la vida termina

Opet sam rascupana, zarasla. Kosa mi je duga, neposlusna, ponovo. Kako prihvatiti odrastanje kad mi se tok zivota poremetio, malo silom prilika malo jer mi se tako svidja. Sarajevo me razveselilo, kupila sam kifle i zelenu haljinu. Trenutak kad ulazim u prodavnicu i nalazim bas to sto nisam znala da mi treba. Neprocjenjivo. I shoping moze biti meditacija. Ovde negdje, izmedju proslosti i buducnosti, ja se smirim. Ovde nisam nista. Ovde sam sada. Nos mi se zacrvenio na suncu. Slusam sebe i golubove kraj Sebilja. Neke vjestacke pripadnosti mi zagolicaju mastu na trenutak, ali nikad nisam znala lagati sebi. Pripadnost ogranicava, pripadnost definise, pripadnost je zamka. Uljulja te u laznu sigurnost a onda pocne da te ucjenjuje. Balkanska drama u reprizi. Zemlja u obliku srca. Malo deformisana. Nadam se da ce pamet pobjediti seljacku povodljivost. Ja vjerujem u mlade i u ljude koji namjerno ostaju djetinjasto naivni. Ja volim kifle, ne prostor izmedju linija na karti, pa makar i bio u obliku srca.

Ti odlazis od mene
nasmijana, zavodljiva, puna sebe
puna sebe do bola
a ja skrivam pogled i bjezim od njihovih ruku
jer sam ja tek iza tebe, ne blistam kao ti.
Ti me ponekad zadirkujes
dajes mi da mislim, da sve je kao prije
ali nesto se u meni, na meni promijenilo
ja te tek mogu gledati iz daljine
ponosna jer te znam.
Dugo cu te zaliti
dugo ces biti moja velika tuga
sjena u svakodnevnim susretima
poneko iz proslosti ce te potraziti u meni
ja cu se smjesiti i praviti se da mi nije stalo
ali kako se oprostiti od nekog tako sjajnog.
Ti ces uvjek zivjeti, negdje drugo
bit ces u blizini, u osmjesima stranaca
u dodirima njegovim
ti ces biti tu, sve dok ne prestanem da te trazim
sve dok ne izgubim i tu bitku
i postanem neko drugi
Ti odlazis od mene jer ti si vjecna
a ja obicni smrtnik sto se grijao tvojom vatrom.

Mozak mi umoran
oci peku
jeli ovo kreativnost?
Osjecam strah, paralizu
kao onda kad nisam smjela skociti na glavu
u meku vodu
Da li sam spremna
da li ja ovo smijem
da li dovoljno znam?
Mozda previse znam...
Nekad sam znala da letim sama
ubjedjena u svoju superiornost
za kreativnost potreban je narcisoidnost
ili mi se tako cini
za kreativnot potrebno je samopouzdanje u haosu
ja to nemam...
Neko rece: Ne uzimaj sve tako ozbiljno
ne mora sve biti savrseno
to su sve negativne misli...
Neki glas u meni sto ne zna da cuti
a ne moze da nadglasa bujicu rjeci
koje stvaraju eho medju rebrima
ja hocu kontrolu, sigurnost u svoje djelo
a nema kontrole, nema djela...
Necu se moci odbraniti od bujice rjeci
od prica iz njihovih usta
svaka prica sve vise siri ovaj prostor mraka u meni
sve polako potapa panika...