Želim, želim…
Hmmm, neću reći da želim zvijezde s neba, no činjenica je da želje ponekad nisu jednostavna stvar, čak ni kad želimo nešto jednostavno i ne preskupo, poput narukvice na gornjoj slici. Sedefasta ljepotica sad je moja, stoji u ormaru kao što sam i predvidjela i malo je vjerojatno da ću je prije slijedećeg ljeta staviti na ruku više od dva ili tri puta. To je ukras za preplanulu kožu, ne mogu je zamisliti na blijedom zimskom zapešću.
Za oko mi je zapela još prošloga ljeta. U dokolici godišnjeg odmora čovjek često primijeti i stvari na koje inače ne bi ni pomislio. Ja u Zagrebu rijetko obilazim dućane u potrazi za lijepim stvarima. Organski mrzim kupovanje bilo čega osim najnužnijeg pa tako u obilazak krećem samo kad moram jer mi je nešto jako potrebno, ili ako tražim poklon za nekoga. To ne znači da ne volim zavirivati u izloge, volim, no zavirivanje pa i detaljno razgledavanje bez obaveza je jedno, a mukotrpno traženje nečega je sasvim druga priča. Uglavnom, kako na moru imam puno više vremena za neobavezne šetnje, tako se češće dogodi da naiđem na nešto što mi privuče pozornost i što ponekad uistinu poželim imati. Poput ove narukvice. Naprosto mi je zapinjala za oko svaki put kad bih prolazila pored štanda na kojem je bila izložena. Rutinirano sam ugušila tu bezazlenu želju uvjeravanjem same sebe da je ionako neću nositi ako je kupim, da je to nevelik ali sasvim nepotreban trošak na ionako skupom ljetovanju, da će sedef požutjeti do vremena kad je poželim ponovo staviti… Nisu me zanimali argumenti da mi se stvarčica neobično sviđa, da me privlači svaki put kad prođem pored nje, da spada u rijedak nakit koji mogu nositi jer se sastoji samo od ljuštura školjaka i uvučene gumice na što nisam alergična, dok mi nošenje ostalog „neplemenitog“ nakita onemogućava vrlo brzo izbijanje crvenih plikova na mjestu kontakta… Naprosto sam otišla i zaboravila na želju.
No ove godine sve se ponovilo. Prigušena biserna bjelina sedefastih ljuštura počela me opsjedati kad bih prolazila pored prodavača i tako sam shvatila – moram je kupiti kako ne bih kasnije do kraja života žalila za propuštenom prilikom. Zašto? Ne znam. Mi ljudi smo kao djeca i kad smo odrasli. U srednjim godinama nisam više navikla na te intenzivne dječje želje o kojima bih mogla napisati esej. Pomalo ljuta sama na sebe konačno sam pitala za cijenu i željena ljepotica se za sedamdeset kuna našla na mom zapešću. Ljubazna prodavačica uvjerila me je da je gumica u narukvici dovoljno čvrsta i poželjela mi zdravlje i sreću. A ja sam istoga časa shvatila koliko sam sretna. Bilo bi strašno da ovako intenzivno želim novi mercedes, vilu s bazenom ili barem superkomforan stan. Ne, ne bi bilo strašno to željeti, normalno je i ljudski ponekad željeti nešto lijepo, problem bi bio kad bi me takva želja opsjedala godinama i natjerala me da je pokušam realizirati. Kad pomislim koliko je truda potrebno da se nešto takvo stekne (o nekim mutnim načinima stjecanja dobara neću ni razmišljati), a zatim koliko napora za održavanje postignutog, odustajem brižljivo čuvajući svoje dragocjeno vrijeme za ono što me istinski raduje i ispunjava. Baratanje željama nije nimalo jednostavno i svatko kroz život traži svoj način kako se nositi s njima. Da me ne bi netko krivo shvatio, ne zagovaram principijelno protivljenje željama, još manje siromaštvo i asketizam (ukoliko ih netko svojom voljom ne odabere kao način prolaska kroz avanturu zvanu život), samo mislim da bismo sa svojim željama morali pažljivo postupati. Postoji mudro staro upozorenje – pazi što želiš jer bi ti se želja mogla ostvariti. A što se mog čuvanja dragocjenog vremena tiče – mogla bih ispričati jedan stari, prastari vic. Znamo da vic koji je čovjeku drag često o njemu govori više nego tisuću riječi. Pa da ispričam svoj, nije jako smiješan, ali je jedan od rijetkih koje pamtim. Varijacija koju znam glasi otprilike ovako:
Došao bogati industrijalac sa Zapada na odmor u Dalmaciju. Uživa on u zasluženom odmoru na našem modrom Jadranu i jednoga dana šećući i razgledavajući naiđe na čovjeka koji sjedi na molu i lovi ribu udicom. Sjedne i promatra kako onaj ponekad izvuče ribu, pogleda je i baci natrag u vodu. Nakon nekog vremena priđe čovjeku i pita ga što radi. Ovaj mu odgovori da peca. Zašto peca? – za zabavu. Pita ga bogataš zašto ne sačuva ribe koje je uhvatio, može ih prodati na placu i zaraditi novac. Što će mi taj novac? upita čovjek. Pa nakon nekog vremena moći ćeš kupiti štap i pecati veće i skuplje ribe. Prodat ćeš ih na placu i zaraditi još više novca. Onda ćeš za taj novac kupiti mrežu i barku i loviti još više ribe. Kad i tu ribu budeš prodavao, na kraju ćeš zaraditi dovoljno da kupiš ribarski brod i loviš još više ribe. Onda ćeš brzo zaraditi i kupiti cijelu flotu ribarica i tvornicu za preradu ribe. Čovjek ga gleda i gleda i na kraju pita: A dobro, što ću onda kad budem sve to imao. E onda, kaže mu bogataš, moći ćeš sjesti na mol i odmarati se pecajući. Pa to radim i sad, kaže mu čovjek, okrene mu leđa i ode svojim putem.
Kako se nosite sa svojim željama? Muče li vas više one velike ili one male? Frustriraju li vas jako ili je to samo povremena nelagoda? Mislite li da je dobro sebi ispuniti svaku želju?
23.08.2009. u 23:04 | K | 109 | P | # | ^
