Nakon dužeg vremena kratka priča, ispričana sa grčem u želucu (zašto? Sada ćeš vidjeti…)

srijeda, 09.11.2005.

Na početku isprika…. Sa velikim i…. :) Žao mi je što tako dugo nisam pisala, ni tu, ni na forumu, ali završila sam u bolnici… ništa opasno, samo pokvaren želudac.
Važno je da sam sada zdrava i u jednom komadu!

Dok sam bila u tom tužnom i hladnom bijelom krevetu, imala sam vremena za razmišljanje na pretek (uz bolove u želucu…kad se sjetim… horor živi!!!) i došla sam do mnogih zaključaka.

Kad se sreća dijelila, bila sam zadnja u redu. I ljubav. I sve, sve što drugi imaju, čak i zdravlje. Mene sačinjavaju samo ostaci uspomena. I zato ne zaslužujem mnogo toga. Samo kvarim stvari, znam, to se govori iz bogatog iskustva kojem su i drugi svjedoci.
Ovo može zvučati patetički ili samokritizirajući, no nije. Ovu zadnju rečenicu nisam ja rekla, nažalost, nisam. To sam čula od drugih. Nisam smjela čuti, ali sam čula. I to me užasno povrijedilo.

Ne mogu vjerovati. Nisam ni slutila da će mi se život toliko promijeniti. Uz neke loše stvari, nemogu se previše požaliti na proživljeno vrijeme, ali sada. Sve se preokrenulo! Sve što sam imala je drukčije. I iako sada napredujem, ostvarujem uspjehe, mnogo njih na svim područjima, nesretna sam. Nesretna zbog onog na početku bloga…


* * * * *


…Nothing else is important in this moment, 'couse I love you baby, and I hope you have the same feeling for me, 'couse if you don't have them, I will die…and it will be like I have never walked on this ground, like I have never been with you, my angel, only angel I live for…

To su lijepe riječi, koje imaju svoju dubinu, a mnogim zaljubljenim dušama značaj. Možda zvuče parafrazirano, ali ipak su lijepe.
Da, zaljubljena sam. Ali ni to mi ne pomaže.
Često čujem izjave mojih frendica „ljubav me grije“. Pa zašto onda mene ne grije, zar nije dovoljno jaka, zar imam potrebu da ju preispitam?!? Ne, zadovoljna sam i neznam zašto sada cjepidlačim…

Evo zašto sam nesretna, zbog moje nesretne sitničave naravi…


* * * * *




Zadovoljna sam svojim blogom, napokon sam uspjela napraviti nešto što je uspješno izvedeno, nakon toliko muka oko html-a…

Moram se zahvaliti marinu…afkors… kiss


Život mi je krenuo u krivom smjeru, a kada sa sjetim da sam pred samo 4 mjeseca bila tako bezbrižna… Bilo mi je lijepo ovo ljeto, iako sam znala da me čeka selidba iz mog drugog doma natrag u staru jazbinu, nisam očekivala da će sa tom selidbom doći i toliko problema… Eh, da sam se bar mogla pripremiti… Kao što sada gubim, umjesto da idem ponavljati sve za sutra ja tipkam tu na blogu i hladim pete…

Ali - što je bilo, bilo je i to mi nitko ne može vratiti. Ako su bile ružne stvari, moram ih zaboraviti i ne misliti više na njih, a ako su bile lijepe stvari moram se pomiriti da ih uza sva prisjećanja više nikada neću proživjeti…

Takva sam kakva sam, i znam… Uvijek će biti ljudi kojima ću biti nezamislivo lijepa ili ružna, nevjerojatno dobra ili loša, simpatična ili okrutna, a s tim se moram pomiriti. Ali moram se okrenuti onima koji mi vole… S kojima imam zabilježena prekrasne trenutke, a one ostale – tko mari za njih? Nažalost ja, još uvijek, ali uskoro ću prestati, znam…moram…hoću…



Neznam… Ljudske emocije i misli su tako složen pojam, nemogu shvatiti što netko misli o meni jer ima sto ludih, luđih kombinacija što dobivam… A na kraju će se točnom pokazati možda baš ona koja mi sada ima najmanje smisla…

No dobro, neka mi barem netko kaže da je mislio na mene, da mi se razveselio, da sam mu nedostajala i ja ću odmah dobiti dobro mišljenje. Neka mi netko, taj netko samo pokloni jedan usputni smiješak, kao što ih ja poklanjam i odmah će mi biti draži… Zar je tako teško uputit osmijeh osobi?!? Jer osmijeh može izbrisati sve brige, ponekad je samo jedan osmijeh dovoljan, nije potrebno svo ono tješenje i filozofiranje… Opušteni osmijeh na licu najljepši je lijek…

I zato sada sa smješkom od uha do uha napuštam blog i volim vas sve…
| 20:45 | Komentari (0) | Isprintaj | # |

<< Arhiva >>