Stare kućice te…



Savskom cestom prolazim gotovo svakodnevno, obično jednom, ponekad i dvaput u jednom danu. Posebna je to ulica u mom gradu. Zapravo se ne zove ulica nego cesta, jer je nekad polazeći od samog ruba grada vodila kroz polja i livade ravno do rijeke Save. Danas su s obje njene strane cijelom dužinom sagrađene kuće i zgrade, a u novije vrijeme može se naići i na poneki neboder, poput tornja Cibone čija mi je gradnja još u živom sjećanju budući da sam za vrijeme studija svakodnevno prolazila pored njega na putu prema fakultetu. Ne znam je li T-Comova ostakljena zgrada neboder ili visoka zgrada, meni je nekako na pola puta, dok obližnji neboder na uglu Vukovarske i Sveučilišne aleje ne ostavlja nimalo mjesta sumnji. Čini se da je poglavarstvo odlučilo od stare i oronule Savske ceste napraviti suvremeni poslovni centar. Živi bili i vidjeli. Daleko od toga da se suprotstavljam napretku, naprotiv, znatiželjna sam kako će sve to na kraju izgledati. Ne mogu reći da je obližnji Vjesnikov neboder na križanju Savske ceste i Slavonske avenije danas lijep, no kao dijete sam mu se divila kad bismo prolazili pored njega na putu od jedne bake do druge. Osobito me je fascinirao bakrenasto crveni odsjaj njegovih prozora. Neboderi koji se danas grade nerijetko su uistinu lijepi, premda se više volim njihovoj ljepoti diviti izvana i nadam se da me nikad ništa neće prisiliti na dulji boravak u njihovoj nutrini, ma kako elegantno oni izvana izgledali. Pomalo me zabrinjava prometni kolaps koji će tim gradnjama biti barem povremeno izazivan. Kao stalna prolaznica dobro se sjećam krkljanca koji je pratio izgradnju podvožnjaka ispod Savske ceste na križanju s autoputom. No nakon tog mučnog razdoblja jedno od najzakrčenijih zagrebačkih križanja konačno je počelo disati. Tramvaji koji su nekad u kolonama čekali da prijeđu preko tadašnjeg autoputa bratstva i jedinstva postali su dio prošlosti, kao i moje vježbe strpljivosti dok sam se gušila u gomili koja se vraćala s posla u njima. I dobro je tako, jer danas kad je promet dvostruko gušći nego prije desetak godina, stvarala bi se nepodnošljiva gužva.

Kako dakle stalno prolazim Savskom, iz tramvaja vidim kako se život u kutu između Savske ceste, željezničke pruge i Zagrebačke avenije polako ali sigurno gasi. Stanovnici starih kuća i kućica odlaze, u bolji život, nadam se, a kuće koje su donedavno, makar i oronule, odisale životom, postaju prazne ljušture – poput kazališnih kulisa ostavljenih nakon predstave. I premda nikad nisam glumila u tim predstavama nego samo ponekad bila statist, a još češće pomalo nezainteresirana publika dok sam onuda prolazila, poželjela sam još jednom obići ta mjesta prije nego što na njih navale bageri, usporeni recesijom i ostalim gospodarskim nedaćama, no ipak uvijek prisutni čistači onoga što se smatra starim, dotrajalim i odsluženim.

Kako bismo iz svog kvarta izašli u spomenuti trokut, muž i ja prolazimo pored crkve Marije Pomoćnice i dolazimo do pruge, prolazimo kroz podvožnjak kako bismo izbili na Savsku u blizini kućice iz prethodnog posta koja se sad nalazi na velikom pošljunčanom parkiralištu – uobičajenoj pojavi na mjestu gdje se očekuje veća gradnja.

Photobucket

Kratak pogled udesno nakon izlaska iz podvožnjaka već pokazuje pravo stanje stvari. Ovdje je uvijek bio nered, no sad je nastao beznadni krš i čini se da ga oni koji su ga ostavili više nikad ne misle uređivati ili raščišćavati. Mjesto umire kad ljudi dignu ruke od njega.

Photobucket

Preko puta na Savskoj nalazi se mala napuštena kućica, jedva sam se prisjetila da je nekad u njoj bila cvjećarna. Jesu li je zato u ovim posljednjim godinama prekrile bujne grane glicinije?
Photobucket

Mi ne prelazimo cestu nego skrećemo desno, nogostupom koji je mjestimice teško prohodan zbog parkiranih automobila. Pekarnica na Savskoj još uvijek radi, no zbog ružnog prozora koji već odavno ovako zjapi prema prolaznicima nisam se nikad odlučila ući u nju. Draža mi je ona na tramvajskoj stanici kod Mexcantine. Ondje često izlazim kad se vraćam kasnije navečer iz četrnaestice ili četvorke kako bih sačekala peticu ili sedamnaesticu koje voze prema Prečkom. Mislim da me privlači lažna sigurnost koju pruža prisutnost prodavačice u osvijetljenoj prodavaonici za razliku od nelagodne osamljenosti slijedeće stanice kod Veslačke.

Photobucket

Ovdje je i vulkanizer koji dotrajalost krova i još ponečega u svojoj radionici vjerojatno kompenzira povoljnim položajem uz jednu od najprometnijih ulica u Zagrebu. Nedjeljom su njegova vrata zatvorena, no danju kad prolazim ovdje je uvijek vrlo živo. Nadam se da će uspjeti premjestiti radionicu kad se jednom ovdje počne graditi.

Photobucket

Foto Rudi oduvijek me privlačio svojim imenom, možda zbog priča o Bobiju i Rudiju koje mi je mama pričala dok sam bila mala. Ipak, ne sjećam se da sam ikad prekoračila prag te radnje. Da jesam, bi li vrata danas bila još uvijek otvorena? Ne vjerujem. Tu fotografsku radnju sam zapamtila po još jednom detalju. U jednoj emisiji netko se sjetio snimati imena radnji u Zagrebu. Foto Rudi bio je posebno pohvaljen zbog domaćeg naziva, no njega više nema, dok radnja bombastičnog stranog imena i dalje postoji malo dalje preko puta.
Photobucket

Iza slijedeće kuće ponovo krš i lom
Photobucket

I beznađe razbijenih prozora koji zjape poput praznih očnih dupllji
Photobucket

Dopuštajući da pogled klizne po besramno ogoljenoj unutrašnjosti koja je nekad bila nečiji prostor, a sad ga može svatko gledati i u njega ući, kao da je obeščašćen prije rušenja
Photobucket

Prolazimo dalje i nikako ne mogu pred sobom osjetiti viziju široke avenije koja bi se trebala ovuda prostirati u ne tako dalekoj budućnosti.
Photobucket

Natpis Pilar stoji ovdje već dugo pod brižno obnovljenim kućnim brojem. Nekako me oduvijek više podsjeća na ime junakinje Hemingwayevog romana Kome zvono zvoni nego na čovjeka koji pili drva. Možda zato što nikad na Savskoj nisam vidjela pilara? Ne znam, prizor starca u plavoj kuti koji se polako vozi uz rub ceste na brekćućoj metalnoj spravi na kojoj se uz neugodan visoki zvuk sličan zavijanju mogu raspiliti drva nije mi nikakva nepoznanica. Samo se ne sjećam da sam taj prizor ikad vidjela ovdje…
Photobucket

Ulaz u Mexcantinu, restoran s meksičkom hranom možda se ne uklapa u post, ali se nalazi ovdje na putu i plijeni svojim neobičnim izgledom – vrata poput vrata salona na Divljem zapadu uvode vas u dvorište odakle se ulazi u restoran.

Photobucket

Kuće u nastavku Savske još su napučene i valjda ih ne namjeravaju rušiti, ne još
Photobucket

Zavirujem u dvorišta
Photobucket

U slijepi prolaz pored prodavaonice automobila koji završava kod željezničkog nasipa
Photobucket

I posvuda vidim život - majku s djetetom, muškarca koji parkira automobil pred kućom, djecu koja se igraju tog prohladnog proljetnog poslijepodneva. Život je u ljudima, oni daju smisao stvarima koje postoje i onima kojih više nema, poput Zagrebačke tvornice dugmadi o kojoj već odavno svjedoči samo dotrajali natpis
Photobucket

Na kraju nas dočekuje tramvajska stanica, posljednja na Savskoj cesti. Koliko puta sam stajala na njoj i kratila vrijeme gledajući oko sebe. O svakom detalju bih mogla napisati nekoliko rečenica, pa da od posta nastane roman, ili barem novela. Ali neću.
Photobucket

Na kraju dolazi tramvaj, novi, niskopodni, bolji od svih koje smo dosad imali, barem zasad. I o tramvajima bih mogla pisati, počevši od djedovih priča o konjskom tramvaju do mojih vlastitih sjećanja na generacije plavih vlakića koje tutnje, klize, zvone, trube, pište, tandrču, stoje i ne znam što sve ne rade po zagrebačkim ulicama. No o tome nekom drugom prilikom. Nismo ušli u ovaj tramvaj, samo sam ga slikala. Produžili smo šetnju i ostavili Savsku cestu u njezinom nedjeljnom iščekivanju radnoga tjedna.
Photobucket


U jednom ne želim da me netko krivo shvati. Ne plačem za onim što je prošlo, još manje želim da se prošlost vrati. Ne zato što mi to ponekad ne bi bilo drago, nego zato što znam da je nemoguće i nepoželjno. Jučer je bilo jučer, danas je danas i tako mora biti. No ostaje činjenica da danas ne postoji bez jučer i da se to nekako stapa u jednu cjelinu. U starim kućicama koje sam slikala i u onima koje nisam uhvatila objektivom ljudima nisu cvjetale ruže. Život u siromaštvu periferije sigurno je donosio još više nevolje nego drugdje. Bolesti, svađe, poplave, nasilje, neimaština, prerana smrt, sve je to pratilo stanare ovog dijela grada možda još intenzivnije nego one na povoljnijim, bogatijim mjestima. Meni su te kuće i ta mjesta poput kulisa svih tih događanja, nijemi svjedoci svega što se ovdje događalo što nikad neću saznati. No ona su svjedočila i stotinama mojih prolazaka u raznim raspoloženjima koja kao da su ostala diskretno zapisana u ovim zidovima. I tako, sad kad su napuštena i kad im se bliži kraj, osjetila sam potrebu da ih još jednom posebno pogledam i da osjetim zahvalnost što su ovdje i što sam ja bila i jesam ovdje. Tako nekako, ne znam kako bih to opisala. Proći će desetljeća prije nego što se novosagrađene zgrade toliko napune otiscima ljudskih života kao što su mjesta o kojima sam sad pisala. Onda će to biti neka druga priča, neki drugi post…


31.05.2009. u 23:30 | K | 39 | P | # | ^


Kućica u cvijeću?


Photobucket
Ako se ponekad tramvajem vozite Savskom cestom, onim dijelom prema mostu, vjerojatno je poznajete. Zapravo, možda poznajete dvije oronule kućice blizanke koje se dobro vide sa stanice preko puta Vjesnikove zgrade, tamo gdje je donedavno bila mala Konzumova prodavaonica. Početak je to trokuta čije su stranice uz Savsku cestu željeznička pruga i mali dio Zagrebačke avenije. U tom se trokutu planira izgradnja jednog od zagrebačkih nebodera, no čini se da je zasad recesija zaustavila ili usporila te radove. Jednog proljetnog poslijepodneva uputila sam se s mužem u šetnju tim ne baš lijepim kvartom kako bih slikala ono čega uskoro neće biti. Stavit ću te slike u slijedeći post, no mislim da ova kućica zaslužuje posebno mjesto. Ne znam zašto, ona mi zapne za oko gotovo uvijek kad onuda prolazim. Puno puta sam se pitala zašto se stanari ne isele a kućica ne sruši, no te su me misli napustile nakon nekoliko godina promatranja. Kućica ima svoj život, skrovit i skroman, no ipak uočljiv. Ne poznajem stanare, nisam od onih koji naprosto pokucaju na vrata i pitaju smiju li ući i postaviti nekoliko pitanja. Vidjela sam ih svega jednom ili dvaput pred ulazom, ukoliko su to uopće bili oni. No kućicu poznajem dugo. Uvijek sam se bojala da će se krov ili neki drugi dio urušiti i zatrpati nemoćne spavače u njoj.
Photobucket
Sjećam se kad je osvanula s novom žutom fasadom koja ju je, poput šminke, učinila ljepšom i uočljivijom, no krov me je i dalje strašio i dogodilo se nekoliko puta kad bi posljednjih godina pao jači snijeg da sam iznenada pomislila na kućicu i pitala se hoću li je vidjeti slijedeći put kad budem tramvajem prolazila onuda. O postojanju života svjedoči prozor čiji je kapak obično otvoren i dopušta pogled na lijepu zavjesu kao i na prigodne ukrase koji se pojavljuju – poput srca za Valentinovo ili vijenca na vratima u Adventu. Možda je prozor noću osvijetljen, ne znam, jer ne prolazim često onuda navečer i nisam se još sjetila pogledati. Sigurna sam u jedno – netko je voli. Nije je zamrzio zbog skromnosti i dotrajalosti, nego je učinio sve da mrak njezinih posljednjih godina učini svjetlijim i oku ugodnijim. Ta kućica nikad nije bila kućica u cvijeću o kakvoj sanjamo. No ona je već dugo dio nečijeg života, važan, bitan dio. Stoga je zaslužila da je okrznemo krajičkom oka i pozdravimo je osmijehom, makar i s pola lica, dok je još ovdje. A kad jednom ode, oni koji su je poznavali vidjet će je u mislima ljepšom i boljom nego što je ikad bila. A meni i možda još nekima koji su je znali vidjeti na sličan način ostat će u toplom i trajnom sjećanju, ma kakvu građevinu podigli na tom mjestu koje se, poput mnogih drugih, neumoljivo približava središtu grada.


25.05.2009. u 23:47 | K | 29 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se