Laos

Ujutro rano dok su cak i geckoi bili budni (soba je nocu bila puna tih malih gustercica) odlazimo na bus, tj. kamioncic Jambo nazad u Pakse i od tamo do granice sa Tajlandom koju cemo morati prijeci pjesice. Dok se vozimo u Jambu na svakoj stanici ceka po 15-tak zena koje guraju raznu hranu na prodaju kroz otvorene stranice. Laosani doruckuju sve: raznjice od koze i mesa vodenog bivola, baquette, pecene pilece nozice, sticky rice cak i u vrecicama prodaju nekavu zasladjeno mlijeko sa rezancima. Kupujem 3 sticky rice u bambusu da se ima za po putu.

Jumbo nas iskrcava na nekakvom marketu gdje lovimo jos jedan Jambo koji nas dovodi do parkiralista sa mopedima. Jedini nacin da se dodje do mosta je da nas ogromnim ruksacima odvezu na motoru ili pjesacenje 3 km. Kratka ali i jeftina voznja ustedila nam je znoja na jutarnjem suncu. Prelazimo Lao granicu bez problema i pozdravljamo Mekong 7. navecu rijeku svijeta zilu kucavicu jugoistocne Azije. Uz ispunjavanje jos nekog formulara prelazimo u Tajland.

Istog trena kako se prijedje u Tajland osjeti se razlika izmedju dvije zemlje. Bolji auti, ceste, zapadnjacke reklame, modernije obuceni ljudi. Nesto kao prijelaz iz jedne od zemalja bivseg istocnog bloka na bogati zapad ali sve ipak u azijskom stilu. Ponovo se navikavamo da Tajlandjani voze ”engleskom”stranom ceste - ostavstina kralja Rame V koji je pocetkom 20. stoljeca studirao u Velikoj Britaniji i donio prvi automobil u Tajland.

Dug je put pred nama 4 sata do Ubon Rathnachari gdje cemo hvatati nocni vlak za Bankok.

Vracamo se kroz selo pune kmerske djecurlije koji zicaju bilo sto od stranaca. Nazad do guesthousa idemo s kamionom. Odlazimo do restorana gdje jos jednom jedem sticky rice i mekongsku ribu. Sutra moramo lagano nazad u Tajland, a do Bangkoka je dalek put.

i evo jos malo ugodjaja plovidbe po Mekongu na granici sa Kambodjom.

Ovdje je Mekong puno siri. Predvecerje je i sunce se bljeska na vodi. Dok piroga lomi mutnu vodu cijelo podrucje emitira takav mir i sklad i usporenost. Stajemo uz drugu obalu gdje kambodjanski vojnik samo mase da idemo naprijed. Svi gledaju u daljinu ne bi li ugledali peraju kako viri iz mutne vode. Ribar pokazuje prema nekakvom gustisu uz obalu i tamo smo na kratko ugledali meskoljenje vode i sivkasta ledja jednog dupina. Nazalost to je bilo sve sto smo uspjeli ugledati od dupina ali samo saznanje da smo blizu njih i predivni zalaz sunca u ovom carobnom kraju zadovoljavaju nas. Kazu da se Irrawady dupina ni ne vidi vise jer vrlo rijetko iskacu iz vode kao morski dupini.

Kamion nas vozi dalje do rampe sa Lao policijom i granicom. Drvena kucica okruzena kokosima s onako domacom atmosferom. Carinik nas je ovlas pogledao i mahnuo rukom. Silazimo sa kamioncica i odlazimo pjeske do sela sa jednom ulicom koje je u Kambodji. Ocito i ovdje u pogranicnim mjestima ima nesto slicno duty free shopovima tako da su u malim potleusicama smjesteni ducani sa Lao svilom, kambodjanskim vojnim uniformama, ruskim vojnim cizmama, ali i kambodjanskim rukotvorinama. Sve je neizmjerno jeftino tako da se kupujem neki ogromni svileni sal za par dolara. Silazimo do Mekonga i ulazimo u pirogu i ponovo plovimo u potrazi za dupinima.

Uz slapove iz nekog meni neznanog razloga u kaficu tj. baraci uz pica i caj prodaju i susene zabe nabijene na stapic. Hrpa takvih zaba stoji poredana jedne uz druge. Kaze mi prodavacica najozbiljnije 1000 000 kips mister kad sam zainteresirano krenuo razgledavat ih.

Brodic nas opet iskrcava i odlazimo kroz neko seoce do kamioncica i voze nas na slapove. Ionako do Kambodje ne mozemo brodom zbog prirodne barijere. Tat Somphamit Ovdje Mekong pokazuje svoju snagu i izgleda impresivno usprkos susnoj sezoni.

Na mobitelu mi se pojavila kambodjanska mreza (da, da, Hr mobitel ima roaming i u Kambodji), podsjetnik da idemo dalje nizvodno na granicu sa Kambodjom pokusati naci Orcaellu brevirotris - Paa Khaa ili rijetke irrawadske rijecne dupine kojih je ostalo samo 200 do 300 u cijelom svijetu. U ovim vodama ih ima 30-tak. Razlog njihovog nestanaka je ribolov mrezama, ali i eksplozivima. Strasan su pokolj pocinili Crveni Kmeri u 70-tima da bi suzbili lokalna vjerovanja o dupinima. Za Laosane i Kmere koji zive u ovom podrucju Irrawaddy dupini predstavljaju reinkarnaciju ljudi i to potkrepljuju brojnim pricama kako su dupini spasili mnogo ribara od utapljanja ili krokodila. Hm krokodili pa o njima nisam ni razmisljao dok sam sjedio na pirogi i tocao noge u Mekongu. Krcamo se u pirogu i nastavljamo nizvodno dok prolazimo pored sojenica uz obalu koje se mogu iznajmiti za dva dolara na dan. Obicne jednostavne kolibe sa krevetom i mrezom za komarce bez struje, s tusem i WC-om vani. Idealno mjesto za odmor sa 10-tak backpackera koji ovdje ostaju i po par tjedana.

Na povratku prolazimo pored malo vece kuce na kojoj su izvjesene Lao zastava i crvena zastava sa srpom i cekicem. Uskoro uvidjam da je to skola iz koje su poceli izlaziti djaci s bijelim kosuljama, poznatim crvenim maramama i plavim saronzima. Jos je samo falilo da pocnu pjevati ”Pioniri maleni mi smo vojska prava”. Klinci kad ugledaju falanga stalno vicu ”heloo vat is jou nejm” i srdacno masu, dok se cijele familije odmaraju u svojim mrezama za spavanje razapetim u hladu sojenice. Cijelo selo je odisalo skladnoscu i opustenoscu.

Izlazimo iz camca na blatnoj obali i hodamo kroz uspavano selo sojenica. Kuce od tikovine na stupovima zbog poplava dok se prostor ispod kuce za vrijeme susnog razdoblja koristi kao dnevni boravak. Setnja kroz selo je bila kudikamo zanimljivija nego pokazivanja zahrdjale parne lokomotive i polusrusenog mosta preko Mekonga. Vecina tracnica je poskidana i od njih napravljeni mostici preko mnogobrojnih kanala.

Ujutro nas na trijemu guest housa docekala Lao kava i kroasani, pravi hruskavi.

Jedan od njih cemo danas obici: prvi vlak izgradjen da bi se premostili brzaci na Mekongu koji je u to vrijeme bio glavna komunikacija izmedju Saigona na jugu i Luam Prabenga. Prvi put vidim i grupu francuskih srednjovjecnih turista (do sad su jedini bili backpackeri). Dogovaramo s gazdom guesthousa cijelodnevni izlet za tri dolara po osobi. S jos dva turista odlazimo nizvodno po Mekongu prolazeci pored mnogobrojnih otocica s mnostvom ptica i ribarima koji bacaju mreze iz uskih piroga.

Pogled iz restorana na Mekongu. Ritam zivota kao da je istvjetan proticanju rijeke i sve nekako polagano tece.

Divan otok ili tocnije ada .

Ovako izgleda klimava splav trajekt na koju smo se ukrcali kad smo isli na otok Don Khong. Nije bas ulijevala povjerenje kad se potopila pola metra nakon sto je autobus dosao na nju. Moram priznati da dok je probijala mutni Mekong razne su mi se plivacke misli rojile po glavi.

Budisticki svecenici cekaju bus na nekoj stanici. Put do Don Khonga.

Stizemo na Don Khong, otok na Mekongu. Najveci od vise stotina otoka i otocica uz samu granicu sa Kambodjom. Dok se bus ukrcava na splav Mekong plijeni svojom snagom i velicinom. Bus nas iskrcava na polupraznoj cesti. Naci smjestaj nije bilo tesko. Umorni od dva dana putovanja i povlacenja po prasnjavim parkiralistima dolazimo da prvog natpisa guest house Khan Khong- bathroom incorporated i ulazimo u predivnu kucu cijelu od tikovog drveta.

Soba je uredjena u kolonijalnom stilu i sve odise na prosla vremena. Mreza za komarce i veliki drveni kreveti od ulastene tikovine. Nisam se nikad tako veselio tusiranju i brijanju. Izlazimo van na veceru i pijemo neku jaku rakiju od rize po kojoj je otok poznat.

Kaze da joj je Laos najdrazi upravo zbog jednostavnosti ljudi i nerazvijenog turizma. Dogovaramo se za izlet camcem sutra dok trpamo u sebe neku ljutu ribu i rezance od rize. Idemo u Kambodju ploviti po mekongu traziti slatkovodne dupine.

Ok 9 navecer padam u duboki san i budim se tek u 8 ujutro.