Ludorije nesuđene rockerice pod tužnom zvijezdom.....

„eh da... rock je način zivota. život je to u kojem smo svi mi pomalo tragični likovi u svojim vlastitim očima, jer potajno vjerujemo da umjetnici moraju patiti. a svaki roker je u duši umjetnik i pušta da ga kroz život nose tematske glazbe koje odgovaraju osjećaju trenutka. s vremenom shvatiš da imaš nekoliko oružja (ili alata) na raspolaganju: izraziti svoje osjećaje glazbom, pisanjem, blogom, bilo kakvom vrstom umjetnosti jer neke stvari su jednostavno prevelike a da bi stale u ovu malu dušu; naviknuti se na to da je život niz rastanaka i da treba biti sretan to smo barem dio puta prošli zajedno, a nadati se velikom i sretnom okupljanju na kraju života (da, tu spada i religija); i recimo naučiti prepoznavati oko sebe ljude koji će te razumjeti, a koji kao i ti imaju problem s prepoznavanjem upravo takvih... jer ih ima puno i posvuda, i jer je ovaj život na kraju krajeva ipak najbolje što ti se može dogoditi. ne daj se, floki!“
By : ljetopisac

To je bio komentar na moj blog.

Prekrasan mali sastavak, no koji nije samo to. To je i kratki opis mog emotivnog života, što objašnjava nadimak rockerica :) Zapravo ne samo nadimak… Ali, da ne bi krivo shvatili, nije rock samo beskrajno bediranje, razbijanje glave svojim neshvaćenim stanjem… Ne, ne i ne.
Rock je i tulumarenje, otkačenost i basevi do daske… Seks, drugs and rock n' roll, uglavnom.

No nisam otvorila blog da bih vam opisivala kraćenje dana sa društvom, poneko opijanje, njegove posljedice, gluposti koje volim raditi, školu i moj preostali „savjestan“ život.
Blog sam otvorila da bih mogla podijeliti sa svijetom i svoju drugu stranu, koju vide samo moji malobrojni, dragi, najbolji prijatelji.

Dakle, rock je način života. I sama sam rekla tu tvrdnju. Opet se ponavljam, ali nisu u pravu ljudi koji u rockere svrstavaju samo napirceane luđake sa kožnjakom na sebi i obaveznim, nikako zaobilaznim Harleyem pod gasom.
Iako večina svoju glazbu voli upotpuniti i specifičnim stilom odijevanja, među njima i ja, ali postoji granica, rockeri su sve neznani ljudi koje žele svoju glazbu prenijeti svijetu, ne žele biti samo slušani, žele biti shvaćeni.

Tragični su likovi, umjetnici koji pate… Istina.
Uvidjeli ste da se ja ponajviše izražavam blogom, ali volim katkad napisati par pjesmica, napravim neki ritam na bubnjevima… Volim stvarati nešto, željela sam imati svoj band, ali nije bilo dovoljno truda od strane drugih članova…

Neke stvari su prevelike da bi stale u ovu malu dušu.
Znam, zbilja znam i razumijem ovu rečenicu… Previše sam ju puta preživjela da se ne bih sjetila onog prevelikog tereta koji nosim i koji postane još teži, mnogo teži kada vidim neke osobe, kada se sjetim svih onih loših stvari kojima me negdje neki ljudi žele slomiti. Nerijetko sam se znala zateči u bezazlenim situacijama, dok gledam televiziju, kuham, pospremam stan, čak i kada sam u gradu, a suza mi se samo stvori na oku i poteče… za njom i druga. Najčešće….ah, nije važno. Nije bitno.

Ali užasno sam razočarana – u svemu, u svima. Svi samo nešto žele od mene, ne pitaju me želim li ja to, ne pitaju kako mi je… samo zahtijevaju. A ja im pružam sve što mogu, više zbilja ne mogu.
Najbliži mi ljudi kažu da prestanem davati 120% od sebe da bih udovoljila drugima, jer da to nikamo ne vodi, a najmanje će me usrećiti. Shvaćam. Pokušala sam ali nemogu. I iako mi netko ne uzvrati uslugu, ja ću ma napraviti drugu. Iznevjeri li me netko nakon učinjene usluge, svejedno će dobiti još malo moje pomoći. Nije to loše sa moje strane, ali i meni bi katkad dobro došla pomoć, usluga ili samo rame za plakanje.
Ja zbilja to više ne mogu…

Ne znam ni koliko ću još moći.

Život je niz rastanaka.
Zašto??? Zašto mora tako biti… malo osoba je prošlo kroz moj život koje sam upoznala, i zbilja se povezala sa njima, a odjednom, negdje u toj idili, iskrsnuo je nemili događaj. I te osobe su otišle, nestale, zauvijek se maknule iz mog života. A na njihovom je mjestu ostala praznina…
Koja svakim danom raste. I zato sam sve tužnija, tužnija…

Nedostaje mi… On, on i ona… Svi su mi bili dragi. Ne želim ih imenovati, jer ne valja uzdizati starije stvari sa njihovog mjesta u srcu, rane bi teže, mnogo teže zacijeljivale. Ali voljela sam ga kao brata, ona mi je bila jako, jako, jako draga, a ovaj drugi…bio je ljubav moga života.

Nemogu vas zaboraviti. Društvo, jako mi falite. Nesreća, novac i protjeravanje – sve su to pojmovi koji su nas razdvojili, a tako bih vas…nas rado ponovno vidjela zajedno, barem na trenutak, na našem starom mjestu, zagrljene i blistavih očiju, sretne što smo ponovno na okupu, zajedno………. Bar na trenutak, samo trenutak, ništa više…

No nikada više nećemo biti sretni skupa… S njim nikada neću više otići na duge šetnje po Jarunu, s njom nikada više neću izmišljati neke nove plesne pokrete, a sa njim nikad više neću biti sama na sekundu, koja nam je bila dovoljna da se zavolimo…

Ovaj život je najbolje što se moglo desiti.
Evo tu se ne slažem… što ako ima i nešto osim života? Ne želim filozofirati, ali što ako je život zapravo nešto najgore što se moglo desiti. Što ako je on svojevrsna kazna za nešto što nam se prije dešavalo, samo što mi sada toga nismo svjesni? Ne želim ulaziti dublje u tu raspravu, ali odjednom mi je sinula ta misao.

Nekima možda ovaj život i je nešto najbolje što se moglo desiti, ali baš njima. Jer neki imaju mnoge povlastice i privilegije koje ja nemam, neki imaju mnogo toga bolje nego ja, neki imaju više toga, neki nemaju tako velike praznine, nekima ne nedostaje ono što nedostaje meni. A pri ovom svemu NE MISLIM NA NOVAC. Mislim na sve one sitnice u životu koje su onima koji ih imaju možda nebitne, ali onima koji ih nemaju bitne i jako ima fale.

Neki možda imaju briljant na prstenu, ali mene to ne zanima. Nikada nisam patila na materijalne stvari koje su skupe, nikada nisam propitivala zašto ja ne mogu imati npr. super ultra skup minjak(minica, suknjica) sa lancem od srebra. Shvaćala sam svoje stanje, nisam siromašna, ali nisam ni bogata.

Ali baš zbog toga patim na emotivne stvari.




Ne daj se, floki…

:) Povratak u djetinjstvo. Sjećam se jednog događaja iz prvog razreda osnovne, baš prvi dan… To je jedan od rijetkih događaja iz ranijeg djetinjstva kojeg se bistro sjećam.
Sjela sam u treću klupu, sa susjedom koji je išao u isti razred. Profesorica je došla, znam da mi se činila užasno strogo i kad je ušla, počela govoriti, ja sam se kao prava mala princeza rasplakala. Bilo mi je užasno, nisam htjela da se o meni umjesto majke brine neka „stara teta sive kose“. Tada mi se susjed smijao, glasno, glasno, a učiteljica je došla do mene i rekla brižnim glasom nešto kao da prestanem plakati, da sam velika djevojka.

Sada jesam velika djevojka, ali ništa se nije promijenilo od prvog dana škole. Štoviše, opet sam u tom svom gradu, i sada idem u zadnji razred svog dvanaestogodišnjeg školovanja koje stoji, barem meni, pod obavezno. Ali iako sam velika djevojka, još uvijek sam emocionalno krhka, ali sada nažalost ima mnogo neprijateljskih lica, koja su ovaj put zbilja neprijateljska i u duši, ne samo u licu. Ima i ljudi koji će mi se zato ismijavati i htjeti mi se narugati… Nema više nikoga tko će se brinuti o meni, sama sam na svome… više mi nitko neće reći da prestanem plakati, da sam velika djevojka… Jer to ne bi bila utjeha… Više ne. To bi bio samo još jedna kamen mojoj slaboj duši.


Nisam još napisala sve što sam htjela, ali više nema smisla da vas zatrpavam svojim problemima… Nisam jedina koja ih ima… Ne želim da va msve bude dosadno i teško štivo… ovaj moj blog. I zato vas sada pozdravljam…

Pozdravljam, rockerica bez ijedne sretne misli…