Putovanje po mojoj mjeri (Šibenik, Prvić)


Na prvi pogled djelovalo je više nego naporno. Trebala sam sjesti na noćni vlak za Šibenik (to je onaj za Split, ali se u Perkoviću odvaja jedan vagon za Šibenik). Jutarnjim brodom otići do Prvića po sina koji je bio na susretu ministranata, vratiti se zajedno s njim brodom natrag u Šibenik i poslijepodnevnim autobusom u Zagreb. Nije da sam baš morala ići, snašao bi se moj povjesničar i sam, no mene je vuklo da vidim taj otočić zanimljiva imena, ali i da posjetim grad u kojem sam bila samo jednom, u svibnju 1977, na susretu mladih novinara. I tako sam se otisnula prema jugu.

Vlak je kasnio četrdesetak minuta u polasku i samo je djelomično nadoknadio taj zaostatak do kraja puta. No bio je složen po mojoj mjeri, od normalnih vagona s pravim kupeima (u nagibnom se ne bih željela naći bez dobrog razloga i bez doze dramine) i poluprazan, što sa sobom donosi najmanje dvije prednosti koje visoko cijenim.

Prva je ta što sam imala cijeli kupe samo za sebe. U noćnoj vožnji to nije nimalo zanemariva prednost. Mogla sam se izuti i dići noge na sjedalo preko puta i čak malo prileći na stranu, premda me je mučio nedostatak jastuka zbog kojeg sam samo nakratko mogla zadrijemati u nekoliko navrata. Kad smo se u zoru našli u blizini Knina mogla sam se nezgrapno našminkati pred ogledalom u kupeu nakon još nezgrapnijeg i mokrijeg umivanja u toaletu. Mogla sam u miru doručkovati gledajući kako se lijepo sunčano vrijeme izmjenjuje s maglom, niskom naoblakom i jednim jačim pljuskom koji nas je oprao pri kraju brdovite Like.

Druga prednost me je osobito razveselila nakon nekih iskustava vožnje gotovo praznim vlakovima. Kad sam bila dijete, voljela sam se voziti vlakom, bio je to pravi doživljaj. Prizori su promicali pred mojim uvijek znatiželjnim očima uz pratnju umirujućeg kloparanja kotača. Kupei su bili gotovo uvijek puni i bilo je zanimljivo slušati razgovore kojima bi odrasli često kratili vrijeme. Priče suputnika o ne jako važnim događajima nisu služile informiranju, jer ih je ionako bilo nemoguće zapamtiti. One su imale više komunikacijsku i umirujuću funkciju. Kad se šest ili osam ljudi nađe natisnuto u malom prostoru, oni očito osjećaju potrebu da jedni drugima pruže dokaz o vlastitim miroljubivim namjerama, poput mrava koji se obavezno zaustavljaju kad sretnu sunarodnjaka koji ide u suprotnom smjeru i onda dodirima ticala potvrđuju svoju pripadnost zajednici. Tako se u vlaku obično razgovaralo o nekim dalekim rođacima, o razlozima puta, o zdravlju, o hrani koja se nosila sa sobom ili spravljala kod kuće i, ponekad, kao u Engleskoj, o vremenu. Nakon nekog vremena ravnoteža je bila uspostavljena i putnici su pomalo prestali razgovarati, pronašavši zanimaciju u čitanju novina (ponekad i knjiga), gledanju kroz prozor ili drijemanju na dodijeljenom im sjedištu. Tako je to išlo do slijedeće stanice kad se počelo raspitivati silazi li tko, nakon čega bi se s nekoliko pristojnih rečenica ispratilo onoga tko je zauvijek odlazio iz života onih koji su ostajali. Tu smirenost je mogla prekinuti i nečija glad ili žeđ, ili odlazak u toalet. Kad bi netko počeo jesti, obično bi se svi sjetili da negdje imaju pripremljene sendviče, jabuke i ostali provijant koji se obično nosio na put. I kao po dogovoru cijeli kupe bi zajedno žvakao svoj putni obrok. Ponekad bi netko nekome ponudio od svoga, ali više iz pristojnost, bez velikog očekivanja da bude prihvaćeno. Kad bi pak netko otišao na WC, zamolio bi one koji su ostajali da mu pričuvaju stvari, na što bi svi kimali glavom i potvrdno odgovarali. Nakon njegovog povratka gotovo uvijek bi još netko otišao u istom pravcu. Kad sam bila mala nije mi palo na pamet da vršim ovakve analize. Naprosto sam boravila tamo kao tihi promatrač osjećajući se zaštićenom među svim tim suputnicima i uz onoga tko je bio sa mnom. Je li to bila mama ili djed ili djed i baka zajedno, pritom nije igralo važnu ulogu.

Kasnije kad sam odrasla često sam se sama vozila vlakom koji je bio i ostao moje omiljeno pro metalo na duljim relacijama. No imala sam nekoliko neugodnih iskustava kad sam se našla u gotovo praznom vlaku. Tada bi ono kloparanje koje me je dotad smirivalo postalo prijeteće, a ja bih se počela ogledavati za kondukterom ili nekim drugim živim bićem koje bi mi moglo uliti osjećaj sigurnosti koji se nekamo izgubio. Voziti se praznim vlakom neugodan je osjećaj. Slično kao kad se zateknete na kino projekciji u praznom gledalištu. Doživjela sam i to jednom, prije nekoliko godina kad je u kina došao drugi dio Gospodara prstenova. Nisam mogla naći nikoga tko bi otišao sa mnom pogledati projekciju pa sam se protivno svom običaju uputila sama na poslijepodnevnu predstavu. Kad sam shvatila da se u dvorani uz mene nalazi samo još jedan gledatelj – sredovječni proćelavi muškarac – i prodavač karata, upitala sam posljednjeg hoće li se projekcija održati, žaleći što sam uopće došla. Rekao je da se održava i za jednog gledatelja pa sam ostala, no moram reći da sam se nekoliko puta gorko pokajala. Dok je golemi pauk zamatao Froda u svoju paučinu, stalno sam osluškivala šuškanje iza leđa istovremeno držeći na oku dvojicu muškaraca s kojima sam se ovako glupo zatekla u zamračenoj dvorani. Taj boravak u kinu podsjeća me na boravak u praznom vlaku, a kako se radilo o noćnoj vožnji, tako sam prije puta uputila gorljivu molitvu višim instancama da vlak u sezoni ipak bude barem napola pun. I bila sam uslišana. Ugodno kloparanje ličkom prugom uz škripu kotača na tračnicama u zavoju nije me strašilo nego podsjećalo na doba kad sam planinarila pa smo se petkom znali noćnim vlakom uputiti za Knin ili Split odakle bismo se pospano vukli dalje prema cilju koji je obično nagradio sav naš trud i nespavanje.

Tako sam se sad drijemajući prisjetila zgode na putu kad smo za prvosvibanjske praznike 1986. išli na Dinaru, a neki su razapeli mreže za spavanje u kupeu između držača za prtljagu. U našem kupeu su čak dvojica spavala snom pravednika u mrežama iznad naših glava. No to se nije svidjelo kondukteru koji ih je tjerao da siđu na sjedala. Oni su se pospano branili da sigurno nigdje ne piše da je zabranjeno, a ako jest neka im nađe u pravilniku. Ljutiti čovjek je očito otišao po pravilnik i kad nije našao ništa protiv naših paukova zamotanih u mreže upao je naprasito u kupe i naplatio kaznu meni i još jednoj planinarki jer smo s nogama u tenisicama za putovanje (gojzerice su bile u ruksaku pa sam imala dojam da sam u šlapama) dodirivale suprotno sjedalo. Nisam se bunila i platila sam tu neveliku kaznu bez prigovora jer je bilo očito da me kažnjava za mali i upitni prekršaj (nisam u potpunosti digla noge na sjedalo nego naslonila jedno stopalo na rub sjedala) umjesto onih koje želi a ne može kazniti i da neće odustati. Bili smo mi pitoma i pristojna omladina u ono vrijeme. Danas je pitanje bi li se čovjek usudio tako silovito i samouvjereno upasti u kupe pun mladih i istjerivati mak na konac. Onda je bilo više reda u svemu, voljela bih da je još uvijek tako, ma kako staromodno to nekome moglo zvučati. U svakom slučaju ujutro smo odvezali viseće mreže i kupe ostavili u savršenom redu. Uputili smo se na Dinaru na čijem vrhu nas je oprala kiša, a mi smo bez mobitela i tranzistora živjeli u blaženom neznanju o černobilskoj katastrofi koja nas je mogla ozračiti kroz te naizgled nedužne kapi.

No da skratim i konačno dođem na odredište, nakon kratkog stajanja u Kninu i nešto dužeg čekanja zbog prekopčavanja vagona u Perkoviću, spustili smo se zaobilaznim putem do Šibenika, pored brda na čijem sljemenu se nalazi drugi niz propelera vjetroelektrane (prvi se najbolje vidi kad se autobusom ide prema Splitu). Grad je ležao preda mnom okupan jutarnjim suncem i ukrašen oblacima koji su poput šnenokla visjeli na nebu u zaleđu. Cijeloga dana pratio me je taj prizor – oblaci na kopnu, iznad mora i obale sunce. Vidjet će se i na slikama koje sam odabrala. Čini se da sam bila prilično umorna i zabrinuta zbog nabave karata za dalje i za natrag jer se nisam sjetila izvući fotoaparat i odmah započeti slikati. Tek kad sam se približila središtu grada slikala sam ovaj lijepi mali trg, ali se ne mogu nikako sjetiti da sam ga vidjela i bila tamo. Čini se da sam još bila pod utjecajem dugotrajne noćne vožnje. No crkvica je uistinu lijepa i zaslužuje da je stavim na početak slikopriče.

Nakon dolaska

Nakon toga ipak sam se uspjela razbuditi i pronaći tržnicu iza koje se trebao nalaziti autobusni kolodvor. Zanimljivo je kako su karte gradova varljiva stvar, ne pružaju predodžbu o izgledu onoga što ćemo zateći na licu mjesta. Nisam očekivala da mi na karti bude predstavljena tržnica s prodavačima voća, povrća, ribe, suvenira, odjeće, pekarnom i još manje s ljudima koji žele preduhitriti prijepodnevnu žegu pa hitaju u rani jutarnji sat s cekerima, vrećicama, kolicima, naoružani često i ortopedskim pomagalima poput štapova i štaka. Znaju oni da sunce ubija i da je opasnije za stare i bolesne nego za mlade i relativno zdrave poput mene koja sam pospano bauljala prema autobusnoj stanici i pristaništu. No ono što me zbunjuje kod tih karata jesu neucrtane uzvisine i udoline. Pa sam se tako začudila kad sam do autobusne stanice trebala sići strmo dolje niz stube, dok je na karti sve izgledalo ravno. No to mi se dogodilo i u Dubrovniku o kojem još dugujem post (nemoj me ubiti, slatkogrka, budem čim se vratim s mora). Živio nam Internet na kojem se može sve živo naći, no uživo je ipak uživo.

Dokopala sam se nekako karata za poslijepodnevni autobus i uputila prema luci. Tijat, brod koji prometuje između Šibenika i Vodica, a zaustavlja se na Zlarinu i Prviću bio je već usidren, premda je do polaska bilo još sat i pol vremena. Red vožnje, sliku broda i sve što me zanimalo već sam bila našla na netu i zapisala. No uživo je uživo, pa sam još priupitala posadu koja je marljivo utovarivala zalihe svega i svačega na brod, ali i ljubaznu službenicu u Jadrolinijinom uredu kamo su me poslali po kartu. Nakon što sam još nekoliko puta provjerila koliko vremena imam, uputila sam se u potragu za katedralom Sv. Jakova. Činila mi se blizu dok sam je gledala s ruba rive, no zapravo sam uzalud isprobala dva ulaza, tek mi se treći smilovao. Živjela moja (ne)sposobnost prostorne orijentacije.

Pročelje katedrale bilo je skriveno skelom na kojoj su postavljene tribine za dječji festival.
Iza tribina

A pogledu s tribina otvarala se čuvena pozornica, mirna i uljuljkana u jutarnji san:
Prazna pozornica

Glave sugrađana Jurja Dalmatinca znatiželjno gledaju prolaznike sa svog povišenog mjesta, pa tako promatraju i mene koja sam ih došla posjetiti nakon više od trideset godina.
Znatizeljnici

U ruci imam fotoaparat i biram najzanimljivije lice, no na kraju izabirem ono koje mi je slučajno najbolje uspjelo:
Lice
U prolazu vidim mačka koji se sav napet okrenuo prozoru na katu kroz koji dopiru glasovi razgovora. Čeka li doručak? Ili se zabrinuo što su mu vlasnici ostali nepristupačni u gornjim odajama?
Mijau!

I na kraju, kad sam se osigurala i posjetila lica na katedrali i katedralu koja mi je ostala u sjećanju kao jedna od najljepših koje sam vidjela, sjela sam u kafić na rivi, javila se dragoj osobi s kojom sam se željela naći poslijepodne, pijuckala nesicu s čokoladom i slikala vozilo kojim ću dalje putovati:
Tijat u luci

Nije to dug put, snažnim motorima je dovoljno nešto više od pola sata da putnike i robu doguraju do mog odredišta, Prvić Luke. Privremeno se opraštam od Šibenika i oblaka nad njim. Moram reći da mi se prilikom prvog boravka grad činio veći. To je možda bilo zato što sam tada ja bila mala, pomislila sam. No ubrzo sam zaključila da grad uistinu nije mali kao što mi se učinilo kad sam došla, nego je rasprostrt na prilično razvedenoj obali pa se njegova veličina lakše vidi kad se udaljimo brodom ili kad se popnemo na tvrđavu Sv. Mihovil što sam i učinila poslijepodne.
Sibenik

Nakon prolaska kroz svojevrsna vrata između dva otočića koja iz luke izgledaju kao jedan, Tijat nas nosi pored tvrđave Sv. Nikole koju bih svakako željela posjetiti jednom prilikom. Nadam se da tu priliku neću čekati tridesetak godina. Izgleda vrlo zanimljivo, a još je dojmljivija slikana iz zraka što se lako može pronaći ako se ime utipka u tražilicu.
Sv. Nikola

Ubrzo smo došli do Zlarina, lijepog naselja i popularnog turističkog odredišta.
Zlarin

Nažalost, upravo se tog dana u obližnjim vodama dogodila tragedija, utapanje ronioca koji je u ovom prelijepom modrom moru koje je zasjekla brazda našeg broda našao smrt.
More

Prvić Luka, naselje bez automobila, biser u nizu prekrasnih destinacija koje nam nudi naše more. Ovdje sam sišla s broda koji se strpljivo i snažno probijao dalje prema Šepurinama da bi na kraju došao do konačnog odredišta, obližnjih Vodica.
Prvic Luka
Dok sam čekala na sina imala sam mogućnost dobro razgledati Prvić Luku. Svidjelo mi se jako ono što sam vidjela. Da je bilo malo manje vruće, prošetala bih na drugu stranu zaljeva. Ovako sam ostala u centru, šetala i fotografirala. Slika imam previše da bih ih utrpala u ovaj ionako predugačak post. No i ovih nekoliko prikazat će svu ljepotu toga mjesta.

Toranj uz crkvu Sete Marije iz blizine. U toj crkvi je po vlastitoj želji pokopan Faust Vrančić.
Toranj

Prolaz prema otočkom vrhu, nisam se onamo zaputila jer je bilo vruće, a ja sam bila umorna i bez kape koju sam zaboravila kod kuće. Odmah desno u zidu su vrata kroz koja se dolazi do ulaza u groblje.
Uz crkvu

Slavina na spomeniku u obliku mlina za masline. Iza njega lijevo se vidi jedan od dva štanda koji predstavljaju prvićku tržnicu. Vlasnici štandova dočekali su svježu robu koju je istovario Tijat kad smo se iz njega iskrcali.
Mlin za masline

Prošetala sam se ovom ulicom koja je, čini se, glavna otočka prometnica. Ovdje nema automobila, vidjela sam samo traktor s prikolicom koji je prevozio građevinski materijal i jedan mali električni auto čiji me vlasnik ponosno pogledao dok smo se mimoilazili u uskoj uličici. Vidi se na slici da hlada gotovo i nije bilo, a to se uživo i te kako osjetilo.
Glavna ulica

Hlad sam pronašla pod borovima koji okružuju crkvu i na kraju sam gotovo zadrijemala opuštajući se uz prekrasno zelenilo raslinja i modrinu mora koje se preda mnom uvijalo u skladan zaljev. No prije nego što sam se opušteno prepustila prijatnom odmoru, proučila sam ono što mi se prostiralo pred očima. Bila je to riva koja je jedino djelovala nekako hladno, vjerojatno zbog estetske neuklopljenosti u ostatak naselja:
Riva

S druge strane potpuna suprotnost – hotel u kojem bih vrlo rado provela nekoliko dana kad bi mi se ukazala prilika:
Hotel

Gotovo sam zažalila zbog odlaska kad sam nakon dva i pol sata provedena ovdje bacila još jedan pogled na Luku čiji je zaljev sad mreškao osvježavajući poslijepodnevni vjetar. Oblaci u pozadini dali su naslutiti nevrijeme iznad kopna. No ono nas je zahvatilo tek puno kasnije.
Prvic

Brekćući i pušući iza rta se pojavio naš stari poznanik Tijat:
Tijat na Prvicu

Prošavši Zlarin brže nego jutros kad smo se zadržali radi istovara živežnih namirnica, ponovo smo se približili Sv. Nikoli
Sv. Nikola

I došli mu još bliže, sasvim blizu:
Sv. Nikola

Prošli smo i pored oba ulaza u polupotopljeni tunel, koji je ostao kao uspomena na JNA:
Tunel 1

Tunel 2

Nakon tunela pozdravili smo Šibenik, vjetrenjače na brdima u zaleđu i oblake na nebu iznad njega:
Povratak

U Šibeniku nas je dočekala moja draga prijateljica koju sam do tog trenutka poznavala samo putem interneta. No tipkale smo se gotovo svakodnevno i ponovo sam se uvjerila da internetska poznanstva, ako su dugotrajnija i iskrena, mogu postati lijepo iskustvo i uživo. Nadam se da će nam biti namijenjeno još poneko lijepo poslijepodne U Šibeniku, Zagrebu ili negdje drugdje, a dotad – tipkamo se i dalje.
Budući da je dio ekipe bio gladan, sjeli smo u jednu pizzeriju na rivi, tko na kavu, tko na pizzu, a zatim je netko, pogodite tko, dobio i ovu ljepotu od poslastice:
Banana split

Kako je do polaska autobusa za Zagreb ostalo još dovoljno vremena, odlučili smo se popeti na tvrđavu Sv. Mihovila koja se uzdiže iznad središta staroga grada.
Najprije smo prošli pored katedrale. Sad je bila nekako bliža i nije se skrivala kao jutros dok sam sama i još pospana bauljala ovuda.
Sv. Jakov

Pogled s tvrđave potvrđuje njezinu osobitu ljepotu. Ujutro sam bila ušla u nju i da je brod kretao samo malo kasnije mogla sam ostati na sv. misi. Sigurna sam da bi to bio poseban doživljaj. Ali nije mi bilo suđeno, ne ovom prilikom.
Trajekt i katedrala

Još malo više dolazimo do puškarnica kroz koje se vidi groblje, a iza njega noviji dio grada:
Pogled kroz puskarnicu

I dok mi je dijete tumačilo velike pogodnosti koje puškarnice nude u slučaju oružanog sukoba, ja sam još jednom, s još veće visine, slikala isti prizor
Groblje na brdu

Oblaci su se počeli gomilati iznad utvrde
Oluja iza utvrde

No između njih se još uvijek povremeno nazirala nebeska modrina.
Nebo medju oblacima

Ovi koji su se na kraju sakupili iznad grada nisu djelovali nimalo opasno. I čini se da to nisu ni bili. Kiša nas je na kraju zalila puno dalje od ovoga mjesta.
Pogled

Kroz uske ulice spuštamo se nizbrdo – spust je u ovom slučaju ipak lakši i brži od uspona.
Nizbrdo

Usput hvatam još lijepih detalja koji uglavnom ostaju bezimeni. Izdvojila sam ovaj zvonik:
Toranj

Kako se približavamo središtu, sve je više zastavica koje podsjećaju da se u gradu događa nešto lijepo i veselo.
Prema teatru

Na kraju se zaustavljamo kod kazališta u kojem se također odvija festivalski program. Ima ljudi, no ipak s lakoćom pronalazimo stol u obližnjem kafiću i ispijamo posljednje piće u Šibeniku. Zasad.
Kazaliste

Nakon toga uputili smo se ususret autobusnoj stanici, rastanku i povratku kući. Na stanici sam kupila neobično pecivo – nešto poput debelog pereca kružnog oblika. Bilo je vezano komadićem špage i obješeno iznad pulta. Prodavačica mi je rekla da je tvrdo, no ja sam ga svejedno kupila. Bilo je fino kao što sam očekivala. I manje tvrdo od očekivanog. A okus – poput pereca. Zna li netko kako se to zove? Pojela sam ga prije nego što sam ga se sjetila slikati.

Povratak autobusom protekao mi je u stalnoj borbi sa snom, malo zbog neprospavane prethodne noći, nešto više zbog dramine bez koje se nakon dubrovačkog iskustva nisam usudila sjesti u autobus. Prespavala sam tunel Sv. Rok, iako se dobro sjećam kako smo mu se približavali. Nejasno se sjećam kako sam se probudila usred pljuska koji je prao prozore autobusa, a mali mi je rekao da je to bio već treći ili četvrti pljusak po redu. I na kraju, na odmorištu sam ušla u drugi autobus i počela izbezumljeno tražiti naše ruksake. Nije mi smetala činjenica što je taj autobus bio bijele boje, dok smo se mi vozili ljubičastim. Ta dramina je stvarno pola droge.

To je ujedno bila i jedina sitna neprilika koja mi se dogodila na putu. Krupnih nije ni bilo. Bio mi je to jedan od najljepših i najsadržajnijih izleta od mnogih koje sam dosad doživjela. A kako sam se samo bojala da ću pasti s nogu od umora. Na kraju sutradan nisam bila ništa umornija nego nakon nedavne šetnje na Kraljičin zdenac.

Eto, napisala sam ovaj uistinu ogroman post (spojila sam dva u jedan, jer Prvić sam mislila opisati posebno), jubilarni dvjestoti po redu, prije odlaska na ljetovanje. Sutra idem na more s obitelji i ako bude sve kako se nadam da će biti, nema me gotovo do kraja mjeseca. Tako će svaki namjernik, ukoliko želi, stići pročitati post do kraja. Lijepo vas sve pozdravljam do nastavka druženja!

wave


08.07.2009. u 07:34 | K | 35 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se