi. Ana i Vronski viđaju se svaki dan i ljudi su počeli širiti glasine. Aleksej uplašen zbog skandala moli Anu da prikrije vezu, ali ga ona i dalje nastavlja viđati. Ostaje u drugom stanju i to priopćava Vronskom prije jedne konjičke utrke. Na putu kući Ana priznaje mužu svoju vezu, braneći svoju ljubav. Aleksej želi sačuvati svoj brak, ali ne želi da Ana prima Vronskog u kuću. Prilikom poroda došlo je do komplikacija i Ana na rubu smrti moli muža za oproštaj.

On oprašta i Ani i Vronskom i prihvaća dijete. Ana raskida s mužem, a on joj namjerno ne želi dati sina. Ana, Vronski i djevojčica odlaze u inozemstvo. Bili su sretni neko vrijeme, ali Anina čežnja za sinom ih vraća nazad u Moskvu. Ana i Vronski pokušavaju ući u visoko društvo. Vronski je rado viđen, ali Ana doživljava javnu osudu. Povlače se na selo gdje vode luksuzan život. Vronski inzistira da se Ana rastavi od Alekseja, ali ona to odbija zbog religioznih načela. Ana sve više kažnava Vronskog za odvojenost od svoga sina, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij. Na kraju teškog razdoblja baca se pod vlak. Nakon toga Vronski se prijavljuje za odlazak u Srbiju u Srpsko-turski rat.

3. LICA

Ana Karenjina
Na početku knjige Ana je preljepa i šarmantna, uzorna majka, žena državnog službenika. Svu svoju ljubav usmjerila je na svog sina. Slijedeći srce, Ana ostavlja muža, položaj, ugled i sina. Ona je željela dobiti ne samo što je htjela već i više od toga. Optužuje Vronskog za najveći moralni prekršaj-kršenje majčinske dužnosi. Postaje opsjednuta o Vronskovoj nevjeri te gubi ljubav. Na kraju spoznaje da je ljubav prolazna i odlučuje sve prekinuti. Bacanjem pod vlak Ana prekida svoj život i ostavlja svoje ljubljene u velikoj tuzi.

Aleksej Vronski
Pružao je svu svoju ljubav i potporu Ani, čak se zbog nje i odrekao vojničke karijere prije odlaska u Italiju. Bio je žrtva, podnio je gorčinu poraza. Njegova najveća krivica je u tome što je obećao ono što nitko ne može ostvariti-da će ljubav trajati vječno.

“Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni ađutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao, on je obrazovan i vrlo pametan; to je čovjek koji će daleko dotjerati.”



Aleksej Aleksandrovič Karenjin

Vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izračunato što i kada treba učiniti, što ga čini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu čini željnom uzbuđenja, željnom prave i strastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je važnije što će drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreća. On je kontrastan lik Levinu što se tiče religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin čini upravo suprotno jer njegova vjera slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, žene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadržavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju željan osvete.

Levin


Levin je sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu filozofiju. On se u potpunosti posvećuje svojim emocijama i čini ih dugotrajnim, a ne prihvaća kratkotrajne užitke. Čestit je stidljiv, ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način oličenje Tolstoja.

“Levin je junak “Ane Karenjine”. U biti, neki čitatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se Ana histerično mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin nastoji pronaći suvislost u životu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je portret poremećenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani, vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za buduću Rusiju.”

Kiti

Levinova žena, oličenje dražesne djevojčice, koketne naivke, koja je u stvari više djete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško, ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, kaja shvaća prave životne vrijednosti.

“ Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi živo predočiti, posebice dražest one sitne plavokose glavice s izrazom dječje jasnoće i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojačkim ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sačinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvaćao; ali ono što je neočekivano vazda iznenađivalo na njoj, bijaše izraz njenih očiju, blagih, mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u čarobni svijet ... svoga ranog djetinjstva.”



......

- 21:49 - Komentiraj! (5) - Printaj! - Permalinkiraj!

ponedjeljak, 20.12.2004.

AUGUST ŠENOA: PRIJAN LOVRO

1. BILJEŠKA O PISCU

August Šeona najsvestraniji i najplodniji je hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1838. godine u građanskoj obitelji mađarskoga, njemačkoga i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet u Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa Strossmayera. Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima (“Zagrebulje”). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Uz književni rad, Šenoa je među najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni radnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Već kao gimnazijalac Šenoa piše stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku. Šenoine su pjesme, zahvaljujući sugestivnosti i tematskoj i idejnoj primjerenosti zahtjevima širokog kruga čitateljstva i povijesnom trenutku, bile vrlo popularne. To se osobito odnosi na povjestice (“Smrt Petra Svačića”, “Propast Venecije”, “Prokleta klijet”, i dr.) - lirsko-epske pjesničke tvorevine nastale na motivima starih legendi, narodnih predaja i aktualnih političkih prilika s izrazito nacionalno-rodoljubnom idejom i osloncem na tradicionalnu poeziju ilirskog pokreta. Vrhunac je Šenoina stvaralaštva u pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma.


2. KRATKI SADRŽAJ

August Šeona boravio je na seoskom imanju svoga prijatelja, gdje se upoznao s mladom udovicom s kojom se upušta u razgovor o književnosti: mlada udovica mu govori da rado čita, no pretežito na njemačkom i francuskom jeziku jer je hrvatska literatura monotona. No, August joj ispriča priču o svom prijatelju iz studentskih dana - prijanu Lovri. Lovro je rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji, ali se rano istaknuo svojom inteligencijom i puno obećavao. Siromašnom je dječaku vrhunac životnog uspjeha, bez obzira na želje i darovitost, bilo svećenstvo. Duhovnost i učenost crne halje respektirali su Lovrini roditelji, gledajući u njoj prije svega mogućnost da njihovo dijete proživi život manje tegoban od njih. Lovro je učio dobro, ali je njegova nemirna priroda teško podnosila stroge zakone svećeničkog liceja. Lovro se osjećao zarobljen i sputavan, ali to je nestalo kad je susreo Malvinu. Na Lovrinu ljubav odgovorila je blagim prijekorom iako ga je voljela, ali to nije mogla priznati jer je on bio svećenik. Očaj koji je Lovro proživio dovodi ga do spoznaje da je bolje da bude dobar svjetovnjak, negoli loš svećenik. Tako se Lovro vraća kući, razočaravši svoje roditelje: otac ga tjera da se zaposli kao privatni učitelj grofova sina. Posao mu nalazi kanonik. Lovro se dobro slagao s grofom i intenzivno učio. Na jednoj zabavi susreće Malvinu, sada udanu, te mu ona priznaje ljubav, no on ju odbija. Nakon završetka poučavanja mladog grofa, Lovro je želio nastaviti svoje školovanje, no nije dobio stipendiju te slomljen brojnim porazima, oboli. Lovrin je otac slomljen sinovljevom boli odlučio založiti sve što su imali da bi platio sinu školovanje. Tako se Lovro nalazi na studiju jezikoslovlja. Rado je učio jer je gorio od želje za znanjem. U to vrijeme je u stanu sa Šenoom i Žigecom i kad mu se konačno život sredio, otac mu zapada u dugove. Jedino rješenje za Lovru je ženidba bogatom djevojkom. Tako upoznaje Minku, stariju djevojku čija je sumnjiva ljepota i još sumnjivija materijalna situacija samo za trenutak zaslijepila Lovru. Na nagovor Šenoe u razgovoru s budućim tastom doznaje da ona nema novca. Tada prekida zaruke. Ipak, u jednom času se činilo da se i Lovri osmjehnula sreća - na studij je došao neuki svećenik iz Dalmacije koji doznavši za Lovrine probleme ispriča priču o lijepoj i bogatoj nasljednici koja nema nikoga. Zajedno otputuju na more, gdje je Lovro i upoznao Anđeliju, o kojoj mu je svećenik govorio. Lovro je konačno upoznao ženu svog života i zaljubio se u nju, kao i ona u njega. Njezin stric doznaje da je Lovro siromah te da se želi oženiti Anđelijom zbog njezinog novca te zabranjuje vjenčanje. Lovro je istinski volio Anđeliju, no znao je da u to nikoga više ne može uvjeriti. Dolazi kod Anđelije govoreći joj da ne može više tako, te si oduzima život prerezavši si grkljan britvom., Tako se daroviti seoski mladić pretvara u očajnog, ogorčenjem otrovanom čovjeka.


3. LIKOVI

Lovro, August, kanonik, otac, majka, sestra, svak, Malvina, Anđelija, Minka s obitelji....


4. KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Lovro

Tragična sudbina intelektualca seoskog podrijetla, čiji teški životni uspon svršava tragedijom umjesto zasluženim trijumfom, često se javlja u našoj književnosti. On je prvi književni lik hrvatske književnosti koji je seljačkog podrijetla, a pokušava postati intelektualcem, za njegov udes kriva je okolina u kojoj se kreće i koja ga ne prihvaća.

“Po naglasku sudeći, bijaše pohrvaćeni Slovenac. Bio čovjek srednjeg stasa, koščast , širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kugli; čelo mu bilo široko, visoko, reć' bi uglasto, lice osuho, blijedo , u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjeljena, a oči male, tamne, žmirkave, ali vrlo žacave.”


“Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, ali apodiktički, preplićući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o kakvoj neznatnoj stvarci- a toga je bilo zaonda dosta - šutio Lovro marmorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek , da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvipojav prijazan. Nešto me odbijalo od njega ”



Malvina

“U vlastelina bila ljepušna jedinica , crnooka i zlatokosa , bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa. Dosjetljivost i oštroumlje mililo se Malvini - tako bijaše joj ime-nad sve ino.”



Minka kakvu je vidio Lovro

“Na prvi mah smetoh se ponešto. Nisam znao da l’ je mlada, da l’ prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka, blijeđana lica, krasna profila, tamne kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke, a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bje glavu o ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih. Lijepa je, mišljah u prvi mah.“



Istiniti opis Minke

"Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu ; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne , to nije rascvala ružica- to je usidjelica koja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se :- Šta ste zamukli ? - Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina"


- 22:11 - Komentiraj! (13) - Printaj! - Permalinkiraj!

utorak, 14.12.2004.

JOSIP KOZARAC: TENA

1.BILJEŠKA O PISCU

Josip Kozarac je jedan od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma. Rođen je 1858. g. u Vinkovcima, gdje je i umro 1906.g. Iako je po zanimanju bio inženjer šumarstva, već je s 18 godina počeo objavljivati književna djela. Najvrjedniji je njegov doprinos u proznom pripovjedanju pa je tako u novelama zorno prikazao događaje iz života ljudi Slavonije (Biser Kata,1887.; Proletarci,1888.; Dona Ines,1895.; Tena,1894.). Ekonomske i socijalne probleme svog zavičaja obradio je u romanu "Mrtvi kapitali"(1889), a kritiku sistema i društva iznio je kroz roman "Među svjetlom i tminom"(1891).Napisao je i nekoliko komedija (Turci u Karlovcu, Tuna Bunjavilo, Tartufov unuk), te niz kniževnih crtica i pjesama.

2. TEMA

Život slavonske žene

3. VRIJEME RADNJE

19. stoljeće

4. MJESTO RADNJE

Slavonija

5. VRSTA

Pripovjetka

6. LIKOVI

Tena (Terezija), Jerko Pavletić, Beranek, Leon Jungman, Đorđe, Maruška, Joza Matijević, Ivka

7. KRATKI SADRŽAJ

Tena je mlada slavonska djevojka i polako postaje jedna od najljepših cura u selu. U 16. godini života umire joj majka i ona ostaje sama s ocem Jerkom. U to doba kraj njezinog sela bila je češka vojska, a u njoj je bio mladi vodnik Beranek. Tena se zaljubila u njega i prvi put u životu osjetila ljubav, no došla je zapovjed i Beranek je morao krenuti u Bosnu. Nakon Boranekovog odlaska, Tena je nosila crninu i povukla se u sebe. Nedugo zatim u selo je došao bogataš iz jedne pariške tvrtke, zvao se Leon Jungman. Kada je opazio Tenu, odmah mu se svidjela, ali Tena je i dalje bila povučena. Leon je organizirao primanja u svojoj velikoj i prostranoj kući, misleći da će Tena doći. Došle su sve seoske cure, ali Tena nije. Tada je Leon pričao s Teninim ocem Jerkom da pošalje Tenu na primanje. Jerko je uspio nagovoriti Tenu da ode na primanje i sam ju je otpratio do Leonove kuće. Na primanju sve su se cure nabacivale Leonu, ali on je samo gledao Tenu. Prišavši Teni, pokazao joj je svoju kuću. Tenu se dojmio sav taj raskoš i bila je očarana njime. Tena nije voljela Leona, ali bila je kod njega zato da osjeti čari luksuznog života. Leon je i dalje organizirao primanja, a na njima je svirao ciganin Đorđe. Iako je bio ciganin, on se Teni sviđao. Nakon izvjesnog vremena, Tena je prevarila Leona s Đorđom. Cijelo selo je ogovaralo Tenu i došao je glas do Leona. Leon je znao da ga Tena ne voli. Leon je dobio premještaj, a Tena je ostala bez luksuznog života. Pošto je Tena bila s Leonom, on je uzdržavao i njezina oca, a nakon Leonovog odlaska on je zapio sav novac, a kuća i zemljište su dani na dražbu zbog neplaćenog poreza. Tenu to nije zanimalo jer joj je ostalo puno haljina i novca od Leona. Nakon što je potrošila taj novac, morala je smisliti način kako će živjeti. Našla je Jozu Matijevića. Osvojila ga je na jednom plesu, a usto je bila i s Đorđom. Tako je živjela s dvojicom ljubavnika. Jozo je imao ženu Ivanku, ali za nju nije previše mario zato što je imao Tenu. Tena se doselila kod Joze i preuzela vlast u kući. Jozo bi znao često vikati na Ivanku, pa se ona žalila Teni i molila je za zaštitu. S vremenom Ivanka je postala prijateljica s Tenom. Kod Đorđa je bila još teža situacija, on je redovito tukao svoju ženu Marušku i maltretirao je. Sav novac koji je Đorđe zaradio, odlazio je Teni. U međuvremenu je Ivanka ostala trudna, a jedna ciganka je donijela Maruški veo koji je zaražen vodenim kozicama. Maruška je dala veo Teni i Tena se razboljela. Usto su ciganka i Maruška uvjerile Đorđa da je Maruška trudna. Tena je od bolesti dobila plikove po licu i više nije staroj Teni. Ivanka je rodila i nakon poroda se proljepšala , a kada je Jozo vidio Tenu onakvu, nije mu više stalo do nje. Tada se pojavio Đorđev navodni sin i on više nije htio uzdržavati Tenu. Nakon što se oporavila, Tena više nije bila ona stara, postala je starija. Nakon završetka rata češki vojnici su se vratiili u selo da bi otkupili zemlju i tu se nastanili. Kada je Beranek vidio da je na prodaju Tenina kuća i zemljište za vrlo malo novac, odmah je dao polog. On se radovao ponovnom susretu s Tenom iako je strepio hoće ga Tena primiti pošto je u ratu ostao bez desne ruke. Njihov susret nije bio sretno sjedinjenje nakon drugog vremena. Beranek je ostao na imanju s Tenom da iznova podigne zapuštena polja i pruži mlađem pokoljenju ljepši život.

8. LIKOVI

Tena

U mladosti Tena je bila cura koja nije potpuno bila svjesna svoje ljepote. S vremenom, odnosno nakon svoje prve ljubavi, počela je shvaćati koliko je ljepota bitna za ugodan život jedne seoske cure. Uvijek je gledala na svoje dobro bez obzira kako to utječe na druge. Nije imala nimalo srama što je selo ogovara, zapravo, moglo bi se reći da je prkosila selu i stvarala zavist među drugim seoskim curama. Na kraju je imala sreće što joj se vratila prva ljubav kod koje je pronašla svoju sreću.

Beranek

Mladi vodnik u Češkoj vojsci koji se istinski zaljubljuje u Tenu i na kraju rata se vraća Teni i s njom provodi ostatak svog života.

Leon

Bogati čovjek koji dolazi u Slavoniju da bi zaradio novac, a usput da ne bude sam spetlja se s Tenom. Bio je mlad, ljepuškast, sitnih vatrenih očiju, crnomanjaste puti, guste, tamne kose, a plavih brkova.

Đorđe

Cigan koji svira gusle. Tena ga koristi kao izvor novčanih prihoda. Grub prema ženi, tuče je, maltretira, ponižava.

Jozo

Želio se oženiti Tenom još dok je bila cura, ali ga onda nije htjela, sada ga koristi samo kao sredstvo pomoću kojeg se uzdržava. Grub je prema ženi.

Ivanka

Pokorna žena. Bila je sitna, ali nakon poroda se proljepšala. Morala je podnositi drugu ženu u kući i biti podložna njoj. Vrlo plemenita žena, jedina je pomagala Teni dok je imala vodene kozice.

Maruška

Žena kojoj je bilo dosta što je druga žena. Pomoću varke pridobiva muža.

9. PSIHOLOŠKA ANALIZA TENE

Kroz pripovjetku su vrlo dobro oslikane Tenine psihološke osobine. Ona je odlučna, svjesna kako može opstati u tome vremenu i sredini, ali je pomalo ohola i sebična, jer ne misli na to da svojim postupcima ugrožava sreću drugih. Njenu tužnu sudbinu predodredila je njena nesretna prva ljubav i siromaštvo pa je odlučila da njen odnos prema muškarcima ne vode njeni osjećaji nego potreba da se osjeti voljenom i zaštićenom.

"A ona, visoka, ohola kao jelen, uzrujana i rumena, odišući ružinim mirisom, samo bi časimice sjekla okom po Leonu da vidi koju on najviše motri. Njoj je bio Leon kao i Đorđe, jer ona nije više znala što je ljubav. Ona je bila u onom sretnom raspoloženju te je osjećala da joj se svatko divi, da je svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga."


"U njenu srcu, u njenu poimanju svijeta i života nastala je nova tvorba, njena čuvstva počela su se u novom obliku kristalizirati, a taj oblik činio se njojzi sada puno prirodniji od onoga kada je jednoga vodnika ljubila."

- 20:30 - Komentiraj! (9) - Printaj! - Permalinkiraj!

petak, 10.12.2004.

NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ: KABANICA

1. BILJEŠKA O PISCU

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, poznati ruski prozni i dramski pisac, porijeklom Ukrajinac, rodio se 19. ožujka 1809. u malom mjestu Soročincima. Svoja je djela pisao na ruskom jeziku, jer su u Ukrajini tada bile nepovoljne kulturno-društvene prilike.
Gogoljev se otac zanimao za kazalište i pisao kraće komedije na Ukrajinskom jeziku za potrebe domaćeg pozorišta. Dok mu se majka brinula o odgoju djece.
Školovao se u Poltavi, Nježinu i Petrogradu. Neko vrijeme je bio odgojitelj plemićke djece u Petrogradu. Gogoljevi mladenački snovi, o služenju za dobro države, raspali su se kad je upoznao život petrogradskih sitnih činovnika, među koje se i sam bio uvrstio na kraće vrijeme. Kasnije je predavao povijest na Petrogradskom sveučilištu.
Imao je prijateljske veze gotovo sa svim tadašnjim Ruskim piscima (Krilov - pisac basni i satira, Žukovski - pjesnik romantičar i prevoditelj, te najvažniji, od kojeg je tražio savjete, Puškin). Puškinova smrt je potresla Gogolja do dna duše i navela ga na misticizam i religiozni fanatizam.
Putovao je i boravio u europskim zemljama, a potkraj života vratio se u Moskvu gdje je živio u materijalnoj oskudici. Umro je 21. veljače 1852.
Svoj prvi književni pokušaj, “Hans Kihelgarten”, spalio je ostavši nezadovoljan njime i vjerujući da će ostvariti nešto mnogo bolje.
Gogolj je od početka razvijao pripovijetku kao posebnu vrstu književne proze, davajući joj nov sadržaj i oblik.
Svoju prvu zbirku pripovijedaka, “Večeri na zaselku kraj Dikonjke”, nije napisao realistički nego romantičkim duhom i raspoloženjem. Kasnije je izdao još dvije zbirke pripovijedaka, “Mirgorod” i “Arabeske”.
Pripovijetke: “Soročinski sajam”, “Utopljenica”, “Noć uoći Božića”, “Začarano mjesto”, “Nevski prospekt”, “Ludokovi zapisi”, “Portret”, “Kočija”, “Pripovijetka o tome kako su se zavodili Ivan Ivanović i Ivan Nikiforović” i najvažnija “Kabanica”.
Osim pripovijetka Gogolj piše i drame: komedije “Ženidba” i “Revizor”, roman poema “Mrtve duše” i povijesni roman “Taras Bulja”.
Zahvaljujući Gogolju došlo je do apsolutne prevlasti proze nad poezijom u ruskoj književnosti i zato treba smatrati Gogolja “ocem ruske prozne književnost” kao što se Puškin smatra “ocem ruske poezije”.



2. KRATKI SADRŽAJ

U jednom odjeljenju u Petrogradu radio je jedan običan mali činovnik po imenu Akaki Akakijevič. Iako su se tamo često mijenjali direktori i viši činovnici, on je uvijek ostajao na svom mjestu kao činovnik za prepisivanje službenih spisa. Bio je zadovoljan svojim poslom i radovao se pri pomisli što će ga sve slijedećeg dana čekati za prepisivanje. Nudili su mu da umjesto običnog prepisivanja, za veću plaću, malo izmjeni tekst, da promijeni adresu i prebaci iz prvog u treće lice. No njemu je to zadavalo previše briga te se brzo vratio starom poslu.
Nije obraćao pažnju na svoje odijevanje ni na zbivanja izvan mjesta gdje radi. Zbog njegovog izgleda, posla i posebno zbog kabanice, bio je omiljena meta šale ostalih činovnika u tom odjeljenju.

“Pregledavši ju dobro kod kuće, on otkri da je na dva-tri mjesta i to baš na leđima i na ramenima ona postala prava razvlaka; sukno se toliko izlizalo da je postalo providno, a postava se sva raspala... Doista, ta kabanica imala je čudan izgled - prostrani okovratnik joj se svake godine sve više i više smanjivao, pošto je služio za podšivanje i krpanje drugih njenih dijelova. “

On na to nije obraćao pažnju. No kad su došle hladne ruske zime, vidio je da treba nešto učiniti sa svojom starom, poderanom kabanicom. Vjerovao je da je potrebno samo da je odnese krojaču. No krojač Petrovič mu je izjavio da je nije moguće zakrpati, jer bi se ona raspala čim bi je ubo iglom. Petrovič mu je preporučio da kupi novu postavu i da će mu je on zašiti.
To je Akakija zabrinulo. Nije znao gdje bi mogao nabaviti osamdeset rubalja, što je bila najniža cijena. Doduše, imao je oko četrdeset rubalja ušteđevine, no ona je već bila predodređena za nove hlače, košulje i za plaćanje dugova. Polovicu potrebnog novca, oko četrdesetak rubalja, znao je da će dobiti za nagradu na poslu, no nije znao kako dogurati do druge polovice. U mislima je počeo razmišljati čega bi se sve trebao odreći. Odlučio je da više neće večerati, tj. da neće piti čaj navečer, neće paliti svijeću, gazit će što je moguće lakše da ne uništi pete, rjeđe će davati pralji prati rublje da se ne podere…
I tako je oko pola godine Akaki štedio i redovito s Petrovičem posjećivao trgovine s postavama, raspitivajući se za najjeftiniju. Sve je to podnosio s lakoćom kad bi pomislio na sve prednosti nove kabanice. No kad je za nagradu dobio, umjesto četrdeset, još dvadeset rubalja imao je dovoljno za postavu. Kupio ju je i dao Petroviču, koji je pristao sašiti kabanicu za minimalnih dvanaest rubalja.
Akakiju je najvjerojatnije najsretniji dan u životu bio onaj kad je došao na posao s novom kabanicom. Na poslu su ga dočekali pljeskom, te se jedan mladi časnik ponudio da časti sve zbog Akakijeve nove kabanice.
Akaki se tada, navečer, u kući onog časnika, prvi put uključio u život izvan posla. Sve mu je bilo neobično i pomalo neugodno. Nelagoda mu se povećala kad se vraćao kući mračnim ulicama. Na tom putu napali su ga dva čovjeka i otela mu kabanicu, ostavivši ga ošamućenoga na podu.
Kad se osvijestio, potražio je pomoć kod policajca u obližnjoj ulici, no on mu nije htio pomoći. Čuvši što mu se dogodilo. gazdarica ga je savjetovala da treba otići ravno policijskom načelniku. Akakije je to i učinio. Otišao je Važnoj Osobi. Morao se prije najaviti, te doći u dogovoreno vrijeme. No, u to je vrijeme Važna osoba razgovarala s nekim svojim prijateljem kojeg nije davno vidjela. Da mu prijatelj shvati kako je on Važna Osoba, pustio je Akakija da čeka, a kad ga je napokon primio, počeo se derati i grditi ga. Akakije je, silno prestrašen, pobjegao kući. No tada je vladala jaka ruska zima i on se razbolio. Nakon nekoliko dana je i umro:

“A Petrograd ostade bez Akakija Akakijeviča, kao da ga u njemu nikada nije ni bilo…a već sutradan na njegovom je mjestu sjedio novi činovnik, rastom znatno viši od njega, koji već nije ispisivao slova onako uspravnim rukopisom kao Akakije Akakijevič, nego mnogo nagnutije i kosije. ”

No tu ne završava priča o Akakiju Akakijeviču. Naime, nakon njegove smrti u gradu se pojavio neki mrtvac koji je krao kabanice ljudima tražeći svoju. Mnogi su tvrdili da su u tog mrtvaca prepoznali Akakija Akakijeviča. Taj je mrtvac prestao s krađom kabanica tek nakon što je dobio kabanicu Važne Osobe:

“Ha! Eto napokon i tebe! Najzad sam te, ovaj, ščepao za jaknu! Baš mi tvoja kabanica treba! Nisi se htio zauzeti za moju, pa si me još i ispsovao - pa daj mi sada svoju!”



3. LICA

AKAKIJE AKAKIJEVIČ

Običan činovnik za prepisivanje s godišnjom plaćom od četristo rubalja. Zadovoljan je svojim životom iako se on sastoji od posla i boravka u kući:

“Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on se uvijek mogao vidjeti na jednom te istom mjestu, na istom položaju, stalno na istoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa;”

Nizak je, ospičav i riđokos. Kratkovidan, s borama na obje strane obraza i hemoroidične boje lica. Nije se brinuo o svom izgledu i odijevanju:

“Uopće nije mislio o svome odijevanju: gornji kaput nije mu bio zelen, već nekakve riđastobrašnjave boje. Okovratnik na njemu nije bio dugačak, izlazeći iz tog ovratnika, činio se baš neobično dugim. ”


Nije prepuštao nikakvim užicima:

“…lijegao bi, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan: što li će mu bog sutra poslati da prepisuje?”


“…u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku, takve riječi koje nemaju baš nikakvog značenja. ”

PETROVIČ

Bivši kmet, postao krojač. Imao je ženu koja se nije mogla pohvaliti svojom ljepotom. Bio je dobre čudi te je pristao da sašije Akakiju kabanicu za gotovo ništa novaca. Volio se razbacivati cijenama i opijati.

“Na licu mu se pomolio tako dostojanstven izraz kakav Akakije Akakijevič dotad nije imao prilike da na njemu vidi. Kao da je Petrovič u srcu osjećao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao onaj jaz koji dijeli krojače što ne idu dalje od stavljanja postave i prekrajanja starih odijela od onih koji šiju od novog materijala."


VAŽNA OSOBA

Viši policijski general kojemu se obratio za pomoć Akakije. Volio se praviti važan:

“Najzad, ta osoba nastojala je uzdignuti svoj ugled mnogim drugim sredstvima, a evo kojim: uvela je običaj da je sitni činovnici dočekuju na stepenicama, kad je dolazila na dužnost; nitko, zatim, nije joj se smio obratiti direktno, već u strogo predviđenom redu: koleški registrator podnio bi izvještaj gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom drugom, pa bi tek tada predmet stizao do nje, te Važne Osobe. ”

Bio je dobre duše, samo što ga je čin generala promijenio. Kad bi se obraćao osobama nižeg čina, volio se razbacivati riječima:

“- Znate li kome vi to govorite? Shvaćate li ko stoji pred vama? Shvaćate li vi to, shvaćate li?- pitam ja vas. ”


4. ZAKLJUČAK
Gogolj u Kabanici opisuje život jednog siromašnog činovnika odbačenog i zaboravljenog od čitavog svijeta. Stvara neku vrstu antijunaka u kojeg se ne bi nitko ugledao.
U čitatelja istovremeno izaziva sažaljenje prema poniženom i uvrijeđenom Akakiju i ujedno pripovijeda kroz groteskni humor. Takav humor postiže isticanjem negativnosti, karikiranjem, ismijavanjem i izobličavanjem Akakija, kabanice i okoline.
Osim humora, karakteristično je za Gogolja njegova jednostavnost u pripovjedanju. S malo riječi uspijeva predočiti čitatelju i stanje unutar likova i stanje u okolišu.
Gogolj u Kabanici daje kritiku društvu i sudi protiv nečovječnog odnosa i ponašanja ljudi. No ipak na kraju priznaje da nije sve tako crno, jer postoji savjest koja spašava čovjeka.

- 11:20 - Komentiraj! (8) - Printaj! - Permalinkiraj!

srijeda, 08.12.2004.

ERNEST HEMINGWAY: STARAC I MORE


1.BILJEŠKA O PISCU

Ernest Hemingway je poznati americki pripovjedac ovog stoljeca. Živio je od 1898. do 1961. godine. Završio je srednju školu i postao novinskim dopisnikom u Europi. Kao dobrovoljac sudjelovao je u I. svj. ratu. Pisao je mnoge novele i romane, a posebno se istaknuo romanom o I. svj. ratu “Zbogom, oružje”, romanom o španjolskome gradanskom ratu “Kome zvono zvoni” i kratkim romanom “Starac i more”. Za posljednji roman dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Njegova druga poznatija djela su romani “I sunce se ponovo rada”, “Imati i nemati”, “Smrt popodne”, “Preko rijeke i u šumu” itd.

2.TEMA

Tema ove pripovjetke je život ribara Santiaga i njegova pustolovina na moru.

3.IDEJA

Možemo reci da je kroz borbu starca s ribom, koja predstavlja silu prirode, zapravo prenesena ideja o covjekovoj mudrosti koja može nadvladati i najjaceg neprijatelja.

4.KRATAK SADRŽAJ

UVOD I POCETAK:

U prvom dijelu upoznajemo starca Santiaga, njegove prijatelje, a takoder i malog djecaka kojeg Santiago osobito voli. Upoznajemo nacin starcevog života, njegove probleme i u tom dijelu najviše saznajemo o sociološkim i psihološkim osobinama glavnog lika. Otkrivamo i druge pojedinosti vezane uz odnose medu ljudima, tj. starca i ostalih mještana.




ZAPLET:

U zapletu se pocinje razvijati radnja i atmosfera postaje sve napetija. Starac i djecak se pripremaju za isplovljavanje. Namjeravaju i nadaju se nešto uhvatiti. Starac dugo, dugo plovi dok napokon ne naide na ribu, mnogo vecu nego što je i pomislio. Vec na pocetku je svjestan da ce imati puno muke i posla da je savlada.




VRHUNAC:

Starac, camac i riba danima plove prostranstvom oceana no ni starac ni riba se ne predaju. U dugotrajnoj borbi s ribom Santiago zadobije teške rane. No, on se ne predaje i ne gubi nadu, jer se osjeca dovoljno jak i mudar da pobijedi. Nakon što savlada ribu, vraca se polako ploveci prema obali i razmišljajuci kako borba nije završila i kako ce ga sada poceti napadati more. I doista, tek tada pocinje prava borba za opstanak : borba za ribu, ali i za vlastiti život. Starac se bori svom svojom snagom protiv riba koje ih napadaju, otkidaju komade s njegovog ulova i na kraju se vraca kuci dotucen, a na neki nacin i poražen.

RASPLET:

Suprotno njegovom osjecaju velikog gubitka, po povratku svi ga poštuju i hvale. No, to Santiagu nije dovoljno, njegova pobjeda nije potpuna, on se ipak osjeca poraženim.

5.PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog covjeka koji se bori za sebe, za svoj opstanak, žestoko se boreci protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujuci kao protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom jacinom i velicinom, uzbuden je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro ide u borbu s jacim. Starac je primjer covjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.

“Bori se", rece on. "Borit cu se dok ne umrem." Ali, sada, u noci bez tracka svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra ucini mu se da je vec možda i mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove. Nisu pripadali lešu, mogao je osjetiti bol života kad bi ih samo otvorio i stisnuo. On nasloni leda na dasku, siguran da nije mrtav. Leda su mu to potvrdila.”

citat, str. 89.

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci, pomisli on. Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu, a voliš je i mrtvu. Ako je voliš, nije li grijeh ubiti je? Ili je onda još veci?”

citat, str.82

“Vec se citav sat smrkavalo starcu pred ocima, a znoj mu je pekao oci i opekotinu iznad ociju na celu. Nije se plašio svjetalaca koja su mu igrala pred ocima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlacenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu - a to ga je zabrinjavalo.”

citat, str.69

SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Santiago potjece iz siromašne obitelji, i sam je siromašan, što vidimo iz njegovog izgleda i unutrašnjosti njegove kuce.

“Starac je bio tanak i suh, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao zagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca s površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica, a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlacenja konopaca s teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bješe svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez riba. Na njemu je sve, osim ociju, izgledalo staro, a oci su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.”

citat, str. 13

“Koliba je bila sagradena od žilave kore pupoljka kralevskih palmi, zvane "guano", i u njoj se nalazio krevet, stol, stolice, kao i ognjište na zemljanom podu gdje se moglo kuhati na drvenom uglju. Na mrkom zidu od prešanog, isprepletenog lišća žilavog guana visjela je slika svetog Isusovog srca u boji, kao i slika Gospe od Kobre.”

citat, str. 18

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude, posebno mu je drag djecak Manolin, a može se reci da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za djecaka Manolina, želi ga poucavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek biti prijatelj.

“Djecaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraca svojim malim camcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne da iznese užad namotanu u klupcad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro bijaše zakrpljeno džakovima od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava poslije beskrajnih poraza.”

citat, str. 13

“Djecak vidje da starac diše i onda ugleda starceve ruke i poce plakati. Otišao je sasvim tiho da mu donese malo kave, i plakao je silazeci.”

citat, str.94

6.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu izmedu starca i ribe. Taj dio nosi simboliku citave pripovjetke, jer nam predocava težinu i bespoštednost borbe covjeka za opstanak. Zato u tom djelu dolazi do izražaja starceve osobine kao što su :

1.Hrabrost

“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike vidjeti mnoge teške i preko pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog svog života. Ali, nikada sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna, privezan je za najvecu ribu koju je ikada vidio, vecu od svih koju je ikada cuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrcena kao kandže u orla.”

citat, str. 52

2.Poštovanje prema protivniku

“Ipak cu je ubiti", rece on. "U svoj njenoj velicini i slavi." Mada to nije pošteno, mislio je, ali pokazat cu joj što sve jedan covjek može uciniti i izdržati.”

citat, str. 54

3.Suosjecanje zbog ubijanja

“Riba je takoder moj prijatelj", rece glasno. "Takvu ribu nisam nikada vidio niti cuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas nitko ne prisiljava da ubijamo zvijezde.”

citat, str.60

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema što za jesti, no odlucnost da je ubije ni za casak ne popusti, usprkos tome što ju je žalio. Koliko ce ona ljudi nahraniti! Pa, ipak, jesu li svi oni dostojni da je pojedu? Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je pojede, kada covjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.”

citat, str.61

“Ubit ceš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to. Nikad nisam vidio vece, ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe, brate. Dodi i ubij me. Svejedno mi je tko ce koga ubiti.”

citat, str. 73

4.Izdržljivost, ustrojnost

“Vec se citav sat smrkavalo starcu pred ocima, a znoj mu je pekao oci i opekotinu iznad ociju na celu. Nije se plašio svjetalaca koji su mu igrali pred ocima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlacenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu - a to ga je zabrinjavalo.”

citat, str.69

5.Pobožnost

“Nisam pobožan", rece on. Ali, izgovorit cu deset "Ocenaša" i "Zdravo, Marijo" samo da uhvatim ribu, a ako bude moja, otici cu na poklonjenje Kobreanskoj djevici.”

citat, str.53

7.METAFORICNOST

Metaforicnost ove pripovjetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more su s jedne strane i simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom vjerom, ustrojnošcu i mudrošcu. Santiago ulazi u borbu iznad svojih mogucnosti bez izgleda da pobijedi ribu koju još nikada do tada nije vidio. No, tu je bila presudna njegova odvažnost i vjera u sebe i Boga da to može uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na životu. Simbolicnost je u prikazu borbe covjeka i prirode. Riba je bila fizicki jaka, ali covjek je imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom covjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki nacin i dobiva i gubi.

8.MIŠLJENJE (DOJAM O DJELU)

Ova pripovjetka E. Hemingwaya je uzbudljivo djelo o teškom životu ribara, o pobjedama i porazima s kojima se covjek susrece u životu. Takoder je uvjerljivo prenesena radnja, simbolika i detalji koji doprinose upecatljivosti price. Okosnica je covjekova hrabrost i ustrojnost i zato ovu pricu treba svakako procitati i pamtiti.

“Ali covjek nije stvoren za poraze<<, rece on. >>Covjek može biti uništen, ali ne i pobijeden."

citat,str. 80

- 19:10 - Komentiraj! (50) - Printaj! - Permalinkiraj!

Sljedeći mjesec >>