Netko mi je davno prišapnuo da se snovi ostvaruju

25 svibanj 2006

Kada nakon posla dođem umorna kući (ili onda kad ne radim, već učim čitav dan) legnem na krevet i utonem u svoj utopistički svijet u kojem je sve bajno i krasno (a nije san!!).

U glavi pletem idealističku mrežu čije krajeve ljubomorno i čvrsto držim u svojim rukama i ne dam ih nikome, dobro znajući da tko visoko leti ne mora nužno nisko pasti, već je to samo izraz za željom ili težnjom prema uzvišenom, na koju svatko ima pravo ako se usuđuje.
Netko mi je davno prišapnuo da se snovi ostvaruju.
U takvom svijetu manje lijepe stvari ne mogu prevladati i ostaju na -samo za njih- skliskom tlu, ne veće od makovog zrna, a onemogućene od strane želje i volje isključivo za lijepim, imaju priliku proći samo mimo mene, ali ne i kroz mene...
Padaju u ponor zaborava na kojeg sam ja osobno pokazala vlastitim prstom i odredila da je to mjesto zadnja stanica do njihovog istrunuća, gdje zajedno sa ostalim negativnim česticama sublimiraju u jedno veliko ništa.
Odakle su došle i kamo idu više nije bitno, ta je putanja iščezla sa njenim zadnjim fiktivnim dodirom van ponora.

Strpljiva sam? Prije bi rekla da sam napola hladnokrvna, flegmatična.
Već sam odavno naučila kako nema smisla uzrujavati se oko nečeg na duge staze što ovisi o najmanje još jednom drugom faktoru.
Vrijeme, okolnosti i prilike su korita naših priča, i ma koliko god mi pričali o tome da smo samo mi krojači svoje sudbine, nismo.
Trebamo uporište, misao, ideju... pa makar to bila ispletena idealistička mreža u našoj glavi.
Jer život čine sitnice... a za mene je to moj utopistički svijet koji me čini sretnom i koji je odraz mojih ideja za neku bližu realnost... jer ako u išta vjerujem, onda je to vjera u samu sebe, u moje želje i u to da će se one kad-tad ostvariti.

Dragi moji, nemojte se ljutiti što vas ne stignem obići, već je kasno, a ja se ujutro moram probuditi vrlo rano ;))
Čitamo se uskoro!

<< Arhiva >>