la vida termina

Sreca me cini pasivnom. Gubim zelju za avanturama. Cak gubim kreativnost. Postoji li uopste stvaranje bez patnje? Nadam se da nikad necu morati da biram izmedju srece i avanture, ljubavi i strasti... Mozda sam zato sentimentalna, nosalgicna. Crpim to jezero boli u sebi, posjecujem ga cesto, cuvam ga i hranim cudoviste sto se u njemu skriva. Potrebno mi je da naostrim ovaj bolno bezbolni svjet, u kojem me rjetko sta stvarno pogodi. Bjezim iz tog svjeta ali vracam se njemu, volim da se ljuljam tamo vamo, da imam tajni izlaz iz svake stvarnosti, iz svakog labirinta tudjih svjesti koje me na trenutak zaokupe. Sanjam o miru, nasla sam ga tu negdje u sebi. Ali ubija me polako ova sreca, gusi me, cini me pasivnom, u njoj sam izgubila sve rjeci... Cudi me najvise to, koliko joj se lako predajem, kao da sam je cekala. U njoj ja sam kao povodljivo djete, ona me uzme za ruku i ja radim sto ona hoce. Ponekad malo zanovjetam, ponekad se mrstim i bunim i nestrpljivo udaram nogom o pod. Ali to prodje i opet sam tu u njenom narucju. Sjecam se da sam nekad htjela nesto drugo ali nemam snage da joj se oduprem...