latte macchiato
sve moram saznati o tebi prije nego što me zaboraviš...
.. kako to lipo, najlipše, kaže
Zvonimir Golob..
KAO DA SAM TI DOTAKAO USNE
Znao bih što treba učiniti
kad bih te volio i učinio bih to
dok nestaješ zajedno sa mnom
na nekoj razglednici bačenoj
tko zna gdje i upućenoj tko zna kome,
djetetu, oblaku, nikome ili jeseni
i pisao bih ti stihove
neke druge pjesme,
lutajući po tvojoj koži,
tražeći ključ da me otvoriš.
Lišće pada. Znao bih što treba učiniti
kad pada lišće i učinio bih to
kad bismo se voljeli i ponavljao bih
sve dok na praznoj krošnji ne ostanu
mrlje poljubaca,
sve dok me posljednjom granom
ne udari u mokro lice,
rekao bih, govorio, šutio i ponavljao
da te volim, kao da sam ja
ta kiša koja pada,
inje koje se hvata
za svako tvoje stablo,
živa ograda koja ne dopušta
rumenilu da te napusti
i silazi poput zastora
da ti sakrije njedra,
ta nevolja koju ti dajem
i koja kao brod pristaje uz tvoje bokove,
taj pas koji skuplja stado
uznemirenih oblaka,
tjerajući ih da nastane ostatke plavetnila
i laje i glođe i grize vlastito meso.
Ponavljat ću da te ne volim
i kad me ne budeš čula,
sve dok ne otpadnu listovi
sa starih kalendara.
Po meni, dok ležim, prolazi tvoja vojska
i pjeva prije nego što će ponovo pasti.
Tvoj sam koliko živ čovjek može biti,
zrno zemlje koje si pokrila stopalom
dok zastaješ neodlučna,
otkidajući srcem
latice jezerske ruže.
Ono što sam želio reći manje je
od onoga što sam rekao,
kao da crtam kartu Mjeseca
na površini vode,
u omjeru na koji ne pristajem
i umorna ruka pretvara
sve tvoje šume, zajedno s nebom,
u malo zelenila.
Drugi su htjeli mora, ti samo potok samotni,
manja od sebe same i još mokra od snijega,
bočica s mirisima u kojoj ti čuvam suze.
Posadit ću tvoje sjeme da bude brašno
kraj mlina, podići rešetke sunca
kao zastavu, iznad koplja,
sve moram saznati o tebi
prije nego što me zaboraviš,
u tebi spavam kao u jantaru, stoljećima,
zlo znamenje ne dopušta mi da te nađem
tamo gdje rastu petunije
i ondje sam gdje te nema
i već je magla.
Ulazim u tvoje oko kao u košnicu,
raspoređen sam u tebi
kao u nekoj škrinji
u kojoj je sve uredno složeno,
koža, mišići, pluća, kosti i krvotok,
izlazim iz tvojih haljina
kao iz nekog mora,
kao iz nekog vrta, ali nešto nedostaje
i hladno mi je,
znao bih što treba učiniti na toj studeni
kad bih te volio, ali ne znam
i ona se množi poput štakora kojih se sjećam.
Ljeto već sjedi kraj svoje ugasle vatre,
ponovo čitam pisma koja ne dolaze,
u gradu koga nema, na ulici koje nema,
pod svjetlom koje se udaljava,
a voće je već zrelo.
Ali ja te ne volim jer te ne volim,
ne volim te, ljubavi moja, jer mi ne dopuštaš
da te volim drukčije nego na ovaj jedini način.
Znao bih da te volim kad bih te volio
i ne bih toliko čeznuo za tobom,
ne bih govorio da ne postojiš, grizući nokte,
iščupao bih taj korijen zajedno s kamenom,
ne bih poželio da sam voda u kojoj se kupaš
i ne bih, ako je tako, sjedio zamišljen,
promatrajući kako u središtu
još uvijek podrhtava plamen.
Moji su snovi lopta, tvoji ruka
koja je udara, ponekad,
kao kaplja krvi polivena vodom
širim se između tvojih očiju,
dodirujem ti usne
gaseći svjetlo na tvome prozoru,
a ti već spavaš.
Sići ću kroz tvoj dimnjak, vidjet ćeš,
jednoga dana,
disat ću samo na tvoja usta,
milujući sjenu tvoga ramena
sjenom svoje ruke
ponavljat ću da te ne volim i da te ne volim,
ljubeći te, i da bez tebe nisam
nego gnijezdo bola,
sjećanje na plamen svijeće
pored tvoga uzglavlja,
samo nož u koji ulazi moje grlo,
sve dok u njemu ne ostane ništa
osim pepela.
