Lažno kršćanstvo

utorak , 11.03.2014.


Svi kažu - mi smo pravi

Sveštenici aktualno kolajućih , tradicionalističkih i modernističkih nazovi vjerskih stranaka i debatno - propagandnih klubova rado sebi i auditoriju ponavljaju laž kako su oni najistinskiji sljedbenici Hristovog Puta , odnosno kako su oni nasljeđem zadržali istinsko kršćanstvo , odnosno reformom došli do izvornog kršćanstva . Još je rimski ' Anđeoski učitelj ' iz vremena sholastike , dominikanac Toma Akvinski u dijelu In Symbolum Apostolorum Expositio Rimsko - Konstantinovski crkvu prikazivao kao nepogrešivu ' Kristovu ' i ' Petrovu ' Crkvu : » ... Dok u drugim krajevima svijeta ili uopće nema vjere ili je pomiješana s mnogim zabludama , Petrova Crkva ima krepku vjeru i nema zablude . « - Simeon Solunski sugerira da je Crkva u Novom Rimu , čiji prvi episkop bio Stahis , najistinskiji čuvar Kristove vjere : » ... konstantinopolski crkva ima najtočnije , čisto , pravo i neizopačeno učenje vjere Kristove i početka netaknuta Božanska predanja . / ... / ... Bijaše osnovana i čuvana od kršćanskih careva Konstantina i ostalih koji za Krista revnovaše . « ( ' O svetoj liturgiji ' , pogl . 93 ) - Na saboru u Vatikanu održanom 1870. g. . episkop Strossmayer ( Strossmayer ) , koji je navodno podigao glas protiv Ustanovljujući , deklarativne formule i dogme o papinskoj nepogrešivosti ( ' transkript ' njegovog govora je tiskan u Florenci pod naslovom ' Papa i Evanđelje ' ) ukazuje odvažno : » Pročitao sam ' Novi Zavjet ' i izjavljujem pred Bogom , uzdignutom rukom ka tom velikom raspelu , da nisam našao nikakav trag o papinstvu kakvo ono sada jeste . « ( P. 4 )

Čitajući ne samo redigovane novozavjetne tekstvori već i ranu poapostolskom literaturu mi možemo vidjeti i reći da tu ne nalazimo nikakav trag i obraz o Crkvi kakva ona sada jest . Današnja ' Crkva ' gotovo da i nema nikakve saobražiteljske veze ni sa prakršćanstvom ( nazirejstvom ) , ni s apostolskim kršćanstvom ( za koje možemo okvirno reći da je trajalo do rušenja Jeruzalema 70. g. . Ne . ) , Ni sa prednikejskim martirijskim kršćanstvom ; tek djelomično nalikuje kršćanstvu tijekom prvih sedam vaseljenskih sabora . Hijerarhija i doktrina tradicionalnih i protestanskih vjeroispovijesti dakako nije postavljena i dana od Krista , već je rezultat povijesnih i interesnih borbi .
Pred svetima životom Jovan Apostol se zahvaljuje Kristovom Duhu što ih je učinio » kraljevstvom , svećenicima Bogu i Ocu Svome . « ( ' Otkrivenje ' , 1:6 ) Dok je Rana Crkva bila Kristovo Kraljevstvo u malom , Kraljevstvo Svjetla koje je kvascem Duha i zakonitog življenja iznutra raslo , i koje je znalo da će jednom , u vremenu Posletka preplaviti svijet i pripremiti put Slavnom Kristovom

Dolasku i nastupu hiljadugodisnjeg Kraljevstva Mira , koje će obuhvatiti svu Zemlju i sve ljude koji su prošli Oganj Ispitivanja , paganizirani i otpadnički kultovi koji se lažljivo pozivaju na Kristovo Ime sljubljeni su i sljubljuju se sa svjetovnom vlašću i svjetovnim imperijama , sa parodijsko - subverzivnim pokretima koji nakazno imiriraju Božiji Raj , Poredak Bratstva , Jedinstva , Jednakosti i Slobode . Time pokazuju da njima uopće nije stalo do proboja Novog , Hristovog Doba i Hristovog Poretka , do preobraženja i čišćenja stare Zemlje , pokazuju se kao poklonici Stare Zmije i njenih saveznika : velikaša , vladara , moćnika , ... Tobožnji kršćanstvo ne priprema put Kristovom Dolasku u Slavi , ono ne očekuje Krista - Mladoženju , ono ne razgoreva Ulje Duha Pomazanja u sebi . ' Kršćansko ' svećenstvo se upodobljava duhu ovoga svijeta i duhu vremena ispunjenog mnogim izopačenostima , ono ne vodi pastvu

Duhu Beskonačja i Vječnosti . Tobožnji kršćani vode potpuno posvetovljeni život : oni samo jezikom priznaju Krista Boga dok je njihovo srce uz mammona i svjetovna zadovoljstva , na čije oltare prinose svoje žrtve i svoj

život . Dok su u prvim stoljećima kršćanski bogoslovi ( poput Jovana Zlatoustog ) grmjeli protiv judejskih progonitelja i zavjerenika , današnji kršćanin je sljubljeni uz skute Židova i Cioniste koji izmišlja sijaset porobljujućih ideologija i kultova .

Slike i kipovi


Crtu raskoši mnogobožačkim hramovima davale su i slike / grč . : Eikona = ' slično ' , ' nalik ' ) , koje su najprije predstavljale njihove podizače ( cp. : Plutarh : ' Temistokle ' 0,1 i 22 ) . Longos ( II - III stoljeće ne . ) U helenskom pastirsko - ljubavnom romanu Poimeniká ta Kaťa Dáphnin kaí Chloe ? N , čija se radnja događa na Lesbos , opisuje blještavilo Dionisovog hrama : » Na zidovima u hramu bile su slike iz života Dionisa : Samela u porođaju , spavaćiva Arijadna , vezani Likurg i rastrgani Pantej ; bile su i slike koje prikazuju pobijeđene Indijce i Tirence pretvorene u delfine ; svugdje Satiri kako muljaju grožđe , i svugdje bahantkinju u igri , a ni Pan nije zaboravljen : on je sjedio na hridi svirajući u SIRINGO , kao da je svirao zajedničku pjesmu i onima koji muljaju i onima koji igraju . « ( IV 0,3 ) - Zavedeni hrišćanin obožava i održava kultove svjetovne umjetnosti , jer je već zaveden obožavanjem takozvane sakralne umjetnosti : raskošnih hramova ukrašenih blještavim slikama ( ikonama i freskama ) i kipovima , koji navodno uzvodi k Bogu i bude svijeta osjećaje .

On niti iz srca poštuje ( grč. : h ? Proskýn ? Sis = ' padanje ničice ' , ' pozdrav poštovanja ' ) , niti obožava ( grč. : h ? Latreía = ' služba ' obožavanja ) Boga , Zakon Života , ne pokazuje se kao dostojna Božja slika koja nosi Puninu Stvaranja u sebi . Obožavajući ljudske slike i statue , lasno kršćanin umišljava da ih samo poštuje , i da u stvari u njima i preko njih obožava Boga i božanske predstave ; da ne prinosi poklonjenje truloj materiji već onima koji su na slici , reljefu ili u kipu predstavljeni . ( Tako radi onaj čije srce nije uz Boga , ko nezna da mu je Božji duh najbliži u srcu , u duši , u nutrini . ) No koja to ograničena i prolazna ljudska tvorevina može vjerno predstaviti i približiti Beskonačnu Moć , Božansku Prirodu i Božanski Lik ? Koja ljudska riječ i koja ljudska slika , čak i da je se čovjek udostojio viđenja Svevišnjeg , može to vjerno opisati , realno predstaviti ? ! To i stoički mudrac Seneka ukazuje : » Na Nebo se možeš popeti i iz skrivenog kuta : uzvisi se samo ' i načini samog sebe dostojnim boga ' . / Vergilije : ' Eneida ' , VIII 0,356 / Ali to nećeš postići ni zlatom ni srebrom : od te materije se ne može izgraditi ništa što bi bilo slično bogu . « ( ' Pisma prijatelju Lukiliju ' , ep . 31,11 )

Predstavljajući Boštvo u truležnoj materiji čovjek samo obožava , slavi i uzdiže samo svoje ograničeno i često vrlo izopačeno shvaćanje Boga i Neba . U ' Poslanici Konstantini ' , sestri cara Konstantina , koja je poželjela da ima ' vjerni ' slikarski prikaz Krista , Eusebije Kesarejski joj ukazuje da slika koja bi prikazivala Spasiteljev zemaljsko - historijski izgled predstavlja korak unazad u spoznaji Gospodina , koji sada ima tijelo od neizrecive i nepredstavljivo Slave , Slave koja se samo u Duhu Beskonačja može promatrati . Tertulijan gotovo svaku ljudsku sliku i uobličenje ( grč. : to Eidos = ' oblik ' , ' vid ' ) gleda kao idola : » Igitur omnis forma wel formula idolum se dici exposcit . « ( De idololatria , cap . 3 ) - U svome sastavu ' Protiv opadaču ikona ' Jovan Damaskin pokušava opravdati ikonopoklonjenja : » ... Ako bismo mi pravili sliku nevidljivoga Boga , griješili bismo , jer je nemoguće izobraziti ono što je bestjelesno i bez oblika , nevidljivo i neopisivo . Ako opet pravimo slike ljudi i smatramo ih za bogove i kao bogovima im služimo , stvarno bezbožno radimo .

Međutim , mi ništa od svega toga ne činimo . Jer to nije grijeh ako slikamo ikonu Boga koji se ovaplotio i javio tjelesno na zemlji , i po neizrecivoj dobroti poživio s ljudima , i primio na sebe prirodu , i težinu , i oblik , i boju tijela . To je samo izraz naše čežnje da vidimo Njegov lik . jer kao što kaže božanski Apostol : " Sada vidimo u ogledalu iu zagonetki . " ( ' Korinćanima ' , I , 13:2 ) A ikona i jeste ogledalo i zagonetka prikladna teži našega tijela . « ( II 0,5 - prijevod : Amfilohije Radović ) . Zemaljski nerealni prikazi Krista , od strane ljudi koji nisu vidjeli ni duhovni ni zemaljski lik Njegov , samo guši u čovjeku - posmatraču čežnju za unutarnjim , nebeskim viđenjem Krista Kralja . To je ista izopačenost kao i današnje snimanje komercijalnih filmova o Kristovom životu , u kojima neprofinjeni glumci svojim nastupom samo ismijavaju Gospodina Blagosti . - Pogledajmo kako Julijan , Helijev ( Mitrin ) svećenik , opravdava idolopoklonstvo , govoreći da u kipovima ne obožavaju njih same već kroz njih uzdižu bogove , i njih poštuju kao znakove prisutnosti bogova : » ...

Kao što oni koji poštuju portrete careva , iako ti portreti nemaju potrebe ni za čim , ipak izazivaju naklonost prema sebi , tako i oni koji poštuju kipove bogova , iako bogovima ništa nije potrebno , ipak nagone ove da im pomažu i da brinu o njima . / ... / Kada promatramo kipove bogova , nemojmo misliti da su oni kamen ili drvo , ali nemojmo misliti ni da su sami bogovi . Jer ne govorimo ni za portrete careva da su obično drvo ili kamen ili bronca , ali ni da su sami carevi , nego da su njihovi portreti . Dakle , kogod voli cara , s radošću gleda carev portret , ... « ( ' Pismo Temistiju ' 0,293 CD.294 C - prijevod : Aleksandar Popović ) obozavajuci ljudske predstave božanstva , vezujući se za njih potpadamo pod utjecaj duša i demona koji stoje iza niih , te demonskih saveznika , svjetovnih uglednika i velikaša . - Točno je da je u Mojsijevu tabernakl bilo slika i kipova koje su simbolično predstavljale nebesnike , ali nitko se njima nije klanjao i molio , kao da se radi o samom Bogu . Rana Crkva nije imala ni raskošne hramove ni raskošne slike i kipove po svojim sinagogama . Tek u II stoljeću pojavljuje se katakombička pedagoško - dekorativna umjetnost ( s Kristom

Dobrim Pastirom kao središnjim likovnim motivom ) , koja opet nije bila u službi idolopokloničkog uzdizanja . Trulski sabor određuje da se mogu poštovati stare sakralne slike kao znamenja i predizobraženja istine , te da se umjesto prikaza janjeta ( koje je predstavljalo Kristovu Blagost i Nevinost ) , Krist prikazuje samo kao čovjek ( prav. 82 ) . Također zabranjeno je da se po podovima , po kojima se gazi , postavljaju slike Hristovog Krsta , kako se ne bi vrijeđao simbol Pobede i otkupljenja ( prav. 73 ) . Zabranjuje se i pravljenje bilo kakvih slika koje mame pogled , razvraćaju um i razgorevaju plamen pohote , jer tjelesni čulni utisci se lako prenose na dušu ( prav. 100 ) . Horos Sedmog ekumenskog sabora određuje da se , uporedo sa znakom časnog i životvornog Krsta , radi ljubljenja i počasnog poklonjenja , u hramovima , sveštenim posudama i odeždama , na zidovima i daskama , po kućama i po cestama mogu postavljati slike Krista Gospodina , Bogorodice , anđeoskih svita i osvjedočenih ljudi , kako bi to , navodno , promatrače pokretalo da podražavaju same originale . Idolopoklonstvo sa ikonama car Lav III pokušao je da suzbije izdajući 726 , i 730. g. . ne . dva državna zakona protiv njihovog poštovanja . Lviv sin Konstantin V Kopronim , koji je i pogubljenjima monaha , činovnika i oficira pokušao suzbije poštovanje ikona , u Hijereji na Bosporu sazvao je 754. g. . ne . sabor protiv ikonolatrije i ikonodulije ( kome je predsjedavao episkop Teodosije Efeski ) ; saboru je prisustvovalo velikih broj episkopa ( oko 338 ) , i oni su ikonopoštovaoce osudili kao heretike idolopoklonike .

Pseudohrišćansko slikarstvo i kiparstvo od početka Srednjeg stoljeća počinje sve više , umjesto Krsta Svjetlosti , da uzdiže i obožava mučeničko Raspelo , Križ s mrtvim tijelom , kojim se , kao i predstavama Krista kao ' bebice ' , Gospodin Beskonačnosti hoće prikazati kao ' nemoćan ' , za sva vremena ' prikovan ' i ' poražen ' . Pred predstavom ' slabog ' Krista , kojima se negira Njegovo Uskrsnuće i Uzašašće , dakle pred mrtvom slikom ' mrtvog ' Boga , počeo se moli duhovno oslabljen kršćanin . - U ' Poslanici Diognetu ' razotkriva se rimsko obožavanje statua - bogova : » Zar nisu svi / ti idoli / gluhi , i slebi , bez daha i bez osjećaja , te nepokretni ? Zar se svi ne troše i ne propadaju ? Vi li to nazivate bogovima , tome li služite , tome li se klanjate ? / Doista / s njima ćete se potpuno izjednačiti .

Zbog toga vi mrzite kršćane , što takve ne uzimaju za bogove . « ( 2:4-6 ) - Dok su se rani kršćani odlučno suprostavili klanjanju mrtvim bogovima , načinjenim ljudskom ruhom od zemlje , drveta , srebra ili zlata ( 2:10) , paganizirani kršćanstvo je njima ispunilo svoja sakralna zdanja ; ono se i dalje klanja » demonima , i zlatnim i srebrnim i brončanim i kamenim i drvenim idolima , koji ne mogu gledati , ni slušati , ni hodati « ( ' Otkrivenje ' , 9:20 ) , odnosno klanja se Đavolu i njegovim slikama , ođavolenim velikašima i uglednicima , saveznicima Tame , koji u većoj ili manjoj mjeri reflektiraju pakleno presijavanje . Bog je Duh i duhovno Ga treba obožavati , a to obožavanje pokazati i zakonitim djelatnim životom . I sama Božja Zapovijed zabranjuje da se prave slike i kipovi za obožavanje i klanjanje , jer Slava i Čast pripadaju samo Živome Bogu : » Nemoj imati drugih bogova uz mene . Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu , ili dolje na zemlji , ili u vodama pod zemljom . Ne klanjaj im se niti im služi . « ( ' Izlazak ' , 20:3-5 ) - Onaj vjerujući čovjek koji svoj unutarnji hram nije okitio uresom darujuće ljubavi i svetim vrlinama , on ima goruću potrebu za raskošnim hramskim interijerima i eksterijerima .

U takvoj pompeznoj vanjštini on i nastoji postići ' briljirajuće ' , zasljepljujuće dostojanstvo i ugled , nekakvu ' veličinu ' . Tako se u unutarnjem siromašni i hladni pobožnici kite i uzdižu u prolaznoj vanjštini . No , Bog ne stanjuje u raskošnim zidanim zdanjima ( ' Dela ' , 17:24) , već ponajprije u preporođenom srcu , u dušama koje su postale isklesan i izbrušen kamen : » Zar ne znate da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama ? Ako netko uništava hram Božji , Bog će njega uništiti ; jer je hram Božji svijet , a to ste vi . « ( ' Korinćanima ' , II 0,16 -

O misama

Zavedeni kršćanin , koji na kršćanstvo gleda kao na kazališnu predstavu i glumu , i od svešteno - oltarskog činodejstvija napravio je kazalište : on je ponekad u hramu samo da bi odslušao duhovno prazne propovijedi ( kojima je obilježeno protestansko kršćanstvo ) ili da bi odgledao najčešće nerazumljive liturgijske rituale koje su preuzeli od judejaca i pogana , ili izmislili svećenici ( tradicionalističkog kršćanstva ) usmjereni samo na sebe . Povremenim hramskim posjetima on misli da se lako može osloboditi tereta svojih grijeha i zastranjivanja ( cp. : ' Jeremija ' , 7:3-11 ) požrtvovanim životom Krist se ne slijedi , ne uzima se udjela u Njegovom Putu ; On je tu samo da se gleda zamućenim očima i da se isprazno veliča . A kada lažljivac ' veliča ' Krista , On ga zapravo ismijava , jer njegovim riječima ne daju snagu bogougodna dijela , zakonit život . Ako se Bog ne obožava u Duhu i Istini , u svako doba i na svakom mjestu , neće se to postići ni u svečanim molitvenim domovima . - Sokrat Sholastik svjedoči da se u njegovo vrijeme ne mogu naći ni dvije crkvene skupštine koje na isti način obavljaju bogoslužje , te da te razlike dolaze od episkopa koji su bili na čelu pojedinih crkvi ( ' Historija Crkve ' , V 0,22 ) - Ni ritualno - sakramentalni ( tajnovodstveni ) , ni lirički , ni homilički dio hramske službe brojnih kršćanskih denominacija ne stoji na Kristovom Putu .

O molitvi

U tobožnjem hrišćanstvu se ne moli iz srca , ne moli se u Duhu ; prouznose se nenadahnut i šematizirane molitve , epikleze ( prizivanja ) , anamneze i blagodarenja . U ' Učenju dvanaestorice ' vidimo da je molitva euharistione anafore kod harismatika - svećenika bila vremenski neograničena i govorena je po spontanom unutarnjem nadahnuću ( 10:7 ) ; ' Apostolsko predanje ' također i svećeniku daje pravo da se u sakramentalnoj službi bez šematskog okvira moli i zahvaljuje ( prg. 9 ) . I Justin Mučenik to potvrđuje : » ... predstojatelj uznosi molitve i euharistiona zahvaljivanja , koliko moći ima . « ( ' Apologija ' , I 0,67 ) Tobožnji kršćanin , ako se nekad predaje molitvi , radije moli svoje plemenske svece i Bogorodicu nego sveprisutnog i svemoćnog Krist - Božjega Duha . - Tobožnji kršćanin Posletka gotovo da i ne poznaje molitvu u osami , molitvu jutrom i večerom , skrušenu molitvu na koljenima - kolenopriklonjenje ( Tertulijan : ' O molitvi ' , cap . 23 ) , molitvu s visoko uzdignutim rukama prema nebu ( ibid. , cap . 14 i 17 ) i molitvu s krstoobrazno položenim rukama na grudi , molitvene stavove koji su kultivirani u drevnim svetiteljskim hristocentričkim kultovima , školama i misterijima . Za proroka Danila se tako iznosi : » On je tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući , moleći i hvaleći Boga , kako je uvijek činio . « ( ' Daniel ' , 6:11) U tjedne dane kršćanin je se molio Suncu Života držeći svoje tijelo dostojanstveno uspravljeno ( Tertulijan : ' O molitvi ' 0,23 : ' O vencu ' 0,3 ) , a kada je imao živo prikazanje Božijeg Duha molio je ničice , padao je licem prema zemlji ( cp. : ' Otkrivenje ' , 01:17 ; ' Matej ' , 2:11 ; ' Postanak ' , 18:2 ) .


O suboti

U apostolsko i poapostolskom vrijeme kršćane vidimo kao istinske štovatelje subote ( sabata ) , tjednog dana odmora . Sokrat Sholastik ukazuje da u njegovo vrijeme sve crkve ( osim Rimska i Aleksandrijska ) vrše liturgiju ( u predvečerje ) svake subote : » A susjedi Aleksandrijevaca - Egipćani i žitelji Tebaide , mada obavljaju okupljanja u subotu , tajinstva ne primaju tada , kada to uopće čine kršćani , već prinose žrtvu i uključuju tajinstva tek po zasićenja svakim jestivom , blizu večere . « ( ' Historija Crkve ' , V 0,22 ) Sozomen u svojoj ' Historiji ' ukazujući na kultne razlike među crkvama na različitim podnebljima naznačuje da se subotom ( navečer ) samo u Rimu i Aleksandriji kršćani nisu saborno okupljali u Kristovo Ime ( VII , 19. ) Sokrat naznačuje da su arijani svoje vjerske sastanke obično održavali subotom i nedjeljom ( VI 0,8 ) . Svršetak dana odmora i početak dana uskrsnuća , kršćanin je obilježavao okupljanjem oko oltara , uključivanjem u zajedničke večere i prinošenjem svete žrtve . Sirijsko ' Zaveštanje ' traži da se žrtva » prinosi samo u subotu i nedjelju , iu dan posta . « ( I 0,22 , v . : II 0,28 ) ' Apostolske Ustanove ' traže da se u svaku subotu ( osim predvaskršnju ) i svaku nedjelju čine sabranja radosti ( V 0,20 , v . : II 0,59 ; VII 0,23 ; VIII 0,33 ; Timotej Aleksandrijski , prav . 13 ) .

Tertulijan pak smatra da je subota neobavezna za kršćane ( ' Protiv Markiona ' 0,22 ) ; no petak, kao dan odmora , od Boga nije data samo Židovima , već svim narodima ; Bog traži da se u subotu ni životinje ne koriste za rad . Laodikejski sabor svetkovanje subote vidi kao slijeđenje judejskih običaja , i predaje anatemi one koji je obilježavaju ( prav. 29 ) . Nikefor Ispovednik zabranjuje , bez potrebe i sile , putovanje nedjeljom ( prav. 39 ) . No ako pogledamo ' Djela ' , vidimo da i sam apostol Pavao , poduzima tjedno putovanje ( 20:7-11 ) . Na istiskivanje subote iz kršćanskog kulta uveliko je utjecao car Konstantin veliki ; tako u svom Pismu crkvama on traži da se kršćani distanciraju od svakog zajedničarenja sa hvalisavim i zabludelim Židovima i njihovim svetkovinama ( Sokrat : ' Historija Crkve ' , I 0,9 ) .

Tobožnji kršćanin odbacuje očite židovske običaje ( ne pitajući se mnogo da li oni stoje u svjetlu istine ) , ali ne odbacuje i ne preispituje svoje običaje i svoje predanje ( grč. : h ? Paradosis ) , ne dopušta da zastare njegove zablude . » ... Dominus noster Christus veritatem se , non consuetudinem cognominavit - Krist , Gospodin naš . nazva Sebe ne običajem već Istinom . « ( Tertulijan : De virginibus velandis , 1, 2 ) I Židovi su , da bi opravdali svoje izmišljene običaje , pozivali se na autoritet svojih očeva , predaka , iako oni s njihovim paganštinama nisu imali ništa . I zabluda nosi drevnost ; ne naziva se uzalud Sotona , koji je griješio od početka , Starom Zmijom . Kiprijan Kartaginski znalački zapaža : » ... Antiquitas sine veritatem vetustas erroris est . - Drevnost bez istine jeste starina zablude . « ( ' Poslanice ", 74,9 ) Star ( Palaios ) običaj nije samim tim i istinit običaj .

Dok su rani kršćani gotovo svakodnevno ( ' Dela ' , 2:46) , a obavezno subotom ( predvečer ) i nedjeljom ( izjutra ) okupljali radi slavljenja Hristovog Imena i prouznošenja svete žrtve , umrtvljeno tradicionalističko kršćanstvo poznaje samo hramsko okupljanje za velike blagdane ( Vaskrs i Božić ) . ' Apostolske ustanove ' zahtjevaju zajedničko jutarnje i večernje bogosluženje : » A kada ti , biskupe , poučavaš , onda zapovijedaj i uvjerljivo Sugeriši narodu kako bi marljivo dolazio u bogomolju svaki dan ujutro i navečer , i da ne napušta sabranja . / ... / Svakoga dana zgrćite se ujutro i navečer , pjevajući i moleći se u Gospodnjim zdanjima ... « ( II 0,59 ) ' Didahe ' preporučuje verujućem narodu : » ... Sabirajte se češće zajedno , tražeći ono sto priliči dušama vašim . « ( 16:2 ) Na Sardikijskom saboru ( 343 , g . ne . ) potvrđuje se ranija uredba da ako neki vjernik , boraveći u varoši , ne dođe u bogomolju u tri nedjeljna dana tijekom tri tjedna , mora biti uklonjen od zajednice ( prav . 11 ; slično :

Trulski sabor , prav . 80 ) . Kada su u Jeruzalemu car Konstantin i njegova majka Helena podigli nekoliko velebnih crkava ( na Maslinskoj Gori , Getsimaniji , Sionu ) , svećenstvo , monaštvo i pobožan narod gotovo svakodnevno su u njima i oko njih održavali liturgijske činove i procesije ( Egerija , 27:2 - 9 ) , što je naravno bio pogrešan pristup i prenapregnut zanos , koji je vremenom doveo do zamora učesnika liturgijskih ceremonija i do pražnjenja crkvi . Jednostavna ranohrišćanska liturgija , oltarska služba , vremenom je grubo ugušena glomaznim moleban , panihidu , čitanjima i ceremonijama . Ljudi Crkve , što su manje bili spremni i sposobni da zdravo i trezveno poučavaju narod , to su više uzimali ulogu glumaca , izmišljajući i prihvaćajući razne detalje liturgijskog teatra . Naravno , pretvaranje liturgijskog služenja u dugu i dosadnu pozorišnu predstavu , odbio je mnoge vjernike od oltarskog zajedništva i sučeljavanja .

U ' Apostolskim pravilima ' prijeti se odlucenja onim vjernicima koji dolaze u bogomolju i slušaju čitanja iz ' pisanije ' , a napuštaju sobranje kad nastupi vrijeme zajedničke molitve i svetog prinosa ( prav. 9 ) . Naravno , neverujući narod i ' katehete ' nisu mogli i nisu trebali da uzmu udjela u tajinstvo zrtvoprinosenja . U starini , neverujući , neposvećeni narod ( koji je sa vjernima slušao uvodne propovijedi ) je najprije napuštao hramsko sabranje ; kad bi liturgija dovedena do prinošenja svete žrtve , onda bi i katehete morale napustiti sabranje . Danas , međutim , u tradicionalističkim crkvama ( koje drže samo sjenu od drevne liturgije ) , žrtvenom tajnodejstviju mogu prisustvovati i katehete i iz dokolice prisutan narod , što pokazuje koliko puno je sakramentalni život erodirao i profanisane .

Slizavanje s poganskom vlasti

Početkom IV st. . ne . paganizirani kršćani su se sljubila s Imperijom koja je Kristove udivljenike krvavo progonila i koja je nastala kao demonski projekt : na zlotvorstvu , krvoproliću i pljački . Car Konstantin je dao Crkvi slobodu , ne iz ljubavi prema Načelu Slobode , već zato što je zloduh Imperije uvidio da progonima i torturama ne može uništiti kršćanstvo , i da to treba pokušati izvesti na neki drugi , profinjeniji način . Upravo nešto prije Konstantina Velikog , pod Diokletijanom , Maksimijana i Likinija , kršćani su bili najžešće i najsveobuhvatnije gonjeni ( v. : ' Eusebije : ' Palestinski mučenici ' ) . I poslije Mediolanskog edikta , car Likinija , koji je sudjelovao u proklamiranje vjerske slobode za sve religije , na Istoku je uzeo surovo goniti kršćane ( što pokazuje demonsku neodlučnost kako da se postavi prema kršćanstvu ) , zabranio je čak i da se kršćanima donosi hrana po zatvorima ( Eusebije : ' Historija Crkve ' , X 0,8 ) .

Kad ga je Konstantin vojno nadvladao , još više je u očima mnogih kršćana doživljavan kao " slavni izbavitelj " . Progonima izmoreno hrišćanstvo dopustilo je da ih svojim " dobročinstvom " zavede car Konstantin ( i sve u vezi s njim je proglašeno sacrum ) , gospodar u ratovima i progonima oslabljene Rimske Imperije , koja je i Krista brutalno raspela . Kršćanin , oduševljen i opijen Konstantinovim ' prelaskom ' u kršćanstvo ( koje do pred smrt nije potvrdio krštenjem ) , tada je zaustavljen se pita : Da li Kristovo Kraljevstvo može imati zajedništvo sa zemaljskim kraljevstvima ? ! Da li svjetovni vladar može postati ' hrišćan ' , i ostati potom car ovoga svijeta kojim Nečastivi vlada ? ! Zar to ne predstavlja miješanje Svjetlosti s Tamom , unošenje poganske imperijalne svijesti u Kristovu Svijest ? Zar Konstantinova Imperija u pravnom sustavu i sa prividnim mirom ( pax romana ) nije ostala kao ona Imperija Nerona , Domitijana Maksimijana koja je zatirala kršćane , au moralnom ambijentu čak i gora : razbojništvo , gusarstvo , gramzivost i korumpiranost na svakom koraku , čemu je pogodovala i financijska kriza ... ?

Tu društveno - institucionalnu dekadenciju dobro slika kartaginski episkop Kiprijan u svome dijelu Ad Donatum . Rimski historičar Ammianus Marcellinus ( druga polovica IV st. . Ne . ) U svome dijelu Historiae iznosi : » Rimska imperija , koja je nekada posjedovala velika blaga , svedena je na oskudicu i bijedu od kad su se naši suvereni prepustili nagovoru slabih i koristoljubivih ministra da zlatom kupuju mir od barbara . Državne blagajne su ispražnjene , gradovi uništeni , provincije opustjele . « ( XXIV 0,4 ) . U istoimenom Minukijev spisu hrišćanin Oktavije razotkriva dijaboličku utemeljenost i laži krvavog Rimskog Carstva : » Nije li prijestup ujedinio Rimljane ? Nije li im bijesna okrutnost dala moć ? / ... / Zajedničko djelo Romula i sljedećih vladara i vođa bilo je da susjede prognaju s njihovih polja , da razruše okolne gradove s njihovim hramovima i oltarima , da potlače oplijenjen , da se okrepe na tuđim nesrećama i zlotvorstvima svojim .

Sve ono što Rimljani danas imaju , ono čime vladaju i čime se koriste , sve je to dobitak od bezočnosti , svi njihovi hramovi podignuti su od napljačkane imovine , preko rušenja gradova , pljačkanja / = preuzimanja / bogova i usmrćivanja svećenika . / ... / Rimljani nisu snažni zato što su religiozni , već stoga što su nekažnjeno činili svetogrđa . « ( Pogl. 25 ) Rim je postigao svjetsku moć zahvaljujući ogromnoj demonskoj patronaže i podršci , zahvaljujući ogromnom investicionom preuzimanju dijaboličke energije od strane Države Smrti i njenih kneževa , kojoj su trebali i značili intelektuizirani , gramzivi i amoralni podanici i podmet . - Prihvaćajući rimski ' mir ' i rimskog imperatora kao gospodara ( koji je počeo vladati Crkvom na način kao što je ostvarivao državnu vladavinu ) i zakonodavca , kršćanstvo je načinilo nezamislivo pogubnu izdaju Krista , Velike Stene , umišljavajući da će Njemu ugoditi ukoliko zemaljsko carstvo , Rimsko carstvo podloži sebi ( a za to je , ' naravno ' , Rimska crkva morala steći prvenstvo u Općoj Crkvi ) .

Onaj koji očekuje Kristovo Kraljevstvo na ( novoj ) Zemlji , on to Kraljevstvo treba podiže u sebi ( jer Gospodin ne dolazi samo sa Svojim Kraljevstvom već iu svome Kraljevstvu ) , on ne može održavati i priznavati kao ' Božja ' prolazna ljudska kraljevstva ; onaj ko to čini , on u Bogu ne vidi Nebeskog Kralja , već u zemaljskom monarhu vidi ' Boga ' koga treba slaviti . I ne samo da paganizirani Crkva više nije gradila Kristovo Kraljevstvo na zemlji , već je uzela da se bori protiv onih koji su ukazivali na dolazak Kraljevstva Pravednosti . Zaslijepljena Crkva , dakle , prestala je očekivati Kristov Dolazak u Slavi i obećani Nebeski Grad ( » ... Ovdje nemamo trajnog Grada , nego tražimo budući . « - ' Hebrejima ' , 13:14 ; ' Otkrivenje ' 0,21 ) , već je predstavila sebi da je imperija rimskog Kesara postalo Civita Christianorum , da je ' kršćanski ' autokrator predstavnik Nebeskog Kraljevstva na Zemlji , koji će sve narode i jezike ujediniti u jedno , Kristovo Kraljevstvo . Aurelije Augustin tako u svome dijelu De Civitate Dei uzdiže Rim ( koji su 410. g. . Ne . Zauzeli Goti pod Alarik ) kao kršćanski Sion .

Tako su zabludjeli kršćani postali poput židovskih prvosvećenika koji su , ogorčeni mržnjom prema Isusu , kralju duhovnog Izraela , uzvikivali pred rimskim namjesnikom : » ... Non habemus regem nisi Caesar - Mi nemamo kralja sem Kesara . « ( ' Jovan ' , 19:15 ) - i ne samo da je se otuđena Crkva sljubila sa svjetovnim vlastima , već je svjetovne vlasti na razne načine ( diplomatski , Suave , pa i kroz epistolarni - spisateljska umijeća ) potom podsticala na obračunavanje sa onima koje je obilježila kao ' raskolnike ' i ' heretike ' . Paganizirani i vlastoljubivi " Crkva " je se radije mačem ili prećutavanjem obračunavala sa ' Heres ' , au manjoj mjeri bogoslovskom debatom , što pokazuje njenu netolerantnost i rigidnost . Tako još Jeronim Stridonski ukazuje za Maksima Filosofa , koji je u Konstantinopolu bio posvećen u čin episkopa : » Napisao je poznato djelo ' O vjeri ' protiv arijana i predao ga u Mediolanum imperatoru Gratijanu . « ( Pogl. 127 ) Mnoge kršćanske apologete svoje apologije kršćanstva uručuju rimskim vladarima , ne samo da bi zaustavili bezobzirna gonjenja kršćana , već i da bi pridobili , uglavnom okrnuti , rimske imperatore .

Tako za Hilarija , biskupa Poitiersa u Akvitaniji , autora spisâ protiv mnogih osoba , Jeronim ukazuje : » neveliku knjigu , upućenu konstantom , poklonio je imperatoru u vrijeme njegovog boravka u Konstantinopolu . Još jednu knjigu - ' O konstantom ' , napisao je poslije smrti imperatora . « ( ' O znamenitim muževima ' , pogl . 100 ) Knjigu protiv arijanstva privrženog imperatora Konstantija napisao je i Lucifer Karalitanski ( ibid. , pogl . 95 ) - Čak i život verujućeg naroda koji nije mogla zadovoljavajuće urediti omamljena Crkva je htjela regulirati preko carskih zakona . Tako 115. pravilo iz ' Zbornika pravila Afričke crkve ' ( 11. Kartaginski sabor iz 407. g. . ne . ) traži da carski zakon zabrani drugi brak kršćanima , a 120. pravilo da carevi poduzmu sve što nađu da je korisno protiv zabluda raskolnika donatista i sujevernih Helena . ( Inače , Donata , episkopa bagajskog , osudio je na smrt Makarije , činovnik cara Konstantina , po istrazi koju je pokrenuo kartaginski episkop Grat na saboru u Sardikiji ) Antiohijski sabor određuje da ako svrgnuti svećenik istraje u svom uzmućivanju Crkve , bude ukroćen pomoću vanjske , državne vlasti ( prav. 5 ) . Afričko 117. pravilo određuje da bude lišen svećeničke časti svaki dostojanstvenik koji od cara bude tražio da se njegovo pitanje razmatra na svjetovnom sudu , dok se dopušta urgiranje kod cara da sud episkopom razmatra njegov predmet . Još je apostol Pavao zamjerao braći koja su svoje sporove i razmirice umjesto pred duhovne vlasti Crkve netrpeljivo iznosili pred svjetovne vlasti : » Smije li tko od vas , kad ima spor s drugim , da ide na sud pred nepravedne , a ne pred svete ? / ... / Među vama nema ni jednog mudrog koji bi mogao da presudi među svojom braćom ? Nego se brat parniči s bratom , i to pred nevjernima . « ( ' Korinćanima ' . I , 6:1.5-6 ) Suđenje kršćana pred svjetovnim vlastima ukazuje i na nedostatak povjerenja u pravednost Crkve i na vezanost za autoritet svjetovne sudske vlasti .

Po redaktoru ' Djela apostolskih ' navodno i sam apostol Pavao pred sudom namjesnika Festa ulaže priziv caru , i traži da carski sud razmotri njegov slučaj i optužbe od strane judejskih starješina i prvosvećenika ( 25:11.21.25 , 26:32 ) . Vaseljenski Halkedonski sabor traži od klerika , kada ima sukob i raspravu s drugim klerika , u rješavanju i izlaganju problema ne zaobilazi svoga episkopa , ne obraća se svjetovnim sudovima . A kada klerik ima raspravu sa svojim ili drugim episkopom , treba svoj predmet otvoriti pred ( višim ) eparhijskim sudom ; a ako klerik ima sukob s eparhijskim metropolitom , onda treba svoj predmet i svoju žalbu izložiti eksarhu velike oblasti ( dijeceze ) ili katedri carskoga grada - Konstantinopola ( prav. 8 ) . Ovdje se vidi da podjela crkvenih poslova slijedi građansku i državnu teritorijalno - administrativnu podjelu , što i eksplicitno traži Halkedonski sabor ( prav. 17 ) i Trulski sabor govoreći o novim gradovima , osnovanim carskom vlašću ( prav. 38 ) Oko vlasti nad seoskim parikijama često su izbijali sukobi i razmimolaženje kod episkopske eparhijske vlasti ( Halkedonski sabor , prav . 17 ) . - I dan danas , zabludjeli kršćanin sudjeluje u izborima svojih svjetovnih vladara , gleda u njima svoje ' spasitelje ' , ne znajući da za zlo koje dođe od tih vladara , moćnika kojima je i on dao glas , i sam nosi dio sankcionog udjela . - Da bi opravdao svoje vezivanje i poklonjenje svjetovnim vladarima tobožnji kršćanin je izmislio i razvio doktrinu o zemaljskim vlastima kao Božijim namjesnicima , vikar .

U jednoj od svojih poslanica ( 17. ) imperator Julijan iznosi za sebe : » Bog me je smjestio na tako visoki položaj . Njegovo Proviđenje će me štititi i podržavati . « - Svaka vlast na Zemlji se pojavljuje kao izraz Božijeg svrhovitog dopuštenja , ali svaka vlast nije izraz Božijeg blagovoljenje , volje ; Bog mnogo toga Svojim Duhom održava , pa i demone , ali On sva bića ne podržava , ne ispunjuje moćno Svojom Silom , Svojom Pleroma . Od poštovanja Duha Sile i duhovnih vlasti kršćanstvo je se okrenulo poštovanju i uzdizanju svjetovnih vlasti . No Riječ kaže da Boga treba više slušati nego ljude ( ' Dela ' , 5:29) . Čovjek koji Boga ne stavlja na prvo mjesto , on i izvrće i sakriva Njegovu riječ , samo da bi opravdao svoje pokloništva onome što je ljudsko i sotonsko . Svoje duhovno dostojanstvo čovjek pokazuje i potvrđuje klanjajući se pokorno Bogu svojim životom , a ne ropski i kukavički gmižući pred onima koje su iskovali i uzdigli Laž i Zlo .


O državnim vlastima

Umjesto da žive izvan svijeta iu Kristu ( kako bi i On kroz njih mogao živjeti ) , tobožnji kršćanin je utopljen u gorko i kovitlave more ovoga propadajućeg svijeta . U svojoj ' Poslanici monahujućima ' Serapion Tmuetski egipatskim podvižnicima ukazuje na neke prednosti života daleko od svijeta , života u pustinji : » U gradovima se sastaju / gradski / savjeti i rješavaju / sljedeća / društvena pitanja : Tko će da napuni želudac glumaca , pjevača i svirača ? Ko će potrošiti / svoje / bogastvo na nedolične i besmislene / kazališne / predstave ? Vi se , pak , blagodareći Gospodinu , izbaviste od takvih briga . Društvenim ili državnim službama vi ne podliježete . Ruka poreznika neće zakucati na vaša vrata radi naplate poreza . Ako se što dogodi , nitko vas neće privesti u Pretoriju . Po lažnoj dostavi neće vas baciti u tamnicu i neće vam nitko noge u lance staviti zbog klevete da ste , tobože , odbili izvršiti / svoje / društvene obveze . Ruke vaše nitko vam neće okovati zbog ovog ili onog / zlosrećnog / preokreta / sudbine / . Vi ne znate za vojničko otimanje / od drugih / , niti za nečovječno komedijaško činovništvo . Vi se , također , ne odajete / za strašću / trgovačkim poslovima da biste , dajući lažne zakletve , umnožili svoje bogastvo , znajući da je bolje malo u pravednika , nego bogastvo mnogih bezbožnika . Vas ne podižu od sna i postelje zelenaši da bi / od vas / naplatili prispeli dug .

Vas ne dovode pred vladara po / lažnoj / pismenoj dostavi . Vi ne cvilite skoljeni mnoštvom lihvara i ne strahujete da će more , u iznenadnoj buri , potopiti tovare / vaših lađa / i da ćete vi , bogati , odjednom postati siromašni . « ( Pogl. 7 - prijevod : Matej Arsenijević ) Prema državi ovoga svijeta kršćanin ne treba imati nikakve obveze , niti bilo šta od nje zahtijevati osobno za sebe . Apostol Pavao vjerne upozorava : » Zar ne znate da ste sluge onoga kome se pokoravate , kome se u pokornosti kao sluge predajete : ili grijeha za smrt , ili poslušnosti za pravednost ? « ( ' Rimljanima ' , 6:16) Ako je Đavo gospodar ovoga svijeta ( ' Jovan ' , 12:31 , 14:30 , 16:11) , zar se ' kršćanin ' koji se slijepo pokorava državi ovoga svijeta i njenim lastoljubivim uglednicima , samim tim ne pokorava i Krvniku ljudskom , zar ne postaje dijete Stare zmije ? ! Pozivajući se na uredničkim umetke u Pavlovoj ' Poslanici Rimljanima ' ( 12:1-7 ) i ' Prvoj Petrovoj Poslanici ' ( 2:13-3:7 ) , paganizirani crkva je izmislila i promovirala doktrinu o pokoravanju svjetovnim vlastima io tome da svjetovne vlasti navodno vladaju po Božjoj volji .

Bog , s određenom svrhom dopušta svjetovne vlasti , međutim nijedna bezbožnička svjetovna vlast ne pojavljuje se po Njegovom blagovoljenju , jer Bog nije izvor Zla . Kršćanin se treba i smije pokoravati samo Bogu i duhovnim vlastima ( ' Hebrejima ' , 13:17) , ne Đavolu i svjetovnim vlastima , jer kad je demonsko bilo puno snage oduvijek je krvnički preko svjetovnih vlasti progonilo istinskog kršćanina , tjeralo ga da mu se podredi i proslavi ga kao ' Boga ' . Apostol Jakov ukazuje i poziva vjerne : » Podložite se dakle Bogu , a usprotivite se Vragu , i pobjeći će od vas . « ( ' Jakov ' , 4:7 ) Protivljenje Bogu , znači i protivljenje državi smrti ( ' Hebrejima ' 0,2 : 14 ) , ono uključuje i protivljenje svjetovnoj državi čije slavoljubive vladare vode i nadahnjuju zlodusi iz Podnebesa . Protiviti se svjetovnoj državi ne znači da trebamo bez ozbiljne i duhovne svrhe podizati nemire i oružane buntove protiv svjetovnih vlasti ; kršćanin ne treba da se bori za poluge svjetovne moći , jer na taj način samo omogućuje Zlu da se duže zavodnički održi na zemlji .


O monaštvu

Sljubljivanje velikog dijela klera s Imperijom povuklo je reakcije - polarizirajući revolt u Crkvi ; dok su jedni pohrlili u svijet i njegov raskoš , monaštvo je se uglavnom još dublje povuklo u pustinje i izolaciju , predajući se često ekstremno iscrpljujućoj askezi . Pojava takvog pustinjački - otšelničkog monaštva i kultnog redovništva ( a rimski crkveni redovi bili su donekle kopije starorimskih sveštenih kolegija : pontifika , kvindekimvira augura , auspika , aurelija , augustalca , salijevaca , ... ) ukazivalo je , pored bujanja hereza i raskola , na duboku degradaciju Crkve , koja nije htjela živjeti izvan svijeta , već u svijetu i za svijet . U kasnom Srednjem vijeku rasklimana Rimska crkva je dobila sijaset monaških redova , od kojih su se mnogi izdržavali od prosjačenja , umjesto da duhovan život dopunjuju zanatskom djelatnošću od koje se mogu izdržavati , bez da budu na teret drugome : » Jedni se raduju što nose ime franjevaca , a među njima su koletanci , mala braća , najmanja braća , bulisti ; drugi su benediktinci , bernardinci , brigitinci , avgustinci , vilhelmiti i jakobiti , kao da je premalo samo ime kršćanin . « ( Erazmo Roterdamski : Stultitiae laus 54 - prevod : Darinka Nevenić - Grabovac ) - Istovremeno posvetovljena

Crkva je podčinjavao sebi monahe i Kalogeros ( ' dobre starce ' ) , bilo da su oni živjeli pustinjački ili kenobijski ( u manastiru , kampu ili lavri ; treba znati da su pojedini monastiri s tisućama monaha u sebi zapravo bili posebni gradovi , posebne pomesne crkve , koje su imale pravo na svoje svećenstvo ) , ne dopuštajući da se čuje i uvaži njihov glas trezvenosti , koji je pozivao na siromaštvo , uzdržavanje , podvižništvo i jednostavan život . Tako Četvrti vaseljenski sabor određuje da monastiri i monasi budu izravno potčinjeni gradskom episkopu : » ... Pošto se neki služe monaštvom samo radi izgovora i dovode u zabunu crkvena i građanska dijela , bezobzirno obilazeći gradove , pa čak i sami žele ustrojavaju Monastiru , ustanovljeno je da nitko i nigdje ne može podizati monastir ili molitveni dom / = hram / bez odobrenja episkopa dotičnog grada . Monasi svakoga grada i svakoga mjesta neka budu potčinjeni episkopu . / ... / Neka uvijek ostaju u onom mjestu gdje su se odrekli svijeta .

Neka se redovnici ne miješaju i ne sudjeluju u crkvenim ili svjetovnim djelima , zapuštajući svoje Monastiru , osim u slučaju da im to , po neophodnoj potrebi , bude odobreno od strane episkopa . « ( Prav. 4 ; cp . : Pravilo 8 ) - Da su se iu krajem IV stoleća ( 384. g. . ne . ) ipak mogli naći svećenici i među monasima , potvrđuje Egerija , govoreći o svome obilasku Harana : » Tamo sam vidjela / Protogen / episkopa toga grada , pravog sveca , Božijeg čovjeka , redovnika i isposnika koji nam je pokazao sva mjesta koja smo željeli vidjeti . » ( Peregrinatio ad Loca Sancta 0,51 , 2 - prijevod : Dragoljub Stojanović ) « Monasima se kasnije polako onemogućava da budu jereji , da , služeći u monastiru imaju sveštene činove , odnosno da svećenici koji prihvate monaški život zadrže svoj sakralni čin . Tako se u 2. pravilu Konstantinopoljskog sabora koji je bio u Hramu Svete Sofije ( 879. - 880. g . ne . ) , određuje : » ...

Ako neki episkop ili neko drugi iz arhijerejskog dostojanstva , poželi prijeći u monaški život , i sebe preda pokajništvu , takav sebi više ne može prisvaja arhijerejsko dostojanstvo , jer zavjeti monaštva sadrže dužnost poslušnosti i učeništva , a ne učiteljstva ili starješinstva , i dotični obećavaju ne da će oni biti pastiri drugih , nego da će sami slušati pastire . « ( prav. 2 ) Tako su vlastoljubivi i grabežljivi klerici podređivali sebi upućenije i trezvenije monaštvo . ' Pravila ' Nikefora Ispovednika hegumenu - svećeniku dopuštaju da u svome monastiru može proizvoditi samo niže svećenstvo : čitače i hipođakone ( prav. 6 ) - U kasnom Srednjem vijeku , što nam dobro slika Bokačov ' Dekameron ' ( 1352-3 . G . Ne . ) , - koga je masovno spaljivao kasnije na lomaču predat crkvenjački fanatik Savonarola - zapadno monaštvo je , kao i papinstvo , upalo u duboku moralnu degradaciju i razuzdan život , koje je brzo pratila zaslužena kazna : pošast i aveti kuge i sifilisa . Od Rimske crkve progonjeni redovnik Petri Abelardo ukazuje za opatiju u Saint - Denisu : » Ta moja opatija u koju sam ušao , živjela je odveć svjetovnim i vrlo raskalašenim životom . Sam njezin opat , koliko je bio iznad ostalih po svojem višem položaju , toliko bijaše goreg života i poznatiji po zlu glasi . « ( ' Pismo Prvo ili Povest nevolja ' , pogl . 8 - prema prijevodu Veljka Gortana )



O bezbožnim zabavama

Svojim bezakoničkim i nemarnim življenjem posvetovljen kršćanin daje snage državi Smrti da jača i da se održava , da zavodi i odvodi u propast mnoge ljude . Još je Jovan Zlatosti govorio o kršćanima zarobljenim u pogubne svjetovne zabave , koji posjećuju stadione i konjske utrke , koji širokim putu idu u Propast : » ... Kao da su zarobljeni Đavoljim mrežama , provode tamo čitave dane , predavajući se satanskom gledalištu , daju sebe na sramotu i Židovima , i poganima , i svima koji hoće da ismiju naše / učenje / ; tko , pa makar bio i sasvim kamen i bezosjećajan , može to podnijeti bez patnje , a ne mi , koji se staramo da pokažemo otackim o vama svima brigu ? Nas rastužuje ne samo to što oni koji tako postupaju navlače na sebe najtežu osudu . / ... / Kakvu kaznu ne zaslužuje to što vjernik koji sudjeluje ovdje u molitvama , i strašnim tajanstvima , i duhovnom učenju , poslije ovdašnjeg sveštenodejstva odlazi i sjeda na satanski stadion zajedno s nevjernima , - šta sa bludeći u mraku beščašća čini ozareni svjetlošću Sunca pravednosti ;

Kako mi onda , reci mi , možemo zagraditi usta poganima i Židovima ? Kako ćemo stati i uvjeriti ih da se obrate ka BLAGOCESCU , kada oni vide da se oni koji pripadaju našoj zajednici miješaju s njima na tim pogibeljnim i svakojake mrskosti ispunjenim predstavama ? I radi čega , kaži mi , ti , koji si bio ovdje , i očistio um , i nastrojio dušu bodrovanje i skrušenje , odlaziš tamo i ponovno se skrnaviš ? / ... / Bježite , govorim vam , i razglašavaju na sva usta , od sotonskih kazališta i štetnog posjećivanja konjskih igrališta . « ( ' Govora ' , VII, 1,5 - prijevod : Igor Miković ) I Trulski sabor kanonski osuđuje odlazak svećenstva i monaštva ( ali ne i laika ) na konjske utrke i kazališne igre , kao i uzimanje udjela u svadbarskim raskalašenost ( prav. 24 ) - u II stoljeću , progonjena Crkva još uvijek nije hrlila u vrevu izopačenih i pogubnih svjetovnih zadovoljstvava .

Zbog toga rimski mnogobožac Kekilije prebacuje hrišćanima II stoleća : » ... Strana su vam čak / i / blagoprijatna zadovoljstva , ne posjećujete pozorišta , ne prisustvujete našim svetkovinama , ne sudjelujete na zajedničkim gozbama , gnušate se sveštenih igara , žrtvenih jela i vina . « ( ' Oktavije ' 0,12 pogl . ) - Oktavije razotkriva licemjerje rimskih mnogobožaca , koji su se u gladijatorskim arenama vizualno naslađivali užasnim čovekoubistvima , a potom prolijevali suze promatrajući prividna ubojstva po kazalištima (Ibid. , pogl . 37 ) - Čak i jedan mnogobožački prvosvećenik i rimski imperator - Flavije Julijan , koji nije vjerovao da se narod može odvratiti od raskalašene zabave ( koju nije dopuštao na svome dvoru ) , pišući svom visokom svećeniku pokušava bar svoje svećenstvo da odvrati od nedolične zabave : » Neka nipošto nitko od svećenika ne prisustvuje današnjim kazališnim predstavama , i neka ne dovodi glumce u kuću , jer to mu nimalo ne priliči . / ... / Zahtijevam da se svećenici klone raskalašnosti koja vlada u kazalištima i da je prepuste narodu . « ( 304 BC ) - ' Apostolsko predanje ' glumcima i akterima i gladijatorskoj areni onemogućava katehizaciju , time i krštenje ( prg. 16 ) . Pozorišta ( karnevali i maskenbali ) su pogubno djelovala na ljudski um jer su odvraćala pozornost od stvarnosti , jer su poticala na raskalašenost i skandalozno ponašanje , slavila izopačenosti razne vrste , uzdizala izmišljene bogove , njihove preljube i njihove sukobe , veličali mitove i basne .

Trulski sabor kršćanima zabranjuje da stavljaju komične , tragične ili satirične maske ( prav. 62 ) , u potpunosti im zabranjuje komedijaštvo i predstave sa zvijerima ( naprimer medvjedom ) , a onima koji se tome prepuštaju prijeti im odlucenja ( prav. 51 i 61 ) ; također zabranjuje da se sedam dana od Vaskrsa održavaju konjske utrke i narodne igre ( prav. 66 ) , što je sve ukazivalo da je i tada bar donekle sačuvana crkvena svijest o nekim trajnim vrijednostima , o pogubnim i nedoličnim zabavama . I današnji , dijaboličkim presijavanje zaslijepljeni kršćanin , posjetitelj je izopačenih profesionalnih sportskih nadmetanja ( u kojima slavoljublje , brutalnost i mamon paradiraju , u kojima se veliča truležno ljudsko tijelo koje na svijet dolazi " između izmeta i mokraće " - Augustin ) , poklonik je nakaradnih , dekadentnih , avetinjskih i degradiranih umjetnosti ( slikarstva i kiparstva , filma i kazališta , baleta , arhitekture , književnosti , modnog dizajna , ... ) koje najčešće odražavaju kaos koji vlada u duši i životu njihovih nositelja . Zahvaljujući njemu se uzdižu , bogate i stiču zavodničku moć zavedene i častoljubiv medijske i sportske zvijezde , koje hoće samo da naprave ime u svijetu , kako bi povećala svoja bogastva i svoje moći .

Duhovno mrtvi kršćanin se klanja duhovno mrtvim idolima , onima koji nimalo ne vide i ne čuju Svjetlost Istine , koji su nepokretni za Put Života . Može li se istovremeno služiti i Svijetlu i Tami ? Lažni i mlaki kršćanin misli da može , jer on je Zlo proglasio za Dobro , i Dobro vidi kao Zlo i Slabost . - Svoju dušu i mozak čovjek ne treba da puni i prepunjuje nepotrebnim i banalnim podacima , jer to onemogućava da čista Božja riječ kroz njega potekne . Eminentni stoički mislilac Seneka govori tako o nakaradnosti grafomanije kroz jedan književni primjer : » gramaticara Didim je napisao četiri tisuće knjiga ; ja bih stvarno žalio onoga koji bi toliko suvišnih knjiga pročitao . U tim knjigama se istražuje gdje je bila Homerova domovina ; u njima se raspravlja o pravoj Enejinoj majci ; dalje : je Anakreon bio više odan pohotljivosti ili trezvenosti , pa o tome da li je Sapfo bila javna žena , što bi čovjek trebao zaboravi i kad bi znao ... « ( ' Pisma prijatelju Lukiliju ' , ep . 8



O hramovima

Raslabljeni kršćani , osokoljeni Konstantinovom kvazikonverzijom , ne samo da su počeli rušiti mnogobožačke hramove i lugove ( pa i one koji su bili posvećeni ranijim Kristovim utelovljenjima ) , već su na njihovo mjesto podizali svoja svetišta koja su nazivali ' crkvama ' ( iako je kod kršćana ' ' crkva ' - h ? ekkl ? sía , ponajprije naziv za saborno zajedništvo onih koji su postali svijet Božji hram ) , što je , i sa duhovne strane gledano , bio vrlo nakaradan pristup . ( Sa ekspanzijom Otomanske Imperije Muhamedovi poklonicu su pak često na mjestima srušenih kršćanskih bogomolja podizali svoje , ili su već postojeće pretvarali u džamije . ) Kada su u vrijeme imperatora Valenta Makarije egipatski i Makarije Aleksandrijski bili prognani na neki otok , zadobivši za kršćansku vjeru tamošnje žitelje i žreca , njihov hram su preveli u kršćansku bogomolju u kojoj su krštavali ljude ( Sokrat : ' Historija Crkve ' , IV 0,24 fin . ) .

Kada je imperator Julijan srušio hrišćansku bogomolju podignutu u krugu Apolonovog svetišta u Dafni , tobožnji kršćani su zapalili Apolonov hram , okrenuvši Imperatora silno protiv sebe ( Flavije Julijan : ' Bradomrzac ' 0,361 BC ) . Institucionalizovanom i netolerantnom kršćaninu , koji je prestao sebe da ispituje i popravlja , smetalo je da vidi pred sobom poganski kult , da ne bi sebi priznao da je i njegov otuđen kult gotovo isti takav . Ono je počelo graditi raskošne hramove sa zadivljujućim ikonostasima i vitrajima koji su svojim blještavilom trebali zasjene mnogobožačke , i time pokazati superiornost kulta koji zastupaju . Kada je car Justinijan završio ( 532. do 537. ) u Konstantinopolu grandioznu crkvu posvećenu Svetoj Mudrosti - Sveta Sofija , na osvećenju hrama osjećao je se većim i od Solomona koji je podigao Jeruzalemski Hram : » Solomone , nadmašio sam te ! «

O sakramentima

ponedjeljak , 10.03.2014.


Drevni sakramenti , kojima je opšteno sa Krist - Božijim Duhom , traženo i potvrđivano jedinstvo s Unutarnjim , Tajnovidim Životom , ni kod protestanskog ni kod tradicionalističkog kršćanstva ne stoji na liniji apostolstvo . To se najrječitije vidi kod tajinske ustanove zajedničarskog pričešća , žrtvenog općenja ( participiranja ) , zahvalničkog priopštenja ( grč. : h ? KoinMnía ; lat. . : Communio ) . Dok su jedni u sakramentalnom prinošenju kruha i presječenog vina vidjeli samo simbol , duhovno jedenje , drugi ( tradicionalističke crkve ) su govorili o suštinskom i supstancijalnom pretvaranju predloženih darova : » Kao što se jedenjem kruha prirodno pretvara u tijelo onoga koji jede , a vino i voda se prirodno pretvaraju u krv onoga koji pije , te time ne nastaje neko drugo tijelo osim njegovog ranijeg tijela , tako se i kruh predloženja , i vino i voda prizivanjem i silaskom Duha Svetoga pretvaraju u tijelo i krv Kristovu , i nisu dva tijela , nego jedno isto . « ( Jovan Damaskin : ' Točno izloženje pravoslavne vjere ' , pogl.86 ) - Dok je u starini prisustvo na liturgiji obavezno podrazumijevalo i prinošenje svete žrtve i pričešćivanje , tajinsko sudjelovanje u životu mističnog Kristova Tijela , danas je pričest ostavljena samo za velike crkvene blagdane .

Kapadočanin Basilije Veliki u svome pismu Patrikijevoj ženi Cezareji ukazuje da se kod njih pričest obavlja četiri puta u toku tjedna : u nedjelju , srijedu , petak i subotu . Teodor Studit ( 759. - 826. g . Ne . ) , Suočen s drastičnom redukcijom pričesničkog života od strane crkvenog laosa , određuje da redovnik ili laik koji je pod epitimije , i po svojoj nemarnosti 40 dana ne pristupi pričešću , odlučuje se od Crkve na godinu dana ( prav. 62 ) . Sabirajući se u subotom navečer stari kršćani su u Duhu organizovali Gospodnje večere , agape ( kojima je nekad nadodavane i euharistija ) , dok su na Nedelji jutarnjim sabranje , u spomen Hristovog Stradanja i Vaskrsenja , ostvarivali samo euharistioni prinos , žrtvu pričesnicu : » A u nedjelju gospodnju , sabravši se zajedno , lomite kruh i vršite euharistiju , ispovijedajući prethodno grijehe svoje , da bi žrtva vaša bila čista .

Svaki pak onaj koji ima spor s drugom svojim neka ne dolazi na sabranje s vama , dokle se ne izmire , da se / time / ne uprlja žrtva vaša . Jer je to ona / žrtva / za koju je Gospod rekao : " U svakom mjestu i vremenu prinosićete Mi žrtvu čistu , jer Ja sam Kralj Veliki / ... / i Ime je Moje čudesno medu narodima " . « ( ' Didahe ' 0,14 :1 -3 ) Svetim darovima je bilo potrebno pristupiti sa čistim mislima , čistim srcem ( 10:6 ; ' Apostolske Ustanove ' , VIII, 26,6 ) . U ' Historiji egipatskih monaha ' ukazuje se za presbitera Evlogije koji je mogao prozorljiv čitati misli svakog redovnika koji bi pristupao svetome tajinstvo : » Često se dešavalo da neke monahe , koji su htjeli pristupiti žrtveniku , on zaustavi govoreći im : " Kako se vi usuđujete pristupiti svetim tajinstvo , kada imate rđave misli " ? « ( Pogl. 16 ) u starini , svetim darovima davanim sa žrtvenika prilazilo je se s rukama prekriženim na grudima , a Kristovo tijelo je primano u dlan desne ruke krstoobrazno položen ( u visini srca , središnjeg centra svijesti gdje se Kristova Snaga najače osjeća - Eusebije : ' Historija Crkve ' , VIII 0,7 ; cp . : Adra Viraf Nameh , 2:9 ; v . : 1:20 ) nadlanicom u dlan lijeve ruke ( Trulski sabor , prav . 101 ) .

Kasnije su pojedini bogatiji vjernici smatrali da će dostojanstvenije primiti euharistiono Kristovo tijelo , ako komadić kruha prime u posudu od plemenitog metala , čime su prednost davali , ne Bogu Stvoritelju , već ljudskoj tvorevini . Iako je Gospod Ljubavi i Premudrosti na posljednjoj pashalnoj večeri pokazao i zapovjedio pričest kako preobraženim beskvasnim kruhom ( grč. : ázymos = ' beskvasni ' kruh ) tako i preobraženim vinom presečenim s vodom ( v. : Tertulijan : ' O idolatriji ' , pogl . 7 ; ' O vencu ' , pogl . 3 ) , tradicionalističke žrtve su reducirale i banalizovali moduse pričesti verujućeg naroda : Rimska crkva ( koja je poništila , zarad rimske mise , sve druge zapadne liturgije ) izbacila je pričest pastve pomiješanim vinom , a uvela samo pričest malim lepinjama ( grč. : pastilion , sin . ) ; ideja svetog prinosa nije da se dijele lepinje , već da se jedan kruh razdijeli na komadiće , čime se pokazuje jedinstvo naroda u Duhu Preobraženja , Duhu Krista Spasitelja koji je Svoje Tijelo žrtveno razdao za sve nas . Bizantijski obredi , sveštenstvu uz oltar ( gdje je ženama i laicima bio zabranjen pristup a dopušten svjetovnim velikašima kada nose darove : Trulski sabor , prav . 69 ) omogućuje da se pričesti pod oba vida : i ( kvasnim ) kruhom i pomiješanim vinom , dok se narodu , nakon

Trulskog sabora , iz putira s vinom u koje je nadrobljeno kruh , žličicom ( ' kliještima ' , grč . : H ? Labis ) , od strane episkopa , daje ta mješavina . ( U ' Evanđelju Savršenog Života ' vidimo da Isus pri zrtvoprinosenja jedan komadić kruha ispušta u kalež s presečenim vinom , ali on ne pravi masivan drob od vina i kruha . ) Dakle , za bizantijske obrede , možemo aproksimativno gledano reći da oni pastvi omogućuju pričešćivanje samo vinom ( iz putira ) . Trulski sabor ukazuje na još jednu žrtvenu devijaciju : dešavalo je se da grožđe , koje su vjernici donosili kao prvine ( nekada korištene i za večere ljubavi ) , sveštenoslužitelji miješali sa beskrvnom žrtvom , i potom to dijelili narodu ( prav. 28 ) . Bizantijski žrtveni obred ( u V stoljeću ) pretrpio je još jednu izrazitu nakaradnost : uvedeno je da se u već osvećene darove ( u kalež razdrobljen kruh ) dodaje neosvećenim topla voda ( grč. : h ? Žesta ? = ' Toplina ' ) . Na podneblju Armenije s pravom je zadržano pričešćivanje beskvasnim kruhom i odbačeno dodavanje vruće vode vinu , no uvedene su druge sakramentalno zablude : crno vino nije miješano s vodom ( cp. : ' Jovan ' , 19:34) , a negdje je u oltaru zgotovljeno meso delene svećenicima ;

Trulski sabor konformistički određuje da se takvi nakaradni prinosi mogu obavljati samo izvan hramova ( prav. 99 ) . Na tom Saboru se osuđuje i vršenje prinosa na vodi ( kao što su činili hidroparastati ) ili na vodom nepresečenom vinu ( prav. 32 ) . ( Svi drevni narodi , osim Skita i Tračana , vino su i inače koristili presječeno s vodom . Obično je mješavina pravljena od 2/5 vina i 3/5 vode . Poeta i plemić Alkaios iz Mytilene na Lesbos ( VII st. . Se . ) Spominje miješanje trećine vina i 2/3 vode . Lirički poeta AnakreMn , 559. - 478. g . se . ) , rodom iz teos , spominje miješanje vina i duplo veće količine vode . ) Vino pomiješano s vodom , ako je nakon epikleze istinski preobraženo u Kristovu krv , dakako nije moglo imati opojni znak ; istinski kršćani , u bilo kojoj prilici , nisu koristili čisto vino . Kao neodvojivi dio anafore bila je anamneza ( grč. : h ? Anamnesis = ' sjećanje ' , ' uspomena ' ) i epikleza ( molitveno prizivanje Duha Svetog da preobrazi predložene žrtvene darove ) , a epiklezi je slijedilo zahvalnosti ( grč. : h ? Eycharistía = ' zahvalnost ' ) . U svojoj 81. Besedi Jovan Zlatosti ukazuje za čin epikleze : » Podignuvši ruke k nebu , svećenik priziva Duha Svetoga da dođe i da se dotakne žrtve . « Naravno , bez prizivanja Duha , i bez Njegovog spuštanja , ni predloženi žrtveni darovi nisu mogli biti preobraženi ( grč. : h ? metabol ? = ' promjena ' , ' prijelaz ' ) u proslavljeno Jagnjetovo tijelo i krv .

U Rimskoj crkvi ( u vrijeme Gregorija I , 590. - 604. g . Ne . ) , Začudo , izbačeno je molitveno prizivanje Duha Preobraženja , što potpuno ruši smisao beskrvnog zrtvoprinosenja . - Sakramentalno Kristovo tijelo je , onima koji nisu bili prisutni na zrtvoprinosenja , nošeno njihovim kućama ( Tertulijan : Ad uxorem , II 0,5 ; Kiprijan : De lapsis , pogl . 26 ; ' Jovan Mosh ' : Noes Paradeisos , pogl . 29 i 30 ) , što je praksa koja ne stoji na liturgijskoj liniji Kristove crkve , pogotovo ako se radi o zdravom vjerniku ; negdje je euharistioni kruh odnošeni čak i za mrtve , koji dakako ne mogu jesti ( Trulski sabor , prav . 83 ) - Egipatska sekta fibionita u iskrivljavanju euharistione žrtve otišla je najdalje , dodirnula je samo dno pakla . Fibioniti su jeli meso od svih životinja , vjerujući da tako sveprisutno ' zarobljeno ' Svjetlo vraćaju Nebu i otkupljuju sebe . Pošto bi se na svojim sastancima prezasitio i nadražili jako začinjenom hranom , mesom i vinom , prepuštali bi se orgijanju i razvratničkom spajanju . Svoje spolne izlučevine , sjeme i menstrualnu krv su ' prinosili ' Gospodinu i potom tu sramotu jeli i pili ( Epifanije : ' Panarion ' , haer . 26,11 ) .

Takvi ' sakramenti ' dakako nisu vodili jedinstvu s Kristom , već sa Đavolom i Paklom . I Nikolaita su smatrali da će se rasipanjem sjemene snage ( koja sadrži božanske Energije ) prije približiti Bogu : » Silu Prunikosa / t ? S Proyníkoy t ? N dýnamin / sabiramo iz tijela preko izljeva sjemena / gon ? S / i menstrualne krvi / katam ? nimna / . « (Ibid. , haer . 25,3 ) - Ako su takozvani gnostici i takozvani kršćani euharistino tajnodejstvije , koje je u vrlo očitoj formi ustanovljeno , mogli tako deformiranje i ismiju , šta tek onda reći za njihov odnos i obzir prema ostalim tajinstvo ? ! - Ljudi lutajuće Crkve , ne samo da su izbacili neke od Krista ustanovljene sakramente , već su i dodali jedan : sakrament ispovijedanja grijeha svećeniku . Ispovest , bilo da se obavlja u tajnosti ili javno , ni po čemu nije Kristovo tajinstvo , već je to samo jedna od karika u lancu pokore , lancu koji počinje s prepoznavanjem svojih grijeha .



O duhovnim darovima

Crkva bez posjedovanja istinskih duhovnih darova , koja je se postavila kao osioni gospodar nad strujom Božje milosti , umislila je čak i da drugima može skidati teške grehove , pa čak i za novčanu nadoknadu . No ni sam Bog ne može razdrešiti neokajane grehove , a kamoli trošni čovjek . Čovjek koji živi u Duhu , može , međutim , bližnjemu koga vidi kao predanog pokajnika koji stječe milost u Božjim očima , da ukaže da će Gospodin skinuti njegove grijehe : » David reče / proroku / Natanu : " sagriješio sam protiv Jove ! " - A Natan odgovori Davidu : " Jova ti oprašta tvoj grijeh : nećeš umrijeti " . « ( ' Samuel ' , II , 12:13) - Poznat je spor između rimskom episkopa Kornelija i Novatijana : Kornelije je smatrao da episkop može oprostiti i najteži grijeh , što je Novatijan odbijao i tražio da se u Crkvu ne vraćaju oni koji su pali pod presijom Dekijevih progona , da bi potom u Crkvi osnovao vlastitu frakciju . Tertulijan je smatrao da su harismatici u ranoj Crkvi , po Duhu Darovatelju imali pravo da bližnjima otpuštaju grijehe : » Crkva može praštati grijehe , no Crkva Duha kroz duhovnoga čovjeka , a ne Crkva sastavljena od sabranih episkopa . « ( De pudicitia , cap . 21 ; v . : Ad martyras , cap . 1 ) Tertulijan smatra i traži da onaj tko je sagriješio takozvanim smrtnim grijehom ( cp. : ' Prva Jovanova ' , 5:16-17 ) mora zasvagda biti isključen iz Crkve ( De pudicitia , cap . : 18 i 19 ; De fuga , cap . 1 ) .



O krštenju

Kada je napustila svoje kuće i počela da gradi svoje bogomolje , u svakom uređenom hramu Crkva je imala odaju za okupljanje oko žrtvenika , krstionicu - odaju za krštenje , i odaju za Gospodnje večere , agape . ( To pokazuju i ostaci jedne od najstarijih sačuvanih crkava u Dura - EUROPOS na Eufratu . ) Hippo sabor dopušta da se u hramu samo jedanput godišnje vrši Gospodnja večera ( ' Zbornik pravila afričke crkve ' , prav . 50 ) ; traži se , također , da episkopi i klerici uopće , u hramu ne drže gozbe , osim u slučaju nužde , kada su na neophodnom putu pa tu svrate da se odmore ( prav. 51 ) , s obzirom da im olako svraćanje u javna konačišta i krčme nije bilo preporučeno ( 49. prav ) . Gozbeni okupljanje oko zajedničkog stola u hramu je do početka Srednjeg vijeka skoro svugdje ukinuto , a uzdignuto je sakramentalno dostojanstvo episkopu katedre : » Ne priliči u Gospodnjim hramovima ili u crkvama obavljati takozvane trpeze ljubavi , iu domu Božijem jesti ... « ( Pomesne Laodikejski sabor , prav . 28 ) i Trulski sabor ponavlja zabranu da se u bogomoljama i zdanjima posvećenim Gospodinu održavaju agape , izjednačavajući praksu Gospodnjih večera s pravljenjem spavaonice i konačišta u hramu ( prav. 74 ) Možemo vidjeti da se u crkvi najprije ukidaju trpeze ljubavi u Kristovu čast ( čemu su doprinijele i mnogobrojne zlouporabe svetih gozbi , koje su se još u Pavlovo vrijeme susretale - ' Korinćanima ' , i , 8:21-22.33-34 ) a potom iu čast raznih mučenika , koje je ustanovila paganizirani Crkva ( cp. : Eusebije : ' Beseda cara Konstantina zboru svetih ' 0,12 ) , koje se kasnije samo negdje ( naprimer među Srbima ) zadržavaju kao plemenske slave .



svetkovine

Dok je Gospod Reda iz Božijeg Hrama istjerao trgovce životinjama i mjenjače novca , koji su ga htjeli pretvoriti u razbojničko i razvratničko leglo , paganizirani crkva na svoje praznike i oko svojih zdanja organizira i dopušta razuzdane vašarske ( sajamske ) svjetovne svetkovine i pirove , koji nemaju nikakve veze sa zdravom duhovnošću . Još je Šesti vaseljenski sabor zabranio svečarska i trgovačka skrnavljenja sakralnih zdanja : » ... Nitko ne smije unutar svete ograde / hrama / postavljati krčme ili mjesta za objedovanje , niti tu činiti bilo kakvu prodaju . « ( Prav. 76 ) Na Laodikejskom saboru ( 343. g . ) ukazuje se da svećenicima i laicima ne priliči da priređuju pirove ( prav. 55 ) , a svećenicima i katehumenima da budu na kazališnim predstavama koje se priređuju na svadbama i pirovima ( prav. 54 ) . Također , ukazuje se da ako kršćani odu na svadbu , ne priliči im da razuzdano plešu i vesele se ( prav. 53 ) Sokrat Sholastik nam iznosi kako je se Jovan Zlatousti suprostavio ustanovljenju i održavaju narodne igre oko srebrne statue carice Evdoksije , koja je postavljena ne tako daleko od crkve Svete Sofije , što je pogodilo Caričin ponos ( VI 0,18 ) . - U nekim protestanskim crkvama bogomolje se uzimaju kao mjesto lagodne zabave , kao koncertne arene : one vriju od nedolično izraženih oduševljenja i žestokog glazbenog ritma ; a kad sotonsko ' proslavlja ' Krista , ono za zapravo ismijava ...


praznovjerje

Raslabljeno i umrtvljeno hrišćanstvo obožava i glorifikaciono uzdiže sijaset mrtvih stvari , samo ne i Živog Krista , Duha Života . Ono je poklonički odano različitih relikvijama i raskošnim relikvijar . Tako , kada je , u vrijeme Konstantina Velikog , u Kristovom grobu nađeno navodno Kristovo raspelo , Konstantinova majka Jelena je najglavniji dio raspela dala na čuvanje u Jeruzalemu , u srebrnom kovčegu ( Sokrat Sholastik , I 0,17 ; Rufin : ' Historija Crkve ' , I 0,8 ) , a preostale dijelove je poslala Caru ( koji ih je pohranio u svoju statuu ) ; djelići raspela , rašireni po cijelom svijetu ( Kiril jeruzalemski : ' Kateheze ' , IV 0,10 ; XIII 0,4 ) brzo su postali objekt potrage i poklonjenja . Ivan Zlatousti govori o pseudopobožnosti kršćanina , koji su od delatne i razumne vjere skrenuli ka praznovjerju i praznovjerju : » Mnogi obloživši zlatom komadić raspela , nose pri sebi o vratu . « ( ' Homilije ' 0,85 ; v . : Gregorije Niski : Vita sanctae Macrinae - Gol , XL 0,989 ) Iz ovoga je kasnije proizišlo dokazivačko nošenje , često raskošnih i masivnih , križeva o vrat . Petar Đakon u svojoj ' Knjizi o Svetim Mjestima ' ( De locis Sanctis ) iz 1137. g. . ne . , u koju je unio niz starih hodočasničkih izvještaja , ukazuje kako su se kršćani Konstantinove epohe pobrinuli za očuvanje navodnih Kristovih stvari : » Platno kojim je Krist brisao lice / ... / odnešeno je u Rim za vrijeme kesara Tiberija . Trska kojom su Ga udarali po glavi , sandale Njegove i konopci kojima vezan bi , obrezanje Njegovo i krv Njegova čuvaju se u Konstantinovoj bazilici u Rimu . « ( Odjeljak G )
crkveni azilanti

U mnogobožačkoj starini bila je uobičajna praksa da se prijestupnici razne vrste nalaze azil , zaštitničko pribježište u pojedinim svetištima . Plutarh prenosi za respekt prema svetištima od strane Aleksandra Makedonskog » Megabiz piše i naređuje da jednoga roba , koji je utekao u hram , ako može , izmami iz hrama i tada uhvatiti , ali u hramu da ne meće ruku na njega . « ( ' Aleksandar ' 0,42 ; v . : ' Makabejci ', I, 10,83-84 ) Takit pripovijeda o problemu narastajućeg hramskog azilanstva u vrijeme cara Tiberija ( 22. g. . ne . ) , koji je prepuštao zahtjeve provincija na rješavanje senatu : » .. . Po grčkim gradovima sve su se više slobodno i nekažnjeno osnivali azili / asyl / : hramovi su se punili ološem od robova , u njima su dužnici tražili zaštitu od vjerovnika , pa čak i ljudi osumnjičeni za teške zločine , i nikakva vlast nije bila kadra da obuzda meteže u jednom narodu koji je štitio prijestupnike kao da time ispunjava svetu dužnost prema bogovima . Bi odlučeno , dakle , da ti gradovi pošalju svoje poslanike s dokazima da imaju prava na osnivanje azila . « ( ' Anali ' , III 0,60 ; v . : III 0,63 ; Plutarh : ' Solon ' 0,12 ) - Takvu hramsko - azilantsku praksu usvaja i otuđeno kršćanstvo , što što je povuklo ugnezdavanje ljudi sumnjivog morala u njegove redove . ( U svećeničke redove ulazili su ne samo gramzivi ljudi već i oni koji su željeli izbjeći vojno - ratničku službu . )

Moralnu sliku kršćanskog života survalo je i olako primanje i vraćanje u crkveno zajedništvo onih koji su u ranijim progonima pali , odrekli se Krista Spasitelja . Kartaginski sabor iz 399. g. . ne . imperatoru je uputio dva episkopska izaslanika , s molbom da donese zakon po kojem nitko ne bi smio dirati one koji , postavši krivim , traže utočište u crkvi . Sokrat Sholastik nas izvještava kako je Evropije , tlačitelj nad carskim odajama za spavanje koji je dobio dostojanstvo konsula , da bi se osvetio nekim ljudima koji su prišli Crkvi , počeo nagovara cara da izda zakon kojim se zabranjuje tražiti utočište u crkvi , i kojim se dozvoljava da se iz crkve izvedu oni koji su tamo potražili spas ( ' Historija crkve ' , VI 0,5 ) . Poslije Drugog svjetskog rata Rimokatolička crkva je sakrila i omogućila bijeg mnogim nacističkim zločincima . I danas , prikriveno ili otvoreno , otuđena Crkva brani i skriva prestupnike razne vrste , često i najteže zločince ; ona podržava i blagoslivlja i protagoniste mondijalističko - cionističkog fašizma . - Na Petom kartaginski saboru ( 401. g. . Ne . ) Okupljeni crkveni dostojanstvenici suočili su se s problemom nedostatka svećeničkog kadra , počevši od đakona . Naravno , takav ambijent u posvetovljenoj crkvi još više je pogodovao prodoru nečasnih ljudi u njene sveštene redove . - Monaštvo je se također punilo ljudima koji nisu srcem bili za isposnički život . Monarh je znao nekog od svoga potomka otjerati u monahe , ukoliko je pretpostavio da bi bio smetnja njegovom pretendentu za prijestolje . I svećenike , sve do patrijarha ( naprimer konstantinopolskog Ignatija ) Kruna i Oltar su znali da otjeraju u monastirski život , samo da ne bi bili smetnja realizaciji njihovih gospodarskih planova .


O robovima

Život terapeuta i esena , najbolje pokazuje da autentično kršćanstvo nije poznavalo držanje robova i trgovinu robovima ( ' Timoteju ' , I , 1:10) . Ko je imao ljubav za bližnjega , bližnjega nije mogao držati i koristiti kao roba . Istinski kršćanin nikome nije trebao biti na teret , on je trebao da se izdržava radom svojih ruku . Pavao naznačuje vjernima : » ... Da gledate svoje stvari i raditi svojim rukama - kao što smo vam zapovjedili . « ( ' Solunjanima ' , I , 04:11 ; v . : II , 10:11 ; ' Korinćanima ' , I , 4:12 , 9:7 ) Kršćanin je trebao raditi kako bi mogao i ugroženom bližnjemu pružiti , a ne da otima od bližnjih : » Kradljivac da ne krade više , nego neka se radije trudi i svojim rukama radi ono što je dobro , da bi mogao davati kome je potrebno . « ( ' Efescima ' , 4:28) Onaj tko živi od tuđeg ropskog rada , i ko drugome uskraćuje poštenu naknadu za njegov pošten rad , što je drugo nego lopov , koji zaslužuje mnogo veću kaznu od sitnog lopova koji ukrade kruh da bi mogao preživjeti . U ' Poslanici Galaćanima ' Apostol ukazuje da u Kristu nema ni roba ni slobodnjaka ( 3:28) .

Ako krštenje u Kristu briše sve kastinsko - staleške , spolne i nacionalne razlike , jasno je da ni jedan kršćanin nije trebao od drugog kršćanina biti gledan i tretiran kao rob . No , omlitaveo kršćanstvo to nije htjelo shvatiti , nije htjelo odlučno da se suprostavi ponižavajućem robovlasničkom poretku . Pontif Nikola V ( 1447. -1455 ). Je svojim bulama dva puta ozakonio ropstvo . U Europi tako moralno " opravdano " ropstvo je se održalo do Francuske Revolucije au Sjevernoj Americi je tek u građanskom ratu Sjevera i Juga ( 1861. - 1864. g . Ne . ) Relativno suzbijen . Bijeli vlastodržac , gdje god je mogao , održavao je aparhejda sve do danas . U Novom robovlasničkom poretku , u vremenu Posletka , tobožnji kršćanin je potpuno izgubio slobodu u Kristu ; on je veliki rob sotone čulnosti , rob industrije zabave , rob i žrtva medijskih i političkih velikaša ; on je i ' slobodnjak ' koji misli da može stajati i iznad Božijih i iznad svjetovnih zakona koje donosi , pored ostalog , i da bi preko njih bližnje tlačio , podjarmljivali i vezivao za sebe ( cp. : ' Otkrivenje ' , 13:16) .

O lažnim svecima


Što su kršćani manje sveto živjeli , to su više obožavali kršćanske podvižnike , proglašavali ih za ' blaženike ' i ' svece ' , po uzoru na grko - rimske heroje i bogove . Ono što je kod mnogobožaca bila deifikacije ( ' oboženje ' , proglašavanje nekoga ' zaslužnog i valjanog ' čovjeka - pokojnika bogom , kojemu su podizani brončani , srebrni i zlatni likovi , te postavljani u odgovarajuće ulice , koje su po nima i imena dobivale ... ) , kod omamljenih kršćana postala je beatifikacija i sanktifikacija . Biograf prvih rimski careva , Svetonije Trankvil , za napominje za Oktavijana Augusta : » ... Njegovo proglašenje bogom poslije smrti najavila su najočitija čudesa . « ( Augustus 0,97 ; v . : Takit : ' Anali ' , IV 0,39 ) Svetonije , dalje , ukazuje kako je zloćudni Neron započeo svoju vladavinu : » Klaudiju je priredio veličanstven pogreb , održao mu posmrtni govor i proglasio ga bogom . « ( Nero 0,9 ) Za Klaudija pak , koji je iza sebe imao 14 godina vladavine , izvještava : » Sahranjen je s punim carskim sjajem i uvršten među bogove , Njegovo je poštovanje Neron zanemario i napokon ukinuo , ali ga je Vespasijan ponovno uveo . « ( Claudius 0,45 )

Za ubijenog Domitijana Svetonije ukazuje : » Vijest o njegovoj smrti primio je narod ravnodušno , a vojska s ogorčenjem , te je odmah pokušala ga proglasi bogom , ... « ( Domitianus 0,32 ) ' Bogove ' su , vidimo , pravili i proglašavali narodna predanja , pjesnici , vladari i vladarsko - narodne skupštine , ... ' Bogovi ' koji su nekada ' bdjeli nad stokom , pomagali u pronalaženju izgubljenih stvari ' , spašavali brodolomnike , ... ' , brzo su dobili kršćanska imena . Tobožnjim i zavedenim hrišćanima oni su postali molitveni objekt , i zaštitnički posrednici do Oca Nebeskog . Kao ' zaštitnike ' pojedinih gradova mnogobožačke bogove zamijenili su kršćanski ' sveci ' , koji su u tim gradovima živjeli i / ili stradali . U bizantijskoj satiri ' Timarion ' ( XII stoljeće ) tako se ukazuje za ekspandirajućem kultnu svetkovinu hrišćanina Demetrija , koji je stradao za vrijeme vladavine Diokletijana , a oko V stoljeća proizveden za sveca i proglašen za zaštitnika makedonskog Soluna : » Praznik Demetrija je poput Panateneja za Atenjanima i Panjonija za Milećane , a najveća je narodna svetkovina u Makedonaca . Jer ovdje se sliju , ne samo gomila domaćih is tog prostora poteklih , već odasvud i od svakojakih , Grka sa svih strana ; Mizano koji žive u susjedstvu raznih naroda sve do Istra i Skitije ; Kampanaca , Italika , Iberika , Lusitanaca i Kelta s onu stranu alpa .

Da kažem ukratko : obale oceana poslaće Velikomučeniku pribegare i poklonike , toliku slavu uživa u Europi . « ( Prg. 5 - prijevod : Slađana Milinković ) Da li su časni i požrtvovani hrišćani stradali za Božju Slavu ili zato da bi ih ljudi pompezno slavili i od njihovog stradanja pravili nakaradan kult ? ! - Grci i Rimljani su ' dokazanim ' » mrtvima pripisivali osobine svetih , ... « ( Kikeron : ' Lelije ' , cap . 4 ; cp . : Platon : ' Kratil ' 0,398 V ) Oni su smatrali da se ' svetost ' i ' blaženstvo ' može naći samo poslije smrti tijela : » Uvijek čovjeku treba čekati posljednji dan , i nitko se ne može blaženim zvati prije smrti i prije pogreba svojeg . « ( Ovidije : ' Metamorfoze ' , II ,135-137 ) i kada institucionalizirana Crkva proglašava mnoge umrle ' blaženima ' i ' svetima ' , ona se u toj oficijelnoj glorifikaciji pridržava poganskog koncepta svetosti . Kristova riječ je , pak , da iu ovostranom iu onostranom revnosne duše i čestiti ljudi mogu biti blaženima i svetima , oni koji pravednički žive , koji tvore Božje zapovijedi : » Blažen i svet onaj koji ima udjela u Prvom Vaskrsu « ( ' Otkrivenje ' , 20:6 ) Crkva je i čak i monarhe , koji su dali svoj doprinos u uzdizanju njene svjetovne moći i ugleda , proglasila ' svecima ' : to su naprimjer rimski car Prikaz

Uzdižući i fabrikujući svoje svece ( čiji kultovi su i donosili obilje priloga i prihoda ) , ' svijeta ' Crkva je mnogima od njih , po uzoru na stare Rimljane i Egipćane , odredila odgovarajuće godišnje dane i blagdane : » ... Egipćani su pronašli kojem je bogu koji mjesec i dan posvećen , ... « ( Herodot , II 0,82 ) Po nalogu cara Konstantina VII (vl. 913. - 959. g . ne . ) , njegov tajnik i logotet Carigradske crkve - Simeon Metafrast ( ' Prepričavalac ' ) sakupio je i preradio je oko 500 starih svetačko - podvižničkih žitija , iznova sastavio 122 životopisa , i sve ih rasporedio po mjesecima i datumima . - Naravno , mnoge koje je Crkva svojim kanonima proglasila svetim ljudima i svetim mučenicima , svojim životom su bili daleko od takvog duhovno - realizacionog osvjedočenja . Sokrat Sholastik nam tako donosi jednu epizodu o monasima iz Nitrijskih gora koji su došli i okupili se u Aleksandriji , kako bi ' odbranili ' tamošnjeg podmuklog episkopa Kirila , koji je bio u sukobu sa prefektom Oresta ; optužujući Oresta za neznabožački život , jedan od fanatizovanih monaha , amonij , udario je prefekta kamenom po glavu . Amonij uhvaćen od stražara , kasnije je osuđen i mučen do smrti : » ... Kiril pak uze tijelo mrtvog redovnika i položi u jednoj od crkava , nazvavši ga Taumasije , kako bi ga smatrali mučenikom i proslavljali u Crkvi njegovu velikodušnost , kao podvig za blagocasce . « ( VII 0,14 ) Naravno , upućeniji kršćani nisu odobravali ovaj glorifikaciono prepreden Kirilov postupak , znajući da amonij nije mogao biti ubrojan u Kristove svjedoke , jer ga nitko nije prisiljavao da se odrekne Krista , čak je , svojim agresivnim ispadom , osramotio Kristovu Blagost pod kojom je trebao stajati .


obožavanje grobova

Dok su starozavjetne uredbe čovjeka proglašavale nečistim ukoliko bi dodirnuo mrtvaca , paganizirajuća crkva odlazi u drugu krajnost : počinje obožava grobove i posmrtne ostatke mučenika , kao da su nekakvo nastrano pogrebno društvo a ne Bratstvo živoga Boga . ( Interesantna činjenica je da je imperator Gallienus 262. g . Ne . Izdao ukaz kojim se kršćanima daje pravo pogrebnog kolegija . ) Kult grobova povukao je i utjecaj nesavršenih duša pokojnika na kršćanstvo koje je počelo da gubi Unutarnji Put ka Kristu . To što je rimska drakonska Imperija htjela zatre i tijela pogubljenih Kristovih svjedoka nije razlog i opravdavanje za njihovo obožavanje i uzdizanje . Još Isus osuđuje ukrašavanje grobova i spomenika ubijenih pravednika ( ' Matej ' , 23:29 ; cp . : ' Sirah ' , 38:16-23 ) , kao i turobno kukanje za preminulima , baš kao što se to iu mazdaizma čini : » Kukanje , ridanje i oplakivanje nisu dozvoljeni i ne činite ih , jer će duše vaših mrtvih snaći zlo i muke koje su jednake mjeri suza prolivenih . « ( Adra Viraf Nameh , 6:7 - prijevod : Dejan Spasojević ; cp . : ' Dvanaestorica ' 0,26 :10 -11 ) podražavajuće običaje bogatih pogana pojedini kršćani počinju se odaju i pogrebnoj raskoši ( v. : Augustin : ' Ispovijedi ' , lib . IX ; Erazmo Roterdamski : Stultitiae laus , II 0,41 ) .

Na grobovima pokojnika se izriču tolike pohvale , koliko ovi za zemaljskog života ne dobivaju . Svoga bližnjega ne treba ni uzdizati kao boga , niti ga ponižavati , već ga poštovati kao život iz Boga . Umjesto da se moli za pokojnikovu dušu , kako bi se što bliže Nebeskom Utočištu uzdigla , turobnim žalopojkama tobožnjeg hrišćanina ona se vraća na zemlju . Ljudsko glasno dozivanje pokojnika neće oživjeti leš , već svjetlu dušu oživljava Božja riječ , riječ koja se ostvaruje . Kartaginski sabor od 13. septemra 401. godine , želeći da kršćanski kult svede samo na zidani hram u kome može kontrolirati liturgijski život , traže da se , kao izvor ' smutnji ' , poruše oltari na poljima i vinogradima podignuti u spomen nekog mučenika , ukoliko se uz njih ne nađe položeno tijelo ili dio kostiju nekog mučenika ( prav. 94 ) . Sedmi vaseljenski sabor traži da se obavezno pri posvećenju nekog hrama nađu i posmrtni ostaci nekog mučenika ( prav. 7 ) U ' Evanđelju po Luki ' čovjeku koji traži da mu se dozvoli da najprije prvo sahrani oca a potom slijediti Velikog Učitelja , Gospod naznačuje : » Ostavi / duhovno / mrtve neka sahranjuju svoje mrtvace , a ti idi i navješćuj Kraljevstvo Božje . « ( 9:60 ) Ženama koje su u nedjeljno jutro došle na Isusov grob anđeli preispitajuće ukazuju : » Što tražite Živoga među mrtvima ? « ( ' Luka ' , 24:5 ) I danas , patvoreni kršćanin hodočasnički prevaljuje tisuće kilometara do Jeruzalema da bi na Isusovom grobu potražio Živoga među mrtvima . Onaj tko nije usmjeren na živo obožavanje živog Boga , on je onda usmjeren na uzdizanje ljudi i ljudskih tvorevina , i sve će učiniti kako bi bio i sam , od strane ljudi veličan za vrijeme i nakon svog zemaljskog života .


Praznici

U ranom kršćanstvu nalazimo na četiri velike godišnje svetkovine ( Božić , Vaskrs , Krštenje - Bogojavljanje i Preobraženje ) , na poštivanje svakog sedmog i svakog pedesetog dana . Da bi ugodila narodu kojemu su značila praznična odmaranja ( Sokrat : ' Historija Crkve ' , V 0,22 ) i ukrasila svoj kult , otuđena Crkva uvodi sijaset novih praznika , ponajprije u čast raznih mučenika . Egerija ( oko 400. g. . Ne . ) Tako govori o ustaljenom osmodnevnom slavljenje pronalaženja Krsta , i osvećenja Hrama Križa ( hrama na Golgoti - Martirijuma ) i Hrama uskrsnuća u Jeruzalemu ( Peregrinatio ad loca sancta 0,48-49 ) . Ako bi tko od klerika i redovnika bio neopravdano izostao na datoj svetkovini , smatralo se da čini veliki grijeh . Kada je novatijanska crkva u blizini Pelargosa ( u vrijeme Teodosijevog sedamnaestog konsulstvo ) izbjegla veliki požar koji je harao , novatijani su 17. kolovoz uveli kao praznik , na kome čine spomen na taj događaj ( Sokrat , VII 0,39 ) . Do XIII . stoljeća crkvenjaci . i na Istoku i na Zapadu , uvode još nekoliko blagdana u Kristovu ' čast ' ( Blagovijesti , Obrezanje , Sretenje , Uskrsnuće Lazara , Cvjetnicu , Tajna večera , Raspeće , Nova nedelja , Pedesetnica , ... ) i mnoštvo u čast raznih svetitelja . Da je kršćanin održao redovito subotnje odmaranje od poslova , ne bi mu trebalo da izmišlja i uvodi sijaset lažnih praznika . Poput mnogobožaca i starih Židova i tobožnji kršćani svoje praznike kaljaju i skrnave razuzdanim ponašanjem i ubijanjem nedužnih životinja , koje potom u izobilju i raskalašenosti jedu .


post

Tobožnji kršćanin Posletka ne poznaje istinski post , post sa svrhom i radosni post : post duhovno motiviran i nošen ; on misli da se post svodi na dokazivačko uzdržavanje od mesne hrane tijekom nekoliko sati i dana ; a kada završi taj mučni i improvizirani tjelesni post ( koga ne prati i post od negativnih misli ) , predaje se prejedanju mesnom hranom : » ... Post se mora očuvati uzdržavanjem od svega što je zaklati , a također i od sira i jaja ... « ( ' Trulski sabor ' , prav . 56 ) Istinski postiti znači uzdržavati se u osami potpuno od hrane ( i samo zdravu vodu za pročišćenje organizma koristiti ) , ili uzimati zakonitu hranu u vrlo malim količinama ( u večernje sate ) . Istinski post i istinska molitva su neraskomadane tragalački - podviznicki kategorije ; pogotovo u velikim nevoljama kršćani su pojačavali svoje postove i svoje molitve za sve ljude ( Tertulijan : ' Apologija ' 0,40 fin . ) Negdje su siromašni , da bi imali što uštedu i prinesu na žrtvenik ljubavi , postili po jedan dan ( ' Apostolske ustanove ' , I 0,4-5 ; V 0,1 ) . U svojoj ' Apologiji ' Justin ukazuje za obraćenike u kršćanstvo da trebaju molitvom i postom od Boga tražiti otpuštanje prijašnjih grijehova , znajući da se i kršteni mole i poste zajedno s njima ( I 0,61 ; v . : Tertulijan : ' O krštenju ' , 20 ) . I ' Didahe ' nešto prije toga određuje kratki predkrštenjski post : » ...

Prije krštenja neka prethodno poste krstitelj i krštavani , i ako neki drugi mogu . A zapovedićeš onome koji se krsti da posti jedan ili dva dana ranije . « ( 7:4 ) razuđena crkva krštenje oglašenih vezala je za pashalnu svetkovinu , znatno produživši vrijeme njihovog posta : » Kao najviše pogodan dan za krštenje javlja se blagdan Pashe , pošto su se / u taj dan / ispunila stradanja Gospodnja , u koja se mi krštavamo . / ... / Potom , vrlo važan period za vršenje krštenja javlja se Pedesetnica , kada je i Uskrsnuće Gospodnje pokazano učenicima , i kada je bila priopćena blagodat Duha Svetog , i založena nada za Gospodnji dolazak . « ( Tertulijan : ' O krštenju ' , cap . 19 ) . ( Ebionitima su , na primjer , gotovo svaki dan krštavali . - ' Panarion ' , haer . 30,16 ) Pošto je Krist postio 40 dana poslije Svoga krštenja , to je navodno potrebno da kršćani prije Pashe , koji je postao i praznik krštenja oglašenih , sa oglašeno poste 40 dana ( izuzimajući tu subote i nedjelje ) .

U ' Desetoj besedi na knjigu Levitski ' Origen ukazuje : » Mi imamo dane cetrdesetnica koji su posvećeni postu . « - Sokrat Sholastik svjedoči da su kršćani u starini imali vrlo različit pristup po pitanju vremena i oblika predpashalnog posta : tako jedni nisu koristili meso od kopnenih životinja , drugi su jeli samo ribe i ptice uz njih ( vjerujući da su i ptice postale od vode , a Božji Duh se nadnosi nad ' neprokunjenom ' vodom - ' Postanak ' , 1:2 ) : neki u postu nisu uzimali ni voće ni jaja , a neki ni kruh . Aleksandrijski episkop Timotej zabranjuje da se u vrijeme posta za pričest čak i voda uzima , osim nenamjerno tijekom kupanja ili pranja zuba ( prav.16 ) . Egerija za podvižnike i vjernike jerusalimskog podneblja svjedoči da su hranu tijekom cijele godine uzimali samo jedanput dnevno , a kada su postili uzimali su samo vodu i malo juhe od brašna ( 28,3-4 ) Pojedini crkveni kršćani su potpuno postili do devetog sata dana , a onda su natrpavali tijelo svim vrstama hrane ( ' Historija Crkve ' , V 0,22 ) . Slično svjedoči za monaška ' uzdržavanja ' i Epifanije Kiparski u ' izlozenje vjere ' ( 23 ) .

U ' Didahe ' se proizvoljno uvodi uredba da kršćanin ne treba ( ponedjeljkom i četvrtkom ) da posti s farizejima , već srijedom i petkom ( 8:1 ; v . : Klement Aleksandrijski : ' Šarenica ' , VII, 75,2 ) . ' Apostolske Ustanove ' već razrađuju datu uredbu iz II . stoljeća , pa kažu da u prvonavedeni dan kršćani trebaju poste jer je tada osuđen Gospodin au drugonavedeni dan zato jer je tada pretrpio smrt na križu ( VII 0,24 ) . ' Apostolska pravila ' određuju za svećenike da ako ne budu postili u srijedu i petak , te u cetrdesetnica pred Pashu budu svrgnuti , a za laike da budu odlučeni od Crkve ( prav. 69 ) . Za episkopa i presbitera ' Zaveštanje ' određuje trotjedni post nakon njihovog posvećivanja ( I , 22:31 ) .

O raskošnoj odjeći

Dok su rani kršćani nastojali da se zaogrnu odezdi otkupljenja i Pravednosti , dok su se odijevali u jednostavne bijele odežde i imali enterijerni jednostavno udešene zbornice , Konstantinovski kršćanstvo počinje sa gradnjom raskošnih hramova i odijevanjem u raskošnije haljine ( čime je odijevanje usaglašeno sa sjajem građevine ) , čime su zapravo mnogobošce imitirali . Julijan , Mitrin prvosvećenik , iznosi svoj stav o odijevanju svećenstva , koji je se poklapao sa židovskim : » Smatram da svećenicima priliči da unutar hrama , kada činodejstvuje , nose najraskošniju odjeću , a izvan svetišta nositi običnu odeždu bez ikakvog sjaja . « ( 303 B ; cp . : ' Dela ' , 23:2-5 ) - Gotovo klovnovski gestikulirajući ' kršćanski ' propovjednici obučeni u karnevalske mantije ili u briljirajuće mondenske sakoe kod nekih ( neo ) protestanata nametljivo nalikuju okrečene grobove koji su iznutra puni mrtvačkih kostiju .

Danas , sa svojim raskošnim , zlatom prožetim haljinama , svećenici nekih istočnih crkava mogli bi slobodno natjecateljski sudjelovati na procesión svetkovinama razuzdanosti koje svijet naziva karnevalima . Oni koji sebe nazivaju Kristovim ' podražavaocima ' , podražavaju Gospoda koji je ponio trnovu krunu tako što u oltarosluženju na svoje glave stavljaju zlatne krune optočene dragim kamenjem . O pokrivanju glave lanenim rupcima nema ni traga ... Nazovi svećenstvo i propovjednici raznih neoprotestanskih sekti također se često klovnovski i cirkusantske odijevaju , samo da bi privukli i zadržali pozornost omamljenog auditorija . U drugim pak sektama preferira se i preuzima se odijevanje iz ' otmjenog ' svijeta ( sako , kravata ) , što također nema nikakve veze s jednostavnim i funkcionalnim kršćanskim odijevanjem .

Veliki svećenik Dagona , boga - ribe - božanstva kod Asiraca , Babilonjanja i Filistejaca ( ' Suci ' 16:23 ; Beros : ' Babilonske priče ' , fr . 3 ) , nosio je odeždu i mitru od riblje kože i skeleta . Kada rimski kardinali i svećenici nose svoje kape koje predstavljaju ' riblja usta ' , sličnost sa dagonskom i neomitraističkom mitrom je očigledna . Umjesto da na glavi ponesu trostruki vijenac od vjere , nade i ljubavi , rimski pontifu počevši od Benedikta XII ukrašavaju svoju glavu za svečane prilike trostrukom tijarom od zlata i dragulja , kao simbolom vlasti nad cijelim Svetom . - Velikodostojnika Rimske katoličke crkve često je obilježavalo gizdanje raskošnim skerletnim haljinama , koje je svjedočilo o nadmenosti i raskalašenosti koje su njima vladale : » Ne uznosi se zbog odjeće koju nosiš , niti se uznosi zbog svojih počasti . « ( ' Sirah ' , 11:4 ) - Iz patmoskog ' Otkrivenja po Jovanu ' saznajemo da će se u vremenu Posletka paganizirani , otpadnička Crkva , Grad Babilon Veliki koji stoji nasuprot Svetom Kristovom Domu , Gradu Novom Jeruzalemu , pokazati kao raskošno nakićena Bludnica : » i Žena bijaše obučena u grimiz i skerlet , i nakićena zlatom , i dragim kamenjem , i biserom , ... « ( 17:4 ; v . : 18:12 ; ' Izaija ' , 1:18 )


raskošni hramovi

Car Konstantin i majka mu Helena , da bi još više pridobili kršćane za sebe , poduzimaju , paralelno s rušenjem neznabožačkih bogobolja , izgradnju velebnih hramova u Konstantinopolu ( kojima car određuje i imena - Sokrat Sholastik ' , I 0,16 ) , te u Betlehemu ( na mjestu pećine Rođenja ) i Jeruzalemu , na mjestu Kristove Grobnice i Vaznesenja , pa ih opskrbljuju blještavim liturgijskim predmetima i posudama . Makariju jeruzalemskom ( 313. - 333. g . Ne ) car Konstantin u jednom pismu ukazuje da se treba potruditi kako bi podižući u čast Kristovog Uskrsnuća oko Grobnice ( nad kojom je u Hadrijanovom vrijeme bilo napravljeno mnogobožačko kultno svetilište ) hram prorečenog ' Novog Jeruzalema ' bio velelepniji od svih drugih , a da prateće zgrade oko hrama , svojom veličinom i ljepotom , nakmašuju najljepše zgrade koje se nalaze po gradovima ( ' Život Konstantinov ' , III 0,31 ; v . : 40-41 i 43 ) i Sokrat Sholastik to potvrđuje : » Imperator mati nad postavljanjem Grobnice podigla je veličanstven hram , i nazvala ga ' Novi Jeruzalem ' , ... « ( i 0,17 )

Antički hramovi , koji nisu bili samo u sakralnu svrhu namijenjeni , da bi bili što raskošniji i impresivniji , ne samo da su podizani , zaveštavani i osvećivani od strane careva - prvosvećenika , već su su od strane njih često i ukrašavani su s mnoštvom dragocjenosti . Za rimskog cara Augusta Svetonije izvještava i ukazuje : » Svete zgrade što su se survali od starosti ili ih je uništio požar ponovno je podigao i ukrasio ih kao i ostale hramove bogatim darovima ; tako je u riznicu Jupitera Kapitolskog jednim jedinim prinosom položio šesnaest tisuća funti zlata , te dragoga kamenja i biserja u vrijednosti od pedeset milijuna sestertija . « ( Augustus 0,30 ) Impozantne Megagrađevine trebale su da dadu i potvrde bogovsku veličinu vladara - megalomana . Bizantijski carevi , koji svoj život nisu poklonili Bogu , i koji su mislili da se od učinjenih grijeha olako mogu iskupiti , počinju poklanjanju raskošne liturgijske predmete i euharistijske posude ne samo crkvama u Konstantinopolu , već i onim na Zapadu . Justin I ( 518. - 527. g . Ne ) rimskom episkopu Hormizdi ( 514. - 523. g . Ne . ) Poslao je pored niza dragocjenih predmeta i posuda , i Evanđelja okovana zlatnim pločama s dragim kamenjem .

U gomili srebrnih , zlatnih i dragim kamenjem ukrašenih predmeta , koje je Justinijan ( 627. - 565. g . Ne ) dao crkvi Svete Sofije , pozornost su također ponajprije plijenila raskošno ukrašena Evanđelja . Što su više postajali poklonici mrtvog slova , slova koje nisu ostvarivali , kršćani su i predanije počeli ukršavati i svoje knjige , odnosno prihvaćati ukrašene knjige . Izaija otšelnika upozorava : » Dobivši knjigu , ne ukrasavaj je , jer je i to strast . « ( ' Slova ", 3,9 ; ' Pravila za monahe početnike ' , sent . 23 ) Vidimo da je se raskoš u Crkvu uvukla preko ' dostojanstvenika ' oltara vezanih za svjetovne predstave i vrijednosti , te da je nametnut od strane krune . Raskoš je treba plijeni ogrubela čula i nepreporođeno srce , i da odvlači pažnju od unutarnje tišine i unutarnjeg puta , na kojem je se ponajprije mogao naći , čuti i vidjeti Stvaralački Duh .

Rana Crkva , crkva siromašnih pravednika , okupljala je se po domovima svojih svetih ljudi . Trulski sabor bez dopuštenja nadležnog episkopa zabranjuje obavljanje liturgije i krštenja u svetištima pri kućama ( prav. 31 ) . ( Treba znati da je kod prakršćana terapeuta skoro svaka kuća imala svoj sakralni oratorij . ) Gangrijsko sabor osuđuje duhovne zborove ( koje vode ' nepodobni ' svećenici ) izvan hramskih odaja , doživljavajući ih kao izraz prezira prema posvećenim bogomoljama ( prav. 6 ) . Paganizirani crkva misli da će Boga slijepiti za stranice svojih službenih knjiga i vezati Ga za svoje oltare , ukoliko Mu podiže što velelepnije hramove i duhovni život vezuje samo za oltarska okupljanja . U ' Barnabinoj poslanici ' ukazuje se za Židove da su poput neznabožaca Boga » zatvorili u hram . « ( 16:2 ) Gospod je oduvijek ukazivao da je Božji hram ponajprije pročišćen i prosvijetljen čovjek , čovjek koji je potvrđen kao Božja slika i prilika ; i njegova Crkva - Hram je zajednica i bratstvo onih koji su » sugrađani svetih i domaći Božiji , nazidani na temelju Apostolâ i Prorokâ « ( ' Efescima ' , 2:19-20 ) , koji su ulaze i ušli su » u Svetinju Krvlju Isusa « ( ' Hebrejima ' , 10:19) , koji su pregalaštvom i predanošću postigli najvišu Svetost , našli se kao građani Božijeg Sveta : » Nebesa su Moje Prijestolje , a zemlja podnožje nogama ! Kakvu kuću da Mi sagradite i gdje da bude mjesto Mog prebivališta ? Ta sve je Moja ruka načinila i sve je Moje . « ( ' Psalmi ' , 66:1-2 ) Onaj tko je , dakle , opustošio nemarnošću i bezakonjem svoj unutarnji hram , on i podiže i sudjeluje u građevinskom podizanju za ljudsko oko ' briljirajućih ' hramova .


iskvareno bogoštovlje

U otuđenom hrišćanstvu središte kulta dakako više nije Krist , Kristovo Ime , Hristov Zakon , već svjetovno dokazivanje i razmetanje , svjetovno bogaćenje , stjecanje vanjske moći ; onome čije je srce uz svijet i svjetovna blaga i časti , on ne može biti uz Krista : » . .. Mnogi žive kao neprijatelji Kristova Križa ; njihov kraj je propast , trbuh je njihov Bog , a slava im je u sramoti , oni misle samo na zemaljsko . « ( ' Filipljanima ' , 3:18-19 ) u ' Poslanici Filipljanima ' Polikarp Smirnski poziva na udaljavanje od onih kojima Krist nije središte života : » / Budimo / revnitelji za dobro , udaljavajući se od sablazni , i od lažne braće , i od onih koji licemjerno nose Ime Gospodnje , koji obmanjuju lakomislene ljude . « ( 6:3 ) onima koji se mole zajedno s odlučena i svrgnuti ' Apostolska pravila ' prijete odlucenja i svrgnućem ( prav. 10 i 11 ) .

Dostojanstvenici bogate Crkve , koji ne žive kako je Krist živio , koji ne srastaju sa Njegovim Putem , Kristovo ime upotrebljavaju samo kao mamac za zavođenje i ropsko podređivanje neupućenih i čežnjivih duša . Još Sokrat Sholastik nam tako pripovijeda kako su se dva krasnorečivi sirofenikijska episkopa , Severijan i Antioh zaputili u Konstantinopol , kako bi svoj besednički dar dobro unovčili , izazvavši pritom u gradu i velike smutnje ( VI 0,11 ) . U srednjovjekovnoj Rimskoj crkvi sve je moglo kupiti : od svećeničkog čina do indulgencija ( oproštajnica grijehova ) i razrešnica različite vrste ; dakle , mogao je kupiti i ' ulazak ' duše u Raj . Oni koji su na utjecajnim mjestima podnosili ' žrtvu ' u vidu mita za dobivanje svećeničke pozicije , kasnije su i sami , kao podmitljivi crkveni dostojanstvenici ili činovnici , nadoknađivali novčanu žrtvu prihvaćajući mito od drugih . Između srebroljubiv i častoljubiv papske kurije i svjetovnih vladara ( koji su vladali po ' milosti Božjoj ' ) često su se vodile borbe ko će postavljati sveštene službenike , jer su ta postavljenja poslušnika donosila i veliku novčanu dobit .


bogatstvo crkve

Ondje gdje može dobivati državne subvencije i ubirati crkveni porez Rimokatolička crkva raspolaže pozamašnim bogastvom . Rana Kristova Crkva nije poznavala porezne dadžbine , već je se izdržavala ( au to izdržavanje ulazila je i stavka za Gospodnje večere ) od milodarnog desetka ( ponajprije u naturi ) , od redovitih i izvanrednih priloga pastve : prilikom krštenja i stupanja u Crkvu ( cp. : Tertulijan : De praescriptione haereticoru , cap . 30 ) . Davati od svoga imetka pravednoj sirotinji , pogotovo od viška , vječna je uredba : » Dijeli milostinju od posjeda svoga , i neka ne žali oko tvoje kad budeš davao milostinju . Kada budeš imao više ćeš iz toga više milostinje , a kada u tebe bude malo , ne plaši se da daš prema tome koliko malo imaš ; tako ćeš sakupljati sebi bogastvo za dane kada ti bude potrebno , jer milostinja izbavlja od Smrti i drži te podalje od Tame . Milostinja je najbolji dar od svih , ko je dijeli pred svevišnjim . « ( ' Tobit ' , 4:7-11 ) Sam Isus potvrđuje starozavetnu ustanovu desetka i darova ljubavi ( ' Matej ' , 23:23) . Oni koji su nesebično , iz ljubavi , pružali bližnjima , žrtvovali svoja dobra za zajedničko dobro u Kristu , i sami su postajali Žrtvenik Božiji ( ' Polikarpova Poslanica Filipljanima ' , 4:2 ) .

Apostol Pavao , koji je često sakupljao pomoć za siromašne kršćane , ukazuje davateljima : » Svatko neka daje kako je srcem odlučio , ne od žalosti ili na silu, jer Bog voli radosnog davatelja . « ( ' Korinćanima ' , II , 9:7 ; v . ' Rimljanima ' , 16:2 ) Justin Filosof svjedoči : za milodare na jutarnjim tjednim Sobranja : » ... Svaki kome ide dobro i voljan je , daruje po vlastitoj odluci , koliko hoće . To se čuva kod predstojatelja i dijeli sirotinji , udovicama i svima koji su u oskudici uslijed bolesti i drugih nedaća ... « ( ' Apologija ' , I 0,67 ; cp . : Tertulijan : ' Apologija ' 0,39 ) Pripadnici Crkve , koji bi načinili neki prijestup , privođeni su Božjem Redu i kažnjavanjem koje je onemogućavalo da za izvjesno vrijeme prinose darove ljubavi , jer je njihovo prilaganje i žrtvovanje predstavljalo više pravo , čast i oplemenjujući privilegiju , a manje striktnu obvezu ; darovi prijestupnika , dakle , nisu bili prihvaćeni ( cp . : ' Sirijski didaskalije ' , pogl . 18 - IV 0,8-9 ) .

Sa potiskivanjem večere ljubavi , darovi ljubavi od plodova zemlje su sve manje odlazili za nju i za dijeljenje sirotinji , a više za svećenstvo ( cp. : ' Apostolska pravila ' , prav . 3 i 4 ) , što pokazuje da je i ekonom crkve sve više bio u službi otuđujući institucije a ne pastve . ; kada je sve manji broj ljudi počeo posjećivati hram i donosi svoje darove prvina žetve i berbe , klerikalne institucije ( pogotovo na Zapadu ) su se okrenule da na drugi način izvlače dobra i novac od vjernika , prije svega preko uvođenje davanja striktne desetine od svega onoga što je ovaj imao , što je starozavjetna ustanova . Pojedini episkopi ( lat. : principes , actores , duces , praepositi ) doživljavajući dobra Crkve kao svoja osobna dobra , počeli su da ih rasturaju dijeleći ih svojim ' siromašnim ' rođacima , koji se nisu nalazili na Kristovu Lađu ( ' Apostolska pravila ' , prav . 38 ) . Još se Polikarp Smirnski u svojoj ' Poslanici Filipljanima ' osvrće na gramzivost nekadašnjeg njihovog presbitera Valenta , koji je prisvojio crkvene priloge ( pogl. 11 ) . U prednikejskoj crkvi , pa čak iu IV stoljeću , novac sabran u Crkvi uglavnom je korišten za potrebe ubogih , za podizanje siročadi , za ishranu gladnih , sahranjivanje siromašnih kršćana , ...

Dakle , kler nije polagao gotovo nikakvo pravo na taj novac , a ako je i polagao , to nije išlo na gorki uštrb siromašnih i ubogih kršćana . Već u petom stoljeću za sirotinju se iz crkvene kase ponajmanje izdvaja a ponajviše za episkopa ( koji prestaje se izdržava od zanata ) , za kler i hram . Kada je institucionalizirana Crkva otkrila draž bogaćenja kroz trgovinu sa Istokom , prihode od poreza i dobročinstva sve je manje preko presbiterijuma i đakonat ( ' Apostolska pravila ' , prav . 41 ) usmjeravala na izdržavanje i pomaganje sirotinje , a sve više plasirala u trgovinu i odvajala za izdržavanje i bogaćenje visokog klera . Dešavalo je se da oni koji su primali novac od Crkve isti ustupaju drugome na postotak , što je bila teška zloupotreba ( cp. : ' Sirijski didaskalije ' , pogl . 15 - III 0,7 ; ' Apostolska pravila ' , prav . 44 ) . Gramziva Crkva je izvlačila ' darove ' ne samo od siromašnijih slojeva , već i od plemstva i države ; dok je narod siromašio Crkva je se bogatila i preko povelja o poklonu , fingiranih zaveštanja privatnih lica , općina i država . Za gramzivi Crkvu više nije postojala Kristova zapovijed koja je osuđivala srebroljublje .

Kristova Crkva je svojom preko potrebnom dužnošću smatrala pomaganje sirotinje , udovica ( treba znati da u poapostolskom vrijeme drugi brak nije prihvatan ) , siročad , progonjenih , bolesnih , iznemoglih i utamničenih članova ( Lucianus : De morte Peregrini 0,12 ) , te onih koji su napustili svoj nezakoniti posao i onih kojima je država konfiskovala imanje zato što su prihvatili Kristovu vjeru ( Tertulijan : Liber de orationem - PL , i ,1294-1295 ) ; u tim zbrinjavanje i pohođenja nevoljnika i stradalnika posebno su se isticale đakonise ( cp. : ' Timoteju ' , i , 5:13) i Presbítero ; Crkva je smatrala neophodnim i ukazivanje gostoprimstva putujućim propovjednicima i prorocima Istine ( ' Apostolska pravila ' , prav . 41 ) . Kornelije Rimski ( 251. - 253. g . Ne . ) U jednom pismu upućenom Fabiju Antiohijskom svjedoči da je u njegovoj crkvi sredinom III . stoljeća blagodat i čovjekoljublje Gospodnje izdržavala više od 1.500 udovica i bogalja ( Eusebije : ' Historija Crkve ' , VI, 43,11 ) , što je impozantna brojka , s obzirom da se zna da su kršćanske općine u to vrijeme bile sastavljene od žitelja s najmanjim imovnim stanjem . Nešto kasnije , Crkva u Konstantinopolu izdržavala je oko 7.000 duša ( v. : Paladije : Dialogus de vita Joannis Chrysostomi - Gol , XLVII ,625-630 ) .

U Govoru na gori Karmel Gospod Svojima ukazuje : » Ne sabirajte sebi blaga na zemlji , gdje moljac i rđa uništavaju i gdje lopovi potkopavaju i kradu ; nego sabirajte sebi blago na nebu , gdje ne uništava ni moljac ni rđa , i gde lopovi ne potkopavaju niti kradu ; jer gdje je blago tvoje , ondje će biti i srce tvoje . « ( ' Matej ' , 06:20:21 ) - Od onih koji hoće da Ga prate na Putu Života Gospod traži da višak zemaljskog bogastva razdaju siromasima koji čeznu za pravednošću i Istinom ( cp. : ' Korinćanima ' , i , 13:3 ) . Sam Gospodin živio je na zemlji život siromašnog drvodjelje : » Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda , a Sin Čovječji nema gdje da osloni glavu . « (Ibid. , 8:20) Siromašnima je najprije propovijedano evanđelje Oslobođenja ( ibid. , 11:5 ; ' Luka ' , 04:18 , 7:22) .

Rana Crkva je bila crkva siromašnih u vanjštini i bogatih u nutrini ( ' Korinćanima ' , II , 6:10 , 8:2 ) : » Zar ne izabra Bog one koji su pred svijetom siromašni da budu bogati u vjeri i nasljednici Kraljevstva koje je obećao onima koji ga ljube ? « ( ' Jakov ' , 2:5 ) Dostojanstvenici institucionalizirane i bogate Crkve ne živi po zapovijedima Govora na Gori , ne žele biti braća s braćom i sestrama ; bogate se samo u vanjštini , jer im to bogastvo daje moć i autoritet nad pastvom . Crkvenjaci koji su se odlačili u skerlet i purpur , koji su gradili mramorne palače i bludničili po njima , koji pljačkali narod izmamljujući od njega novac izmišljotinama i prevarama , koji su zlatom ukrašavali čak i svoje mazge i konje , zar su oni mogli imati nešto zajedničko s siromašnim drvodjelja ? !

O vojnoj službi


Dok u ranom kršćanstvu Kristov poklonik nije mogao biti podanik nijedne vojno - državne sile , crkvene vlasti kasnije određuju da kršćanin ne može istovremeno biti i duhovnik i vojnik . Pa tako Halkedonski sabor svećenstvu zabranjuje vojnu i svjetovnu službu : » Koji su jednom stupili u kler ili su se posvetili monaštvu , naređujemo da ne mogu stupiti ni u vojnu ni u svjetovnu službu . « ( Prav. 7 ) Još takozvana ' Apostolska pravila ' svećenstvu zabranjuju da postojano budu i vojni službenici : » Episkop , ili presbiter , ili đakon koji je u vojnoj službi , i hoće zadržati i jedno i drugo , odnosno i rimsku vlast / arh. ? n / i svećeničku upravu / dioík ? sin / , neka bude svrgnut . Jer ' što je carevo - caru , a što je Božje - Bogu ' « ( prav. 83 ; cp . : ' Apostolsko predanje ' prg . 16 )

Tek nakon što je Konstantin Veliki veljače 313. g. . ne . u Milanu proglasio Edikt o toleranciji , nakon što je kršćanstvo i službeno prestalo biti religio ilícito ( zabranjena vjera ) , počelo je intezivnije uključivanje kršćana u vojnu službu . Kada je , nedugo potom , 380. g. . ne . pod Teodosijem , kršćanstvo postalo i izrazito povlaštena religija i državna religija , već mu je bila nametnuta doktrina da se za svoje vjerske poglede i vrijednosti treba boriti i mačem . Konstantinovo pseudovizionarstvo podmetanje kršćanstvu , indoktrinaciono podmetanje koje je križ , simbol duhovne pobjede , uvelo na paradni vojno - politički teren , odigralo je presudnu zavodničku ulogu . Prijatelj cara Konstantina , crkveni historik Eusebije , uzdižući ovog monarha u panegirički spisu ' Život Konstantinov ' , pripovijeda kako je Konstantin svoju pobjedu nad svojim protivnikom Maksentijem , sinom Maksimijanovim , pripisao pomoći kršćanskog Boga , kome je se molio i njegov otac , tetrarh Konstantije I Klor . Konstantinu i njegovoj vojsci je se , tako , navodno prije bitke sa Maksentijem 28. listopada 312. g. . ne . oko podneva na nebu , iznad sunca , ukazao križ od svjetlosti , s grčkim natpisom : En toýtM nikao - ' Ovim pobeđuj ' ( De vita Constantini , I 0,28 ) . ( Inače , i Prvi Vaseljenski sabor ' pobjedonosni ' car Konstantin je sazvao u gradu pobede , bitinijskoj Nikeji - III 0,6 )

Uveče , u snu , Konstantinu , koji nije bio siguran u značenje prikazanja s neba ( koje određuje sudbine ljudske ) se tobože javlja sam Hrist sa istim znamenjem krsta koje je vidio na nebu , te mu zapovijeda da načini vojnički steg sličan viđenom znaku , pod kojim će pobjeđivati neprijatelje . Na temelju ovoga ' razjašnjavajućeg ' snoviđenja car zapovijeda zlatarima da načine vojno obilježje prema njegovom opisu . Ovaj ' Božji znak ' ( signum Dei ) , s vijencem na vrhu i spojenim grčkim slovima X i P ( u vidu Kristovog monograma ) , Konstantin uvodi i promovira kao državno ' spasonosni steg ' , takozvani labarum . Poslije Konstantinovog pobjedničkog ulaska u Rim , Senat je izglasao da se po Gradu postave Konstantinove pobjednik statue i izglasao mu božansku titulu Maximus Augustus . Pod ' Kristovim ' vojnim stegom Konstantin odnosi vojne pobjede i nad Likinija

Istinski kršćanin nije mogao služiti i Bogu i Mamonu . Stavku Isusovog zakona koji vjernima zabranjuje nezakonite svjetovne poslove , paganizirajuća Crkva je iskrivila uvevši pravilo da samo svećenstvo ne može se bavi svjetovnim zanatima , da ne treba da se izdržava radom svojih ruku već treba živjeti samo od darova ljubavi pastve : » Episkop , ili presbiter , ili đakon , neka ne uzima na sebe svjetovne poslove : inače / ako to preuzme / , neka se svrgne . « ( ' Apostolska pravila ' , prav . 6 ) ne treba zaboraviti da je sam Veliki Prvosveštenik , Isus Nazaren , bio majstor svoga zanata , téktMn : drvodjelja i kamenorezac . Episkop sa Cipra Spiridon Trimituntski obavljao je i posao pastira ovaca ( Sokrat : ' Historija Crkve ' , I 0,20 ) . ' Apostolska pravila ' još ukazuju i određuju : » ... Episkop ili presbiter ne treba da se upušta u javne službe , nego samo da se bavi crkvenim poslovima . « ( Prav. 81 ; v . : Prav . 83 ) I pored ovog pravila , mnogi kršćani su prihvaćali rimske / romejske državne službe , radeći čak i kao carski savjetnici i pratioci , dvorski činovnici ( v. : ' Zbornik kartaginskih pravila ' , prav . 119 ) i vodeći državnu upravu ; neki od kršćana su na bizantijskom dvoru ( koji je imao 72 zvanja u dvorskoj hijerarhiji ) radili i kao logoteti ( državni tajnici ) , pa čak i kao veliki logoteti ( čelnici vlade ) . Neki su bili i svećenici u privatnim hramovima konstantinopolskih velikaša i činovnika ( Sedmi vaseljenski sabor , prav.10 ) . ( Ako pogledamo jezuite , koji su nekada bili više trgovačko udruženje nego duhovni red , zapažamo da su oni oduvijek nastojali utjecati na mišljenje i odluke svjetovnih vladara , pa su čak osnovali i svoju državu : Paragvaj . )

Nekada , kao i danas , tobožnji kršćanin , koji je zaboravio na svoju Nebesku Otadžbinu i Nebeski Rod , bez mnogo razmišljanja , ostrašćen i zaplašen , uzima mač , oružje u svoje ruke kako bi branio lažne zemaljske identifikacije , kako bi osvajao , pljačkao , porobljavao ljude drugih nacionalnih i vjerskih odredbi . U Srednjem vijeku borbeni kršćanin nije ratovao samo za osvajačko - slavohlepni ambicije svjetovnih gospodara , već i za nezasite crkvene vlasti , koje su na Zapadu nastojale se uzdignu uznad državnih vlasti ; istočno , bizantijsko kršćanstvo je se pak , uglavnom pomirilo sa svojim podređenim , podaničkim položajem u odnosu na vladalačke tronove . Za nekakvo oslobođenje od Svetog Groba i Svete Zemlje od muslimana , rimski episkop , u vremenu od 1095. do 1291. g. . ne . pridobija i animira europske ( ponajprije normanske ) vladare za sudjelovanje u osam križarskih ratova , u kojima je poginulo preko šest milijuna Europljana , slijepih i zastrašenih podanika papske kurije i krune , koji su indoktrinirano vjerovali da uzimanjem udjela u takvom militantnom angažmanu čiste svoju dušu od grijeha ; oni nisu htjeli vidjeti da Krist ne leži u golgotskoj groznici , već da je uskrsnuo i slavno se vratio Svome Nebeskom Roditelju , te da kao Duh otkupljenja i Utehe gori u svakoj revnosnoj duši . - U vrijeme i poslije krstačkih pohoda indoktrinirali , pohlepni , netrpeljivi , inkvizitorski kršćani svoje mačeve okreću i na ' heretike ' , vjerske skupine i struje koje su ukazivale na neka zastranjivanja Rimske crkve : na arnoldiste , bogumile , patarene , albigneze , Valdežani , .. . Od 1618. do 1648. g. . ne . središnju Europu je tresao takozvani tridesetogodišnji rat između katolika i protestanata , koji su se odupirali centralizaciji moći koju su provodili papinstvo i habsburgovska kruna ; poslije danog krvavog rata stanovništvo ( uglavnom protestanske ) Njemačke je prepolovljeno , dok je stanovništvo Češke svedeno na jednu četvrtinu od brojnog stanja prije početka rata .



O progonstvu neistomišljenika

Iza svoga manipulativnog unijama i kvaziekumenizma okamenjena Crkva skriva svoju staru netrpeljivost prema neistomišljenicima i prema onima koji su žigosali njenu pokvarenost . Sotona nikada nije napustila institucionaliziranu Crkvu , samo je u njoj mijenjala svoje maske . Kroz brojne zločinačke pohode crkvena zvijer je se uveliko svezala i istrošila , iu vremenu Posletka joj ništa drugo nije preostalo nego da u svojoj slabosti Duhom glumi ' janje ' . Ako izravno nije pokazivala svoju pogromašku nastrojenost , satanizirana Crkva ju je pokazala podržavajući zlikovačke svjetovne vlasti . Kada je , pred Drugi svjetski rat , fašistička Mussolinijeva Italija napala nenaoružanu Etiopiju , Rimokatolička crkva je agresoru dala svoju zdušnu podršku . Istu podršku u Španjolskom građanskom ratu ( 1936. g . Ne . ) Je dala fašisti Franku . Svoje ludilo , svoju sumanost , svoju mržnju prema ženama ljudi degradirane crkve pokazali su u svom zatiranju ' vještica ' , koje su vidjeli kao svoju duhovničarsku konkurenciju . Onako kako su krutne vlasti Staroga Rima nekada mučili i raspinjali kršćane i kršćanke , tako su fanatizovani i satanizirani crkvenjaci pred početak Novog stoljeća tisuće žena diljem Europe spalili .

Prije toga svoju brutalnost i netolerantnost obilato pokazuju u križarskim pohodima prema neomanihejskim katarskim sledbe . Tobožnji kršćanin je uvijek žele svi Istinu vide , onako kako ju je on ' video ' , i zato nije podnosio da vidi i čuje za razne ' heretike ' , ' raskolnike ' i ' frakcionaše . Velika neomanihejska crkva nekada je se prostirala sve do Kine . Gdje je ona sada ? Od Sirije do središta Kine prostirala je se Nestorijanska crkva . Za nju se sada i ne čuje . Crkva je zdušno zatiru Arijane ( - arijanstvo su , naprimer , Goti široko prihvatili ) , makedonijevce , pa čak i umjerene novatijane . Ne prosvjećivanjem i privoljavanjem mnogobožaca , već prijetnjama i nasiljem Crkva je razorila mnogobožačke kultove i hramove , da on njih danas ni jedan nije ostao . Još je se ' pobožni ' car Konstantin I , koji je 324. godine modificiranom kršćanstvu dao status jedine službene religije Rimskog Carstva ( pod nagovorima svoje majke Helene ) , istakao u progonima , razapinjanje i mučenjima mnogobožačkih svećenika , iu uništavanju njihovih hramova , u lišavanju posjeda nekih nekršćana ( primjerice s gore Atos ) . Kada se pogledaju frakcione častoljubiv borbe u Konstantinovoj crkvi , zaista duboko zgražavajući doima da su takve stvari mogli raditi ljudi koji su stajali pod Kristovo Ime .

Kada je za aleksandrijskog episkopa 412. g. . ne . izabran i postavljen netrpeljivi i podli Kiril ( koji je bio sin sestre prethodnog , umrlog episkopa - Teofila ) , ovaj je odmah krenuo sa zatvaranjem novatijanskih crkvi u Aleksandriji i sa plenidbom njihove imovine . Istu politiku ' suzbijanja ' neistomišljenika i rigoroznog novatijanstva u Rimu počeo je provoditi i netrpeljivi ' papa ' Inokentije (vl. : 401. - 417. g . Ne . ) , A potom i Celestin (vl. : 422. - 432. g. . ne . ) . Arijanski inklinirani carevi pokazali su niz brutalnosti u svome ophođenju prema svećenstvu koje je držalo do nikejskom vjere . Veliku pogromašku netrpeljivost i sklonost torturama prema nikejcima i novatijanima pokazao je nečuveno samoljubivi konstantinopolski arhiepiskop Makedonije (vl. : 342. -346 . A 351. - 360. g . Ne . ) , Koji je postavljao u Crkvi samo one koji su njemu odani ; posebno je bio brutalan prema onima koji su odbijali njegovu pričest , žrtveno zajedništvo s njim i zloduhom koji ga je vodio : » Ženama , koje nisu htjele da prime / njegova / tajinstva , stezali su i otkidali grudi sandukom , drugima su pak udove kidali željezom , ili pekli do srži visoko zagrijanim željezom . Takvo , i kod pogana nečujeno mučenje , upotrebljavali su ljudi koji su sebe nazivali kršćanima . « ( Sokrat , II 0,38 ) Makedonije je čak tražio da Konstantije II donese zakon da se razore svi hramovi nikejaca , koji su ispovijedali jednosuštnost . Smišljajući ubojstva , zatiranja i bitke , čak je i uspio nagovoriti Imperatora da u Paflagoniju pošalje vojsku ne bi li pokušao i oružanim putem prisiliti tamošnje žitelje da prihvate arijanstvo . Zar su takvi neljudi , takve zvijeri mogli vode Kristovu crkvu ? !


O križanju

Tobožnji tradicionalistički kršćanin teatralno i dokazivačko , s dva , tri ili pet prstiju desno ruke , često zakršćuje , osenjuje svoje tijelo : tako je izmišljen mali krsni znak koji zakršćuje lice ( = krsni znak lica ) , srednji koji zakršćuje glavu i trup ( = krsni znak srca ) , i veliki krsni znak koji ide i meće se čak do koljena , pri čemu se vodoravni dio znaka pravi kretanjem ruke na lijevo ili na desno . U poapostolskom kršćanstvu palcem desne ruke ( od neba prema zemlji , i od desne , muške , prema lijevoj strani ) zakrštvano je , znamenovano je samo čelo : » Ako si u iskušenju , zakrsti s pobožnošću svoje čelo , jer je to znak Stradanja , poznat i oproban protiv Đavola , ako ga činiš s vjerom , a ne da te vide ljudi , nego ga nosiš sa znanjem kao štit . / ... / Zakrštavajući , dakle , svoje čelo i oči rukom , progonimo onoga koji nastoji da nas upropasti . « ( ' Apostolsko predanje ' , prg . 42 ) - raslabljen kršćani su otišli tako daleko u obožavanju krsnog znaka ( lat. : signatio ) , da su križem ( ili starim oblikom posljednjeg hebrejskog pismo koje nosi naziv Tav - X , prvim slovom grčkog imena § - ÁąĂÄó ) - ' Pomazanik ' ) kao svojevrsnim pečatom ( grč : sphragís ) naglašeno obilježavali i tetovirali čak i svoje čelo ( kao što je to uljem činjeno u krštenjskim obredima ) , što je kod pogana rađalo podozrenje prema njima : » ... Klanjate se krsnom drvetu , ocrtavajući njegove slike na čelu i urezujući ih na pročelju kuća . « ( Flavije Julijan : Contra Galilaeos 0,194 CD ; v . : ' Dela Hiparh i Filoteja 0,2 ) u ' životopisa Porfirija iz Gaze ' Marko Đakon iznosi priču o troje djece koja su čudesno spašena iz bunara , u kome su upali , a nosili su crveni križ naslikan na čelu . Božiji Pečat na čelu , Ime Gospodina koji je Prvi i Posljednji , Spasonosni Rog i Trofej , kršćanin dobiva onda kada ispuni Božji Zakon , osvjedoči se kao privrženik Puta Istine , onaj koji voli i ostvaruje Zakon ( cp. : ' Otkrivenje ' , 7:3 , 14:1 ) ; tada ga i Božiji Križ , Božije šireće Ruke , obuhvaćaju i sjedinjuju potpuno sa Sobom .

O celibatu


U ranoj Crkvi nalazimo kako sveštenoslužitelje svih činova koji su bili u braku ( ' Timoteju ' , I , 3:2 ; ' Korinćanima ' , I , 9:5 ; ' Titu ' , 1:6 ) , tako i one koji su živjeli bezbracni , devstveničku , koji su osjećali da tako mogu bolje služiti Kristu Bogu . Kristov sljedbenik je trebao svoju ženu steći u svetosti i časti ( ' Solunjanima ' , I , 4:4 ) , iu svetosti povezan s njom ostati do kraja života . Rastava braka , bez jakog i ozbiljnog razloga , nije bila dopuštena ( ' Korinćanima ' , I , 10:11 ) ; apsolutna zabrana rastave braka značila je podržavanje jednog vida ropstva , jer brak to često zna da postane . » Svi poštivati brak i bračna postelja biti neokaljana , jer Bog će suditi bludnicima i preljubnicima . « ( ' Hebrejima ' , 13:4 ) Pišući Timoteju apostol Pavao one koji bezobzirno zabranjuju brak naziva opsjednut i licemjerima ( I , 4:3 ) . Ako su čak i harismatici , apostoli i evangelisti ( naprimer Petar i Filip ) mogli biti u braku i imati djece ( ' Dela ' , 21:8-9 ) , zašto to ne bi mogli i svećenici ? ! Pošto Isus uči da onima koji su postigli Nebesko uskrsnuće ( postali kao anđeli ) ne treba ženiti , to su neki koji su umislili da su već duhovno uskrsli ( ' Timoteju ' , II , 2:17-18 ; v . :) , Odricali potrebu i svrhu zemaljskog braka .

Naravno , samo oni koji su umrli starome svijetu i duhovno uskrsli ( cp. : Tertulijan : De Resurrection mortuorum 0,19 , 2; Klement : ' Izvodi od Teodota ' , 80:2 ) mogu imati udjela u Preobraženju Sveta i tjelesa . U spisu ' O uskrsnuću ' , koji se pripisuje Justinu Filosofa , iznosi se da pojedini kršćani , koji prihvaćaju striktan devstveničku život , raskidaju svoje brakove sklopljene iz pohote ( prg. 3 ) . ' Crkvena pravila ' zabranjuju da episkop , presbiter ili đakon otera svoju ženu pod izgovorom pobožnosti a ako bi to uradio slijedilo bi mu svrgnuće i odlučenje ( prav. 5 ) ; zabranjuju da osoba iz svećeničkog imenika poslije krštenja bude u drugom braku ( prav. 17 ) , kao i da svećenikom ne može biti onaj koji je za ženu uzeo udovicu ( đakonise ) , bludnicu , ropkinju ili glumicu ( prav. 18 ) . ( Kako navodi Epifanije , ebioniti su svojim sljedbenicima dozvoljavali ulazak u brak do sedam puta : ' Panarion ' , haer . 30,18 ) U otuđenoj Crkvi , koja je bračno povezivanje proglasila svetim tajinstvo , potom je ušla konfuzna zabrana ženidbe za sveštenoslužitelje , dok je dopušten brak svećenicima koji su se se prije hirotonisanja našli u braku . ( Dakle , ono što je ranije važilo za drugi brak , sad se pomiče na prvi brak , i vezuje za tajinstvo rukopoloženja . ) Kako je ženama onemogućavano biti svećenice , tako , tako su i svećenstvu postavljane statusno - bračne zabrane , i uz to mu onemogućavano da se izdržava zakonitim zanatom , čime je od njega napravljen birokrata .

U ' Apostolskim pravilima ' zabranjuje se da episkop , presbiter ili đakon , pod izgovorom pobožnosti , otjera svoju ženu ( prav. 5 ) , također određuje se za niže klerike : » Od onih koji su neoženjeni stupili u kler , zapovijedamo , da se mogu ženiti , ako hoće , samo čitači i pojci . « ( prav. 26 ) Potom , pod presijom lažnih predstava o svetosti , iu nastojanju da svećenik bude nekako cjenjeniji u narodu , nastoji se i regularno oženjenom svećenstvu zabraniti spolno - reproduktivni život sa ženom , i najzad svaki bračni status ( v. : Sokrat Sholastik , I 0,11 ) ; celibat ( za koji je se najviše zalagao rimski pontif Gregory VII - 1073. g.- 1085. g . ) je bio iu službi jačeg vezivanja klerika za institucionaliziranu Crkvu , čija dobra , osim toga , na ovaj način nisu dijeljena već su ostajala kao cjelina . Prvi Vaseljenski Sabor striktno zabranjuje da viši i niži svećenici imaju zajednički život , zajedničko obitavalište s ' neprikladnom ' ženom ( prav. 3 ) .

Pojedine sekte u svome iskrivljenom shvaćanju ' svetosti ' otišle su tako daleko da su osuđivale brak ne samo kod svećenstva već i kod verujućeg naroda : » Zajedno s Markion i SATURNIN / i Tatijan / je objavio da je brak poguban i razvratan , ... « ( Eusebije : ' Historija Crkve ' , IV 0,29 med . ; v . : ' Panarion ' , haer . 61,1 ) . Šesti afrički sabor ( 13 rujna 401. g. . ) , Pod prijetnjom odlučenja , traže od episkopom , Presbítero i đakona da se u točno određene dane uzdržavaju od svojih žena ( prav. 81 ) . Istinski kršćanski djevstvenici , koji su njegovali čistoću misli i želja , i kada su bili u braku , s rađanjem djece , uzdržavali su se od spolnog života koji rasipa duhovne i fizičke snage ( cp. : ' Panarion ' , haer . 25,1 ) Oni su tako mogli biti djevstvenici i podvižnici iu braku . Monasi hiketi ( hikétai ) u Monastiru su živjeli zajedno sa ženama ( Jovan Damaskin : ' O sto heresa ' , pogl . 87 ) Oficijelna crkva je inače strogo osuđivala ženidbu s monahinjom , kao i ženidbu kršćanina s ' heretikom ' : » K > Xi Crkvi prip0d0Xu , n5 sm5Xu r0vn > Dušni > ž5niti sv > Xu d5cu s0 h5r5ticim0 . « ( prav. 10 ; v . 31 ; Trulski sabor , prav . 72 )

Sabor u Gangri , u 4. pravilu ukazuje za one koji su tvrdili da brak treba izbjegavati i da oženjen svećenik ne može biti dostojan vršitelj Božijih tajinstva : » Ako koji tvrdi u pogledu jednog oženjenog presbitera , da ne treba , kad takav svršava liturgiju , primati pričešće od njega neka je anatema . « u latinskom kršćanstvu , protivno Kristovom Poretku , od najranijih dana je nastojan da se svećenstvu onemogući ulazak u brak , jer se smatralo da neoženjen jerej može puno bolje služiti oltaru i Bogu . Trulski sabor tako ustaje protiv rimske prakse da se kandidati za rukopoloženje u đakona i presbitera obvezuju da neće više živjeti u braku sa svojim ženama ( prav. 13 ) . Međutim od episkopom se traži , pod izgovorom da trebaju biti besprijekorni a ne da izazivaju sablazni , da nakon rukopoloženja više ne žive sa ženom ; odnosno traži rastavu njihovu rastavu braka ( prav. 12 ) . ( Izgleda da ceremoniju za tu ' svijetu ' rastavu , crkvenjaci nisu stigli da uvedu i izmisle . ) Ako Bog muškarca i ženu sastavi u bračni savez , koji čovjek , potom " u ime Boga " smije traži rastavu toga braka ( cp. : ' Matej ' , 19:6 ) ?

Rigidna zabrana braka i zarobljenost u isprazne ceremonije , u Rimskoj crkvi kasnije su povukli masovno potpadanje svećenstva u razne vrste seksualnih devijacija , među kojima su pedofilija i homoseksualnost najviše uzeli maha . Pojedini svećenici su nekada čak i bludnice držali uz sebe , poslovali s njima ( Trulski sabor , prav . 86 ) , a drugi su sudjelovali u otmicama žena pod vidom supruznistva ( prav. 92 ) Znamo da su čak i najviši rimski velikodostojnici u mračnom Srednjem vijeku imali hrpu vanbračne djece . U svome nakaznom ' liberalizmu ' svećenici pojedinih denominacija danas vjenčavaju iu razvrat potonule osobe istog spola koje dakako ne mogu naslijediti Kraljevstvo Božje ( v. : ' Korinćanima ' , I , 6:9 ) , čime duboko ismijavaju tajinstvo bračnog rukopoloženja , koje traži da se osobe različitog spola , muškarac i žena koji se vole u Kristu , koji su zadovoljavajuće zdravi , povežu radi rađanja djece i zahvalničkog širenja Ljubavi .


duhovni darovi

Pošto je u ranome hrišćanstvu sedmerostruki Duh Punine bio u obilju izliven na udivljenike Kristovog puta , to su Božiji služitelji imali brojne , sedmerostruke darove : proricanja , vidovitosti , čudotvorstva , iscjeljivanja , rukovođenja , umudrivanja , govorenja drugim jezikom , ... : » Ima razlike u dodjeljivanju blagodatnih darova , ali je isti Duh . Ima razlike iu službama , ali je isti Gospodin . Ima razlike iu djelovanju sila , ali je isti Bog koji čini sve u svima . Svakomu se daje da se na njemu pokaže Duh na korist . Jednome se , naime , Duhom daje riječ mudrosti , drugomu - po istom Duhu - riječ znanja , i drugome vjera u istom Duhu , i drugome milosni dar iscjeljivanja u jednom Duhu , i drugome da čini čuda , i drugome proroštva , i drugome da razlikuje duhove , drugome različiti jezici , a drugome da tumači jezike . A sve ovo čini jedan i isti Duh , koji razdjeljuje svakome kako hoće . « ( ' Korinćanima ' , 12:4-11 ; v . : ' Rimljanima ' , 6:8 ) Najvažniji dar za izgrađivanje Crkve bio je , naravno , u profetstvu ( ' Korinćanima ' , I , 14:1 ) , jer je preko proročkog duha Gospodin najbolje vodio Svoj narod . Irinej Lugdunumski svjedoči da je iu njegovo vrijeme ( druga polovica II stoleća ) bilo istinskih harismatika : Prorok, onih koji su bili vidoviti i predviđali budućnost , koji su polaganjem ruku isceljivali bolesne , oživljavali klinički mrtve , ... ( Adversus haereses , II 0,32 0,4 ) Apostol Pavao najavljuje vrijeme ( Posletak ) , kada će Božji darovi biti savršeno dati onima koji imaju punu ljubav za Istinu i Istinitog ( i , 13:8-12 ) .

Već u III . stoljeću primjetno je bitno reduciranje duhovnih darova u Crkvi , pogotovo proročkog , što pokazuje , ili da su harismatici izgubili ljubav za Istinu i okrenuli se svjetovnim ugođajima , ili da su lažni proroci i lažni učitelji u crkveni narod unijeli mnoge zablude , i tako prognali istinske harismatika . Izgubivši Duha Blagodati , Ognjenog Duha koji sagorijeva sve laži , kako bi održala privid moći raslabljena Crkva počinje se oslanja na lažna čudesa i lažna nadahnuća ( da prihvaća vatru Laži koja je se spuštala i spušta iz Podnebesa , od demona i manipulativno nastrojenih duša pokojnika ) ; narod počinje ' spasenje ' sve više tražiti od raznih gatara i obmanjivača . Ankirski sabor kršćanima koji u svoje domove dovode razne gatare radi ' očišćenja ' , prijeti režimom petogodišnjeg kajanja ( prav. 24 ) . Primjetno je da danas institucionalizirana Crkva u svome krilu nema nijednog istinskog harismatika i nijedan istinski dar Neba .

Tobožnja govorenja ' nepoznatim ' i ' anđeoskim ' jezicima preko nekultiviranih vjernika , predstavljaju samo jedan vid spiritizma , gdje duše pokojnika manipuliraju vjernike sklone senzacionalizmu i osobnom dokazivanju . I sva ' čuda ' koja izvode duše vezane za zemlju , kako bi svoje istomišljenike zadržali u zatvoru svoga kulta , svode se na vampirizam : uzimanje i kradenje energije od jednih , davanje drugima kao ' darove ' Neba , pravljenje lažnih čudesa , ... No s energijom koja ne dolazi od živoga Boga , već se samo premješta i manipulativno preraspodjeljuje , ne može se vječno raditi : takva energija postaje sve tromija i slabija , i postaje okov za duše i ljude koji rade s njom . Zato i demonsko i satanizirani duše , koje je žele razvijati u sebi eterične snage zakonitim i požrtvovanim životom , kao svoj najpreči cilj imaju zavođenje onih koji idu Božijim Putem , koji se ispunjavaju čistom Božijom Silom . Za što god se izdavali , lažne proroke i lažne učitelje razotkriva njihov život : ono što osjećaju , misle , govore i čine .
Krist Gospodin Svojim odaslati Apostolima ukazuje : » ... Nemojte unaprijed brinuti što ćete govoriti , nego vam se da u onaj čas to govorite ; jer nećete vi govoriti nego Duh Sveti . « ( ' Marko ' , 13:11)

Kada je se Mojsije Gospodinu , koji ga je odašiljao porobljenim Izraelcima , požalio da je na jeziku težak , Presveti mu je uzvratio : » Ja ću biti s tobom kad budeš govorio Pripovijedat ti što ćeš govoriti . « ( ' Izlazak ' , 4:12 ) - Onoga koga Duh Obilja u punini prožima , On i kroz njega živi , On i kroz njega govori , jer Duh Sveti je ognjeni , logosne Božiji Jezik . Kršćanski mudrac i besednik stoga nije imao potrebu , da poput mnogobožačkih sofista izučava i osposobljuje sebe u dijalektici ( vještini razgovora - Sokrat : ' Historija Crkve ' , I 0,8 ; VI 0,11 ) i govorništvu . U Kristovu Crkvu nadmetanje u vještini besedništva unijeli su oni koji su bili dugogodišnji retori i učitelji retorike prije svoga obraćanja . Takav je primjerice bio Arnobije iz Sike ( Sicca ) ili Viktorin ( rodom iz Afrike ) koji je predavao Retoriku u Rimu u vrijeme cara Konstantija , i koji je pisao vrlo nejasnim jezikom . Kršćani koji su bili ' veliki ' Besednice , ali ne po Božjem daru već po ljudskoj vještini , bili su često i veliki zavodnici mnoštva koji su raspaljivali sukobe i razbacivali sjeme laži ( ibid. , V 0,8 ) .

Veliki besednik bio je i Justinoj učenik Tatijan , koji je stvorio sektu enkratiti , koju je kasnije Sever podržao . Sokrat Sholastik ukazuje za netrpeljivog patrijarha Nestorija da je po prirodi bio krasnorečivi , da je sebe smatrao učenim čovjekom , ali da nije htio proučavati knjige drevnih tumača , te je sebe i svoje mišljenje isključivo uvažavao ( ibid. , VII 0,32 ) . Da bi u starini neko bio kršćanski učitelj , on je dakako uz vlastiti uzoran život morao i izučiti , da poznaje Božji Zakon ; on nije morao godinama da studira razna ljudska tumačenja ( istinite ili krivotvorene ) Božije Riječi. Justin Filosof , iz palestinskog grada Flavia Neapolis ( Šekem ) , ukazuje da se kod njih kršćansko učenje može čuti i izučiti čak i od neobrazovanih , nepismenih ljudi , koji ipak pokazuju mudrost i vjeruju srcem u Gospodina ( ' Apologija ' , I 0,60 ; cp . : Klement : ' Šarenica ', I, 19,4 ) . Jer čovjeka umudruju samo vjernost Zakonu , izvršavanje Božijih zapovijedi .


jedinstvo crkve

Ranu , Kristovu Crkvu , obilježavao je i nosio je Duh Jedinstva , jedinstva u življenju i jedinstva u učenju . Kada je u Crkvu počeo se uvlači duh svijeta , kada je prognan Sveti Duh čiji nositelji su bili apostoli , proroci , učitelji i pastiri , kada je zaturena i krivotvorena Kristova riječ ( čime su i ratni nemiri i pobune tvrdokornog jevrejskog življa pogodovale ) , kada je izgubljen apostolsko - harismatska pontifikat ( čiji surogat se ugnijezdio u Rimskoj crkvi ) , nastupila su trvenja , raskoli i herese - sekte ( grč. : h ? haíresis = ' izbor ' , ' istaknuto ' ) . Od vremena Konstantina Velikog mnogi rimsko - bizantijski monarsi pokušavaju sačuvaju privid mira i jedinstva dominirajuće religije Imperije - paganizirajućeg kršćanstva ; u tom cilju oni sazivaju brojne sabore Crkve ( kao da sabori , koji su često imali i razbojnički domenu , rješavaju državno - politička a ne vjersko - doktrinalna pitanja , kao da oni mogu zamijeniti istinski pontifikat ) , potpisuju akta Concilium - a , objavljuju njihove zaključke kao ' uredbe vladara ' i nastoje Sinode , prije svega ekumenske , pretvore u svoju instituciju . Upravo veliki sabori povlače i najveće podjele i raslojavanja među kršćanima .

Tako se poslije carskog Efeskog sabora od Crkve odvajaju nestorijanci a poslije carskog Halkedonskog sabora monofisiti . - ' Apostolska pravila ' traže da dva puta u godini ( na proljeće iu jesen ) bude sabor episkopom , kako bi se protresle ' ortodoksne ' dogme i rješavali crkveni sporovi ( prav. 37 ; cp . : Prvi vaseljenski sabor , prav . 5 ; Halkedonski sabor , prav . 19 ) I Trulski sabor traži da se dva puta godišnje , eventualno samo jedanput , u svakoj eparhiji održavaju episkopski sabori , u mjestu koje odredi episkop metropolije ( prav. 8 ) . Kartaginski sabor iz 407. godine konstatira da ubuduće nije potrebno pokretati svu braću radi velikog saborskog debatiranja , nego kada se ukaže naglašena potreba čitave Afrike iu vezi toga sa svih strana Afrike budu upućene gramate prijestolju crkve u Africi , onda će Presto u Kartagini odlučiti u kojoj eparhiji treba sazvati veliki sabor ( prav. 106 ) . - Može se vidjeti da je institucija ( thesmós ) većih sabora velikim dijelom proceduralno izvedena iz rada rimskog Senatus - a , najvišeg političkog tijela u Rimskoj imperiji .

Takozvani crkveni sabori su u suštini trebali biti i bili su imperatorski parlament koji bi bio nadležan za pitanja crkve u Imperiji , instituciona tijela Države i podržavljene Crkve , tijela preko kojih su imperatori rješavali uzbudljiv religijske probleme i nametali episkope crkvama koji su njima bili po volji . Vaseljenski sabori , su , dakle , ponajprije carski sabori , dok su eparhijski sabori prije svega zborovi sazivani i vođeni od strane visokih crkvenih dostojanstvenika ( patrijarhom , eksarhâ i metropolit ) . Dok su u Apostolskoj Crkvi na saborima nadgledici i starješine ( ' Dela ' 0,15 ; 2 , 21:18) odlučivale sa Silom Duha Jedinstva ( » Odlučismo Duh Sveti i mi , ... « - ' Dela ' 15:28 ; v . : ' Korinćanima ' , i , 5:4 ) , donosili krucijalne zakonske odluke koje su bile u službi ujedinjavanja i učvršćivanja oko Istine , dotle je podržavljena Crkva , Konstantinovski Crkva koju dakako nije vodio Duh Zajedništva i Zakonitosti , na svojim i carskim - crkvenjačkim saborima ( na kojima su uzimali udjela i državni velikaši ) mogla donositi odluke koje su samo razgorjevao i produbljivali frakcijskom - interesne sukobe .

Pošto i savjet ( to synédrion ) mjesne Crkve gubi i istjeruje Duha Istine , to on nastoji Njegovo uređujući rukovodstvo nadoknadi time što će u svoje odluke , razmatranja i svoja rukopoloženja uključiti biskupe i savjete drugih mjesnih crkava ; U 11. pravilu Drugog Kartaginskog sabora ( 390. g. . ne . ) traži se : » Ako je neki svećenik bio osuđen zbog svoga vladanja , neka o tome budu obaviješteni i susjedni episkopi , da i oni ispitaju taj problem , te da i oni pripomognu oko toga da dođe do pomirenja između episkopa i spomenutog svećenika . « Dakle , savjet ( presbiterijum s episkopom ) koji sudi i odlučuje u mjesne crkvi , tijekom vremena biva u domeni mnogih fukcija zamijenjen saborom koji sačinjavaju drugi i susjedni pomjesni savjeti ( te administrativno višom , metropolijskom . eksarhatskom i Patrijaršijskom vlašću ) , čime su lokalni problemi samo šireni i imasovljivani ; umjesto da se bave i razmatraju Božju riječ , crkve sve više počinju se preganjaju i rastržu unutarnjim šireći sukobima . Sabori su , tako , samo davali privid crkvenog jedinstva u vidljivoj sferi ( cp. : Tertulijan : De ieiunio aduersus psychicos , cap . 13 ) , dok je u unutarnjem život raslabljene Crkve postajao velika pustoš . Saborovanje klerika mjesnih crkava je bilo ' od značaja ' pogotovo onda kada je nekoga ' autoritetno ' trebalo isključiti iz crkveno - euharistionog općenja zato što ' kvari ' katolička i ortodoksnu vjeru .

Naravno takva institucionalno - jurisdikcionom mogućnost otvarala je vrata za razne zloupotrebe i osobna iživljavanja : na taj način svaki klerik je mogao sabrati grupu svojih istomišljenika i svrgnuti onog klerika koji mu nije po volji . ( Paradoksalno je pojava da sabor jedne oblasti smjenjuje i obara klerika iz druge oblasti ; klerika je mogao i trebao svrgnuti samo sabor pomesne crkve u kojoj je ovaj izabran , naznačen i zaređen . ) Za Treći Vaseljenski Sabor ( Efes , lipnja-srpnja 431. g. . ne . ) , koji je sazvao car Teodozije II kako bi se razjasnio spor između Nestorija ( po kojem u utjelovljen Logosu postoje dvije različite osobnosti , hipostasi , te tako Isus čovjek ne može biti Bog ) i Kirila Aleksandrijskog oko naziva ' bogorodica ' za Djevicu Mariju , Sokrat Sholastik ukazuje : » ticanja toga predmeta uzdiglo je toliko sporova i takvu pometnju , da je , štoviše , bio nužan vaseljenski sabor . « ( VI 0,32 ) No na tom carskom saboru Nestorije nije želio se brani : » .. . Našavši da je on ustrajno proklinjao Sina Božjega , zbaciše ga . Na to oni koji su bili uz Nestorija , načinivši drugo odijeljeno zasjedanje , zbaciše Kirila / Aleksandrijskog / , i zajedno s njim Efeskog episkopa Memnona . Ubrzo poslije toga na Sabor pristiže i Ivan Antiohijski . Kada je čuo što je urađeno , okrivi Kirila da je bio vinovnik takvih smutnji i da je požurio da svrgne Nestorija .

Stoga , da bi se osvetio Ivanu , Kiril u dogovoru sa Juvenalije / jeruzalemskim / , iz osvete obori i njega . / ... / Vrativši se u Antiohiju , Jovan sakupi mnoge biskupe pa svrgnu Kirila , koji je već / morskim putem / stigao u Aleksandriju . « ( VII 0,34 ) Pošto je Nestorije osuđen i svrgnut u Efezu , potom i zatočen , njegovi sljedbenici se odvajaju od Crkve , i ustanovljuju svoju crkvu u Perziji , sa sjedištem u Seleukiji . Sabori su , kako se vidi , bili uvelike i poligon za osobna i stranačko - frakciona obračunavanja ostrašćenih i častoljubivih crkvenjaka . - Na saborima su se donosile i uredbe o vremenu posta ( ibid. ) , vraćali u Crkvu oni koji su pokazali pokajanje nakon težih sagrješenja ... Ako isključenje ' heretika ' nije mogao postići lokalni sabor , pokušavano je da se to postigne preko provincijsko - metropolitskih i takozvanih vaseljenskih , koji su ' dobivali na snazi i obvezujućem autoritetu ' pogotovo onda kada bi ih imperator sazvao i na njima sudjelovao . Crkvena trvenja slavoljubivih pojedinaca i grupa svjetovna vlast ( koja je željela postići privid duhovnog jedinstva u Carstvu ) iskoristila je da se nametne gospodarski Crkvi .

Povodom sukoba u aleksandrijskoj crkvi između Arija i Aleksandra , car Konstantin preko poslanice mudračke ih poziva da se pomire , i da zbog različitih bogoslovskih pogleda ne cepaju Crkvu ( Sokrat : ' Historija Crkve ' , I 0,7 ) sazivajući sabor u Arelatu za kolovoz 314. g. . ne . ( na molbu donatističkih episkopa i povodom podjela u Afričkoj crkvi ) , imperator Konstantin u poslanici episkopu hrestom Sirakuška također ukazujena važnost razumnih odluka koje su u službi očuvanja mira ( Eusebije : ' Historija Crkve ' , X, 5,22 ) . - Lokalna crkva koja je primala katehete i birala jereje , da je djelovala u Duhu Jedinstva iu Duhu Sile , i da je poštovala izborno- aklamacionu volju pastve , krštenog laosa , mogla je sama odlučivati , raščinjuju i svrgava one koji su unosili nemire i razdore u njoj . Ako je jedan episkop regularno naznačen i zaređen za jednu ( Pomesne ) crkvu , kad ga pomesna crkva aklamativno svrgne i odluči , on , do daljnjeg , nigdje drugdje nije mogao biti ni dio pastve , a kamoli svećenik .

Problem za takav legalan oblik razrješenja svećenstva koje je zastranjivalo nastao je u većim gradskim crkvama , gdje je se pastva udaljila od katedre i svoja prava prepustila sveštenoj oligarhiji i diktaturi . - Kada je Ivan Zlatousti počeo besedi protiv carice Evdoksije , carski tron je odlučio u Halkedona sazove sabor protiv njega i svrgne ga s episkopske katedre Konstantinopola : » Car je naredio / Nakostresena aleksandrijskom episkopu / Teofilu da ubrzo sazove sabor protiv Jovana , u čemu ga je poticao i Severijan , koji je još pamtio uvredu . Stoga Teofil za kratko vrijeme sazove mnoge biskupe iz raznih gradova , i pristiže s njima u Konstantinopol . Njegov poziv potvrđen je i ukazom cara . « ( Sokrat : ' Historija Crkve ' , VI 0,15 ) Manipulativni Halkedonski sabor iz 403. godine patrijarh Zlatousti nije priznao , i tražio je da se njegov slučaj razmotri na vaseljenskom saboru . - Raskola i herese , koje su uzele velikog maha , Crkva je također smatrala da može riješiti i suzbiti preko velikih sabora . ( Točno je da ono što se osvijetli Istinom , razotkrije kao pogubno za dušu i spasenje , to se i osuđuje na nestajanje ; no da bi se imala takva moć treba nositi Kristovo Svjetlo u sebe . )

Tako su oko 160. g. . ne . u maloazijskoj Frigiji održani sabori protiv bujajućeg montanizma : » Verni iz Azije češće i na više mjesta po Aziji su se sastajali / synelthóntMn / radi toga , i ispitavši te nove riječi i proglasivši ih za nečiste , osudili su / Montanovu / heresu , i izgnali ga iz Crkve i od općenja / t ? s koinMnías / izdvojili . « ( Eusebije : ' Historija Crkve ' , V, 16,10 ) Pred kraj II stoljeća , kada je u Maloj Aziji i drugdje nastao spor oko određivanja datuma praznovanja Pashe , na saborima su pokušana biti riješena razmimolaženje : » Držani su sabori i zajednički skupovi episkopu / sýnodoi d ? kaí sygkrot ? seis episkópMn / , i svi su jednodušno preko poslanica izražavali crkveno mišljenje / = dogmu / svima svuda . « (Ibid. , V, 23,2 ; v . : VII, 29,1 ; ' Život Konstantinov ' , I , 51 ) - Na pomesnim i carsko - ekumenskim koncilima su , kako vidimo , prevashodno svrgavani nepodobni crkveni dostojanstvenici i osuđivana eksponirana nepodobna učenja ( cp. : ' Apostolska pravila ' , prav . 37 ) , koja nisu mogla samo kroz dostojanstveničke poslanice da se razotkriju , osude i suzbiju . Tako su sabori sebi dali pravo koje je pripadalo ponajprije mjesne crkvi .

Regionalni i vaseljenski sabori ( u važnijim i većim gradovima Rimskog Carstva i njenih provincija ) su povukli stvaranje institución - organizacijskih gromada zvanih metropolije , Eksarhija i patrijaršije ( naglašeno zavisne i podređene rimsko - bizantijskoj kruni ) , koje su Jurisdikciono potčinile sebi parikije , gradske i seoske crkvene općine . Sozomen , govoreći u V stoljeću o episkopima Sabora okupljenog u Nikeji , kao najvažnije izdvaja i označava petoricu velikih episkopa ' apostolskih stolica ' , koji će potom biti prozvani patrijarsima ( ' Historija Crkve ' , I 0,17 init . ) . ( A tko može biti prozvan ' patrijarhom ' , rodonačelnikom naroda , plemena ili roda , najbolje vidimo na primjerima figura iz ' Starog zavjeta ' : Abraham - otac / patrijarh mnogih naroda , Jakov - otac dvanaest izraelskih plemena , David - otac Davidova roda u Judinu plemenu . ) - i danas , institucionaliziranu Crkvu tresu i lome brojni sukobi i podjele , pokazujući i najavljujući da će sve ono što je građeno u njoj bez Kristovog Duha , biti urušeno i srušeno : » Ako Jova kuću ne gradi , uzalud se muče graditelji . Ako Jova grad ne čuva , uzalud stražar bdi . « ( ' Psalmi ' , 127:1 )...

Crkvena hijerarhija i rukopoloženje


Dok je rana Crkva, Crkva Duha Istine, svoje sveštenstvo hijerarhijski kategorisala u tri čina (đakon, presbiter i episkop), koji su imali svoje pomoćnike i nad kojima je stajao prvosveštenik Crkve), profanisana Crkva uvodi niz međučinova, podčinova i nadčinova, ugledajući se u tome na hijerarhiju carskih dvorjana i državnih činovnika. U gore pomenutom pismu rimskog episkopa Kornelija upućenog Fabiju Antiohijskom, koje osuđuje rimskog raskolnika Novatijana, pominju se sveštenoslužiteljski činovi u katoličanskoj Crkvi: episkop, presbiter, đakon, hipođakon, akolut, zaklinjač (ho eksorkist s), čitač ( grč.: anagnMst s; lat.: lector), vratar i udovica – đakonisa (Eusebije: 'Historija Crkve', VI, 43, 11) Besmisleno je da zaklinjač bude poseban dostojanstvenik, jer duhovne darove koje podrazumeva ta služba trebali su da imaju presbiteri i episkopi.

U 'Apostolskim ustanovama' se iznosi da se zaklinjač-iscelitelj ne rukopolaže (osim ako ne treba da bude i đakon, presbiter ili episkop), jer podvig zaklinjanja (isterivanja zloduhâ) jeste delo dobrovoljnog blagoraspoloženja i blagodati Božije kroz Hrista nailaskom Duha Svetoga; ko ima dar isceljivanja pokazuje ga kroz Božije otkrivenje i blagodat koja je u njemu postaje svima očigledna (VIII, 26). Dužnost vratara (grč.: ho thyrMrós) prevashodno je bila da onemogući da tajnovodstvenom delu hramske liturgije ne prisustvuju katehete i nepoučen narod. U 'Historiji egipatskih monaha' iznosi se za jedan tebaudski monastir čiji je hegumen bio neki Isidor: »Tu vratar beše presbiter, koji nikome nije dopuštao da izađe, niti je ikome dopuštao da uđe, osim onome koji bi izjavljivao želju da ostane tamo do svoje smrti.« (Pogl. 17) Laodikejski sabor vratarima zabranjuje da i za najkraće vreme napuštaju vrata kako bi upražnjavali molitvoslovlje (prav. 43) – Tertulijan Kartaginski u sveštenoslužitelje Crkve ubraja episkopa, đakona, učitelja, udovicu, mučenika-ispovednika i devstvenicu - Quid ergo si episcopus, si diaconus, si uidua, si uirgo, si doctor, si etiam martyr lapsus a regula fuerit? (De praescriptione haereticorum, cap. 3, 5). On osuđuje kovitlavu heretičku sveštenu hijerarhiju (ibid., 41).

Već u vreme Prvog Vaseljenskog Sabora institucionalizovana Crkva je imala čitav pregršt svešteničkih činova, pri čemu je se sveštenstvo već podelilo na više (oltaroslužiteljsko) i niže (crkvenoslužiteljsko), koje se nije postavljalo rukopoloženjem (cp.: prav. 19). Ispovedniku (homolog t s-u), onome koji je, za Hristovo Ime slavno pretrpeo stradalničke muke (i ostao u zemaljskom životu), priznavana je đakonska i presbiterska čast bez rukopolaganja ('Apostolsko predanje', prg. 9). Po navedenom kanoniku (koje odražava zapadnu praksu), đakonise (koje su u sveštenstvo dolazile ponajprije iz redova udovica), hipođakoni i čitači su postavljani bez rukopoloženja, rukoproizvođenja (prgg.: 11-12.14). Saborske odluke, međutim, govore i o hirotoniji hipođakona i čitača. 'Apostolsko predanje' Hipolita Rimskog čak ni đakonu ne priznaje eksplicitno sveštenoslužiteljsku čast, mogućnost da spada u savet klera (concilii in clero), iako dopušta njegovo rukopolaganje, te ga vidi samo kao episkopovog služitelja, što istinskom poretku ne odgovara. Pravilo 18 Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji đakonima zabranjuje da sede među sveštenicima, pozivajući se implicitno na ranija pravila. – Četvrti vaseljenski sabor u crkvene dužnosnike ubraja još i ekonoma, eudika (h eydikía = 'pravedni sud') i paramonara (paramón/i/mos = 'verni', 'trajan') (prav. 2); ekonom je je bio klerik koji je po volji episkopa upravljao crkvenim imetkom (Četvrti vaseljenski sabor, prav. 25 i 26).

Paramonar je čuvao red na hramskim sobranjima i omogućavao udoban i prikladan smeštaj sabranom ljudstvu. Sedmi vaseljenski sabor određuje da u svakoj crkvi i svakom monastiru, od strane episkopa, metropolita ili patrijarha, mora biti postavljen ekonom (prav. 11). Evdik (odnosno hartofilaks) je pred svetovnim vlastima i sudom zastupao crkvenu sirotinju koju su pogađale razne društvene nepravde. Pravilo 86. i pravilo 109. iz 'Zbornika pravila Afričke crkve' traže da se povodom zlostavljanja ubogih, od carskih vlasti Istoka i Zapada traži da omoguće ulazak u svetovni sud u eparhijama izabranim učenim sveštenicima-braniocima, kako bi ovi mogli i zvanično uboge hrišćane štititi od nasilja bogatih i obesnih. – Paramonar je bio redar, koji je se brinuo o disciplini na crkvenom sobranju. – U kanoniku 'Apostolska pravila' nižim sveštenicima se preti odlučenjem, ukoliko uvrede episkopa ili đakona (prav. 56). – Pravilo 14. Sedmog vaseljenskog sabora dozvoljava i monastirskom predstojatelju, hegumenu (grč.: ho h goýmenos; h géomai = 'predvoditi', 'rukovoditi') ukoliko je on u svoje načalstvo rukopoložen od episkopa, presbiteru i horoepiskopu (sa punomoćjem episkopa) da postavljaju čitače.

To što je otuđena Crkva pored višeg sveštenstva (sa punom hirotonijom i hirotesijom uvedeno) imala i niže (mada je tačno da za izbor đakonâ ne treba da se traže i izmoljuju naročiti darovi Duha Svetoga), što je pomešala kler i institucionalno službeništvo i osoblje, pokazuje da ona nije razumela šta Hrist traži od Svoga sveštenika: da predano deluje u Poretku i da požrtvovano i dostojanstveno čuva Poredak Slave i Duha Obilja.
Dok je apostolska Crkva (kler i pastva), u pomesnom, opštinskom domenu, na osnovu njihovih zasluga i osvedočenja, sama birala, određivala (označavala) i uglavnom i svečano postavljala (rukopoložila) svoje sveštenike, svoje dostojanstvenike, otuđena Crkva je tu misteriju izvitoperila i oskrnavila, postavljanje i svrgavanje klerika prepustila saborima, vlastoljubivim crkvenim časnicima i svetovnim vladalačkim figurama (koje je pomazivala). Tako je francuski kralj Fransoa I (1494.-1547. g. ne.) stekao koncesiju od pape da Kruna postavlja episkope i hegumene. U Trećem pravilu Sedmog vaseljenskog sabora ukazuje se: »Svaki izbor za episkopa, ili presbitera, ili đakona, učinjen svetovnim vlastima neka ostane nevažeć po pravilu /'Apostolska pravila', 30/ koje govori:

Ako koji episkop upotrebi svetovnu vlast i preko nje dobije vlast u Crkvi, neka bude svrgnut, i odlučen, kao i svi koji opšte sa njim. Jer koji se imaju u episkopstvo uvesti dužni su biti izabrani /!/ od episkopâ, kao što određuju sveti oci u Nikeji, u /četvrtom/ pravilu koje govori: Najpriličnije je da episkopa postave svi episkopi te oblasti. Ako je to otežano ili zbog hitne potrebe, ili daljine puta, neka se okupe najmanje trojica zajedno na jedno mesto, a odsutni uzmu učešća u izboru i izjave saglasnost preko gramate, i tada neka se učini rukopoloženje. A odluka o tome neka bude data u svakoj oblasti metropolitu.« Kad Sedmi vaseljenski sabor traži da sami episkopi (dakle, visoki kler bez udela pastve) biraju i opostavljaju episkopa, to se već pokazuje kao strašan centralizacioni atak na pomesnu katoličansku crkvu; tako je nekada vojska i visoko plemstvo (grofovi, hercezi, prinčevi, ...) biralo i uzdizalo državnog monarha. Pojedini episkopi su predstojateljsku katedru shvatili kao dinastičku kategoriju, pa su na nadgledničko dostojanstvo postavljali svoje rođake: sina, brata ('Apostolska pravila', 76).

U svome 'Pismu horoepiskopima' Basilije Veliki, arhiepiskop Kesareje Kapadokijske, prebacuje seoskim episkopima da su presbiterima i đakonima dopustili da koga oni žele, bez podrobnog ispitivanja života i dostojanstva pojedinaca, po pristrasnosti, prijateljstvu i rodbinskim vezama uvode u Crkvu (prav. 89). I Antiohijski sabor (prav. 23) zabranjuje da sveštenik koji je (možda) pred kraj svoga zemaljskog života, samovoljno postavlja svoga prejemnika, već samo na saboru i sa pokrićem episkopske procene kandidata. Onaj koji predstoji svima, skupštinskom kleru i pastvi, treba i od svih u skupštini biti izabran. U starini hirotonijom (grč.: h cheirothonía, od cheír = 'ruka', i teínM = 'pružati') je nazivano pre svega izabiranje sveštenog kandidata kroz glasačko pružanje ruku svih pripadnika pomesne crkve; tumačeći Prvo Apostolsko pravilo, bizantijski monah Jovan Zonara (prva polovina XII st.) iznosi: »... U vreme kad se gradskom narodu dozvoljavalo da bira arhijereje narod se sabirao, i jedni su želeli jednog, a drugi drugog. I tako, da bi se znalo na čijoj je strani većina glasova, dotični birači, kažu, pružali su ruke /teínein tas cheíras/ i po pruženim rukama brojali su birače svakog kandidata. Onaj koga je želela većina bio je izabran /= određen/ za arhijerejstvo.

Odatle je i preuzet naziv hirotonija.« Kasnije, hirotonijom je prozvana sveštenoradnja hirotesija (cheirothesía), čin gde na glavu sveštenog kandidata ovlašćeni dostojanstvenik pruža ruku (teínei t n cheíra), u službi slanja i primanja Duha blagodati. Takvim skliznućem u tumačenju termina hirotonija episkopu je dato pravo i da sam bira, određuje one kojima će biti dati časnička vlast: »Presbitera i đakona i ostale sveštenike /neka postavlja/ jedan episkop.« ('Apostolska pravila', prav. 2) Međutim, kada su nastajala 'Apostolska pravila' narodu još nije bilo zabranjeno da pružanjem ruku bira svoje sveštenoslužiteljske kandidate, i tu je pod hirotonijom zapravo podrazumevana njoj komplementarna hirotesija. To potvrđuje i nešto stariji spis, 'Didahe': »Postavite, dakle, sebi /cheiroton sate oyn heaytoís/ episkope i đakone dostojne Gospoda, ljude krotke i nesrebroljubive, i istinite i proverene, jer vam oni služe službu proroka i učitelja....« (15:1)

Čak i onda kada je pastva paganizirajuće Crkve birala svoje sveštenike, često se nije rukovodila duševnim osobinama kandidata, njegovom dostojanstvenošću, već je svađalački odlučivala na osnovu svojih partijskih i rodovskih vrednosti. Netrpeljiva suprostavljenost različitih tabora u narodu išla je dotle da je dovodila i do međusobnog fizičkog obračunavanja sa smrtnim ishodima. Pojedinci su do episkopske katedre dolazili i uz pomoć mača, što pokazuje da oni uopšte nisu videli duhovnu i pastirsku dimenziju svoje službe. Kandidati iz poznatijih i bogatijih porodica imali su veću prednost pri narodnom biranju (cp.: Jovan Zlatousti: 'O sveštenstvu', III, 15). Justinijanovi zakoni samo uglednijim građanima dopušta mogućnost da učestvuju u izboru episkopa (Novella 123). Narodni nemiri i ekcesi su tako visokom kleru 'dali pravo' da crkvenom laosu iz ruke oduzme pravo biranja svojih dostojanstvenika. Laodikijski sabor (343. g. ne) onemogućava narodnom mnoštvu, gomili (ho óhlos) da učestvuje u biranju onih koji treba da budu postavljeni u sveštenstvo (prav. 13). Naravno, što je Crkva dobijala veće administrativne jedinice (poput metropolije), u njima je i teže bilo organizovati glasanje verujućeg naroda, pa je izbor prepuštan samo pojedincima, i na kraju se sveo na moćnička imenovanja, u kojima su svešteni časnici zastupali interese onih koji su ih postavili na te položaje, a ne interese laosa.

Tako je hirotonija episkopa preneta u metropolitsku crkvu, dok je patrijarh uzeo da vrši hirotoniju metropolita. U biti, 'izbori' (za pomesnu crkvu) van lica verujućeg (pomesnog) naroda i kanonska imenovanja sveštenstva sveli su se na tajne i subverzivne izbore i postavljenjenja, koje kanoni osuđuju. Tako se u 7. pravilu Teofila Antiohijskog iznosi: »Rukopoloženje da ne biva tajno.« Zna se da je, na primer, Ursin, suparnik rimskog pontifa Damasa (366.-384. g. ne.), bio tajno rukopoložen na jednom skrivenom mestu bazilike Sikin (Sokrat: 'Historija Crkve', IV, 29, v.: PG XXXVII, 1092). Tako je tajinstvo rukopoloženja i bukvalno postalo 'tajna'. – U Apostolskoj pomesnoj Crkvi, pošto bi klerici i pastva najdostojnijeg i najproduhovljenijeg člana izabrali i odredili za anđela, episkopa crkve, i pošto bi on pomazao i rukopoložio one koje je verujući narod ranije izabrao za đakone i starešine, neko iz presbiterijuma bi izabranog anđela, arhonta, pomazao i blagoslovio, jer presbiteri su već morali naglašeno imati duhovne darove, Božija blagodat je kroz njih mogla teći i darivati se. (Naravno, sa odobrenjem pastve, to je mogao učiniti i neki od putujućih harismatskih starešina: apostol, prorok, učitelj, pastir, jer sveštenoslužitelj se postavlja u Crkvi i za Crkvu.)

Tako su efeškog episkopa Timoteja rukopoložili i pomazali presbiteri (lat.: seniores) njegove crkve ('Timoteju', I, 4:14) Ljudi koji nisu mogli da se nametnu kao nadglednici matične crkve, počeli su to da ostvaruju preko susednih skupštinskih episkopâ koji su ih podržavali. Potom je izmišljeno da se samo na većem saboru (kao da pomesna crkva već nije sabor), naznačeni (određeni) kandidat može na euharistionom sinaksisu rukopoložiti za episkopa, uvesti u najviše dostojanstveničko opštenje. 'Crkvena pravila' pripisana Apostolima određuju da episkopa postavljaju dva ili tri episkopa: »Episkopa neka postavljaju /heirotoneísMn/ dva ili tri episkopa.« (Prav. 1). Zašto i jedan episkop, ako kroz njega deluje punina Božije blagodati, ne bi mogao sa saglašnošću cele (pomesne) crkve (Klement Rimski: 'Poslanica Korinćanima', I, 44:3) da rukopoloži drugog episkopa, najvišeg sveštenoslužitelja?! Bog je Taj koji daje i spušta darove Duha na onoga koga priziva da bude Njegov časnik i služitelj u Crkvi: »I ove postavi Bog u Crkvi ...« ('Korinćanima', I, 12:28) Antiohijski sabor iz 341. g. zahteva da se episkop ne postavlja bez sabora i bez prisustva metropolita te oblasti (prav. 19; v.: prav. 16 fin.).

On, kao i Prvi vaseljenski sabor (prav. 35), zabranjuje i hirotonijsko uplitanje (bez odobrenja metropolitskog punkta): »Neka episkop ne odlazi u drugi grad, koji njemu nije potčinjen, niti u oblast koja mu ne pripada radi rukopoloženja, ili da postavlja presbitere ili đakone u mestima koja su pod vlašću drugog episkopa, osim ako je za to dobio dopuštenje od strane episkopa tog mesta.« (Prav. 22, v. i prav. 13) U starini, kako vidimo, svešteno lice u drugim opštinama (parikijama za koje nije naznačen i nadležan) nije moglo rukopolagati kandidate za svešteničke činove, bez saglasnosti pripadnika te opštine, a kasnije bez odobrenja nadležnog sveštenstva te opštine ('Apostolska pravila', prav. 35). Episkop je mogao pre svega da vrši rukopoloženja na oltarskom sabranju svoje crkve i za potrebe svoje crkve, parikije.

Metropolitski crkveni sistem, koji se uspostavlja od Konstantinovog nikejskog vremena već široko otvara mogućnost da se vrše rukopoloženja van granica pomesne crkve. Antiohijski sabor traži da svi episkopi jedne eparhije trebaju znati njenog metropolita, odnosno uvažavati višu vlast i prvenstvo časti episkopa provincijske prestonice, odnosno ništa ne smeju činiti bez njega van svoje seoske opštine ili parikije (prav. 9). Duhovno gledano, za rukopolaganje u drugoj crkvenoj opštini, strani episkop je trebao dobiti dopuštenje ne samo episkopa, već i skupštinsko dopuštenje celog verujućeg naroda te opštine. Kršenja ovoga pravila u konstantinovskoj Crkvi bila su brojna, i povlačila su velika trvenja. Jovan Zlatousti, konstantinopolski patrijarh, kada je Epifanije Kiparski na njegovom upravljačkom podneblju počeo samovoljno (dakle bez Jovanovog dopuštenja) da postavlja klerike, prebacio je ovome da čini mnogo toga protivnog ustanovljenom poretku. Uplašivši se mogućeg narodnog gneva, Epifanije je se, nakon Jovanovog upozorenja, brzo vratio na Kipar (Sokrat: 'Historija Crkve', VI, 14)

Potpuno je pogrešno da metropolije i sabori postavljaju klerike koji ne pripadaju pomesnoj crkvi za koju se vrši postavljanje, i van lica te crkve, makar i uz dopuštenje episkopa te crkve. Kartaginski sabor iz 397. g. (u svome sedmom pravilu) daje kartaginskom episkopu pravo da za crkvene nadglednike svoga okruga postavlja jereje koji su mu po volji, bez da traži saglasnost episkopâ lokalnih crkava, čime mu se praktično daje metropolitska vlast. – Po duhovnom Poretku putujuće duhovne starešine (koje su bile vertikalna spona do pontifikata Univerzalne Hristove Crkve), kao i regularno postavljeni jereji, mogli su da osnuju pomesnu crkvu poučavajući i krštavajući voljne duše na nekom podneblju, a kršteni laos je onda sebi naznačavao i birao jereje, koji su se međusobno hirotonisali. Neko je mogao da bude rukopoložen za sveštenika samo ako je i naznačen za koju parikiju (kasnije i eparhiju) i koje bratstvo se upravljački postavlja (što je i razumljivo, jer nema episkopata bez crkvene skupštine): »Bez naznačenja nikoga ne treba rukopolagati, ni presbitera, ni đakona, niti bilo koga iz crkvenog čina, nego rukopoloženi mora biti tačno određen ili za jednu gradsku ili seosku crkvu, ili za martirijum /= mučeničko svetilište/, ili za monastir.« (Halkedonski sabor, prav. 6)

Crkvene gromade koje su nastajale imale su interes da pomažući sveštenstvo manjih i novokrštenih područja, njih vežu za sebe, svoj instituciono-jurisdikcioni autoritet. To dobro vidimo u odnosu Koptske heterodoksne (monofisitske) i etioptske heterodoksne crkve, gde koptskog poglavara i danas pomazuje aleksandrijski patrijarh. Konstantinopolski vaseljenski patrijarhat i sinod je do polovine XIX stoleća imenovao patrijarhe jerusalimskoj, antiohijskoj i aleksandrijskoj patrijaršiji, koje su pale pod vlast arapskih osvajača. - Kartafinski sabor iz 407. godine življu nekog podneblja koje do tada nije steklo svoga episkopa zabranjuje da ga iznedruje i samostalno dobije episkopa, već samo ako to naredi veliki sabor dotične oblasti (zajedno sa njenim prvim episkopom), i ako na to pristane oblasni episkop čija je se vlast pretenziono prostirala do tog podneblja. – Prvi vaseljenski sabor traži da episkop bude postavljen najmanje od tri episkopa, a usmenom ili pismenom saglašnošću svih episkopa jedne oblasti (prav. 4). 'Apostolsko predanje' određuje da episkop u matičnoj crkvi, u nedeljni dan, bude rukopoložen uz prisustvo usaglašenih starešinâ i episkopâ (prg. 2; v.: 'Apostolske Ustanove', VIII, 4)

U 'Životu blaženog cara Konstantina' Eusebije ukazuje: »... Utvrđeni običaji/ustanove /thesmoýs/ su još od ranije odredili da postavljenja /tas cheirotonías/ episkopâ ne bivaju drukčije nego samo na ovaj način /= preko oblasnih i vaseljenskih saborâ/.« (I, 51) Nikakvi imperijalni sabori, ni oblasni ni vaseljenski, nisu mogli i nisu trebali da postavljaju i odlučuju jereje, već uvek pomesne skupštine i saveti, pomesne zajednice koje su ih odredile i izabrale. Episkop se pokazuje kao najviši časnik samo sa krštenim narodom i u krštenome narodu, u skupštini za koju je naznačen.

Pošto episkop može rukopolagati samo u svojoj crkvi i pripadnike svoje crkve, to mu je i zabranjeno da u svojoj crkvi postavlja za sveštenike pripadnike druge pomesne crkve, pogotovo ne prebege: »Ako se ko usudi da nekoga tajno preuzme, koji drugome pripada, i rukopoloži ga u svojoj crkvi bez pristanka vlastitog episkopa od koga je pobegao, neka rukopoloženje bude ništavno.« ('Prvi vaseljenski sabor', prav. 16, v.: Sardikijski sabor, prav. 16) - Po 'Apostolskim pravilima' episkop ne sme ostavljati svoju episkopiju i prelaziti u drugu, makar i bio nagovaran od drugih; samo sabor episkopu može, nakon mnogo molbi, da omogući nadzorničko premeštenje (prav. 14); bez valjanog preporučenog lista, gramate (grč: to grammátion = 'zapis', 'pismo') i ispitivanja sveštenik jedne parikije nije mogao da bude primljen u opštenje druge parikije (prav. 33). I Halkedonski sabor zabranjuje da tuđi i nepoznati klerici nigde i ni pod kojim načinom ne mogu da (privremeno) služe u drugom gradu bez preporučene gramate (prav. 13) Još se na Prvom carskom saboru zabranjuje potpune transmisije sveštenstva koje su uzele maha: »...

Određuje se da se potpuno ukine navika suprotna apostolskom pravilu, a postoji u nekim mestima: da iz grada u grad ne prelazi, niti episkop, ni presbiter, ni đakon. A ako neko i posle odluke ovog svetog i velikog Sabora preduzme tako što, ili sam od sebe dopusti takvu stvar, delo neka bude sasvim ništavno, i neka se takav povrati u crkvu u kojoj je rukopoložen za episkopa ili presbitera.« (Prav. 16) Slično i vaseljenski Halkedonski sabor zabranjuje upravljačko premeštanje sveštenstva: »Nije dopušteno da duhovnici koji su na službi pri jednom hramu budu postavljeni u crkvu drugoga grada, /.../ nego moraju biti zadovoljni onom crkvom pri kojoj su od početka udostojeni službe; izuzetak su oni klerici koji su, prognani iz svoje domovine, po neophodnosti prišli drugoj crkvi.« (Prav. 20) Pravilo 15. Sedmog vaseljenskog sabora zabranjuje da se, kao izraz pohlepe, klerici postavljaju i naznačuju za dve crkve. Pravilo 21 Antiohijskog sabora, izvedeno iz starijih opšteprihvaćenih odredbi, zabranjuje episkopu da se upravljački premešta iz jednog mesta u drugo, bilo po svojoj volji ili pod pritiskom naroda i susednih episkopa.

Slično se ukazuje i za presbitera i đakona: i oni su gubili pravo sveštenodejstvija ukoliko bi se prebacili u drugu parikiju (prav. 3) Episkop (i bilo ko iz svešteničkog kataloga) je morao ostati u crkvi (skupštini) za koju je vladalački i služiteljski od početka naznačen; jedino ako je u progonu, ratnom metežu ili u prirodnoj katastrofi izgubio svoju pastvu, on je mogao da se uključi u život druge crkve, naprimer kao pomoćnik episkopa te crkve, naravno uz saglasnost verujućeg naroda. Možemo videti da je i ovo antiohijsko pravilo mnogo puta u paganizirajućoj crkvi grubo prekršeno: vlastodršci i sabori su premeštali episkope sa njihovih matičnih katedri kako god bi hteli i kad god bi mogli, ako bi to bilo u interesu nekih centara moći. Pogotovo su smatrali da kada episkop sa nižeg episkopskog ranga prelazi na viši (metropolitski, patrijaršijski) on ne krši crkveni poredak. Eusebije ukazuje kako je Aleksandar kao episkop jednog mesta u Kapadokiji, pristigao u Jerusalim radi molitve i pohođenja svetih mesta, no tu su ga zadržali tamožnji žitelji i postavili ga, umesto Narkisa, za episkopa Jerusalima ('Historija Crkve', VI, 11) Sokrat Sholastik govori o mnogim nadzorničkim premeštanjima: »Perigen je bio rukopoložen /na saboru/ za episkopa Patrasa, ali kako ga žitelji toga grada nisu hteli primiti, episkop Rima, kada je se desila smrt korintskoga episkopa, naredio je da se Perigen dovede na presto metropolita u Korintu, – i on je u tamošnjoj crkvi predstojatelstvovao celog života.

Gregorije Nazijanzin bio je ranije episkop u jednom gradu Kapadokije – Sasimi, a potom u Nazijanz. Meletije je najpre predstojatelstvovao u Crkvi pri Sebastiji, a posle u Antiohijskoj. Episkopa Dositeja Seleukijskog premestio je Aleksandar antiohijski u Tars kilikijski. Reberentije iz grada Arhe u Fenikiji na kraju je premešten u Tir. Jovan iz Gorda u Lidiji premešten je u Prokones i bio je predstojatelj tamošnje Crkve. Paladije je iz Helenopola premešten u Aspunu. Aleksandar je iz istog Helenopola premešten u Adrijan. Teofil iz azijske Amapeje premešten je u Eudoksiopol, u staro doba zvan Salambrija. Polikarp iz Sekstantaprista u Misiji premešten je u Nikopol u Trakiji. Hijerofil, iz Trapezopola u Frigiji premešten je u Plotinopol u Trakiji. Optim iz Agdamije u Frigiji premešten je u u Antiohiji u Pisidiji. Silban iz Filipola u Trakiji premešten je u Troadu.« (VII, 36; v.: pogl. 37) – Na Kartaginskom saboru iz 405. godine bila je pročitana gramata rimskog pape Inokentija I, kojom on afričkim episkopima, kada oni to žele, dozvoljava da prelaze na drugu stranu Mora, odnosno da službuju u crkvama Italije (Afričko prav. 105). Rimski papa Kelestin, kao 'vrhovni učitelj', u svojim poslanicama (koje su išle na ruku Imperatora da na konstantinovski crkveni presto bude doveden Prokl, episkop Kizika) episkopu Kirilu Jerusalimskom, episkopu Jovanu Antiohijskom i episkopu Rufu Solunskom izlaže da se episkop može premestiti iz jedne u drugu episkopiju (Sokrat, VII. 40); očigledno je da za rimskog predstojatelja u tom vremenu (a očigledno i u budućim, kako se pokazalo), drevni kanoni više nisu bili na snazi. – Nakon smrti episkopa Kizika, konstantinopolski episkop Sisinije odredio je i postavio je Prokla za novog arhonta Crkve u Kiziku.

Kada je Proklo krenuo da pođe na 'svoju' katedru, Kizičani su drugoga, čoveka po imenu Dalmatije, postavili za svoga proistamenosa (Sokrat, VII, 28). Sisinije (na čije mesto je posle njegove smrti iz Antiohije doveden Nestorije) je prekršio drevni poredak jer je rukopoložio za episkopa čoveka koji nije od strane plebsa, nad kojim treba da predsedava, validno izabran, dok su kizičani prekršili novoustanovljeni poredak koji nije dozvoljavao da se vrše rukopolaganja protivno volji konstantinopolske katedre. Onog episkopa koga nije sam izabrao, plebs nije bio ni dužan da prihvati kao svoga skupštinskog predstojatelja. – Kada je Nestorije svrgnut i zatočen, kao kandidati za konstantinopolskog patrijarha pojavili su se kizički episkop Prokl i presbiter i spisatelj Filip (koji je kao đakon puno boravio uz Jovana Zlatoustog) koji je bio iz pamfilijskog Sida. Kada su istupili upućeni pojedinci koji su ukazali da crkveni poredak zabranjuje premeštanje episkopa iz jednog grada u drugi, narod je odustao od izbora svojih kandidatâ, i na konstantinopolsku katedru je zauzeo podvižnik Maksimijan (Sokrat, VII, 35). Duhovno gledano, za održanje i odgovoran razvoj jedne crkvene opštine najbolje je da njen predstojatelj bude čovek koji je iz nje izrastao, koji je osvedočen u njoj, koji je najbolje poznaje; kada se, protivno volji parikijskog plebsa, crkvi dovodi i nameće strani i nepoznati nadzornik, koji je uz to najčešće i poslušnik i instrument neke više hijerarhijske instance koja ga je imenovala, time se dakako ruši i suzbija Duh Jedinstva koji treba da vodi sabornost u Crkvi.

Oni koji su krštenom i posvećenom narodu onemogućili da na jednom mestu (epí to aýtó), u svome mestu, izabire i razrešava nedostojne jereje, pokazuju da su se i sami udaljili od opštenja sa Duhom Istinskog Jedinstva. Naravno, i laos koji bi olako dopustio da imperijalni moćnici i slavoljubivi klerici ruše u njemu drevni poredak, pokazao bi se kao nedovoljno duhovno zreo, nedovoljno utemeljen u Hristu. A to što je u Hristovu Crkvu mogao da uđe nedovoljno poučen i nedovoljno osposobljen vernik, pokazuje i ukazuje na slabost klera koji Hristov Poredak nije uzimao ozbiljno. – Naravno, presudnu pometnju u Crkvi izazvali su samoproglašeni krstareći apostoli i lažni proroci, koji bi krštavali i rukopoložili one koji su bili potpuno nedostojni da stoje pod Hristovo Ime. – Ako je sudsku instancu u Crkvi činio je presbiterijum, a apelacionu episkop (cp.: Tertulijan: De paenitentia, cap.: 9; De pudicitia, cap.: 13), to su savet pomesne crkve, njen presbiterijum i anđeo, mogli sami da reše svaki sudski i doktrinalni spor i nesporazum, samo da je clerus (sacerdotium, ordo) delovao u Duhu Pravednosti. Božiji Duh je Duh Reda, i onaj ko živi u Duhu Božijem kroz njega se donose zakonite odluke, koje održavaju Hristov Red u Zajednici. – Preseljenja i prebacivanja episkopskog kadra u urbane i metropolijske centre moći, parikija bez episkopa je postala čisto obredna institucija a eparhijski samovlasnički episkopat, lišen svoga sabora, postao je čista birokratija, centralna i centralizujuća administracija.

Kad je u Crkvi iskvarenost uzela maha, bilo je i onih koji su, ne dobroteljima već spletkama i mitom, novcem hteli zadobiti sveštenu vlast i Božije darove za služenje u Crkvi, oni su moćničkim imenovanjem a ne regularnim izborom i postavljenjem uz učešće pastve nastojali postati crkveni dostojanstvenici: »Ako neki episkop, ili presbiter, ili đakon, novcem zadobije ovo dostojanstvo /aksías/, neka se svrgne, i on i onaj koji ga je postavio, i neka se sasvim odluči od zajedničarenja, ...« ('Apostolska pravila', prav. 29; v.: 'Kraljevi', I, 13:33-34) – Halkedonski sabor u Drugom pravilu takođe osuđuje simonijsku sveštenoslužiteljsku hirotoniju i simonijska uvođenja u crkvene dužnosti: »Ako koji episkop izvrši postavljenje /cheirotonían/ za novac, i blagodat koja se ne prodaje iznosi na prodaju, i za novac postavi /cheiroton soi/ episkopa, ili horoepiskopa, ili presbitere, ili đakone, ili koga drugog koji se ubraja u kler, ili pak proizvede /probálloito/ za novac u ekonoma, ili sudiju branioca /= ekdika/, ili paramoniara, ili uopšte /uvede, pribroji/ u neku crkvenu dužnost /toy kanónos/ radi svog lakomog dobitka, takav pošto bude izobličen, jer se na ovo usudio, da bude lišen sopstvenog čina.« - Simoniji predati pojedinci hteli su od Duha Svetoga, kako se vidi, napraviti svoga roba, zagospodariti Njegovom blagodati.

U otuđenoj Crkvi pojedinci, da bi zadobili svešteničku poziciju nisu se ustručavali ni da se posluže uticajnim svetovnim vlastima (prav. 30). Ako i svetovni vladar direktno nije postavljao sveštenike, to je činio klerik podanički vezan za svetovne vlasti. Taj princip vidimo i u rimskom mnogoboštvu. Tako imperator Julijan piše prvosvešteniku Teodoru: »Kakav je, dakle, to zadatak za koji kažem da ti ga sada poveravam? To je upravljanje nad svim svetilištima u Aziji, uz ovlašćenje da postavljaš sveštenike u svakom pojedinom gradu, i da svakome od njih dodeljuješ ono što mu dolikuje.« (452 D – 453 A – prevod: Aleksandar Popović) Sveštena hirotonijska lestvica vrlo često nije poštovana, pa je se tako dešavalo da đakon (koji je često tretiran kao episkopov služitelj), bez da služiteljski i dokazateljski pređe stupanj presbitera, bude određen za episkopa.

Takvo zastranjivanje, gde ni striktno usvojena hijerarhijska lestvica klerika nije poštovana, teško se da razumeti i pomalo liči na gnostička izigravanja sveštenoslužiteljstva: »Kod njih danas jedan vrši funkciju episkopa, a sutra dugi; danas đakon, a sutra već čitač; danas presbiter, a sutra laik.« (Tertulijan: De praescriptione haereticorum, prg. 41 fin.) Prvi vaseljenski sabor jasno osuđuje praksu da se novokršteni, bez perioda dokazivanja, uvedu u čin presbitera ili episkopa (prav. 2). »... Nepravedno je da onaj koji još nije oproban postane učiteljem drugih, ...« ('Apostolska pravila', 80; v.: Origen: 'Propoved na Levitsku 6:2', 'Propoved na Luku 21:4) I Laodikejski sabor (343. g.) ukazuje da za one koji su nedavno kršteni ne priliči da budu postavljeni u sveštenički čin. (Prav. 3) Dešavalo je se nekad da čak i neofit (novokršteni), pa i nesvešteno lice, laik, bude uveden u najveću sveštenu čast. Neprosvećeni plebs bi za crkvenog dostojanstvenika znao da izabere nekad i nekrštene svetovno-državne uglednike, što pokazuje da su oni na duhovnu vlast gledali kroz prizmu svetovne vlasti, a na to ih je dakako navodila moćnička sljubljenost crkvene i državne vlasti.. Tako je u vreme cara Teodosija, pretor Nektarije od strane naroda izabran za episkopa Konstantinopola, a potvrđen od strane sabranih episkopa (Sokrat: 'Historija Crkve', V, 8). Voljom neprosvećenog naroda za episkopa Milana (Mediolana) izabran je i postavljen konsul i pretor Ambrosije, iako još nije bio ni kršten (ibid., IV, 30; Sozomen, VI, 24; Teodoret, IV, 7). Učeni Photios (rođen oko 820. g.), protasekretis bizantijskog cara, posle svrgavanja patrijarha Ignatija, kao dvorski čovek za šest dana od svetovnjaka posvećen je u sve sveštene činove do patrijarha (858. g.), što je izazvalo veliko negodovanje kod rimskog pontifa Nikolu I.

O Božjim zapovijedima


Stožer bogougodnog i pravedničkog života, života koji uvodi u blaženstvo i svetost, oduvijek je bio držanje Božjih zapovijedi: »Svatko tko sluša ove Moje riječi i vrši ih, bit će kao mudar čovjek, koji sagradi kuću na stijeni. I pade kiša i dođoše bujice, i dunuše vjetrovi i navališe na onu kuću - i ne sruši jer je sagrađena na stijeni. «('Matej', 7:24-25; cp.: 'Sabrane poslovice' / 4Q424, frag. 2,2-4) Tko ima ljubav prema Istini i Istinitome, prema Razumijevanju i Mudrosti, on će i imati volju i odlučnost da izvršava Zakon koji oživljuje i održava u Životu i Pravednosti: »Voljeti je / = Mudrost / znači držati Njene Zakone, a posluh Njezinim zakonima pouzdana je besmrtnost, ... «('Mudrost', 6:18) Samo djelotvornom vjerom, samo zakonitim životom, samo svijetlim djelima čovjek se može prosvijetliti, umudriti, osvjedočiti se kao Božji pravednik:» Naša će, dakle , pravednost biti: držati i vršiti sve ove zapovijedi pred Jovom, Bogom našim, kako nam je odredio. «('Ponovljeni Zakon', 6:25) paganizirani Crkva ne samo da je iskrivila i prikrila Kristove Zapovijedi, već ih je uveliko proglasila i nevažećim ili neostvarljivim (a da su one neostvarljive, nebi ni bile davane i objavljivane), te držanje crkvenih uredbi i ceremonija proglasila izrazom bogodopadljivog života, baš kao što je učinio predrabinski judaizam: »Blagodat Božju ne odbacujem; jer ako pravednost dolazi posredstvom / obrednog / Zakona, onda je Krist uzalud umro. «('Galatima', 2:21).

U protestanizma je proturena još gora laž, da se čovjek pred Bogom može opravdati samo vjerom, bez djela istinskog Zakona. To što nam je Kristova Blagodat omogućila Spasenje bez naše zasluge, bez naših dijela, ne znači da možemo ponuđeno Spasenje ostvariti bez djela, izvršavanje zapovijedi, bez kapitalizacije Hristovog Uloga. Jer Milost Božja nam pomaže da izvršavamo Zakon, da zakonito živimo, da blagodatne iskre razgorevaju. Isus ukazuje da je za spasenje nužno izvršavati zapovijedi Zakona, ali iz srca, ne licemjerno poput farizeja: »Ako vaša pravednost ne bude mnogo viša od pravednosti književnika i farizeja, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.« ('Matej', 5:20) pravednik uvijek živi od djelotvorne vjere, i vjernost, poslušna i predana vjera, vjera koja razumije i čini pravedna djela, zakonska dijela, odijeva čovjeka u haljine Pravednosti i Oduševljenje. Episkop Jakov nazvan Pravednik u svojoj Poslanici (koju je Luther odbacivao) jasno iznosi: »Kakva je korist, braćo moja, ako tko govori da ima vjeru, a nema djela? Može li ga vjera spasiti? / ... / Vjera, ako nema djela, sama po sebi je mrtva. Ali neko će reći: "Ti imaš vjeru, a ja imam djela". - Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću ti pokazati vjeru po svojim djelima / = djelotvornu vjeru /. Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog? Dobro činiš; i demoni to vjeruju i drhte. Hoćeš li pak da saznaš, prazni čovječe, da vjera bez djela ništa ne vrijedi? / ... / Čovjek se opravdava djelima, a ne samo vjerom. / ... / Kao što je, naime, tijelo bez duha mrtvo, tako je mrtva i vjera bez djela. «(2:14:17-20:24:26) - Svoj pravni sustav (koji je izlišan kada se održavaju Zapovijedi Života i održava prisutnost duha Svetog) otuđena Crkva nije utemeljila na Božjem

Zakonu i rukovodećoj Blagodati (koja nam govori što trebamo činiti i daje nam ljubav i snagu da činimo ono što poznajemo kao Dobro), već na svojim često nedosljednim saborskim odlukama (kojih se ni sama ne drži) i na temelju rimskog prava; umjesto da vuče Kristov jaram, Crkva je uzela da vuče jaram rimskog / romejskog kesara i jaram rimskog prava. Rimski imperatori, kao 'prvosvećenici' Crkve, daju sebi pravo da čak uređuju i liturgijski život Crkve. Tako se u 137, Justinijanovoj noveli od 26. ožujka 565 g. zapovijeda da episkopi i Presbítero ne mogu tajno (sesiopimenon) prouznositi molitve božanskog prinošenja i svetoga krštenja, već samo glasno (meta phonis), kako bi vjerujući narod mogao ih čuje. Osnovna pravila za život i uređenje Crkve Gospodin je dao još dok je živio na Zemlji kao Isus od Nazareta. On je Crkvi obećao i Dao Duha Svetog koji će je poučiti svim ostalim pravilima, i omogućiti joj da u potpunosti zakonito organizira svoj život, učini ga istinski svetim. Crkva, međutim, niti je sačuvala Kristovu uređujući riječ niti je u svoje krilo požrtvovanim životom zadržala Duha Reda i Mira.
Crkva koja je izgubila živu Božju riječ, koja je prognala Božji Jezik - Duha Svetog, svoje učenje velikim dijelom je izvela iz mnogobožačkog miljea. Još Kels u svome dijelu Al? These lógos ukazuje na sinkretički naboj kršćanske misli: »... Sakupivši sve pomiješano aspekte drevnih predanja, / kršćani / pomoću toga počinju zapanjuju i poučavaju ljude ...« ('Protiv Kelsa', III, 16)


Razne konfesije

Ni jedna veća konfesija ili crkva / denominacija današnjice, začudo, čak ni po imenu nije Kristova Crkva. (U Americi je formirana nekakva parodijska nadnacionalna 'Kristova Crkva'.) Postojeće dominacije su poznate po imenima svojih osnivača ili po načelu koje preferiraju. Evangelička, Baptistička, Episkopalna, Medodistička, Presbiterijanska, Unitarijanska, Kongegacionistička, pentekostalne, Adventistička crkva ... Po svome porijeklu, zvale se uzgred i 'kršćanske', one ne pripadaju Kristu, već svojim osnivačima i ideolozima: Lutheru, Calvinu, Vesliju, Milleru, ... One se ne pokazuju kao Univerzalna (katolička) i Ortodoksna Crkva Božja, koja vjerne uvodi u živo i potpuno općenje i zajedičarenje s Duhom Svetog Obilja. Najveće ismijavanje Kristovog imena danas susrećemo u Sjedinjenim Američkim Državama, novoj 'Obećanoj Zemlji', Judeo-Americi koju su osnovali masonski i protestanski zanesenjaci (koji su u početku, čak i imali svoje države), federaciji gdje paradiraju sijaset nastranih, zanesenih, suicidnih i populistički obojenih sekti, kao i razni spiritističko-Vještičarska kultovi; tako se pojavljuju udruženja nazvana 'Kamiondžije za Krista', 'Surferi za Krista', 'Kauboji za Krista', 'Motociklisti za Krista', ... Dakle, čak i pasionirani motociklisti , čija je opsesija stvaranje buke jakim motorima i nošenje kožnih jakni i čizmi misle da mogu biti u izravnoj službi Duha Tišine i Miline. U Americi se susreće se čak i 'Crkva Nikole Tesle' i crkva hvatača zmijama! Neke 'crkve' su napravljene i oko kulta takozvanih 'letećih tanjura' i raznih znanstveno-fantastičnih projekcija.



O lažnoj reformaciji

Paganizirani i profanisana Crkva, prepuna zabluda i grozota, nije se mogla reformirati, pogotovo ne na način kako su htjeli i smatrali začetnici protestanske reformacije i mislioci humanizma. Romanskim humanistima smetnja duhovnom napretku nisu bile eksploatatorske crkvene (u biti političke) institucije i sistemski odnosi unutar institucione forme zasnovani na fanatizmu gramzivosti nadograđenom na ideološkom fanatizmu, već samo crkvene ličnosti (ispunjene pogubnjačkim duhom) kao nositelji i održavaoci institucije. Degradaciju papinstva i monaštva u kasnom Srednjem vijeku, svatko tko je držao svoje oko bar donekle bistrim lako je mogao vidjeti. Erazmovo učenik Ulrich von Huten (Ulrich von Hutten), jedan svoj dijalog iz 1520. g.. završava riječima opće osude zabludjelog papinskog Rima koji je razmišljao samo o ratnim i poreznim pljačkama: »Pogledajte taj veliki ambar kugle zemaljske, u koji se dovlači ono što se u svim zemljama oduzima i pljačka; u njegovoj sredini onaj nezasiti žižak, koji proždire ogromne količine plodova, opkoljen svojom mnogobrojnom bratijom, koja nam prvo ispi krv, zatim oglođu meso, a sada dođe do srži, lomeći naše udove i mrveći sve što je preostalo.

Zar Nijemci tu da se ne prihvate oružja, pa da ognjem i mačem pođu na juriš? To su pljačkaši naše otadžbine, oni su izabranu naciju nekad požudno pljačkali, a sada to čine drsko i bijesno; oni s naslađuju krvlju i mesom njemačkog naroda, srcem siromaha oni pune svoju mješinu i pothranjuju svoje sladostrašće. Njima mi dajemo zlato; oni na naš račun drže konje, pse, mazge i bludnice. Našim novcem oni njeguju svoju zloću, uljepšavaju svoje dane, oblače se u purpur, svoje konje i mazge zauzdavaju zlatom, grade mramorne palače. Tobožnji zaštitnici pobožnosti, oni ne samo što je ne poštuju nego je i preziru, blate i skrnave. I dok su ranije umjeli da nam izmame novac lažima, izmišljotinama i prijevarom, mameći nas svojim ulagivanjem, sada kao kakvi gladni kurjaci posežu za užasom, prijetnjama i silom da bi nas opljačkali. «(Prijevod: Veljko Korać)

Istinsku reformu Crkve, reformu koja bi narastala iznutra prema vani, mogli su pokrenuti samo istinski produhovljeni, umudren i prosvijećeni ljudi-profeti, koji bi bili Božja truba i rukavica i duboki poznavaoci prakršćanskoga kulta; oslanjanjem na ljudski intelekt porobljen ljudskim nagonima i strastima, to se, dakako, nije moglo izvesti. Izvjesno približavanje prakršćanskom životu nalazimo među Albižani i Valdense koje je pogromaška i satanizirana Rimska crkva kroz krstaške ratove razorila (jer im je smetala ne toliko njihova dogma, koliko osuda bogate, korumpirane i vlastoljubivi Hijerarhije), dok u protestanskoj reformaciji nalazimo samo sirov i proziran bunt srednjeg i intelektuiziranog katoličkog svećenstva protiv razuzdanog, raslabljenog i pokvarenog visokog svećenstva, bunt koji je plemstvo podržalo kako bi se oslobodilo papske nadređenosti i poreznih obveza prema njemu. Možemo reći da protestanska kvazireformacija počinje s Johnom Viklifove (John Wycliffe, 1320.-1384. g. Ne.), Katoličkim pismoznalcem, profesorom teologije na Oxfordskom sveučilištu, te sa svećenikom Johnom Bolom (John Baal) koji je bio i ideološki faktor u Engleskom seljačkom ustanku iz 1381. g.. ne. Viklifove ideje prihvatio je Jan Hus (1370.-1415. g. Ne.), Katolički profesor starog Praškog sveučilišta, ispovjednik žene češkog kralja Vaclava, koji je tražio decentralizaciju Crkve, i kao 'heretik' spaljen na lomači. Poslije Husa 'reformatorski' je se eksponirao ostrašćeni rimokatolički avgustinac - Martin Luter (Luther, 1483.-1546. g. Ne.), Od 1508. g.. profesor na Sveučilištu u Wittenbergu, u Saskoj, te njegov početni suradnik svećenik Tomas Mincer (Thomas Münzer, 1489.-1525. g. ne.), koji je digao seljački ustanak za ukidanje aristokracije i ustanovljenje prava jednakosti svih ljudi pred Bogom.

No u tome ustanku Luter je stao na stranu plemstva demagoški proklamujući da ko pogine na strani seljaka odlazi u vječni pakao; poticao je da se seljaci ubijaju kao bijesni psi, jer po njemu nema ničeg otrovnijeg, pogubnijeg, đavolskijeg od buntovnog čovjeka (aufrührischer Mensch) . Slijepo i ropsko pokoravanje svjetovnim vlastima i tlačiteljima svakako 'ne nosi' tu 'otrovnost' i 'pogubnost'?! Osvrćući se na Luterovim buntovničku kvazireformaciju podstaknutu hodočašćem u Rim 1510. g.., gdje je se frapirajuče suočio s raskošnim i raspojasanim životom visokog klera, amoralist Fridrih Niče (Friedrich Nietzche, 1844.-1900. g. ne.), i sam ostrašćeni pobunjenik protiv licemjerjem obuzetog protestanizma, piše i zapaža u svom 'Antihristu ', nesvjesno gledajući u Lutheru sebe i svoju narav: »Jedan njemački monah, Luter, došao je u Rim. Taj monah, propali svećenik, sa svim osvetoljubivim instiktima u tijelu, razjario se u Rimu protiv Renesanse. / ... / Luther je vidio pokvarenost papinstva, dok se radilo upravo o suprotnom: stara pokvarenost: peccatum originale, kršćanstvo nije više sjedilo na papinoj stolici! Nego život! Nego pobjedonosna svetkovina života. «(Pogl. 61 - Prijevod: Jovica Aćin) - Humanista Tomas Mor, osiljenog i drskog Lutera nazvao je pijanicom i neznalicom, što on uistinu i jeste bio.

Čovjek koji je negirao zagrobni život duše, uistinu pokazuje da u njemu nema nikakve mudrosti. Htevši da se pokažu kao veći 'kršćani' od svih protestanata i neoprotestanata (adventista, mormona, Vojske spasa, ...) ljudi okupljeni u debatno-provokatorski klubu zvanom 'Ozbiljni istraživači Biblije' (od 1931. g. Ne. 'Jehovini svjedoci '), poput unitarijanaca čak su i Krista odbacili kao utelovljenog i raspetog Boga. - Poslije Luthera, u 'reformizmu' nabijenom političkim prizvukom, liderski su se istakli Ulrih Cvingli (Ulrich / Huldreich Zwingli, 1484.-1534. g. Ne.) - Katolički svećenik iz Švicarske, i avgustinac Jean Calvin (Jean Calvin, 1509. -1564. g.. ne.), koji je se za svećenika spremio studirajući u Parizu na koledžu Montaigne (a potom se dao i na studije prava). Poput papske Inkvizicije i Kalvinova švicarska 'inkvicija' dala je na lomače mnoge ljude koji su učili suprotno Kalvinov dogmama. - Engleski kralj Henrik Osmi, koji je papinstvo najprije podržao u borbi protiv protestanske kvazireformacije, okrenuo je se protiv njega iz čisto osobnih razloga: onda kada papa nije odobrio njegov razvod od Katarine Aragonske, da bi se mogao oženiti sa dvorskom damom Anom Bolen, koja mu je plijenila čula.

Pošto papa nije odobrio bračno odvajanje uspostavljeno iz diplomatskih pobuda, kralj (u čijoj dvorskoj službi je bio i Tomas Mor) je pokrenuo 'reformaciju' u Engleskoj, i vremenom se uzdigao do poglavara Engleske crkve; studenog 1533. g.. ne. parlament je donio ukaz kojim se monarh proglašava za vrhovnog crkvenog poglavara. Osvrćući se i odgovarajući na knjigu engleskog kralja Henrika Osmog posvećenoj razmatranju sedam crkvenih sakramenata (1521. g. - London), sujetom i bijesom ispunjeni Martin Luther nazvao je ovoga lažovom i neznalicom, glupim magarcem, šašavom budalom koja nezna što je vjera. Kad je saznao za Kopernikovo uvjerenje da se Zemlja okreće oko Sunca, Luter uzvikuje: »Budala, hoće preokrenuti cijelu umjetnost astronomije!« Predstavnici protestanske novosholastike se potom zauzimaju potaknuti vlasti da svim raspoloživim sredstvima uguše njihovoj religiji tako suprotno učenje, koje Zemlju, Sataninom uporište, odbacuje kao 'središte Sveta.

Da se naslutiti da su kako rimokatolički, tako i protestanski autoriteti i lideri, bili zapravo vukovi grabežljivi, koji su naizgled govorili kao Krist, a mislili kao Antikrist. Paganizirani i hvazireformisano kršćanstvo ne želi okrenuti nutrini, i da u sebi vidi koliko im duševne sreće, mira i zadovoljstva 'donosi' njihova 'istina', život po toj 'istini', lažno svjedočenje protiv Krista Istinitog. Tobožnji kršćani se ne pitaju koliko ih je njihova 'istina', koju su upoznali, oslobodila od grijeha, zlobe, zavisti, strasti, ... Za svoje duhovno posrnuće imaju opravdanje: Sav svijet leži u zlu, sav svijet je u vlasti Sotone. No, ako oni imaju vjeru u Boga i Njegovi su miljenici, zašto ih Bog Otac ne uzdigne do Slobode i Svoga Savršenstva, ne otme iz sotonskih kandži?! Ako im je zbog njihovih grijeha (koji ih je bacio i svezao u ambis Propasti) Bog 'nemoćan' a Đavo 'svemoćan' na Zemlji, zar se oni onda kao 'svemoćnom' ne mole zapravo Tami i Smrti?! Oni koji žele zadržati svoj grijeh koji čine u tijelu, žele i tjelesno da uskrsnu. da budu kao grešni besmrtni.

Pripadnicima protestanske konfesije u nutrini i nije bitno da li se u njihovim denominacijama uči i živi Istina, da li se ostvaruje zajedništvo po Bogu iu Bogu; ljudski ugođaj, ljudsko dokazivanje i ljudsko zajedništvo je mjera sveg ostvarenja po njima. Dok je u rimokatolicizmu papa bio 'nepogrešivi bog', protestanizam je uzdigao sijaset novih idola, od kojih je najveći 'nepogrešiva Biblija'. I u (neo) protestanizma, svi su 'pape': svi, sa svojim okamenjenim predstavama, 'nepogrešivo' tumače 'nepogrešivu' Bibliju, dakle svi uzdižu ograničeno ljudsko viđenje Biblije, literalnog miksa različitih inspiracija. Oni što ih je i programiralo, ono čemu su godine posvetili (ne preispitujući se da li je to Istina, da li odgovara Istini), to nude, to izvikuju, to veličaju: dakle, sami sebe uzdižu i slave. Kristov Duh Emanuel Svedenborg (1688.-1772. g. Ne.), Utemeljitelj Crkve Novog Jeruzalema, vidi samo kod 'reformiranih' kršćana, ne i kod rimokatolika: »...

Gdje postoji crkva, tu se obožava Gospodin i čita se Riječ. Kod rimokatolika je drukčije: oni u svojoj crkvi obožavaju same sebe umjesto Gospodina, puku je zabranjeno čitati Riječ, a papinski dekreti smatraju se ravnima Riječi, pa čak više i da su nad njom. «('Novi Jeruzalem ...', pogl. 9 - prevod: Risto Rundo) Uistinu, rimski primas Inokentije III, pastvi je oduzeo pravo čitati Bibliju, te pravo da se pričešćuju pod oba vida (kruhom i vinom), a uveo je i zlokobnu Inkviziciju, koja se nije ustručavala ni osuđene mrtvace da vadi iz groba i spaljuje: tako je postupila s dalmatinskim jezuitom po imenu Markuntin Dominis čiji je leš spaljen na lomači na trgu Campo dei fiori u Rimu 21.decembra 1624. godine. - Danas vidimo da su se tradicionalističke konfesije profilirale kao novo farisejstvo, a protestanska i neoprotestanska konfesija kao novo sadukejstvo. Odbacujući istinsku duhovnost, mistiku i askezu, tobožnji kršćani nalikuju Efežane koje je posjetio Pavao na trećem misionarskom proputovanju: »Njima reče:" Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali "? - Odgovoriše mu: "Nismo ni čuli da postoji Duh Sveti". «('Dela', 19:2) - Današnje profanisane i otpadijsko kršćanstvo je stoga užasavajući spoj zanesenjaštva, mondijalizma, nihilizma, ateizma, hedonizma i uskrslog paganizma.

Da se pastiri tobožnjeg kršćanstva istinski brinu za korist i spas duša njihove pastve i da se htedo dopasti Duhu Ugodnosti, onda bi i odlučno ustali protiv ukorijenjenih zabluda i izopačenosti ovoga svijeta (zagađivanje, trovanje i upropašćavanju prirode, skrnavljenje životinjskog svijeta, genetskih manipulacija koje idu protiv Božijeg Poretka, nuklearnog naoružavanja i nuklearnih proba, razuzdanih svečanosti i žestoke glazbe, pošasti pornografije i homoseksualizma, ...); no, oni ne žele da govore protiv svjetskih i crkvenih zastranjivanja, jer time gube oslonac u zaglupljeni narodu; sotona ne istjeruje Sotonu! Ko uzorno i smjelo ne govori protiv Laži i Zla, on ne zbraja s Kristom, njegovo srce nije s Istinitom. A sa snagom, koja pokreće mnoga srca, može govoriti samo onaj koga ispunjava Božji Duh, jer ovaj ostvaruje Zapovesti Života. Ko govori o Istini, a ne ostvaruje zapovijedi Istinitog, on se samo duševno opterećuje i svezuje; Bog se ne da lagati, Njegova Ognjena Sila efektivno teče samo kroz blagočestive i pravedne ljude, koji su Božji izvor.

Onaj kome sotonsko ispunjava želje za svjetovnom moći, ugledom i bogastvom, on tminama mora vratiti dug ispunjavajući njenu volju i robujući joj. Sotonsko preko usađenog straha i usađenih laži pseudohrišćanstvo drži na uzdi, prijeti mu i prisiljava ga da širi laži koje su ga iskovale i čijem proučavanju je mnogo zemaljskog vremena posvećeno. Tako jedan neprobuđen rimokatolik ili pravoslavac koji drži do crkvene dogme živi u strahu od 'vječnog' mučenja u paklu, jedan kalvinista da nije možda predodređen za propast, jedan pripadnik sekte Jehovinih svjedoka živi u strahu od Harmagedon, a jedan adventista u strahu od Kristovog Dolaska ...

Crkvu može gradi i uzdiže samo prorok i Duh proroštva: »... Ko prorokuje - uzdiže Crkvu.« ('Korinćanima', I, 14:3, v.: 14:22) Božiji proroci, stijene izvađene iz Velike Stene, Krista Istinitog, nisu bili ni Viklif, ni Luther, ni Calvin, ni John Wesley, ni Vilijem Miler, ni Joseph Smith, ni Charles Russell, niti bilo tko od protestanskih i neoprotestanskih lidera i mislioca. Ono što nije utemeljeno na Kristovoj Istini, već na ljudskim nagađanjima, zamišljanjima i nenadahnut tumačenjima, naravno nema budućnosti i podršku Duha. Kristovu Crkvu, koju vrata Hada nikada neće nadvladati, u vremenu Posletka, u vanjskom će obnoviti oni koji su je i podigli u Duhu Istine i Dobrote prije dva tisućljeća: apostolsko-profetske družina predvođena Simonom zvanim Stena.

Oni koji, u vremenu Posletka, ne budu prepoznali i prihvatili Jagnje Božije čiju riječ će moćno prenijeti Njegovi služitelji i učenici, ne budu Božji zakon priljubili uz čelo i ruku, ne budu voljeli i ostvarivali Zapovijedi, postavši zavedeni, kao svoje vodiče na Širokom Putu do Propasti prihvatiće stare Petrove neprijatelje, stare lažne proroke i prvosveštenike orgijastičko-babilonske planetarne religije, obučene u novo ruho: Simona Vračara i njegovog učenika Menandra ('Otkrivenje', 13:11-17).

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se