Jedan od onih života...

Jednom su sadili lipu...

I posadili su je eto, u najljepše dvorište na Svijetu... Samo četri tramvajske stanice od centra... Od trga na kojem stoji taxi koji nas je jučer odveo do Mirogoja za samo 30 kn...
Sjećam se te lipe još dok sam bila dijete. Igrali smo se pod njenom gustom krošnjom baš kao što se pod istom igrao moj tata dok je bio mali... Na žalost ja sam bila zadnja generacija koja se igrala pod njom.
Sjećam se kada su srušili tu istu lipu... Tata je došavši na dvorište problijedio i mislim da je na trenutak mogao čuti samo one dječje glasove iz svoje mladosti kako trče ispod nje igrajući se "lovice"... Kada su je srušili već je Balaš odavno istu opjevao i iako sam riječi znala baš kao i moj tata ja sam ih eto tek koju godinu poslije konačno razumijela. Ne znam tko je istu posadio, nisam čak niti pitala... ali mnogih koji su kasnije punili bijele jastučnice sanjajući o finom lipinom čaju... više nema.
Imali smo u tom istom dvorištu i jednu krušku koje više nema, a ona kruška što je još ostala svake godine dobro urodi plodom...
I dva jorgovana koji cvatu u čast mog dede svake godine. Taj miris na dvorištu uvijek izmami suze... Lijep je taj jorgovan i fin je taj miris... gotovo da boli. Plačeš a ne znaš dal od tuge ili sreće...
Odmah pored jedan visoki bor koji mi je strašno uvijek išao na živce zbog one smole... I pitala sam se zašto ga ne sruše više. Hvala Bogu da je tu... Dovoljno je bilo i to da lipe više nema.
Ispod bora jedan grm kod kojeg je moj deda znao sjesti i na male komadiće u zemlju ispod grma sjeckati ostatke lubenice... ili lupinke od graška, povehnute listove salate... Meni i sestri nikad nije bilo jasno zašto to radi. Lijepi je to grm sada.
Deda već dugo ne sjedi kraj tog grma, a kore lubenica bacamo u smeće... Zaboravili smo kakav bi to hlad bio da je lipa još ovdje, sada imamo suncobran... Život ide dalje.
Ne želim razmišljati o tome dal ću preživjeti dan kad bora neće biti, kad će posjeći jorgovane, krušku... Ne želim razmišljati a znam da će neko graditi neku urbanu vilu na toj lokaciji jednog dana za koju godinu možda i duže, rušeći pri tome to predivno dvorište i bakine ruže... dedin grm. Srušit će mi Svijet, jedini u kojem sam ikada bila sigurna... Sve je krenulo kada su srušili tu lipu...
Ja neću preživjeti da baka umre... ni da naš prvi pas od svojih 17 godina ugine... Mrzim razmišljati o smrti. Najdalje gdje sam došla je do bake jer ona stalno govori da baš to silno želi, kako bi bila sa dedom ali ja neću moći još jednom kroz to... Moji baka i deda su mi baš kao i mama i tata (sve na Svijetu)...
Mrzim razmišlajti o smrti bilo čijoj, a o mami, tati, sestri... Ma, ni ne pitajte! Ja bih prva, može?
Znam, sebična sam, al dosta mi je tih svijeća, onih slova na spomeniku koja ispisuju imena ljudi koji su eto baš do jučer bili tu... I dosta mi je tih godina na istim tim spomenicima... Dosta mi je!!!!
Ne želim doživjeti da tamo vidim neka imena koja znam, koja volim i neke godine -2007, 2024, 2050... Dosta mi je suza, dosta mi je boli... Kad me drugi put tako zaboli, molim nek mi odmah i srce pukne na pola... Pa nek onda rađe dopišu i moje ime jer sam obična kukavica i stvarno vam kažem da ne mogu to...