11.12.2005., nedjelja

human rights film festival Od želje da me netko s bocom vranca baci među masu pankića, došla sam do toga da samo hoću popiti kuhano vino sa svojim babama i pogledati neki dokumentarac ili više njih. Čisto ženska večer. Zagreb je sad skroz okićen. Stavili su one sitne plave lampice na drveće u draškovićevoj u koje bi mogla buljiti satima! Smrzle smo se ko pičke! Onda smo se tako fino nameračile na vruće vinske pare kojima je nemoguće odoljeti! Jednu čašu smo dale jednom čovjeku kojemu je očito bilo hladnije nego nama! Jebiga, bio je magičan dan! Kako je teško sjediti pored mirisa kobasica koje se peku, svi su ogladnili! Dok sam čekala u redu došo mi je neki mali cigić i zamolio da mu kupim nešto za jesti jer je gladan. Dala sam mu svoj hot dog i ostatak večeri bila gladna i sretna! Nikad nisam napravila tako nešto, jer ne volim davati pare poznatim uličnim pijanicama, ali ovo je bilo prvi puta da me netko tražio hranu, a ne pare. Kažem vam, magično večer! Od osam do deset prikazivala su se 4 filma u sklopu human rights film festivala. Prvi video film posvećen je ratom razrušenom Sarajevu. Traje samo dvije minute, ali rečeno je sve što je potrebno. Zadnja rečenica glasila je otprilike-neki ljudi žive loše, ali umiru dobro! Film Andyja Warhola 6 Sontag Screen Tests (1964.)mi je nekako najviše bio upečatljiv, bez obzira što se pola dvorane smijalo ko blesavo, a druga polovina uspjevala suzdržavati. Film traje 24 minute i cijelo vrijeme prikazuje statične snimke susan sontag. Buljiti 24 min. u crno bijelu facu mlade žene sa smiješnom frizurom činit će vam se kao da netko od vas pravi konja. U pola filma vjerojatno ih je pola htjelo dreknuti WTF?!?. Ljudi su čak odlazili van. Ja sam bila nekog magičnog raspoloženja i vjerojatno sam jedina očarano buljila 24.min u njene oči. Ako se čovjek skoncentrira na to lice koje mu se nudi, može vidjeti i zamisliti apsolutno sve! Ne postoji ništa što mora shvatiti i vidjeti. Lice ne predstavlj aništa, bezizražajno je i čini se kao da se ona dosađuje. Ali ja sam se u jednom trenu dvoumila da li je ona žena ili muškarac. Imala sam osjećaj da se smije, makar je imala skroz ozbiljan izraz lica. Zamislila sam da mogu upravljati njome i da će se svaki čas nasmijati jer ću je ja natjerati na to. nakon nekog vremena počela se smijati. Jedina promjena koja se događala bila je skidanje i stavljanje sunčanih naočala. Vjerujem da je autor stavio pred nas to lice i ostavio nas sa svim našim asocijacijama na lice čovjeka. U mnei je nekako nadvladao pojam ljepote. Susan sontag nije ni po čemu lijepa žena. Ima muške oči. Ali nakon onolikog promatranja činila se prekrasnom. Šiknulo mi je u glavu da su svi ljudi baš takvi. Prekrasni! Treći film Interviews with My Lai Veterans sam prespavala. Žalim slučaj. Uglavnom, govori pet bivših vojnika koji su sudjelovali u uništenju sela my lai u vijetnamu. Američka vojska počinila je masakr nad vijetnamskim civilima, a broj žrtava je 347. gamad!prokleta gamad! I zadnji film, cuba si. Film je snimljen 1961. na kubi. Film je čak bio zabranjen. Zabranio ga je francuski ministar. Daje slike razdoblja prije revolucije i neke intervjue s castrom. Zanimljivo u svakom slučaju.

- 14:48 - Komentari (14) - Isprintaj - #