Jedan od onih života...

nedjelja, 25.12.2005.

Bijel Božić... (neostvarivi san...)

Ja sanjam jedan bijel Božić, da opet dođe u moj grad,
da su zvijezde gore i tiho da se stvore svi ljudi koje volim ja...
... Nekako baš i nisam od neke inspiracije za pisanje o nekim božićnim željama jer nekako ih baš i nemam... A onih par su toliko nerealne da mi ih ni desetak Djedica Božičnjaka nebi moglo ispuniti... Jer eto nigdje ne prodaju snijeg na kile pa da me neko posipa s njim i nigdje ali baš nigdje ne prodaju vremeplov...

Ono što sam htjela napisati ustvari je to da svima samo želim sretan i blagoslovljen Božić i da nikada ne zaboravite koliko je važna obitelj...

Znam da većina ljudi provodi Badnje veče s "nekim svojima" koji su eto možda neki naši samo trenutačno...

Ne zaboravite na one SVOJE koji su cijeli život tu kraj nas, koji su nas othranili, mijenjali nam pelene, učili s nama prva slova, gubili živce zbog naših prvih depresiranja zbog nesretne ljubavi u osnovnoj školi a onda gubili živce zbog onih markiranja u srednjoj kad je kava u obližnjem bircu bila najvažniji predmet...

Oni koji nisu rekli sve ono što su mogli reći nakon što smo im kao ono usput priopćili da smo pali godinu na faksu... Eto ja sam bila jedna od tih bistrica...

Nemojte ljudi zaboravljati na obitelj, jer dok provodite veče sa "nekim svojim" ili "onim pravim" koji kasnije ispadne kreten, neko stvarno VAŠ možda sjedi doma sam jer njegov "pravi" već dugo ore nebeske njive a oni "njegovi" imaju "neke svoje" pa je eto ostao sam... A kad ga više ne bude... Vjerujte nigdje nećete pronaći vremeplov pa da se vratite bar godinicu unazad i budete eto kao ja, recimo na broju 23...

Nema vremeplova ljudi... Pretražila sam sve dućane... I jako sam se umorila i jako me boli...
Ja sanjam kako snijeg pada i odmah tužan postanem, jer kraj stare škole gdje se mladi vole, nisam tebe pronašao ja...
Prosinac, 2005

Draga kćeri,
u ove Božićne dane čovjek ne može da ne bude pomalo tužan. Koliko god to željeli vrijeme ipak ne možemo zaustaviti. Ono prolazi, ali uspomene na ono što je bilo lijepo zauvijek ostaju i žive i dalje u nama, a potom i u našoj djeci, unucima... Zato i jest obitelj toliko važna i dragocjena. Samo najbliži znaju i samo se s njima možeš sjećati, smijati se i plakati. Želim ti da se u ove praznične dane sjetiš svega onog što je bilo lijepo i što nas zauvijek povezuje i da nikada ne zaboraviš da uz ljubav koju nosimo u srcima nikada ne možemo biti sami. Uvijek smo zajedno, i sada kad nismo. Sretno!

Voli te tvoja mama

Sve ja to znam mama... Ali teško je i boli me... I ja tebe volim...
A Badnje veče prolazi...
- 00:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.12.2005.

Ponovo... Naša priča...

Prvi puta sam ga vidjela iz auta kako me prestiže na cesti... baš tamo negdje na 25 kilometru tek izgrađenog autoputa za Ljubljanu... Tamo negde pred dve, tri godine... 04.08... Godinu kao da sam zaboravila...

Ukrali smo tada jedan drugom onaj prvi tek naizgled beznačajan pogled... On je znate jedan od onih koji ima onaj pravi "pogled ispod obrva"... Ni tada nisam znala kako mu je uspjelo ukrasti nabrzinu onaj moj osmijeh koji tako rijetko baš iz inata djelim takvima kao što je on...

Par dana kasnije kada je 25 kilometar ostao "miljama" iza nas vidjeh ga ponovno i eto bez razmišljanja poklonih mu poljubac a on mi ukrade i jedan dodir... Onaj ravno u srce...

Eh, sve znam, ta naša priča... Jedna ljubavna, bolna priča... Kojoj se eto uvijek nekako vraćam ponovo... U mislima...

Kriva sam pred Bogom i pred ljudima,
Takva mi je sudbina…
Ne misli da ponosna sam, na to sto nisam anđeo…
Kad zavodim ne zavolim, kad prevarim ne zažalim,
Al samo tebi sanjam da se vratim ponovo…

Voli me iz inata, voli me bez ostatka,
Voli me bilo gde sam, bas takvu kakva jesam…

Voli me kad me nema, voli me pored svega,
Voli me kad ni jedan bas razlog zato nemaš…

Ponovo, ponovo, pred tobom grešna stojim,
Ponovo, ponovo, za tvoju ljubav molim…
Evo me, slobodno mi kaži ne,
Zaboravi me ili se navikni da nemam krila i nikad ni sam bila anđeo…
- 21:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.12.2005.

Zaspala je zadnja ruža hrvatska...

Čitam ove moje postove... baš se 01.12. sjetih onog koji sam napisala za Sisvete... pomislih eto, moja baka...
Neće pisati -2007...

U njenu sobu uđem tiho, tiho baš na prstima...
Bojim se da ne zalupim glasno vratima,
Zaspala je zadnja ruža hrvatska...
01.12.2005. umrla si u 9.15 kao da si čekala da te tvoj sin u 9.13 vidi još jednom, zadnji put prije nego zauvijek sklopiš oči i sa onim strahom prepustiš se smrti... u nadi da te tamo čeka deda ispod vašeg jorgovana, ispod one lipe...
I tek sad kad te nema, tko će jutrom da me budi...
I tek sad kad te nema dobro znam, ti si bila zadnja ruža hrvatska...
05.12.2005. u 10.50 shvatih da sam preživjela... A lijes ti je bio tako malen... I ono malo bijelo srce, mali vjenčić od tvog praunuka... Pomislih, vidiš nisi me slušala onaj dan u kuhinjici... htjela sam da plešeš i na mojoj svadbi...
Ružo, moja ružice, sve sam suze isplako noću zbog tebe...
Ružo, moja ružice, sve sam suze isplako...
Pogledala si me u bolnici, znam da si znala da sam to ja... I htjela si nešto reći ispod one grozne maske sa kisikom...Nisam te razumijela, oprosti...
Njene rijeci k'o rijeci stranca, kad traži put u kasni sat...
Shvatih 'ko je kad ime je rekla, oprosti nisam ti prepozn'o glas...
Rekla sam samo svi smo dobro i psa smo nahranili i prošetali... Pomislila sam ako želiš umrijeti, onda idi... Znam da si to htjela...
Veli mi davno sam znala, mi smo na staklu tek topli dah...
Nema još puno, al' i to bi dala, da te bar jednom ugledam...
One tvoje naočale na stoliću do bolničkog kreveta... i one ukosnice koje si ujutro stavljala u svoju bijelu punđu... Ležala si tako slaba, bila si tako mala... Znam da znaš da sam to bila ja, znamo se ti i ja dobro...
Poznato zvono i stan, vrata otvorih sam...
A tamo sjena, tek oci njene i strah na licu umorne žene...
Teško je bilo gledati te onako kako pokušavaš nešto reći sa sijedom kosom raspuštenom po jastuku, sa onim čelom sa kojeg ti je kapao znoj... Oprosti ali stvarno sam pomilsila da je bolje da odeš...
Rekla je odlazim, ovo je rastanak...
Moram te i ovaj put' ostavit', al' mojom voljom to nece bit...
A sada iako vjerujem da sam znala da i ti to želiš i znam da ste sada tamo gore skupa i da si sretna... povlačim sve svoje riječi i misli...
Tišina moj je prijatelj stari, a rijec drag i rijedak gost...
Slažem slike k'o cvijet u herbarij, mislim na nju i prolaznost...
I dala bi cijeli svoj život da te poljubim još jednom u obraz na vratima dvorišta na broju 23, da te primim za one tvoje tople umorne ruke... Da još bar ovaj Božić pojedem cijeli protvan onih tvojih prefinih londonerica... Jer ti znaš koliko ih volim...
Ne gledam nikad' u dlan, ponekad pobjeci znam...
Od sitnih stvari i od žamora, do ploce hladnog mramora...
Tako je prazno sada tamo, u tom stanu, u tom dvorištu...

Fališ mi baka, jako... VOLIM TE....

- 13:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

  • Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, ni od najbolje priče ne može se isplesti mreža za hvatanje vremena...

    (Đ. Balašević)

    17.11.05.
    Ej, nosite... ovu pjesmu zadnji put,
    u jednu ulicu kraj rijeke
    zauvijek zabranjenu... samo za moje korake...
    Ej, kada bi... neko granu masline,
    na jedna vrata odnio
    vrata sto sam zauvijek... davno, davno zatvorio...

    Evo zaklet ću se ja pred svima,
    svim na svijetu i svime sto imam...
    Da je nikad nisam htio,
    da je nisam volio i da ne bolujem...
    pred svima se zaklinjem,
    pred svima al pred Bogom ne smijem...

    Pjesma uvijek mirise na uspomene...
    Recite joj da katkad pita za mene....

    12.09.05.
    Vem jaz sem bil platina a hotela si kič,
    jaz sem bil angel a zate hudič,
    jaz sem bil kralj celotnega sveta,
    a ti na Veneri si doma pa ne znam priti tja,
    (pa ne znam).

    Izginjajo barve izginja nebo,
    iz teme pristaja nekdo,
    v srebrnih oblekah ob spremstvu luči,
    prinašajo vest da te več ni.

    Na listu papirja je njeno slovo,
    štempl venus in notri adijo,
    kam je šel moj ponos,
    moj trud moj pogum,
    kaj je razlog da izgineš stran od tu.

    Ostaja njen vonj v okvirju obris,
    raztrgane pesmi in zvok,
    v prazni puščavi še čakam na njih,
    strah ostaja vem da jih več ne bo.

    V pesek zdaj rišem besede za njo,
    in upam v odsev na Venero,
    vse bi dal da bi izvedel zakaj in kako,
    vse bi dal da pokažem kaj lahko.

    In spet je večer,
    spet je nad mano planet,
    izgubljam vso svojo moč,
    postajam slep,
    prisluhi prividi vse se podira,
    vse se krivi a ne smem,
    pa vem, da lahko,
    in vem, da lahko..

    Saj bil sem že platina a hotela si kič,
    jaz sem bil angel a zate hudič,
    jaz sem bil kralj celotnega sveta,
    a ti na Veneri si doma pa ne znam priti tja...

  • Ja nemam nigdi nikoga... Al moja prica prosta je:
    Štogod ih manje zavoles, manje ti njih nedostaje...
    I nisam kadar svindlati... Za sobom skele paliti...
    Da silom steknem nekog kom cu faliti...


    ..........
    Ako dirnes u civutski vrt... Kletvu ces nositi ko srebrn zvoncic...
    Bices zedan kraj bunara... I siromah s puno para...
    Sve ces dijamante dati za smesni cirkoncic...
    Ko u tud vrt ude... Crn lebac mesi... U crnom plehu...
    Eh... "Ne pozeli nista tude..." Svi smrtni gresi... U tom su grehu...

    Kao mrva iz dzepa... Truni se lako... Zivot protekli...
    A rekli su mi da je lepa... Ali baš tako? To nisu rekli...

    14.09.05.
    ... Daljine nisu to, što se mom srcu činilo,
    kad je hudo mislilo, da je sasvim dovoljno...
    da ti čuje glas...
    ... Daljine nisu to, što se za dušu primilo,
    pusta su to polja nade, i barikade...
    između nas...