petak, 05.10.2007.
Skoro da sam se naviknula...
Skoro da sam se naviknula na ove sezonske, pastelno nostalgične izlete na Blog.
Gledam zadnji post sam ostavila uoči kalendarskog početka proljeća. Prošlo je zlatno ljeto, izmigoljila jesen nekog manje plemenitog metala i eto me...
Uvijek su mi jesen i proljeće služili kao etaloni vremena. Eto, valjda je potreban nekakav medij izražavanja da to doista primijetim. Nisam neki profil za pisanje dnevnika, previše sam sklona uveličavati osobne događaje na papiru pa onda, nakon nekog vremena (eh da, pokušala sam pisati dnevnik…) čitanje tih kićenih, barokno namirisanih stranica postane čisti zamor…Ovdje i ovdje vrijeme je manje opterećeno dnevničkom formom, gotovo da mogu reći da gospodarim nekim svojim osobnim određenjem vremena.
Pisala sam ovih mjeseci gdjekuda. Najčešće u rokovnik u koji bilježim i datume posjeta zubaru, liječniku, obljetnice razne, adrese…I negdje među tim značajnim brojkama i informacija provučem misli. Često u stihovima…
U posljednje vrijeme dodajem glazbu tim stihovima. Nisu kao prije, nepcu bliski, očima intimni, jestivi kao ono što kod sebe inače nazivam poezijaom Više su začini glazbi koju stvaramo. Ne znam reći je li to moja osobna odluka ili je glazba odredila svoje fine granice stiha.
U svakom slučaju…
Za ozbiljnost ovog trenutka
Za ozbiljnost trenutka
Potrebno je više nas
Završene rečenice
Odijelo sadašnjosti
zakopčano točkom.
Interpunkcija ne živi zapravo
U mojim mislima
Već na jeziku
Kojim kušam prostor,
Unoseći pogled i zvuk.
Ponekad, dok pišem
Uspijevam zadržati
Vremensku neozbiljnost
Pridodajući joj
Jednu posuđenu šalicu
Iz koje ozbiljno
Prihvaćam
Potrebitost susjeda
I neobaveznost njihova bijega
U same sebe
U samu sebe.
- 11:52 -
