lehrerin http://blog.dnevnik.hr/lehrerin

petak, 12.09.2008.

Seoska i gradska škola

Mah, mah svimawave

Eto, školska godina lagano nam se počela zahuktavati, počevši od povratka u školske klupe, silnih sjednica, pisanja planova i priprema, prilagođenih i individualiziranih programa, razredne dokumentacije, pa sve do odnedavno i školskog kurikuluma. Uglavnom,sve je to jedna školska zbilja i svakodnevica koja se pretvara u kolotečinu, bar što se piskaranja tiče.
Ovo mi je treća godina kako radim i iz godine u godinu, moram priznati, sve mi je lakši povratak u školske klupe i školsku svakodnevicu. Ja i sve školske cake, što se tiče pedagoške dokumentacije lijepo smo prešli na „ti“.
Ovo mi je druga godina kako radim na 2 škole, prva škola je jedna tipična seoska škola, udaljena 40 km od mog grada, a druga je tipična gradska. Kako je raditi na te dvije škole? Pa poprilično naporno jer se stalno prešaltavam iz jednog mentalnog sklopa u drugi, iz jednog načina funkcioniranja i školske atmosfere u drugu. Eto kako to izgleda na temelju nekoliko kriterija i mog osobnog iskustva:

DJECA - UČENICI

Djeca se nikako ne mogu uspoređivati. Seoska djeca imaju puno veći autoritet prema učitelju, nema nikakvih problema s disciplinom, nije ih potrebno utišavati, motiviraniji su, dobro uče…. zvuči kao prava mala utopijska školica za svakog učitelja. No ipak kroz godinu dana rada s njima, izašle su na vidjelo i one njihove negativne strane, mogu reći podmukle i pomalo pokvarene, koje vješto kamufliraju i zamataju u celofan. Nikad ne znam što mogu očekivati od njih jer su pojedinci u stanju savršeno se smješkatiyes i biti najuzorniji učenici za poželjeti, a s druge strane „mali pokvarenjaci“. To je osobina koja se meni nikako ne sviđa, a kad se u to još stavi primjesa zavisti, pojedinci me podsjete na male anđelčiće sa đavoljim rogovima.
Što se emocija tiče, ne vole ih baš otkrivati, moram pošteno „izvlačiti“ iz njih, a često znaju i lagati kako bi opravdali sebe, pritom okrivljavajući drugog.

U gradu naizgled vlada raspad sistema, problemi s disciplinom, nepoštivanje učitelja i osoblja škole, na sjednicama se često razgovara o materijalnim štetama koje su počinili, frentanje je također glavna tema…..Iako je činjenica da na selu toga nema, bar u mom primjeru, imam osjećaj kroz ove tri godine rada s njima kao da imaju potrebu kroz takav vid ponašanja pokazati ono najlošije što je u njima, možda zato jer se osjećaju neshvaćenima, možda zato jer su od strane nekih učitelja zaista neshvaćeni, možda zato jer se žele praviti frajerima, možda zato jer ih „pere“ pubertet…. možda… Ja imam dobar odnos s takvim primjerima zato što sam im se približila, što ih slušam, razgovaram s njima, rješavam s njima njihove probleme, potičem ih, ne vrijeđam ih, usmjeravam…. Jako su otvoreni prema meni, pričaju o svojim problemima, želji da se „naroljaju do amena“ kako oni to kažu, pričaju mi o svojim emocijama, nisu zatvoreni i znam da uopće nisu takvi kakvi se predstavljaju drugim učiteljima. Uvijek znam što mogu očekivati od njih i znam da na taj način žele samo privući pažnju na sebe.

RODITELJI

U seoskoj sredini roditelji djece su osobe sa srednjom stručnom spremom i ja uopće ne dijelim ljude po tim klasifikacijama, niti po tome procjenjujem kvalitetu osobe, ali jako se osjeti u suradnji s njima. U seoskoj školi sam razrednica i kada je roditeljski sastanak svi se redovito pojave, ali uvijek imam osjećaj da su prisutni tijelom, a duh im je tko zna gdje. Ja pričam, oni gledaju u mene, ali imam osjećaj da gledaju kroz mene, ne sudjeluju u razgovorima, kada pitam da li ima tko kakvo pitanje, nitko ništa, ni „bu“ ni „be“. Kada sam prije nego što sam postala razrednik razmišljala o roditeljskom sastanku, uvijek sam imala viziju u kojoj vlada otvorena, kvalitetna komunikacija, željela sam s vremena na vrijeme pripremiti i radionice za roditelje, uglavnom napraviti pozitivan radni i komunikacijski odnos, jer pa ipak se radi o njihovoj djeci i mom razredu do kojeg mi je stalo, dakle imamo zajednički cilj. To sve sam pokušala ostvariti, no od radionice sam dobila jedno veliko NIŠTA, jednostavno nisu htjeli sudjelovati, a od komunikacije jedino što imam je da kažu da su prisutni na roditeljskom. Osobno, meni je to jako tužno.tuzan Nikad nikakvih pitanja, nikad promišljanja o toj djeci, nikad nikakve rasprave o bilo čemu negativnom, a kamoli pozitivnom… jednostavno pasivna tijela koja samo sjede i čekaju da ih pustim. Na individualne razgovore dođe 2 – 3 roditelja godišnje…. Prvo sam se zamarala i slala po djeci apel da roditelji dođu, misleći da će u 4 oka biti drugačija situacija i da ću uspjeti popričati s njima o njihovoj djeci, ali odaziva nema…. Čak sam se i vrlo opterećivala time, ali onda sam opustila – pa ako roditeljima nije stalo do njihove djece, onda ja tu ništa ne mogu. Sada to vrijeme za individualni razgovor iskoristim za odlazak na kavicu.

U gradskoj školi nisam razrednik i ne mogu pričati o situaciji na roditeljskim sastancima, ali mogu pričati na temelju onoga što vidim po hodnicima. Nakon nastave jako puno roditelja dolazi po svoju djecu, a puno ih čeka u redu za individualne razgovore. Par učiteljica mi je znalo pričati da su zbog velikog interesa roditelja znale ostajati do pola 9 na večer. Ono što znam iz iskustva drugih kolegica da su neki roditelji i prenaporni, dolaze prečesto (recimo tjedno 2 puta), znaju previše „pametovati“ jer većina ih je visokoškolovanih pa „nosom paraju oblake“, znaju biti bezobrazni prema njima i kažu sve što misle bez imalo poštovanja (npr. „…kaj bute vi meni govorili na koji način da ja radim sa svojim djetetom, pa valjda ga ja poznam bolje od vas“)

KOLEKTIV

Vjerujem da je svakoj osobi bitno s kakvim ljudima radi, meni osobno to je jedna od najvažnijih stvari, jer se volim dobro osjećati među ljudima kojima sam okružena.
Kolektiv na selu? Hm, što tu reći…..U svakom slučaju puno prisniji nego kolektiv u gradu, ima se osjećaj jedne obiteljske atmosfere. Radi se o svega 25 osoba. A sad ovo „obiteljska atmosfera“ vjerujem da zvuči jako dobro, ali…… jedno veliko ALI. To znači da svi u isto vrijeme jedemoparty, a to pak znači da u pola 9 ujutro moram jesti grah s kobasicama jer automatski nisam dio zajedništva i svi me ispituju što je sa mnom. Oko 12 su svi opet gladni, pa onda dolazi malo čvaraka, malo dimljenog sira, krvavica….. i tak… onda opet jedi….njami A ja nisam naučena na takvu hranu, prvenstveno iz razloga jer ne volim jesti meso, a pogotovo ne u pola 9 ujutro (grah s kobasicama, moš mislit, dobro da nije u 6 ujutro čim progledam). A ja došla u obiteljsku atmosferu u kojoj su svi ovisni o mesu…. rolleyes Kad netko ima rođendan, jednostavno je prisiljen častiti, jer svi časte pa je tebi neugodno. Unaprijed se vodi evidencija i javno se zna kad netko ima rođendan. ALI – kakva su to čašćenja????? headbangbangJoš uvijek sam u šoku iako sam godinu dana s njima. Počinje s juhom, ako nije juha, u svakom slučaju je neko varivo. Nakon toga plate s 3 vrste pečenja, bar 3 vrste priloga, par vrsta salata, hrpetina kolača, zna se dogoditi i odojak ili jarić na pladnju…..njami ko mali svatovi. Po mom mišljenju to je jedno veliko pretjerivanje i nema mi nikakvog smisla. Ovaj dio najgori mi je na toj školi, ne mogu se jednostavno priviknuti na to i totalno mi je bez veze. Skoro sve osobe kolektiva žive u okolnim selima i imaju doma svu tu živinu, od svinjica, kokica, purica, zajčeka, kravica….. i jednostavno im je „pripremiti“ gozbu, a ja doma imam travicu, jedan orah, jedan bor, jednu magnoliju i 2 kruške, u svakom slučaju ništa jestivo za takvu malu svadbuno.

Kolektiv u seoskoj školi sastavljen od vrlo jednostavnih ljudi koji su završili više ili visoke škole, ali nisu se radi toga u svojoj sredini uobrazili i postali snobovi, nego su ostali životno funkcionirati onako kako su naučeni u skromnom roditeljskom domu u kojem se cijeni zajedništvo obitelji oko stola, nedjeljna misa, domaće životinje….
Svi ljudi o svima sve znaju, zna se tko su ti bliža i dalja rodbina i tko su ti prijatelji, sav kolektiv poznaje svu širu obitelj i rodbinu od 150 učenika…. nema što se ne zna….mislim da je svaki komentar suvišan.

U gradskoj školi ne mogu reći da je situacija drugačija, nego je DRASTIČNO drugačija. Neki članovi kolektiva se ne poznaju jer zbog organizacije škole imaju drugačije rasporede i fizički se ne vide, osim na sjednicama Učiteljskog vijeća. Za ničiji rođendan se ne zna, nitko ne časti za rođendan, neki učitelji jedu za pauzu, neki ne jedu, kako tko hoće….Časti se samo ako netko položi stručni ispit ili se ženi pa donese sa svadbe i to isključivo ako ta osoba želi častiti. Nitko se ne opterećuje time što je netko npr. tužan, veseo, razdražen, u biti skoro pa nitko to ni ne primjećuje, osim osobe s kojima si je dotična osoba zaista bliska i ako želi to s njima podijeliti. Odnos je poslovno-školske prirode, a ne obiteljsko-opuštene. Članovi kolektiva razgovaraju o učenicima, problemima s pojedinima ili problemima u razredu i traže najbolji način rješavanja svih problema.

PREHRAMBENE NAVIKE DJECE

Mislim da nije teško zaključiti – kakve prehrambene navike kolektiva – takve i seoske djece. Grah s kobasicama ili špekom, zelje s mesom, tjestenina s mljevenim mesom, gulaš – sve im je to omiljena hrana, a ne vole sendviče, odnosno ne da im nisu fini, nego ih se ništa ne najedu. Njima trebaju konkretne stvari tako da idu i po nekoliko puta po repetenjaminjaminjami.
U gradskoj školi učenici također dobivaju kuhanu hranu, ali veliki postotak djece ju ne voli, govore po hodnicima kak jako „smrdi“ kad se kuha, a osobno sam na vlastite oči doživjela da je jedan mali dotrčao u blagovaonu, na stolu je vidio povrće, jureći je izašao van do ostalih kolega iz razreda kao njihov glasnik i gadljivo povikao:“Jooooj, fuuuuj, nekaj zelenoga je u tanjuru, to ništ ne valja“. Na žalost pola od te djece se okrenulo i nisu htjeli jesti. Oni bi hamburgere, hrenovke s kečapom, picu i sl.

MATERIJALNO-TEHNIČKI UVJETI ŠKOLE

Iako bi neki očekivali da je seoska škola siromašna školskom opremom, situacija je upravo drugačija. Obje škole su nekako podjednako materijalno opremljene, čak je seoska i bolja u tome. Svaki razred opremljen je računalom s priključkom na internet, uz informatičku imamo i multimedijsku učionicuyes, nekoliko projektorayes, nekoliko prijenosnih računala, prekrasnu novu dvoranu, klima uređaj u pojedinim razredima, DVD-playere…. uglavnom savršeni uvjeti za rad, nema kaj, skidam kapu u potpunosti…. thumbup Osobno koristim sve što god mogu koristiti u nastavi i sve što mi može biti od pomoći. U gradu imamo također sve navedene uvjete, osim multimedijske učionice i klima uređaja, ali škola je bitno veća i ulaže se u nju, tako da će s vremenom biti još bolje.

Naravno da postoji još podosta razlika, ovo su za sada neke najuočljivije. Moram priznati da mi nije lako raditi na obje škole nobaš zbog tog konstantnog prebacivanja iz jednog mentalnog sklopa u drugi. Kad idem na selo još se uvijek psihički pripremam na to da kad dođem, vjerojatno ću opet čuti nešto sočno o sebi, što još ni sama o sebi ne znam, a grozim se i tih slavlja….inače još malo pa mi je rođendan, a već sad imam noćne more njamipuknucu. S vremenom sam naučila odmahivati rukom na neke stvari koje čujem pa samoj sebi znam reći: „Ah, pusti selo neka priča….“
Kad sam u gradskoj školi znam da ću se nakon što dođem doma osjećati ko da me netko „mlatil“ cijelo vrijeme i da ću bezuspješno pokušavati objasniti mužu zašto imam potrebu šutjeti ili zaspati na fotelji zijev.
Iako mi nije lako, priznajem, na sve u životu, pa tako i na to, gledam kao jedno iskustvo više. Kada bih žalila zbog mojih iskustava, to znači da bih zaustavljala vlastiti razvoj, a to nikako ne želim. Na puno stvari u životu gledam kao na priliku koja mi je dana da se duhovno i misaono obogatim, pa tako i u ovom slučaju.

Svima lijepi pozdrav i velika pusa!
mahkiss

12.09.2008. u 09:13 • 4 KomentaraPrint#^

četvrtak, 01.05.2008.

Žene prolupale.....ili kada bih se mogla klonirati



Imam poprilično široki krug prijatelja. I poprilično šaroliki svijet najrazličitijih karaktera. No ono što me u posljednje vrijeme nagnalo na razmišljanje su priče trojice muških prijatelja, od kojih su me dva molila za pomoć, a slika ovog trećeg kojeg ću opisati je nastala kao plod mojih promatranja. Uglavnom, svu trojicu veže jedna činjenica, a to je da su u godinama oko tridesete, a bez cure na vidiku.

Priča prva – intelektualac
Nazvala sam je intelektualac jer je ova asocijacija prva koju vežem uz ovu osobu. Intelektualac je zaista osoba kojoj sive stanice u mozgu ne štede s radom, promišlja nad životom i svojom situacijom, ima dobar posao, puno putuje, proputovao je cijeli svijet jer mu je takvo zanimanje. Vrlo komunikativan, sagledava situacije iz najrazličitijih kuteva, što znači da nije zarobljen u vlastitim shvaćanjima i pogledima na svijet. Uvijek nasmijan, vedar i spreman za šalu… Prepun je zanimljivih priča o krajevima koje je vidio, ljudima koje je susreo, uglavnom, ima veliko životno iskustvo iza sebe. Dobro izgleda, što je obično curama bitno, pa zato i pišem…. No, prošao je tridesetu, a ni C od cure….Željan je primanja emocije, a još više od toga, željan je davanja emocije, željan je ljubavi, voljeti i biti voljen…

Priča druga – uh, ah, oh Don Juan
Don Juan je osoba koja prvenstveno dobro izgleda, jako pazi na izgled i svoju pedantnost, čak je i velika picajzla kada je higijena i pedantnost njega samog i njegovog životnog okruženja u pitanju. Veliki emotivac koji kada se zaljubi jednostavno uzdiše za tom curom, pa otuda i ovo „uh, ah, oh….“ u stilu… „ah, tvoje divne oči me očaravaju…“, ili „miris tvoje kose i tvoga tijela me cijelog obuzima….“ Ne bih znala ove njegove srcedrapajuće izjave da mi nije to rekla cura koju su takve izjave odbile od njega…. Zašto, ne znam…. rolleyesNije to ništa naporno s njegove strane, ali kada zavoli ženu, ima potrebu davati joj komplimente na njen izgled i osobnost. Zašto to nekim ženama smeta, meni osobno baš i nije jasno. Žene u njemu uvijek prepoznaju da je dobrica, kako on sam kaže, pa ga počnu iskorištavati. I on ima dobar posao, dobro je situiran i ok funkcionira…. Ima smisao za humor, zna se opustiti, nije ukočen…. Imao je dosta cura, ali i malo sreće s njima. Uvijek bi nabasao na krivu koja nije znala cijeniti njegovu dobrotu ili koja bi ga počela iskorištavati… Don Juan će se uvijek potruditi oko žene do koje mu je stalo, u stanju se prilagoditi svemu i zna što žene vole – tako je spreman kuhati, čistiti, sam si pegla…. jednostavno je prilagodljiv ženi do koje mu je stalo. I zaista je fenomenalan prijatelj – uvijek zna dati dobar savjet, slušati, a empatija mu je na vrhuncu.
No, prošao je tridesetu, a ni C od cure….Željan je primanja emocije, a još više od toga, željan je davanja emocije, željan je ljubavi, voljeti i biti voljen…

Priča treća – samozatajan
Samozatajnog znam najmanje i kažem, ono što pišem o njemu, plod je mojih promatranja i zaključaka donesenih na temelju toga. Zaista dobro izgleda i primijetila sam da sve cure to potvrđuju, dakle izgled nije problem… Znam da ima dobar posao…. Znam i da je u društvu uvijek tih… Zapravo, bio je tih i povučen, sve do prošli puta kada smo pričali o poslu…. Uvijek se smije provalama drugih, ali nikada ništa ne komentira i ne priča o sebi…. Znam da nema cure…No, kako ja imam prilično dobru intuiciju, znam i da me intuicija ni ovaj puta ne vara. Iz tog čovjeka zrači dobrota, oči su mu poput bljeska i kad te „ošine“ pogledom, zapravo dobiješ dozu njegove dobrote.
Sigurna sam da je i on željan primanja i davanja emocije, voljeti i biti voljen…

Kako ja uvijek promišljam nad osobama i njihovim situacijama i uvijek sam spremna do zadnje kapi pomoći, tako je i ovaj puta. Puno sam razmišljala koji je problem ove trojice i zašto oni još uvijek ne mogu naći osobu za sebe, ali do nekih pametnih zaključaka baš i nisam došla. Ponekad mi misli odlutaju u neke nonsensne situacije, pa je tako bilo i ovaj puta. Zamislila sam kako bi to bilo kada bih se mogla klonirati i napraviti još 3 osobe koje bi bile identične meni i kako bih ja funkcionirala s bilo kim od njih tri. Pa eto promišljanja:

Intelektualac i ja:
Jako volim intelektualne tipove koji me hrane svojim znanjem. Jednako kako volim učiti iz knjiga tako volim učiti i iz života… A ovaj intelektualac bi mi svakodnevno na svom meniu nudio pregršt različitih vrsta intelektualne hrane. Mmmmm, užitak okusa…..
Kako puno putuje, nema boljeg za mene. Meni je samo dovoljno da mi muž kaže „Idemo?“ i ja već spremam kofere. Znam da nam komunikacija nikada ne bi presušila…znam i da bi se i dobro nasmijala uz njega… znam i da bih se osjećala sigurnom…

Don Juan i ja
Obožavam kada mi se davaju komplimenti (naravno kada moj muž to čini), volim kada mi muž kaže da sam mu lijepa, neodoljiva, da odišem seksipilom, da zračim… na taj način samo još uspaljuje vatru u meni… Takvih komplimenata mi nikada nije dosta, ali baš nikada. Mogla bih satima slušati romantične izljeve ljubavi i nakon toga još uvijek žeđam za time. A što mogu, kad sam takva…. Savršeno mi odgovara tip osobe kao ovaj romantični Don Juan…
Osim toga, čovjek bi kuhao, prao, peglao, glancao, laštio podove, kupovao Domestose, omekšivače….zar bih se na to mogla požaliti??? Ja osobno nikada! Uživala bih kada bismo to radili zajedno!

Samozatajan i ja
Uz njega bih se vjerojatno osjećala kao da vladam situacijom i kao da je moja riječ glavna. Nije da to nešto posebno volim, ali uz muža se obično moram jako potruditi za ono što želim jer nam je odnos zaista ravnopravan u pravom smislu te riječi. Muž mi rijetko kad popušta, i jako se moram boriti da neke stvari budu po mom.
On bi mi pružao neki svojevrsni izazov da ga pokrenem, potaknem da zavlada komunikacijom, da postane „duša“ društva… Mislim da bih njega na neki način mogla oblikovati prema sebi i prema svojim željama. Ja nisam tip koji iskorištava, tako da bih jako dobro pazila njegovu osobnost, a opet bi mi vrlo imponiralo to što mi udovoljava.

Mislim da bih mogla biti dobra žena svakom od ova tri muškarca. E sad „dobra žena“ je relativan i diskutabilan pojam za svakog muškarca, ali mislim da bih zaista mogla dobro funkcionirati u vezi sa sva ova tri muškarca i sa svakim bi mi na neki način bilo posebno.
Možda je moje viđenje žena oko mene tema za neki novi post, ali moram priznati da mi se slika žena (cura) danas baš i ne sviđa…. Ili su zauzete ili su u braku (hahahah i ja sam tuthumbup) ili grade karijeru, ili su bahate i umišljene te nosom paraju oblake, ili su homoseksualne (znam i takve), ili su rastavljene, ili su sponzoruše ili….. ili….. Gdje zapravo jedan solidan muškarac, po meni bilo koji od ovdje opisanih može naći solidnu ženu koja će biti spremna za ozbiljniju vezu? Gdje da ju traži?
Što traže i žele današnje cure? Što bi ih zadovoljilo? Stan? Auto? Karijera? Novac? Stabilna ličnost? Emocije? Ljubav? Životni pogledi i nazori? Samo nešto od toga? Ili možda sve? Ili možda ni same ne znaju?

I poruka na kraju:
Eh, cure, cure….. posložite si prioritete i malo pogledajte oko sebe….ima brdo odličnih muškaracathumbup… ne tražite dlaku u jajetu….dobro prošećite putevima svoje osobnosti i zamislite se nad njima….

01.05.2008. u 09:57 • 6 KomentaraPrint#^

petak, 25.04.2008.

Duh prošlosti

Pozdrav svima

Danas ću malo školu ostaviti postrance i pisat ću o nekim osobnim stvarima koje su mi se dogodile u posljednje vrijeme. Oni koji me čitaju (iako ja prerijetko pišem, priznam), znaju da sam sretno udana već skoro pa 2 godine. Oni koji me i malo bolje poznaju znaju da je moj muž bloger Experiance koji trenutno piše naše putopise s putovanja u Irsku (eto da ga malo reklamiram).

Danas neću pisati o svome braku s Experianceom, već ću malo prizvati duh prošlosti iz veze prije njega. Kako, zašto sad to? Pa eto… prije nekoliko dana mi se javila prijateljica i tražila me savjet. Naime ona je bila u nedoumici što da napravi, budući da se s dečkom posvađala, jedan drugome su izrekli ne baš lijepe riječi, nato su si okrenuli leđa i svatko je otišao na svoju stranu burninmadheadbang. I jedan i drugi imaju malo veći ego i ponos preko kojeg ne žele prijeći. Ja sam joj savjetovala da mu se javi i da razriješi situaciju s njim, jer iako joj se zamjerio i iako ga ne želi ni vidjeti ni čuti, kako je sama rekla, po mom mišljenju svaka osoba zavređuje ljudskost. I ako radi ničeg drugog neka mu se javi kao prema čovjeku s kojim je dijelila sve, a sada su im se putovi razišli. Nakon što sam poklopila telefonsku slušalicu osjećala sam se vrlo neobično i čudno. Iz mene je progovarao moj unutarnji glas: „Ma bravo, baš znaš dati dobar savjet, a sama nisi spremna nešto tako napraviti lud…. Ti njoj pričaš o ljudskosti, a sama nisi na čisto koliko su neki tvoji postupci bili ljudski i moralni…“ Taj unutarnji glas je bio vrlo jaki i nisam ga željela zanemariti, nego dapače poslušati i utišati ga svojim konkretnim postupkom. Što sam napravila??? – jednostavno sam uzela mobitel u ruke i javila se nakon 4 godine svom bivšem dečku. Nije mi uopće bilo lako jer nisam znala što da napišem i kako da pristupim, a ujedno nisam željela da se moje javljanje shvati na pogrešan način. Prije nego što opišem što se sve zbivalo nakon mog ponovnog javljanja njemu, nakon toliko godina, opisat ću kako su tekle stvari među nama.
Upoznala sam ga sa svojih 17 godina. Bio je moja prva ljubav i zaista sam se zaljubila u njega. Možda je adolescentski rečeno da sam se zaljubila, pa ću se ispraviti, zaista sam ga voljela. Zajedno smo bili 3 godine koje uopće nisu bile lake, već dosta turbulentne, bili smo izrazito različiti karakteri, uz to velika razlika u godinama (9 godina) koja mene nije smetala, ali je ona još samo više povećavala naše karakterne razlike. Jednako tako kako sam na početku veze bila zaljubljena u njega, tako sam na kraju veze, nakon te 3 godine patila i jednostavno nisam znala kako da ga ostavim jer me bilo strah da ga ne povrijedim. Čak sam radije trpjela u toj vezi, nego se odvažila prekinuti ju, iako sam bila izrazito nesretna u njoj. On je inače vrlo dobar čovjek, i dan danas to mislim o njemu, ali nas dvoje smo jednostavno bili nespojivi, a moja ljubav prema njemu je nestala – jednostavno je iščezla….U jednom trenutku, na samom kraju te veze, ja sam se zaljubila u jednog virtualnog čovjeka, kojeg sam znala samo preko chata, nikada ga nisam vidjela, niti sam znala kako izgleda, niti sam znala da li mi preko chata piše istinu ili me vodi žednu preko vode….u tom trenutku ja sam dobila snagu da prekinem svoju trogodišnju vezu koja se pretvorila u samo trpljenje. I zaista sam ju prekinula…… Mislim da je to bilo jedno od najtežih razdoblja moga života cry zbog svega što se događalo, a velikom većinom i zbog činjenice da sam povrijedila osobu s kojom više nisam mogla biti, pa čak se više nisam mogla ni prisiliti na to…. Moj bivši dečko je jako patio, plakao je, dolazio doma k meni, doslovce mi klečao na kućnim vratima da mu se vratim, radio pritisak na moje roditelje, uglavnom ja vjerujem da mu nije bilo lako i da je pao na samo dno dna. Jer on je mene shvaćao zdravo za gotovo, kao osobu koju zna da ju ima zauvijek i da ja samo trebam završiti faks, pa ćemo se onda ženiti…. No život ga je odveo na drugi put, samim time što sam ja odabrala drugi put. Moj put krenuo je uz moje virtualno biće koje me hranilo, davalo mi ljubavi, nježnosti, podrške, savjete… i to na zaista virtualan način….. Ja sam se zaljubila u to virtualno biće, mog chat spasitelja kojem sam samo znala nick. Nakon par mjeseci virtualnog druženja, konačno smo se upoznali, i počeli našu vezu koja još danas traje, a završila je i brakom. Ah, to je bio moj Experiance cerek.

S bivšim dečkom prekinula sam sve kontakte, niti sam ga ikada vidjela u ove 4 godine od prekida, niti sam što čula za njega. Zadnje mi se javio 2 mjeseca pred vjenčanje jednom porukom u kojoj me molio da budemo prijatelji. Moram priznati da u tom trenutku nisam mogla prihvatiti njegovo prijateljstvo jer nisam bila 100 % sigurna koje su njegove namjere, a i moj unutarnji glas mi je govorio: „Ma pusti prošlost tamo gdje je, ne otkopavaj, neka mu je sa srećom…“ Tako je i bilo….Sve do prije tjedan dana kada mi se ponovno javio moj unutarnji glas i rekao mi da su moj moral i ljudskost malo zakazali…Unutarnji glas me pitao da ga recimo sretnem na ulici, kako bi se ponašala, da li bih okrenula glavu od njega, da li bih ga reda radi pozdravila, da li bih bila spremna porazgovarati s njime kao s osobom s kojom sam nekada dijelila sve…. Nisam znala što odgovoriti svom unutarnjem glasu, znam samo da bi mi bilo teško pričati s njime i ne bih mu znala što reći…A što da mu kažem? – da sam sretna, da uz sebe imam osobu koja me voli i razumije i koju ja obožavam, da mi je žao što sam ga povrijedila…. nisam imala pojima…. Zato sam uzela mobitel u ruke i javila se porukom na njegov stari broj ne znajući da li on taj broj još uvijek ima danas.

Napisala sam da mu se najiskrenije želim ispričati zbog svega lošeg što se dogodilo među nama i da mu čisto kao čovjek imam potrebu reći oprosti kako bih se bolje osjećala pred samom sobom. Uz to sam napomenula da ne želim da moja poruka bude krivo shvaćena jer mi je namjera zaista samo isprika. Odgovor je došao vrlo brzo, a poručio mi je da se ja njemu nemam što ispričavati jer je malo čudno da se žrtva ispričava krivcu. Uz to je napomenuo da me Bog jako voli…. Izmijenili smo još nekoliko poruka, a između ostalog se dogovorili za kavu. Moj unutarnji glas mi je govorio da moram otići na tu kavu jer ću čuti nešto lijepo. Uz to sam ga i sanjala noć prije kave i u tom snu mi je rekao da živi u Austriji i da se bavi uzgojem maslina koje savršeno uspijevaju i da se svi dive njegovim maslinama (ah snovi zbilja mogu biti smiješni – masline u Austriji….thumbup) Iako ja ne vjerujem u sanjarice, išla sam pogledati simboliku maslina i naišla na sve nešto dobro, ugodno, pozitivno u svakom smislu te riječi…

Naš susret je bio vrlo neobičan. Nije mi ga bilo čudno vidjeti jer izgleda kao i nekad, nisam se čudno osjećala jer prema njemu u meni nema nikakvih emocija, osim kao prema čovjeku. Kada je došao, pružio mi je ruku u znak pozdrava, a ja sam odmah na ruci uočila zlatan prsten. Ruke su mu izrazito koščate jer je jako smršavio, pa je taj prsten na ruci bio toliko uočljiv da nisam mogla ne primijetiti ga. Rekao mi je da se oženio prije par mjeseci i da očekuje, ni više ni manje nego blizance! thumbupsmijehsmijehsmijehJa sam se od srca nasmijala jer znam da je on uvijek striktno govorio da želi samo jedno dijete, a sada mu je život podario dva najednomthumbupsmijeh. Stvarno sam bila sretna kad sam čula da je on sretan.
No predamnom je bio sasvim drugi čovjek. On je postao duhovan čovjek, toliko se okrenuo Bogu da je u Bogu pronašao svoje utočište, snagu, energiju, sve što za njega postoji i što je središte njegova svemira je sada Bog. Rekao mi je da mi se iz sadašnje perspektive zahvaljuje na tome što sam ga ostavila jer on nikada Boga ne bi upoznao na taj način na koji ga danas gleda, osjeća, i živi s njim i u njemu. Kada sam ga ostavila pao je na samo dno dna, upao u dosta velike probleme, a digao ga je samo Bog i nitko drugi. Moram priznati da sam rijetke osobe u životu vidjela koji su toliko u Bogu i vjeri kao što je to on postao. Dobila sam knjigu na dar koju sam obećala da ću ju pročitati, naravno, vjerske je tematike. Rekao mi je da me jako voli, ali to nema veze s emocijama koje je nekad imao prema meni kao prema curi (ženi), da on prema meni ne može imati negativne emocije i da me voli kao sestru. Na to sam dobila dozu špotancije što experiance i ja još nemamo djece zujo….Spomenuo je da će se moliti za nas da nas Bog što prije blagoslovi djecom…

Eto, što reći nakon svega…. zaista mi je drago da sam mu se javila, a još više mi je drago da je sretan i da među nama više nema ama baš ničeg što bi me trebalo mučiti…. iz moje prošlosti nema neriješenih računa i vjerujte mi da je to zaista poseban osjećaj! Eto, mogla bih skakati od sreće jer je on sretan! Teško mi je to opisati, ali to je kao kad staviš točku na slovo i, kao kad staviš višnju na savršeni šlag na kolaču, kad se ama baš sve kockice poslože…. Ja se uvijek veselim kad čujem da je netko sretan, ali ovu sreću sad ne mogu opisati kolika je - prvenstveno jer je on sretan, a zatim jer je moj unutarnji glas koji me kopkao s vremena na vrijeme, grickao me i krao mi moj moral kao hranu, sada u potpunosti nestao i rekao mi zbogom!
Želim mu svu sreću na ovom životnom putu na kojem je sada, možda još koji par blizanaca, hahaha….. smijehsmijeh a i sebi želim sreću na svom životnom putu uz osobu bez koje ne bih mogla živjeti, a to je moj Expariance!

Pusa do……. ne znam…..jednom ću se javiti….mahcerek

25.04.2008. u 01:10 • 5 KomentaraPrint#^

petak, 29.02.2008.

Tko sam ja da vam sudim...? :((

Ovaj post možda će neki smatrati kao zadiranje u tuđu privatnost ili prostiranje nečijeg tuđeg rublja, ali vjerujte da me toliko pogodilo da već koja 2 mjeseca razmišljam o tome i pokušavam shvatiti ljudske postupke.

Radi se o jednom mom učeniku 5. razreda koji mi je možda najdraži učenik, upravo zbog toga kakav je. A kakav je to on? Vrlo, pametan, inteligentan, bistro dijete u svakom slučaju. Vrlo komunikativan i živ…sve shvaća i ništa ne propušta…sve mora komentirati…sve znati…i sve pitati. A njemački mu ide doslovce savršeno – upija ko spužva! Kako ja njima sve pričam na njemačkom jer su mala grupa i u stanju su me pratiti, on upija sve riječi i fraze te kad slijedeći put dođe na sat, on nove riječi, izraze i fraze sipa ko iz rukava. Zaista je talentiran za jezike i još nikada nisam vidjela tako talentirano dijete.

No, ponekad ima tikove, žmirka očima i tu i tamo malo trese glavom. Kažem, samo ponekad.
Međutim, prije 2 mjeseca dogodilo se nešto neobično. Došla sam na sat, a on sjedi na svom mjestu, miran kao bubica, kao da to nije taj dječak o kojem pričam. I žmirka očima, toliko intenzivno da je stavio ruke na kapke i pridržavao si rukama kapke samo da ne žmirka. I tako cijeli sat. Nije mogao kontrolirati svoje tikove. Nisam ga ništa pitala jer sam znala da će mi prije ili kasnije sam reći što se dogodilo, samo je bilo pitanje, koliko će izdržati a da mi ne kaže. Negdje na kraju sata, uslijed obrađivanja lekcije, ko grom iz vedra neba, kaže on:

ON: Lehrerin…?
JA: …bitte…?
ON: Pa znate, pričal sam vam di moj tata radi….u B….(neću navesti ime zemlje, ali radi se o jednoj dalekoj zemlji)
JA: Da, znam, pričao si mi…
ON: A znate da…? (i šuti)
JA: da…?
ON: …znate da sad i moja mama ide tamo raditi na par godina (šutnja)
ON: …i uzela bude mojeg mlađeg brata
JA: A ti? Gdje ćeš ti biti?
ON: Ja ću ostati doma jer idem u školu, čuvali me budu baka i djed, išel budem k mami, tati i bratu samo za praznike.

Moram priznati da sam ostala bez teksta, nisam znala što da kažem, i borila sam se sa suzom u oku. Cijeli sat je imao toliko jake tikove da sam jedva izdržala, a da ga sama ne pitam što se dogodilo, no procijenila sam da bi bilo bolje da mi sam kaže kad će to biti u stanju. Nazvala sam njegovu razrednicu, obavijestila ju što se dogodilo, ona je pozvala njegovu mamu u školu i pokušala s njom pričati, ali bez uspjeha jer je žena bila u potpunosti uvjerena da je ono što radi u redu i da će njeno dijete biti sasvim ok bez cijele obitelji. A tikove je prepisala igranju kompjuterskih igrica i dugotrajnom gledanju u ekran.

To se dogodilo prije 2 mjeseca i zaista me jako potreslo, ali kako ja sama s time nemam ništa i to nije moj problem, odlučila sam se primorati da me ne smije to pogađati jer ja ne mogu nikako utjecati na odluku te obitelji. Ono što sam odlučila je da svaki put na satu njemačkog na indirektan način saznam u kojoj je fazi i kako se nosi sa novonastalom situacijom te mu podariti mnoštvo topline i riječi podrške, zapravo, na neki način da zna da se može osloniti na mene kada mu je teško.

Sada je prošlo oko mjesec dana koliko je dijete samo bez obitelji. I sve je bilo više-manje ok, sve do prije tjedan dana kada je mali ponovno započeo razgovor:

ON: Lehrerin
JA: da…?
ON: A znate da…. (šutnja)
JA: Reci…
ON: Ma ništ, nije bitno….
JA: Znaš da mi možeš reći, što je bilo?
ON: A ovu nedjelju imam rođendan i uopće ga ne budem slavil i nitko mi ne bude došel i ne budem imal ni tortu i tak,… baš bezveze…Glupi rođendan…
JA: (malo sam promislila, a onda sam došla na slijedeću ideju)
Ma gle, slijedeći utorak naša 2 sata njemačkog ćemo posvetiti tvome rođendanu. Ja ću pripremiti neke rođendanske pjesmice i igre na njemačkom i veselit ćemo se tvome rođendanu…Možemo donijeti i slatkiše i sokove i svi zajedno malo se počastiti…
ON: (prvo me samo gledao, a onda se lagano osmjehnuo i nekako tugaljivo rekao)
Može…

Rođendan na satu je prošao super i u veselom tonu, pjevali smo, plesali, igrali se i veselili, a dječak je bio zadovoljan.

Što reći nakon ovog? Prošlo je mjesec dana kako je sam bez obitelji.

Koliko god pokušavala razumjeti njegove roditelje, priznajem da mi ne ide. Ne znam točno njihovu financijsku situaciju, ali znam da tata već duže vrijeme radi u toj zemlji i dobro zarađuje, a dječak je uvijek lijepo obučen i dobiva dobar džeparac.To je ono što znam i što sama primjećujem. Pokušavam ih opravdati zbog njihove financijske situacije, ali ni tu ne nailazim na opravdanje. Pitanja koja bih im voljela postaviti su:

Znate li da se vaše dijete nalazi u trenutno najosjetljivijim razvojnim godinama, kada se oblikuje njegova ličnost i psiha?
Znate li da ste mu jako potrebni?
Gledali ste u njegove tikove, no jeste li ih zaista vidjeli?
Otkuda vam pravo da napuštate svoje dijete?
Otkuda vam pravo da razdvajate braću?
Hoćete li se moći nositi s time kada vam jednog dana možda bude predbacivao da ste ga ostavili?
Kako ćete zagrliti svoje dijete? Preko mail-a?
Kako ćete znati da ga nešto boli? Preko mail-a?
Kako ćete znati da će možda noću plakati u svom krevetu?
Kako možete znati da ga niste trajno psihički ranili?
Ne nedostaje li vam?
Kako možete normalno funkcionirati, a znate da vam dijete živi stotinama kilometara udaljen od vas?



Mogla bih nabrajati još puno pitanja…ali…Život me naučio da ne smijem govoriti: „Ja NIKADA ne bih…“ i zaista ne volim upotrebljavati riječ „nikad“ u kontekstu sebe same, pa stoga neću ni sada to učiniti, ali ono što znam je da nikako ne mogu razumjeti. Pokušala jesam, ali nisam uspjela. Jedini put koji me vodio prema razumijevanju je bila misao: „Tko sam ja da vam sudim?“



29.02.2008. u 16:40 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 28.02.2008.

Down faza


U posljednje vrijeme baš i nisam nešto najbolje, zapravo u nekoj down fazi sam. Ne znam što me spopalo, ali imam osjećaj kao da sam rob svojih misli, koje me razaraju, a toga me i najviše strah. Istina Bog da se u mojoj okolini događaju negativne situacije, počevši od obiteljskih problema, mislim na svoje roditelje, a i na poslu nije baš bajno što se tiče ljudi kojima sam okružena.
Ponekad bih voljela biti kamen i mrtva hladna sagledavati svijet oko sebe, jer toliko me neke stvari dirnu da se ne mogu nositi s negativnim posljedicama koje ostavljaju na mene. Svjesna sam svega i znam da to nije dobro, i što više ja svjesno sama sebi naređujem da ne smijem misliti na ovaj ili onaj način, očito da je moja podsvijest jača. Najveća emocija koju trenutno osjećam u posljednjih tjedan dana je strah. Mrzim se radi toga…zaista se mrzim što me strah…i ne znam kako da to nadvladam.
U glavi mi se roji 1000 misli, koje vrtim i vrtim, vrtim ih pod pauzom, vrtim ih kad čistim, vrtim ih kad se vozim na posao, vrtim ih u skoro svakoj situaciji…Prestrašno…Ne mogu pronaći unutarnji mir, i imam osjećaj kao da sam se sva istrošila. Pitanja koja najčešće postavljam su: hoće li biti sve u redu, hoću li dočekati budućnost za kojih par godina, kako će ona izgledati, da li ću imati djecu, hoće li biti zdrava, da li ću ja biti zdrava, što će biti s bolešću moje mame, kako da se riješim zločestih ljudi, kako da se riješim osjećaja tereta u mom životu, zašto su se desile neke stvari u mom životu, kako da si oprostim, kako da se riješim ove faze, kako da se smirim, kako da se osjećam opušteno…
Mislim da nitko ne može primijetiti ovu moju fazu na meni jer ju ja vješto sakrivam jedino što mi je jedan dan jedan klinjo u školi rekao: „Učiteljice, pa vi ste tak mladi, a već imate bore“ Priznajem da sam se od srca nasmijala! Odgovorila sam mu da nisu bitne bore na licu nego ono kako se ja osjećam… No, lagala sam mu…Jer da mogu prikazati stanje svoje duše u zadnjoj fazi, izgledala bi kao savršeno Ništa… U odnosu prema klincima u školi to se ne može osjetiti jer u biti me oni „vade“ iz ove situacije i kad sam u školi, onda sam zaista sretna. Mama, koja me najviše poznaje u životu, trenutno je preopterećena svojim brigama i problemima, tako da i nju uspijem prevariti… A muž, vjerujem da ni on ništa ne kuži… njemu samo cijelo vrijeme govorim da me zagrli i samo mi nikako nije dovoljno njegovih zagrljaja, topline i prištekavanja na njegovo energetsko polje. Imam osjećaj da me zagrli onako preko volje zbog umora, količine posla koju ima, obaveza ili nečeg trećeg… Nisam željela o ovome pisati, ali uvijek mi je lakše kad neke stvari napišem pa je i ovo jedan od vidova pomoći samoj sebi. Imam 3 prave prijateljice, ali trenutno su sve 3 zaokupljene nečim i ne želim nikoga opterećivati svojim bolesnim mislima. Kažem bolesnim…zato što ih vrtim i sama stvaram da budu bolesne. Danas sam kupila jedan DVD sa Tai Chi vježbama i zaista se veselim opuštanju i meditacijama koje ću naučiti na taj način. Možda će biti bolje…kažem MOŽDA…

Pozdrav

28.02.2008. u 22:37 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 10.01.2008.

Moja 2007. godina...

Eto, još jedna godina je iza svih nas. Ne znam zašto, ali uvijek imam potrebu rezimirati svoju proteklu godinu, sagledati što se sve dogodilo, sebe i svoje postupke i putove koje sam odabrala i kojima sam krenula, a naravno što sam novoga naučila o sebi, svijetu i ljudima koji me okružuju. Pa krenimo redom. A kako sam ja učiteljica, svaki dio ocijenit ću pravom školskom ocjenom, koja će biti rezultat aritmetičke sredine nekog općeg dojma opisane teme.

Početak godine bio je obilježen vjenčanjem moje najbolje prijateljice i njenim iščekivanjem malog slatkice koji mi danas uveseljava život. Podijelila sam s njom njene najupečatljivije životne trenutke i osjećala sam se posebno i počašćeno što imam priliku dijeliti te trenutke s njom. Zašto mi toliko znači? Naše prijateljstvo nije pretjerano dugo, traje kojih 6 godina, ali od samih početaka smo se našle i «skužile». Toliko veselo i nasmijano biće ja nikada nisam srela u svom životu, toliko sklonu osobu zezanju, šalama, vedrini i životnom poletu koji te cijelog obuzme....toliko energična, otvorena, komunikativna i poduzetna....toliko «snažna» ličnost, da nikog ne ostavi ravnodušnim. Volim ju, jaaaaako..... I kad jedna tako bitna osoba u mom životu ulazi u novu fazu života, radujem se cijelim svojim bićem. Želim joj svu sreću na ovom svijetu, kao i njenoj novoj obitelji! Ocjena: 5 plus!

Početak 2007. - Prvih 6 mjeseci mog braka je prošlo....A to bih opisala – tolerancija na djelu!!! Nije lako, ali učimo kako što bolje zajedno funkcionirati, učimo kako uživati jedan u drugome, kako se konstruktivno posvađati, kako da nam svađe urode pozitivnim promjenama, kako usuglasiti želje i zahtjeve obje strane. Ja učim kako savladati svoje emocije i svoju emotivnost, on uči kako savladati svoj gnjev. Još jednom ću naglasiti – nije lako, ali danas nakon godinu dana, već je puno lakše. Sretna sam radi toga. Ocjena tadašnjeg stanja: 3, ocjena današnjeg rezultata i djelovanja: 4.

Početkom godine – radno iskustvo trajalo točno 3 mjeseca. Odmah na početku samouvjereno i samopouzdano ocjenjujem svoj kontakt, rad i predanost radu s djecom ocjenom 5. Tu nije bilo nikakvih problema, ni danas ih nema i nadam se da ih ni neće biti. Jednostavno, uživam u tome što radim. Ali bilo je s nekih drugih aspekata problema. A što drugo nego - ljudi...Naivno, kao malo neiskusno i «zeleno» dijete pristupila sam ljudima s najvećom dozom optimizma, gledavši na sve oko mene kao na neiskvarene dobrice, koji nisu u stanju učiniti ništa loše. Ali, opekla sam se i to jako, uh, pala sam ko kruška....U jednom trenutku na pojedine ljude sam gledala kao na monstrume. Moj stav imao je totalnu sinusoidnu krivulju, sa savršenim brijegom i dolom. U početku sve divno, krasno, bajno, a zatim najednom, strašno i za nepovjerovati da ljudi mogu biti takvi. U tim trenucima najviše su mi značili razgovori s mužem koji je «ravnao» linije sinusoide i pomagao mi da se dignem. Danas sam sretna što su mi se dogodile neke negativne stvari u kontaktu s ljudima, jer sam naučila pasti i dići se, ništa ne očekivati i umjesto razočaranja ugodno se iznenaditi, maknuti se i imati svoj stav, komunicirati s bezobraznima, lašcima i prevarantima, «starim usidjelicama» koje znaju sve na ovom svijetu, komunicirati s «jačima i važnijima» od mene, a dalo bi se još podosta toga nabrojiti. Iako sam napisala «naučila sam» - ma nisam još naučila, ali zaista mi je danas puno lakše. Vjerojatno ću učiti dok sam živa – jer ne kaže se bez veze – «Sto ljudi – sto ćudi».
Ocjena ljudi oko mene: 3, ocjena mog tadašnjeg «nošenja» s karakterom i ćudi pojedinih: 2, ocjena u tom pogledu danas: 4.

Sredina godine bila je oblježena nezaboravnim putovanjima u Austriju, Pariz i Irsku. Mislim da smo nas dvoje totalni sretnici u životu što si uz današnje prilike u Hrvatskoj možemo priuštiti takvo što. Što sam naučila iz toga? Osim svih dojmova o navedenim zemljama i ljudima, naučila sam da nikada neću, ajmo reć, bogohuliti i biti nezahvalna, jer me život totalno mazi po tom pitanju. U trenucima najveće mladosti imamo svoju kuću, posao i materijalnu sigurnost koja nam omogućuje da upoznajemo najljepše krajeve svijeta o kojima moji vršnjaci mogu samo sanjati. Hvala životu na tome i obećajem sama sebi da ću i dalje biti marljiva i radišna, jer u osnovi to sam ja.
Ocjena: 5

Kraj godine bio je obilježen dobivanjem druge polovice radnog vremena u jednoj seoskoj školi, koja se uvelike razlikuje od gradske škole (ovo je tema za jedan od nekih budućih postova). Ono što sam shvatila je da sve u životu ima svoje prednosti i nedostatke. Ponekad prednosti nečega ni ne uviđamo, ako se ne pojave nedostaci nekih drugih odnosa. Uglavnom ovoj školi i ljudima u njoj isprva nisam davala nikakva očekivanja, a što sam dulje tamo, to se sve više pozitivno iznenađujem. Stoga: ocjena 5 (i za moje stavove i za opći dojam škole).

Krajem godine zauvijek sam se oprostila od svoje bakice...ovo preteško iskustvo već sam opisala...zaista mi je teško opet pisati o tome, a ni ne želim, zato samo jadna ocjena, 1. Naučila sam da život UVIJEK ide dalje...

Uglavnom, kad sve rezimiram, ova 2007. godina bila mi je vrlo iskustveno bogata i poučna, ostvarilo mi se sve što sam poželjela godinu prije, tako da bih ju u konačnici ocijenila sa zaista lijepim vrlo dobrim.

Jedina stvar koju priželjkujem u 2008. godini vezano je naravno uz djecu – ali ovaj puta ne moju djecu iz škole, nego jednu moju – našu zdravu bebicu! Nadam se da će i moj muž biti na toj istoj valnoj duljini....

Veliki pozdrav i pusa svima koji zalutaju na moj blog!


10.01.2008. u 01:10 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 21.12.2007.

Brak ilitiga zajednički život

Pozdrav svima

Ma nisam baš tako dugo u braku, brojim kojih godinu i pol (još malo), ali u posljednje vrijeme nekako često ili razmišljam o toj temi ili razgovaram s ljudima oko sebe na tu temu.
Meni osobno nije se baš nešto život promijenio otkako sam u braku jer smo mi već i prije braka živjeli zajedno 2 godine tako da brak nije donio ništa novo. Zato ću ja ovim pod riječju brak podrazumijevati zajednički život.
Pokušat ću po meni gledano nabrojati kriterije koji su bitni za uspješan zajednički život:

1. Tolerancija. Sama po sebi znači međusobno poštivanje i prihvaćanje. Po meni ovo je najvažnija, ujedno i najteža stavka. Iako zaista želim biti tolerantna i sama po sebi sam vrlo tolerantna osoba, moram priznati da bih ponekad voljela imati dodatnu dozu tolerancije, prije svega kada su sitnice u pitanju. Ne kaže se bez veze da sitnice život znače. Zbog sitnica najčešće i dolazi do naših svađa. Na primjer, zašto ove hlače sada nisu složene na ovaj ili onaj način, zašto čarape nisu u košu za prljavi veš, zašto mi se spava, zašto sam umorna, zašto mi se sada ne mazi, zašto ti ne znaš kako izgleda uređaj koji se zove usisavač, zašto moraš toliko vremena provoditi za kompom, zašto, zašto, zašto…Ima toga hrpetine...Većini muškaraca je ravno do neba da li su hlače složene na crtu i na vješalicu ili samo nekako bačene preko naslonjača stolice (čast izuzecima). No meni koja ih napeglavam i trudim se da on u tim hlačama nekako liči na poslu, zaista nije svejedno. I kako da onda budem tolerantna, kada svaki dan „trubim“ i molim ga da promijeni odnos prema svojoj odjeći. Znam da kada će ovo čitati da će komentar biti „A imaš i ti putra na glavi, daleko do toga“ Pa ajde da budem poštena pa da opišem i neku svoju boljku. U posljednje vrijeme (već neko dulje vrijeme, zapravo) se osjećam jako umorno i mogla bih zaspati i na podu, čak ne trebam biti ni u vodoravnom položaju, bitno da znam da ako slijedeća 2 sata ne trebam nikud ići, onda sam u stanju zaspati i na stolici. I ne mogu si pomoći. I kad smo konačno zajedno od silnih obaveza, njemu se mazi, a ja zaspim. Malo me pogladi, on se „napali“, a mene uspava. Strašno. Ili kad ostavljam svijetla po kući, ili kad ne daj Bog zaboravim pobrati svoju kosu iz odvoda.
Sve su to sitnice kad ih tako sagledaš, ali kad dođeš iz neke kolotečine posla i stresa doma i svega ti je dosta, a onda još nađeš bačene hlače ili kosu u odvodu, samo mala iskra je dovoljna da plane veliki požar. Opet se ne kaže bez veze da onaj tko nije upoznao osobu s kojom je u vezi u krevetu, za stolom i na WC-u, uopće ne poznaje tu osobu. A ja se s time slažem.

2. Kreativnost, inovativnost i djelotvornost. U našem braku je vrlo bitna jer smo dosta različiti pa nam je teško zajedno obavljati istu aktivnost, a da pritom oboje jednako uživamo. Recimo ja obožavam plesati, ali njemu se baš i ne ide na neke plesnjake, on obožava roniti i on bi da i ja prođem stupnjeve za ronioce, kako bih mogla roniti s bocama na velikim dubinama. Mene privlači ronjenje, ali ne do tih ekstrema. Ja bih da skupa kuhamo, a on to ne bi nikako, zapravo on bi samo jeo. On bi da ja skijam na crnim stazama, ja se toga bojim. Itd….Uglavnom ideja nam ne nedostaje, kreativni jesmo po tom pitanju i nikada nam nije dosadno, ali imamo premalo zajedničkih aktivnosti u kojima oboje strastveno uživamo. Osim putovanja, naravno. Za time oboje vapimo i u toj aktivnosti smo i vrlo djelotvorni. Kada možemo i financijski i vremenski, uvijek odemo na neko lijepo putovanje.

3. Povjerenje i vjernost. Zaista vrlo bitna stavka u svakom braku, ali mi s time nemamo ama baš nikakvih problema (hvala Bogu) i nadam se da ih ni nikada nećemo imati. To znači da nam je brak sagrađen na čvrstim temeljima i ponosna sam na to. Iskreno, ne znam kako bih se nosila sa time da moj muž nema povjerenja u mene ili da je ljubomoran i da me ne pušta na kave s mojim prijateljima. Ili, kako bih samoj sebi otežavala život kada bih znala da je on na kavi s nekom frendicom, a ja doma ludim i razmišljam što oni rade. Ne hvala, ne daj bože, da Budem čengrizava i ljubomorna žena koja svom mužu ne dopušta da slobodno diše. Vjerojatno se i zato osjećam toliko slobodno iako sam u vezi. A najbolje je što me ta slobodna još više za njega veže.

4. Obostrano davanje i primanje. Nije u redu samo davati, a ništa ne dobivati za uzvrat. Jednako kao i kod ljudske energije – mora se i puniti i prazniti, jer u protivnome može doći ili do zasićenja ili do totalne ispraznosti.

5. Slušanje i razumijevanje. Općenito me kod osoba užasno smeta kad nekome nešto pričam, a on gleda kroz mene i uopće ne doživljava ni jednu jedinu moju riječ. Obožavam kad me muž sluša i može se uživjeti u moju situaciju, sagledati ju iz svog „muškog“ kuta gledanja, promisliti svojim „muškim“ mozgom i dati mi racionalan savjet.
To ujedno povezujem s mudrošću u braku – kada je par sposoban racionalno promisliti o nastalom problemu, sagledati moguće putove rješavanja i odabrati najbolji za njih, kao i spremnost za snošenje odgovornosti i posljedica.

6. Roditelji. Mi smo imali po meni veeeliku sreću da ne živimo ni s mojim ni s njegovim roditeljima. Po meni je to jedno od temeljnih kriterija za dobar brak. Mi se odlično razumijemo s jednim i drugim starcima, ali život s bilo kojima – ne hvala! U biti i kada se vratimo od druženja s njima, odišemo nekom drugačijom energijom. Ono što starci obično vole je davati savjete u stilu: „Mi vam ništa ne naređujemo, vi si budete i ovako i onako odlučili kak budete nešto napravili, ali bilo bi dobro da…..“ A ovo „Bilo bi dobro da…..“ nas oboje izluđuje jer imamo osjećaj da oni očekuju od nas da ih poslušamo i napravimo po njihovom. Razgovori s roditeljima u svakom slučaju ostave trag na nama, a kako bi tek bilo da živimo s njima???? Deshalb, nein, danke!

7. Materijalnu stranu nikako ne treba podcjenjivati, jer ako ništa drugo, materijalne poteškoće dovode do eventualnih svađa kojih ne bi bilo da nema novčanih problema.

8. Seksualnost u braku i zadovoljstvo u seksualnom životu neophodno je za dobro funkcioniranje braka.

Ako je netko primijetio do sada nikamo nisam konkretno stavila ljubav. Pa to je zato jer ljubav objedinjuje i povezuje sve te stavke, ali ni samo ljubav nije dovoljna za dobru i uspješnu vezu.

I da rezimiram, nije lako u braku. Ima uspona i padova, svijetlih i tamnih trenutaka. Ali to ne sagledavam kao nešto strašno, pa takav je i čitav život, zar ne? Neopisivo sam sretna što sam pronašla osobu uz koju mogu u potpunosti realizirati sebe. Veliko Hvala experiance-u za to!!!

21.12.2007. u 01:54 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 18.12.2007.

Zbogom bakice


U zadnje vrijeme sam u nekoj negativi što se tiče raspoloženja i emocija. Ima više razloga za to, no jedan od njih je svakako smrt moje bake. Baka je umrla sa 76 godina života. Netko bi rekao – pa ajde, bar se baka naživjela, ali kad ti umre netko drag i blizak, pa makar on imao i 176 godina, svakako mu teško pada. Kakav je bio život moje bake u tih 76 godina?
I težak i lijep, i siromašan i bogat, i pravedan i nepravedan i sretan i nesretan. U svakom slučaju pun antonima.
Baka je živjela u doba 2. svjetskog rata kada su joj odveli roditelje u logor i nikada ih poslije nije vidjela. Udala se sa nepunih 15 godina, sa nepunih 16 je rodila svoje prvo dijete. Kada sam ju pitala kako to da se tako rano udala, odgovorila mi je da je bilo veliko siromaštvo, nisu imali što za jesti, a život uz muškarca pružio bi joj utočište i sigurnost. Sa njenih 15 godina pojavio se moj djed, ja ga od milja zovem moj „japica“ i do braka je vrlo brzo došlo. Sa 16 godina prvo dijete. Siromaštvo na svakom koraku. Izlaz iz siromaštva pronašao se u radu na poljima. Radilo se od jutra do mraka, ustajalo u zoru da se nahrani živina i spremi jelo za taj dan kako bi cijeli dan moglo obavljati sve poslove koje su polja i zemlja zahtijevali. Sa 19 godina drugo dijete. Djece više nisu imali nakon drugog sina, mog tate. Ono što je zaista obilježilo život moje bake je taj mukotrpan rad na zemlji. U njenim zrelim godinama izvadili su joj maternicu i jajnike. No baka se digla još jača no prije. Jer živjela je za svoju djecu i unuke.
Ja sam puno vremena provodila kod bake. Sjećam se da sam kao mala klinka vječito kuhala u blatu i bakici „krala“ posudice kako bi mogla pripremati omiljene specijalitete od blata. Miješala sam i blato i brašno i jaja i kukuruz i ponosno pokazivala baki svoje kolačiće. Baka se samo smijala. Smijala se ponosno. Bila je sretna. Uvijek je obožavala svoja 4 unuka i s ponosom pričala o nama.
Prije godinu dana baka i japica slavili su 60 godina braka. Baka je željela veliku svečanost u kojoj će se okupiti cijela obitelj. No svima nam je bilo čudno kako to da se baka malo požurila i organizirala svečanost krajem 8. mjeseca iako su se oni ženili u 12 mjesecu. Sad kada vrtim film, jasno mi je zašto. U 10. mjesecu baka je završila u bolnici u kojoj je provela 4 mjeseca, pa da je čekala 12. mjesec, sasvim sigurno od proslave ne bi bilo ništa. Najveća uspomena koju ću pamtiti sa svečanosti bio je filmski poljubac moje bake i japice, pun ljubavi i nježnosti. I bakina sreća. Njihova sreća…
Nakon bolnice dolazak kući, ali baka se nije mogla brinuti za sebe. Nije se ni japica mogao brinuti za nju, jer jadan, jedva se brine za sebe. Ne vidi i ne čuje dobro, a i stari je već, 87 godina. Iako, svakim svojim pogledom nosio je baku na krilu, milovao ju nježnošću svojstvenom samo za njega. Baka odlazi u dom. U domu ima svu zdravstvenu njegu koja joj je potrebna, ali plače i vapi za svojim pravim domom. Osjeća da želi tamo umrijeti. U domu je provela 4 mjeseca. Zadnja 3 tjedna nije mogla iz kreveta. Ono što je mogla bilo je gledati nas svojim plahim i preplašenim očima s velikim grčom na licu. Boljelo ju je. Strašno ju je boljelo. Danas ju više ne boli. Vjerujem u to…
Zašto vjerujem u to? Pa postoji nekoliko razloga… Kao prvo, lice moje mrtve bakice bilo je bez grča, tako spokojno, kao da je zaspala u najljepši san. Onaj grč na njenom licu, kada ju je boljelo me doslovce slamao. A sada toga grča nije bilo…
Nekoliko dana nakon bakine smrti radila sam nešto na računalu kada sam odjednom u zidu čula neko kucanje. Vrlo lagano, u visini moje glave, samo lagano „kuc, kuc, kuc“. Prvo sam to ignorirala i potisnula, no nakon par minuta ponovno sam začula kucanje. Iako sam tražila logičko objašnjenje za to, nisam ga našla. Danas ga više ni ne tražim. Jednostavno sagledavam tu situaciju kao bakin posljednji pozdrav. Kao da mi je htjela reći da je uz mene i da me voli. Drago mi je radi toga.
Možda baka traži put… A možda i čeka osobu s kojom je provela svoj čitav život, čitavih 60 godina; osobu koju je neizmjerno voljela… A ta osoba izgubljena čeka da i on krene na put na koji je baka otišla. Bakin grč od boli sada je zamijenjen njegovim emotivnim i duhovnim grčom. I izgubljenošću. Posljednji poljubac upućen baki u lijesu bit će joj zasigurno upućen i pri ponovnom susretu…
I ja joj još jednom šaljem veliki poljubac i zbogom…Bar zasad!

18.12.2007. u 09:08 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 15.10.2007.

Stručni ispit

Stručni ispit

Eto dragi moji konačno i mene. Razlog mog toliko rijetkog pisanja je stanje s poslom kojeg imam u prevelikim količinama. Radim na 2 škole, držim instrukcije, a preko vikenda još i prevodim tako da ne stignem ni predahnuti. Uz to sve još mi se u zadnjih mjesec dana nakalemilo na vrat i polaganje stručnog državnog ispita za učitelje kojeg sam ja vrlo ozbiljno shvatila, a kako je sve to izgledalo, tema je mog današnjeg posta.
Prije godinu dana zaposlila sam se na jednoj osnovnoj školi u Varaždinu koja me odmah prijavila kao pripravnika. Pripravnički staž trajao mi je godinu dana, a završio je krajem 9. mjeseca ove godine. Iako predajem njemački od 4. do 8. razreda, stručni ispit po zakonu moram polagati u razrednoj nastavi.
Sjećam se da sam imala nastavu iz njemačkog, kad netko kuca na vrata. Na vratima se pojavila draga teta čistačica s lijepom, plavom, velikom kuvertom u ruci koju mi je s osmjehom pružila. Odmah sam znala o čemu je riječ. Bio je to poziv za polaganje stručnog ispita u Zagrebu. Datum za pismeni bio je 4.10., a održavanje sata i usmeni dio ispita 11.10. Vjerujte, da mi je skoro kreda ispala iz ruke kad sam pročitala navedene datume jer bilo je samo tjedan dana do pismenog. Jedinica za sat koji sam trebala održati zvala se „Dani kruha“ iz prirode i društva u 1. razredu.
Sve materijale, odnosno zakone, pravilnike i slično nabavila sam već preko ljeta, još je samo trebalo nabaviti metodiku prirode i društva koja ima oko 400 stranica. Svaki dan bila sam do oko 5 popodne na poslu, a kad bi došla doma grijala sam stolicu do koja 2 sata u noći. Bila sam doslovce ko zombi, dobila sam stresne prišteve po licu te iako uopće nisam tremaš po prirodi, moram priznati da su mi se gaće dobrano „tresle“. Moj dragi mužić experiance znao mi se smijati jer bi me našao usred noći okruženu papirima u dnevnoj sobi kako ležim na podu i ćorim. Naime, nesvjesno sam znala zaspati nad tom hrpetinom zakona.
Na pismenom dijelu ispita mogli smo birati između 3 teme i na odabranu temu napisati esej. Napisala sam 5 stranica A4 formata i u osnovi bila sam više nego zadovoljna „obavljenim poslom“. No rezultate pismenog ne znaš do trenutka kad ne dođeš na usmeni, dakle tjedan dana moraš biti u brigama jel će to „veliku gospodu“ zadovoljiti.
U onih tjedan dana između pismenog i usmenog pripremala sam se za sat. Jedinica „Dani kruha“ bila mi je više nego zahvalna, zapravo radilo se o jedinici od „Zrna do kruha“. U tu svrhu naslikala sam 5 slika, kako su one izgledale možete i sami pogledati i prokomentirati:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Na sat sam donijela zrna pšenice, raži i kukuruza, pšenično, raženo i kukuruzno brašno, srp, sito, u veliku košaru poslagala sam sve vrste kruha i peciva, a učenicima sam na svaku klupu stavila posudicu s kruhom i pecivom da ga mogu degustirati. Sat sam zamislila da bude vedar, veseo i pun igara kroz koje će učenici naučiti, a da toga neće biti ni svjesni.
Iako sam već održala mali milijun sati, dan prije tog famoznog sata me bilo zaista strah, ali sve do trenutka kad nisam stala pred klince u 1. razredu. Sat su mi promatrali njihova učiteljica, metodičar i savjetnica za razrednu nastavu. Na samom satu bila sam toliko opuštena da mi je to neusporedivo sa strahom koji sam osjećala dan prije. A klinci??? Ma ljudi moji, jednostavno nemam riječi pohvale za njih! Bili su prekrasni! Njihova učiteljica im je objasnila da imam važan ispit i da oni moraju biti jako dobri. Klinci su to doslovno shvatili, a na njima se cijeli sat vidjelo koliko su mi htjeli pomoći da uspijem. Jedan mali je cijelo vrijeme klimao glavom gore dolje, što god sam ja rekla on je potvrđivao, klimajući glavom da sam pomislila da će ga zaboljeti glava. A jedna curica me cijeli sat tako promatrala da nije trepnula, ona je doslovce buljila u mene u nepromijenjenoj poziciji. Kad je sat završio, mala je potrčala k meni i zagrlila me oko struka. Kad su tu njenu reakciju vidjeli i drugi, onda je još par njih potrčalo i počeli su me grliti. Zaista neopisiv osjećaj s moje strane. Osjećala sam se kao da zaista pripadam tom poslu, nije mi više ništa bilo važno, ni kako će proći usmeni, ni što misle gospoda profesori, kad sam osjetila njihove ručice na svom tijelu kako me grle, cijeli je svijet bio moj. Djeca su odlično reagirala na satu, zapravo kada bih mogla poželjeti takvu djecu na stručnom ispitu, vjerujte mi da takvu ne bih ni u najljepšim željama iskreirala. Kada sam izvadila punu košaru svježeg kruha jedan mali je uzviknuo: „Vaaaaau, učiteljice, pa ti si nam i kruha donesla, njami kak fino miriše…. A imaš možda malo i za nas?“ Ja sam se od srca nasmijala, a zatim svima dala da degustiraju različite vrste kruha i peciva. U biti ovo sve i pišem radi te prekrasne dječice, nikada ih neću zaboraviti, koliko su bili krasni.
Nakon tog sata bila sam zaista vrlo opuštena i u tom stanju sam dočekala usmeni. Došla sam pred komisiju od 5 članova s osmjehom na licu. Prvo je slijedio osvrt na pismeni. Ok, sve u redu, prošla sam. Nakon toga gospodin metodičar počeo je s rešetanjem metodike, a nakon toga gospodin ravnatelj škole s provjerom svih mogućih zakona koji su vezani uz osnovno školstvo. Ljudi moji ja sam bila toliko učila, da su već i vrapci oko moje kuće pjevali o školskom odboru, vrednovanju, Nastavnom planu i programu, planiranju i programiranju, stručnim tijelima itd, itd, da ne zamaram sa svojom strukom. Uglavnom usmeni je super prošao. A komentar na sat od strane „velike gospode“: „Kolegice, Vi ste kao odlična glumica na pozornici“. Te riječi zaista su velike riječi i predstavljaju priznanje osoba koji se razumiju u posao. Jer reći nekom da je kao glumica na pozornici i to još odlična glumica, zaista predstavlja veliku čast.
Nakon svega toga, osjećala sam se kao da mi je netko maknuo kamen težak 100 kg sa srca. Nije taj stručni ispit uopće težak, ali je zaista stresan i psihički iscrpljujuć.
Pa eto ljudi moji sretna sam jer sam položila taj stručni ispit, ali najveći stručni ispit me još čeka, a to je svakodnevni rad s mojom djecom koja od mene očekuju da im budem dobra učiteljica. Ovim putem obećajem sama sebi da ću se uvijek truditi u svom svakodnevnom radu položiti ga, jer mi kao nagrada za položeni stručni ispit ne treba plaća viša za 400 – 500 kn, već sretna djeca koja će me svojim ručicama zagrliti, onako kako su to neposredno i iskreno učinila dječica u Zagrebu. Hvala im od srca na onom neopisivom osjećaju!!!

Pozdrav svima! wave

15.10.2007. u 23:03 • 10 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.06.2007.

Ah ta hiperaktivnost...

Bok svima!

Eto i mene, ajmo reć ponovno na blogu. Nije čudo što sam odabrala baš ovu temu o kojoj ću danas pisati, budući da u mojoj školi ima brdo djece s poremećajem hiperaktivnosti ili ADHD-om. Naravno da nije svako malo življe dijete odmah hiperaktivno, već je to klinički dijagnosticiran poremećaj u mozgu koji djetetu onemogućava normalno funkcioniranje u školi, kod kuće, u socijalnim odnosima i kontaktima… Pokušat ću navesti neka tipična ponašanja hiperaktivne djece uz primjer onoga što sam ja doživjela u školi.

• Dijete počinje raditi prije negoli je dobilo upute i shvatilo ih.

• Stalno je u pokretu, dodiruje sve što mu se nađe pod rukom, ne može mirno sjediti.

Mogu reći da sam tu doživjela svašta. Razred u kojem sam radila ima 2 hiperaktivna učenika koji su najbolji „kompići“ kako oni to sami kažu, a kad se udruže, ajme meni, ne možeš vjerovati svojim očima. Kad sam prvi puta došla u taj razred, dočekali su me skakajući s prozora po svim klupama u razredu, derući se „Gle me, ja sam Tarzan i skačem po lijanama“ I tako oni rasturaju cijeli razred ne obazirući se na druge učenike. Skaču po klupama, po svim stvarima drugih učenika, po njihovim bilježnicama, pernicama….gužvaju plakate, geografske karte… Moja vika ne pomaže ništa, još je samo gore što mi je jasan znak da tu taktiku moram promijeniti. Druga djeca u razredu imaju živčane ispade, uglavnom raspad sistema. Kad sam ih konačno uspjela posjesti, a trebalo mi je valjda 10 minuta, onda su počela stalna komešanja od njihove strane, šetkaranja po razredu, diranje svojih i tuđih stvari, stalno uskakanje u riječ.

• Dijete odgovara na pitanja prebrzo i ne daje si vremena da razmisli o bilo čemu, već lupi bez obzira na posljedicu.

Ova moja dva puno psuju, tako da je najčešći odgovor na bilo što bila neka psovka u lice, bez obzira radilo se o meni ili drugim učenicima u razredu. Ako je neko dijete u razredu izrazilo mišljenje koje je bilo različito od njihovih, odmah je dobilo koju psovku kao „dobar dan“ u facu.

• Dijete ne može slijediti upute koje su dane cijelom razredu.

Ovo je zaista bio problem za njih pa sam njima davala u potpunosti drugačije i detaljnjije upute i smišljala sasvim nove strategije u pristupanju njima.

• Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završi započetu aktivnost.

Moji dečki imali su vrlo kratkoročnu pažnju i vrlo fluktuirajuću. Oni nisu mogli prepisati s ploče, nisu mogli rješavati neki zadatak dulje od 3 minute, mirno sjediti nisu mogli nikada i najčešće su u tim trenucima počeli raditi nered. Moram priznati da su me se jako dojmili i da sam cijelu problematiku nosila kući i mnogo sam razmišljala što učiniti. Ono što sam smislila bilo je da s njima radim po sustavu bodovanja. Dakle, za određenu aktivnost koji smatram poželjnom, dobivaju jedan bod. Dakle ako prepišu s ploče – jedan bod, ako riješe zadatak – jedan bod, ako se pritom i koliko-toliko „normalnije“ ponašaju – jedan bod; kad skupe 10 bodova slijedi nagrada. Nagrada ne u smislu da ih potkupljujem materijalnim stvarima, već u smislu oslobađanja pismenih radova (jer ionako bi se njih trebalo pitati samo usmeno, s davanjem mnogo potpitanja), davanja bolje ocjene…Mogu reći da sam više-manje uspjela u toj strategiji, kojih mjesec dana dečki su se stvarno trudili, rješavali su i više zadataka nego što sam im zadala, sve su prepisali što se od njih tražilo, zanimali su se za nastavni sadržaj, ali bilo im je previše 10 bodova, bilo bi bolje da sam im odredila da moraju skupiti 5 bodova, jer je u jednom trenutku jedan od njih pukao, jednostavno više nije mogao izvršavati zadatke pa je demonstrativno reagirao ovako prema meni: „Bog mater i tebi, pederčino!“ Zalupio je vratima i otišao sa sata. Slijedeći sat ponašao se kao da se ništa nije dogodilo i prionuo je na posao. Uglavnom, obojica su uspjeli skupiti 10 bodova, a nagrada im je bila da sam ih oslobodila pisanja testa, što su vrlo radosno prihvatili, budući da su prije baš iz svakog testa dobili 1.

• Dijete kaže „Ne mogu ja to, to je preteško“ prije negoli je opće probalo to učiniti što mu se kaže.

Ovu rečenicu sam se uz psovke najčešće naslušala; reagirala sam da sam ih stalno bodrila, puno sam im pomagala, a kada bi uočila i najmanji pomak u pozitivu odmah sam počela s pohvalama u stilu „No vidiš da nije tako teško, odlično si sada to napravio, ponosna sam na tebe“. To je uvijek palilo.
• Često puta su dečki molili za izvedbu malog igrokaza jer su imali potrebu biti humoristični i u centru pažnje. Takvo što ne možeš im ispuniti svaki puta, ali znala sam im reći da imaju 3 minute za igrokaz. Oni bi došli pred ploču i bez bilo kakve pripreme bi smislili neki igrokaz koji je zaista bio smiješan. Onda bi im drugi u razredu pljeskali, a dečki bi bili jako ponosni. Nakon toga bi bili bolji jer su znali da će dobiti ponovno tu mogućnost da nastupaju.

• Zbog njihove loše koncentracije i nemogućnosti zadržavanja pažnje, kao i zbog ostale djece u razredu, često sam znala raditi Power Point prezentacije koje bi bile pune slika i animacija pa bi im to zbog česte promjene slideova i samih animacija bilo zanimljivo i uvijek bi bili ajmo reć na miru kada bi trajala prezentacija, čak i ako je prezentacija trajala 20 minuta, oni 20 minuta nisu pravili nered, osim stalnog uskakanja u riječ. Čim bi se desilo primjereno ponašanje ja bih uvijek reagirala s pohvalama koje su uvijek bile konkretne: „ Jako sam ponosna i sretna što ste danas tako mirni; ili Jako me veseli što vas danas interesira ova prezentacija“.

• Ono što sam često znala raditi je bio tjelesni kontakt u smislu da sam ih često podragala i pomilovala, nasmijala im se.

Ima još brdo tih primjera, naravno nemoguće ih je sve napisati. U tom razredu ima 28 učenika, uz njih dva koji imaju ADHD, još njih 3 imaju disleksiju (povezano s disgrafijom), a jedno dijete ima prilagođen program jer je prilikom poroda preživjelo teško krvarenje, poradi čega ima posljedice da vrlo teško mentalno funkcionira. Samo te gleda široko otvorenih očiju, blago otvorenih usta, ali ne razumije ni 1% od onoga što ti govoriš. U takvim uvjetima uopće nije lako raditi, jer svakom od njih 28 bi se ja trebala posvetiti jednako, što je praktički nemoguće uz ovakve uvjete. Ono što je stvarno moguće je izvući pozitivu iz cijele te situacije, takvu djecu ne gledati kao neke monstrume koji ti nedaju da dišeš, već se uhvatiti u koštac s njima i pronaći način kako da im se približiš. Jer načina i ideja ima, samo ako ima volje. No nažalost, velika većina prosvjetnih radnika, to ne želi jer smatraju da imaju premalu plaću da rješavaju ovakve probleme. Meni je to vrlo teško prihvatiti i jako me žalosti ta činjenica, jer onaj tko je otišao u prosvjetu s nadom da će se nešto obogatiti, je totalno profulao, mislim da se još nitko nije obogatio od prosvjete. Moj općeniti problem je da se previše vežem za djecu, meni je svako dijete kao mala biljčica koju je potrebno svaki dan zalijevati i dati joj snage da raste i postane velika. U osnovi, to nije problem; za djecu je to super i ja sam toga svjesna, ali je problem za mene jer se previše trošim pa zanemarujem sebe, svoje slobodno vrijeme i svoju obitelj. No kako je u svemu potrebno naći pravu mjeru, nadam se da ću i to naučiti, jednako tako kako se nadam da će pojedini prosvjetari prestati biti hladni i početi shvaćati da je škola i odgojna ustanova, a ne samo obrazovna.

14.06.2007. u 00:15 • 4 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Rujan 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Ovaj blog pišem za zabavu, najčešće će to biti teme iz prosvjete, budući da radim kao učitelj njemačkog jezika u jednoj osnovnoj školi.

php hit counter

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se