Vrane



Sjedila sam za kuhinjskim stolom ispijajući posljednje gutljaje prve jutarnje kave i promatrala kako dvije vrane donose grančice gradeći gnijezdo pri vrhu obližnje breze. Nije mi se to sviđalo. Na rubovima naselja rastu kanadske topole i drugo veliko drveće načičkano gnijezdima ovih ptica pjevica neugodna glasa. Ako se ovaj par naseli za stalno u našem susjedstvu, vjerojatno će privući još neke ptice iz svog jata koje će naći svoje mjesto za podizanje mladunaca na okolnom drveću. Već sam zamišljala jutarnja buđenja uz njihovo promuklo graktanje, umjesto milozvučnog pjeva kosova koje volim. Nisu samo njihovi glasovi u pitanju, nije mi draga njihova prisutnost ni zbog ptica pjevica koje često postaju njihovim plijenom. Sjećam se kako sam prije nekog vremena počela u proljeće i rano ljeto učestalije nailaziti na mrtve ptice, uglavnom mladunce, napola pojedene na nekim mjestima u naselju. U sebi sam optuživala mačji rod, premda me začudilo što su mačke iznenada počele tamaniti tako velik broj ptica, a ja sam oko sebe viđala sve manje tih četveronožaca. Slučajno sam svoje sumnje spomenula gospođi koju sam često susretala u šetnji sa psom. Nisam ni znala da ljubazna gospođa koja svakodnevno čuva i izvodi psića svoje unučice kod kuće ima i mačku. Pomalo uvrijeđena. ali sa željom da me pouči, odmah mi je objasnila – ona svog mačka ne pušta iz stana, a za pokolj malih ptica krive su vrane koje je i sama promatrala kroz prozor kako se bave lovom. Ubrzo sam se uvjerila na svoje oči, jer kad je jednog od slijedećih jutara moja Nera zalajala na nešto u parku, s drveta je uzletjelo nekoliko vrana, a na tlo pored pješčanika palo je oglodano i osakaćeno tjelešce male ptice. Također mi je tih dana mama pričala kako se ljuti na vrane jer ubijaju ptice pjevice koje tata već godinama hrani u vrtu.

Nisu samo loša iskustva obilježila moj odnos s vranama. Naprotiv. Čitala sam u mnogim pričama kako su vrane pametne ptice. Najdraža mi je bila vrana iz Andersenove priče Snježna kraljica koja je pokušala Gerdi pomoći da pronađe otetog Kaya (bio je to gavran, zapravo, no imao je prijateljicu vranu). Ponekad sam ih gledala kako šeću s noge na nogu nekim travnjakom ili ledinom tražeći hranu. Obično primijete da ih gledam, nagnu glavu, procijene jesam li opasna i polako odu dalje. Oduševila sam se kad sam prvi put vidjela kako vrana baca orah s visine na beton i vraća se kako bi ga pojela. Ako se nije razbio, uzima ga u kljun i ponovo uzlijeće na neki stup ili drvo kako bi ponovila operaciju. Dotad sam o tome samo čitala u knjigama. Sad već poznajem mjesta gdje rastu orasi i ponekad ujesen namjerno prođem onuda kako bih vidjela taj prizor.

Vrane mogu biti i zastrašujuće kad zimi u velikim jatima lete s jednog mjesta na drugo, njihovo graktanje tada priziva jezive prizore iz slavnog Hitchcockovog filma u misli. Vrane i gavrani često igraju zastrašujuću ulogu vjesnika strave i smrti u umjetnosti. One su i pjevice i mudraci i lovci i lešinari i brižni roditelji i svađalice i kućevna bića koja očajavaju kad im se s drveća uklone gnijezda i ne znam više što bih dodala, no upravo me svojom svestranošću pomalo podsjećaju na ljude i na naše društvo puno paradoksa, na oblike zajedništva kakve i priroda poznaje i priznaje kao jednu od mogućnosti, možda ne najbolju, no ipak onu koja postoji i treba postojati, premda ne nužno i opstati.

Vrane s početka priče vratile su se danas u svoje gnijezdo i počele ga uređivati. Vidjela sam ih sa svog mjesta za stolom kad sam sjela, otvorila stranicu i pomislila kako ne znam o čemu bih mogla pisati na novom lijepom računalu. Zapazila sam pokret na rubu gnijezda i osjetila da su zaslužile nekoliko riječi ovdje. Ne, nisu dovele svoje prijatelje i rođake u našu blizinu, veliko jato i dalje se zadržava na rubu ledine koja okružuje kineziološki fakultet. Njihovo povremeno glasanje može se podnijeti, a ljutnja zbog neuspjelog pokušaja upada u duplju s mladim ptićima na drvetu preko puta našeg balkona splasnula je kad sam gledala kako brižno bdiju nad svojim vlastitim mladuncima na vrhu drveta. Jesu vrane, ružno se glasaju i crne su, ali su pametne i moraju nešto jesti, sviđalo se to nama kao kad ljušte tvrde orahe ili ne sviđalo kao kad nailazimo na njihove napola izjedene krilate žrtve… Žive i dopuštaju drugima da žive – dok ne ogladne.


vrana
Slika preuzeta ODAVDE



25.03.2009. u 22:36 | K | 53 | P | # | ^


Kruh i putar


kruh
Slika preuzeta ODAVDE

Nakupilo se puno toga o čemu bih mogla pisati ovih dana, no ne bi imalo puno smisla, tim više što zapravo i ne vidim dobro što se događa. Naprosto sam preblizu, pa se tako svakodnevno izmjenjuju usponi i padovi, radost i razočaranje, srećom bez nekih velikih žalosti. Jedino što stvarno osjećam je fizička i psihička tromost zbog koje sve teže izvršavam stvarne i nametnute zadatke koji redom iskaču iza svakog ugla do kojeg se dovučem. Zato sam odlučila napraviti veliko pospremanje iznutra i izvana. Život je ponekad mirna rijeka, a ponekad bujica koja brza niz strmo kameno korito. Moj trenutni život nije osvježavajuća kaskada, a nije ni rijeka koja spokojno napreduje prema nekom nepoznatom moru, nego razlivena blatna voda koja nakon topljenja snijega i proljetnih kiša natapa polja i šipražje uz neregulirane obale. U toj vodi ima svega i svačega što skriveno vreba ispod zamućene i naizgled mirne površine – od iščupanog drveća koje me poput utopljenika koji se bori za život može zakačiti granjem nekoć ponosne krošnje ili ograncima donedavno snažnog korijena, do podmuklih virova koji me mogu povući prema dnu i pustiti kad možda već bude kasno. No ne osjećam se baš tako strašno. Matica vuče debla podalje od zakrčenih rukavaca u kojima boravim, a znamo da na takvim mjestima nema ni virova – najveća opasnost su zamke živoga blata koje te ščepaju za noge i ne puštaju dok ne dosegneš čvrsto dno – tko zna na kojoj dubini. Svi znamo da nakon proljetnih poplava i razlijevanja rijeke trava bujnije raste, a voćke veselije cvatu, barem tamo gdje ih voda nije do kraja utopila ili iščupala. Pa se tako i ja nadam veselijim i ljepšim danima. Veselje ionako dolazi iznutra, možda uskoro uspijem navući ronilačko odijelo i potražiti ga. A sad slijedi bezopasno razmišljanje o kruhu i putru.

Znate one sitne stvari koje same po sebi ne zaslužuju našu pažnju, sve dok je svojom učestalošću ili ustrajnim postojanjem ne privuku? Tako mi se nekako početkom zime pažnja počela vrtjeti oko maslaca, koji sam sklonija nazivati putrom. Kruh s putrom i pekmezom ili kruh s putrom i medom moj su omiljeni doručak koji vrlo rijetko jedem zbog ionako prevelike brojke koja se pojavljuje kad stanem na vagu. Putar koji mi je sve više zapinjao za oko bio je zapravo namijenjen doručku mog starijeg sina. On je neko vrijeme ujutro prije škole rado jeo kruh s putrom i sirom, a ponekad je umjesto sira tražio pekmez od marelice. Tako se dogodilo da sam navečer počela ostavljati putar na kuhinjskom stolu kako bi ga ujutro bilo lakše namazati prije odlaska u školu. Prošlo je tako nekoliko dana i odjedanput sam shvatila da je putar sad stalno vani, premda su me odmalena učili da je to pokvarljiva namirnica koju treba čuvati u hladnjaku. Najneobičnija mi je bila činjenica da se putar nije kvario i dobivao onaj neugodan miris pokvarenog mlijeka koji se nekad pojavljivao premda smo ga uvijek uredno vraćali u hladnjak. Te komadiće putra je mama spremala u vrećicu i potrošila za kolače u kojima je taj oštriji mliječni miris bio poželjan. No ovaj naš putar stajao je na stolu danju i noću i bio nakon tri ili četiri dana jednako besprijekoran kao kad sam ga stavila na stol. Počela sam promatrati. Jednako se događalo s drugim, trećim, četvrtim komadom umotanim u lijepi pozlaćeni papir. I ništa. Od prvog do posljednjeg dana ostajao je blagog neutralnog mirisa. Sad sam se već navikla da putar može biti u hladnjaku i izvan njega. Otkako je zatoplilo ipak ga spremam na hladno, zlu ne trebalo, da se ne pokvari. Surfala sam malo netom i naišla na podatak da je putar napravljen od pasteriziranog mlijeka bakteriološki gledano besprijekoran. No mlijeko su valjda znali pasterizirati i prije trideset godina kad se ta namirnica morala strogo držati na hladnom. Činjenica da se ne kvari nimalo me ne oduševljava. Zapravo sam znatiželjno gledala što se s njim događa upravo zato što sam se zabrinula – ako se ne kvari, nešto je u njemu čega nekad nije bilo. A to nešto ne mora biti jako podobno za zdravlje. Na deklaraciji su napisana samo dva sastojka – min. 82% mliječne masti, max. 16% vode. Nikakvih aditiva, dakle, nema. Možda je ozračen, kao one jagode koje danima ostaju nepromijenjene, dok se iznenada bez nekog vanjskog razloga ne pretvore u grudicu sluzi. No dobro, nećemo jesti puno putra i gotovo, problem riješen..

Možda nekoga zanima zašto se na mom stolu nalazi putar, a ne margarin. Margarin sam zauvijek prognala iz kuhinje nakon što sam čitala o transmasnim kiselinama koje tijelo ne može iskoristiti i koje postaju vrlo štetne i kancerogene ako se ustrajno unose u organizam. Okus margarina nikad nisam mogla podnijeti, a otkako sam pročitala da ga proizvode ne samo od biljnih tekućih ulja nego i od ribljeg ulja i sličnih gadosti, zaboravila sam da postoji. Znam da ga ima puno u lisnatom tijestu iz pekare i u mnogim industrijskim proizvodima. No ja sama ga više ne stavljam u ništa. Zamijenila sam ga putrom i rezultati su, moram reći, vrlo ukusni, premda je maslac skuplji od margarina, no zasad se ne radi o nepodnošljivoj razlici. Putar sa svoje strane sadrži kolesterol i također nije najzdraviji. No masnoće se inače preporučuju samo u manjim količinama, osobito u svom čistom obliku – dovoljno pojedemo onih skrivenih kojih nismo ni svjesni. Pa tako, ako već moramo jesti masno (a ne moramo), od dva zla uvijek možemo odabrati manje, dakle putar. Da mi je još samo znati zašto ostaje tako savršeno očuvan nakon dva do tri dana izvan hladnjaka – još uvijek me to kopka…

A kruh, o kruhu bi se mogla napisati knjiga, ne jedna. No ono što mi prvo padne na pamet kad pomislim na kruh, jesu ruke mog životnog druga. Uvijek čiste, dugih vitkih prstiju i uredno podrezanih noktiju, nikad ih nisam gledala kao ruke koje me s ljubavlju dodiruju, koje podižu djecu ili bacaju loptu, koje mi pomažu u kućanskim poslovima, premda one sve to rade, nego kao ruke koje drže i režu kruh. Pažnja koju poklanja kruhu dok brižljivo i sporo pregledava komade polubijelog, kukuruznog, raženog, duguljastog, okruglog, posipanog sjemenkama i ostalog koje je najčešće sam kupio i rasporedio u platnene vrećice, trenutak kad zastane prije nego što će zarezati kako bi u zdjelicu pažljivo spustio nepravilnu, ali uvijek jedinstvenu krišku, osobita sporost i prividna nezgrapnost kojom sve to izvodi, način na koji uvijek pogleda mene ili djecu u trenutku kad nam pruža kruh, nagnali su me da pomislim, još u prvim davnim danima zajedničkog bivanja, kako živim s čovjekom koji istinski poštuje kruh i to je bilo nešto sasvim posebno, nešto što i danas gledam jednako kao što sam gledala onda kad smo se tek počeli upoznavati.

Jednostavno kao kad jedeš kruh s putrom, kažu. Ne, nije nimalo jednostavno. Moram brzo prekinuti, inače ću napisati roman. O kruhu, o putru i o kruhu i putru zajedno. A to bi ipak bilo malo previše.


08.03.2009. u 13:42 | K | 49 | P | # | ^


PROLAZI VI – Povratak u prošlost (1. dio)


park

Stajala sam pred ogradom koja je okruživala park u kojem sam se često i rado igrala prije četrdeset godina. Dugo ga nisam vidjela, više od dvadeset i pet ljeta. A osjećala sam se neobično i sretno. Kao da me je u tom trenutku Bog uzeo na dlan i pažljivo podigao k sebi, ljubazno mi se nasmiješio, zatim me nježno spustio na tlo, odgrnuo zastor, potapšao me po ramenu i rekao – Idi, dijete, i pogledaj sve što želiš, danas imaš moj blagoslov. I išla sam i pogledala sve što sam željela i bila sam blagoslovljena povratkom u prošlost bez lažnih kulisa i pritajene ili otvorene tuge koji gotovo uvijek prate takve pokušaje. Imala sam prilike pokušati puno puta dosad - iskustvo me naučilo da pokušaj povratka u prošlost nije najsretnija aktivnost. No eto, jednom su se i meni poklopile karte, a i vrijeme je, više od četvrt stoljeća, ipak učinilo svoje.

Nisam se nekim čudom našla na tom mjestu, doputovala sam međunarodnim vlakom koji je gotovo prazan poput duha klizio putovima mog djetinjstva, mladosti, pa i gotovo zrele dobi kad sam s planinarima obilazila Zasavske planine. Prošla sam šengensku granicu noseći u jednom pretincu novčanika kune, u drugom eure. Sišla na trećoj stanici od Zagreba, stotinjak kilometara udaljenom Celju. Ostavila prtljagu u hotelu i uputila se, zahvalna na pruženoj prilici, u obilazak grada tog hladnog, ali kristalno jasnog kasnojesenskog poslijepodneva. Da je padala kiša, bila bih se zadržala u hotelu, mrzovoljno čekajući večer i početak proslave dvadesetpete godišnjice mature u obližnjoj gostionici. Da sam se dogovorila s nekim da se nađemo, propustila bih priliku da još jednom prođem putovima svoje dugogodišnje svakodnevice, kao što se dogodilo prije petnaest godina kad sam provela prekrasno poslijepodne kod prijateljice i njezinih roditelja, ali grad vidjela nisam. I eto, sad stojim ovdje i upijam ljepotu sunčevih zraka koje prolaze kroz jesenje lišće. Zgrada unutar ograde, očito dječji vrtić, bila je moja mala škola kamo su me dovodili u poslijepodnevnim satima budući da posljednje dvije godine prije škole nisam išla u vrtić nakon što sam preboljela težak oblik vodenih kozica. Bilo je zabavno unutra, ali još ljepše i zabavnije vani. Kad bismo nacrtali ili izmodelirali ono što je bilo predviđeno programom, pustili su nas u park gdje smo se igrali dok roditelji ne bi došli po nas. Sjećam se kako je mama jednom ili dvaput došla po mene autom. Mama nije vozila ni prije ni poslije tog vremena, pa mi je to sjećanje zadržalo dojam neobičnosti i posebnog šarma. Još je vidim kako izlazi iz zelene škode, zatvara vrata i maše mi i smiješi mi se upravo s mjesta na kojem sam sad ja stajala. Bio je to park u koji su me dovodili i prije, kad sam tek došla od djeda i bake i pridružila se roditeljima koji su već neko vrijeme živjeli i radili tamo. Imala sam tri i pol godine i bila sam u dobi kad djeca i ne znajući nauče jezik – ne sjećam se procesa učenja, kao da oduvijek uz materinji hrvatski govorim jednako dobro i slovenski. No o tome ću nešto kasnije. Sad se konačno moram maknuti od ograde i obići je do platoa pred mojom starom gimnazijom, odakle se može ući i u park okružen ogradom – s natpisom da u ograđeni prostor smiju ući samo djeca u pratnji odraslih. Gurnem vrata i uđem, nadajući se da nikome neće zasmetati što ne vodim dijete sa sobom, a u ruci stežem fotoaparat.

Tako je malen, taj park, a bio je beskonačno velik. Uzalud tražim padinu brežuljka niz koju sam se usudila zatrčati tek kad bi mama ili tata trčali sa mnom držeći me za ruku. Je li to ona blaga kosina obrasla travom? Vjerojatno jest, premda ne podsjeća nimalo na strminu koje se sjećam. Na vrhu kosine nalazi se, na moje veliko čuđenje, betonska riba s penjalicom.

park

Nema dijela te ribe koji nisam opipala iznutra i izvana. Koliko puta sam jahala na njezinim leđima, dopuštala da me proguta uvlačeći joj se kroz usta u utrobu, vireći kroz prozore njezinih očiju. Ne bih nikad pomislila da beton može biti tako trajan da se i nakon četrdeset godina djeca još uvijek igraju u njoj i na njoj gotovo istoj kakva je bila. Objašnjavam majci djevojčice koja se igra da samo želim slikati ribu u kojoj sam se igrala kad sam bila mala kao njezina kćerkica. Smije se i poziva malu koja me sumnjičavo gleda kroz riblje oko. Tako koristim svoju priliku i slikam. Kratko pogledam oko sebe i vidim da ostalih stvari kojih se sjećam ipak nema više. Nestale su betonske cijevi kroz koje smo se također provlačili, nepoznate su mi drvene igračke i nove klupice. Polako napuštam park zaslijepljena zrakama niskog sunca. Dok zatvaram za sobom vrata ograde, sjetim se bake iz Šume Striborove kako joj je bilo ponuđeno da uđe kroz srebrnu ogradu u selo svoje mladosti i ostane ondje, zauvijek mlada. Ne, nisam ni na trenutak poželjela vratiti se u prošlost i biti dijete čijih se misli i osjećaja sjećam. Zahvalna na pruženoj prilici i na fotografiji moje dobre stare prijateljice ribe bez žaljenja sam otišla dalje.

Preskočit ću krug oko gimnazije koji slijedi u nekom drugom postu i odmah se vratiti dijelom puta kojim sam došla i skrenuti lijevo na Šlandrov trg. Zapravo nisam provjerila zove li se trg i dalje po tom narodnom heroju, naprosto sam odšetala do monumentalnog spomenika NOB koji mi je kao djetetu bio nerazumljiv, a ukočeni i suviše stilizirani prikaz patnje i junaštva ostavlja me i danas ravnodušnom.

Slandrov trg - spomenik

No u vrijeme kad smo mama i ja ovamo dovodile u šetnju mog tek rođenog brata, oko spomenika je bilo više stazica i sve su bile posute sitnim bijelim šljunkom, uvijek uredno pograbljanim. Mama bi sjela na klupu i čuvala brata koji je obično spavao, a ja sam šetala stazicama i tražila mrave. Mama mi je kasnije rekla da smo o svačemu razgovarale na tim šetnjama s kolicima na koje sam uvijek rado išla dok me nisu kozice oborile s nogu i onesposobile na dulje vrijeme, kad je brat imao samo četiri mjeseca. Nejasno se sjećam tih razgovora, no i danas jasno vidim pred sobom samo jedan trenutak koji neću nikada zaboraviti.

Slandrov trg

Sagnula sam se nad stazicu kopajući grančicom po sitnom bijelom šljunku koji sam voljela i koji nije bio izmiješan s lišćem kao na slici. Iznenada sam shvatila, doživjela, vidjela čak na neki način, kako pod mojim stopalima stalno pogibaju mravi i druge sitne bube kojima nisam željela zlo. Podigla sam se i pokušala što pažljivije hodati, brižno pazeći hoće li se na bijeloj podlozi pojaviti crne točkice. Nije ih bilo, no ja sam osjećala da ih ima posvuda među kamenčićima i drugdje na zemlji gdje ih je još teže vidjeti pa i na asfaltu gdje se ne mogu sakriti i otišla sam pitati mamu kako možemo hodati bez da zgazimo ijednu bubu. Sjećam se da je odgovorila kako buba ima jako puno posvuda, možda je htjela reći da se ne može izbjeći da od tolikih kukaca nehotice ne pregazimo neke i da u tome ne leži neko zlo. No mene odgovor ionako nije zanimao, bio je to trenutak izravne percepcije, shvaćanja koje ne treba pojašnjenja, pa sam informaciju uzela zdravo za gotovo i trajno je upamtila, taj odgovor na nehotično pitanje – što se skriva među bijelim kamenčićima koje dodirujem, premještam i po kojima gazim potplatima svojih sandala kupljenih u Opatijinom dućanu u zagrebačkoj Končarevoj ulici.

Vrativši se u sadašnjost tek sam ovlaš pogledala fontanu koje ondje nekad nije bilo i pričekala da se od nje odmaknu dvije mame s malom djecom kako bih je mogla slikati

Slandrov trg - vododkok

Bacila sam pogled desno, prema kazalištu koje sam dosta dobro poznavala i iznutra, premda mi kazališna umjetnost nikad nije bila tako bliska i draga kao neke druge umjetnosti, no potrudila sam se upoznati je i to ponajviše upravo u ovoj zgradi. Pored kazališta, s desne strane, vidi se meni puno važnija ustanova – knjižnica s čijih sam polica često uzimala priče svih vrsta i ostalo što bi mi se učinilo čitljivim ili bi mi preporučila neka od susretljivih knjižničarki.

Gledalisce-knjiznica

Već sam gotovo krenula dalje kad sam se sjetila jednog događaja, sišla s platoa na kojem se nalazi spomenik i prešla preko ceste. Uz zgradu knjižnice na nogostupu se nalaze rešetke.

resetke

Sjećam se kako sam voljela skakati po tim rešetkama (premda vidim da su zamijenjene u međuvremenu, ali mjesto na kojem se nalaze ostalo je isto) i ne bih prestajala dok me netko ne bi izgrdio i odvukao dalje. Uživala sam u metalnom zvuku koji sam tako proizvodila. Sve dok jednom nisam šetala s tetom koja je čuvala mog brata, a kasnije nakon bolesti i mene. Bila je jako ljubazna i strpljiva osoba koju sam voljela. No kad sam počela skakati po rešetkama, uplašeno me je zamolila da to ne radim i ispričala mi je kako je njen sin jednom ovdje skakao po rešetkama i pao u rupu kad su se provalile. Nikad nisam saznala je li priča bila istinita ili nije. No rešetke sam počela gledati s nepovjerenjem i ako bih još koji put poskočila na njima, bilo je to s dozom nelagode i očekivanja hoće li mi se nešto dogoditi. Tako sam na ovom mjestu malo odrasla. I izgubila dijelić slobode – neizbježna žrtva, jedna od mnogih koje se prinose u procesu prilagođavanja kroz koji prolazimo, jer moramo, ili mislimo da ga moramo proći.

Pedagoska (ex)

Nešto dalje nailazim na zgradu svoje prve osnovne škole. Prve od četiri. Ova mi je bila draga, možda zato što nisam stigla u njoj steći loša iskustva. Krenula sam u prvi razred i svidjelo mi se sve, draga mi je bila stara učiteljica za koju su neki govorili da je stroga. Jedina zamjerka koju sam joj mogla uputiti bila je činjenica da mi jednom nije pomogla odvezati cipelu čije su se vezice stegnule u beznadno čvrst čvor. Nije tada bilo vezica koje se gotovo i ne mogu prečvrsto stegnuti zbog elastičnih vlakana, bile su to trakice isprepletenih pamučnih niti, dosta tanke i kad ste ih zategnuli, a ja sam ih bila zategnula, čvor se sasvim stisnuo i bio tako mali da ga nikako niste mogli razlabaviti. Uhvatila me panika i već sam vidjela sebe kako idem kući s jednom cipelom na nozi, a drugu nosim u ruci i svi me gledaju, a ja plačem od sramote i jada. Oči su mi se već napunile suzama kad je moja učiteljica shvatila da sam stvarno u nevolji i zamolila mlađu kolegicu koja je s njom stajala i nadzirala nas dok smo se oblačili da pokuša raspetljati čvor. I gle čuda, uspjela je. Zahvalna sam svojoj staroj učiteljici i na krizantemama koje mi je pomogla naslikati odlučnim potezima kista na satu likovnog – ja nikad ne bih mogla napraviti nešto tako lijepo. To je bilo i posljednje na čemu sam joj mogla biti zahvalna jer smo se, na moju tada veliku žalost, nakon dana mrtvih povodom kojeg smo i slikali krizanteme, preselili u dvadeset i pet kilometara udaljeno Velenje gdje me dočekala nova i nimalo simpatična učiteljica, ali i mjesto i škola koje ću s vremenom zavoljeti. A i u Celje ćemo se vratiti nakon šest godina izbivanja. No ova zgrada koju gledam nekako mi je strana, premda mi je izgled poznat. Nešto kao da nije u redu. Kad malo bolje pogledam, shvatim u čemu je stvar. Ograda. Nema više ograde.

Kersnikova

Zapravo ima, no to nije moja ograda, ograda duž koje sam prolazila idući u školu. Ona je bila betonska, ne metalna kao ova nova. Voljela sam opipavati kamenje koje je u svojevrsnom reljefu izvirivalo iz nje i dodirivati njezinu hrapavu površinu koja mi je davala sigurnost dok sam s torbom na ramenima prolazila uz nju. Jednom sam na podu našla žutu bojicu i njome vukla crtu po svijetlom betonu. Iza mene je naišao stariji dječak i tražio da mu dam olovku. Rekao je da je njegova i da će me tužiti jer sam nacrtala crtu na ogradi. Pružila sam mu bojicu bez riječi i on je zadovoljan otišao dalje. A sad ograde nema više.

Oblakova

No eto, malo dalje kad sam pored ulaza u bolnicu pred kojim više nema drveta magnolije čijem sam se ljubičastom cvatu toliko divila skrenula u ulicu u kojoj sam nekad davno stanovala, našla sam i ogradu. Ukrašena umetnutim ciglama i kamenjem, ovdje je ostala ona prava.


01.03.2009. u 08:55 | K | 34 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se