Sigurnost – postoji li?


(Slike iz segedinske i budimpeštanske sinagoge su moje, ostalo je nađeno na Internetu)


Photobucket

U vremenima kad nam se očito situirani i njegovani stariji (nikako stari) ljudi smiješe s malih ekrana nudeći sigurnost ukoliko potpišemo policu osiguranja te i te osiguravajuće kuće, kad nam se od malih nogu utuvljava u glavu uvjerenje da je medicina svemoćna, a farmaceutska industrija njen vjerni sluga (a ne vlasnik) i da je smrt prije neke očekivane dobi zapravo propust ili pogreška liječnika ili posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja duše i tijela pušenjem, prejedanjem, stresom, da ne spominjem opijanje i drogiranje koji se već davno događaju nekom drugom (uistinu?), u tim i takvim vremenima pitanje iz naslova čini se suvišnim i besmislenim. Naravno da postoji sigurnost. Ona još nije sasvim naša, nije ovdje, u našem posjedu, no pojavit će se ako budemo imali dovoljno novca da si osiguramo zdrav život, udoban smještaj, siguran prijevoz, dovoljno odmora, vrhunsko liječenje… Problem nastaje kad shvatimo da nikad nećemo imati dovoljno novca i da ljudi koji si sve navedeno i još puno više od toga mogu priuštiti žive ponekad još kraće i nesretnije od onih koje poznajemo u svom okruženju običnih smrtnika. Ne, sigurnost ne postoji! Trenutak spoznaje, nijemi krik, prodorniji i strašniji od onog na čuvenoj Munchovoj slici propara nam utrobu i zamre u nepomičnom muku lažnog svijeta kojim smo se okružili.

Mislim da većina ljudi dobro zna da je sigurnost riječ bez pravog sadržaja, no obično ne žele o tome previše razmišljati. Tako sam i ja jedne prekrasne srpanjske večeri u Segedinu, uljuljkana u posebno stanje izazvano velikim umorom nakon napornog dana i dugačke šetnje te blagih naznaka gladi, jer užinu nisam uzela, a vrijeme za večeru je već davno kucalo na vrata, sjedila u klupi i dopuštala da me obuzme ushićenje zbog neočekivane glazbene bujice, veličanstvene Bachove fuge koja je ispunila svaki kutak segedinske sinagoge, svako ponizno biće koje se u tom trenutku ondje zateklo. To iznenađenje, taj orguljaški koncert poznatog majstora Ladislausa Csanádija, bio je iznenađenje naših dragih organizatora koji su nas i ostalih večeri vodili na glazbena događanja. No ovaj koncert nije bio ničim nagoviješten, rečeno nam je samo da ćemo razgledati sinagogu. Kad smo na kraju dugog i prilično detaljnog razgledavanja Segedina sjenovitom ulicom došli do visokim drvećem zaklonjene građevine, mislili smo da je šetnja među njezinim drvenim klupama kraj puta i početak povratka prema blagodatima blagovaonice.

Photobucket

Ulaz je bio gostoljubivo osvijetljen i pomislila sam kako je nekadašnjim vjernicima moralo biti milo ulaziti kroz ovaj lijepo izrađeni ulaz. Vjernicima kojih više nema.
Photobucket

Što su osjećali kad su zastajali pred svetištem iza kojeg sam tek kasnije ugledala ogromne orgulje? Ti vjernici kojih više nema.
Photobucket

Dok smo raspršeni u manje skupine i pojedinačno razgledavali i fotografirali, muškarci s obaveznim crnim kapicama na glavi, žene bez obaveza osim pristojne odjeće na koju nas ovdje nisu upozorili, nego tek nekoliko dana kasnije u Budimpešti, rečeno nam je da sjednemo i poslušamo.

Potekla je glazba i ispunila akustičnu dvoranu odzvanjajući ispod lijepo obojenih i ukrašenih svodova. Sjedila sam sasvim naprijed u prvoj klupi i slušala. I dok sam gledala pred sobom ovaj prizor:
Photobucket
cijelu me obuzela misao, stegnula me kao šakama i beskonačno dugo držala zatočenom. Sigurnost! Netko tko je ovdje sjedio, davno, osjećao je sigurnost. Mnogi koji su ovdje sjedili, davno, osjećali su sigurnost. Sigurnost koju pruža drvena klupa, postojanost metalne pločice s imenom, dugovječnost mramora kojim je sve obloženo, zrak koji titra poznatim bojama i mirisima. Koliko li su puta ljudi ulazili i izlazili noseći sa sobom svoje živote, svoje brige, nadanja, vjeru u sutrašnji dan i onaj iza i sve one poslije.
Znam, jer u mojoj crkvi postoji mjesto u drvenoj klupi na koje volim sjesti, premda nema pločice koja bi mi osigurala sjedalo upravo ondje, zid koji ljeti volim doticati zbog ugodne hladnoće, slika koju volim gledati, premda zasigurno nikad neće ući u udžbenike povijesti umjetnosti. Ta sigurnost slična je sigurnosti doma. No je li sigurnost doma ikome ikad bila zajamčena? Ili sigurnost mjesta na koje se dolazi na molitvu, ukoliko se dolazi? Ljudi ne razmišljaju da bi im se moglo tamo nešto dogoditi, kao što vjeruju i pouzdaju se u sigurnost i nepovredivost ulaznih vrata stana koja ih štite od uljeza i opasnosti. No je li doista tako? Mnogi su ubijeni u toj prividnoj sigurnosti, toga je bilo i bit će. A crkva… Išla sam u treći ili četvrti razred kad su nas, što je onda u ranim sedamdesetima prošlog stoljeća bila normalna praksa, odveli na prikazivanje filma Užička republika. Film mi je uglavnom bio dosadan i nisam uopće pratila radnju nego samo pojedine scene. Jedna od tih scena urezala mi se trajno u pamćenje. Neprijatelji su natjerali žene i djecu da uđu u crkvu, zatvorili vrata i zapalili je. Vriskovi koji su pratili samu scenu tada me naizgled nisu jako potresli, no kad promislim bolje, budući da mi je do dana današnjeg ostala živo u sjećanju, možda je mama imala pravo kad je gunđala da na takve stvari ne bi trebalo voditi malu djecu. Film nisam nikad kasnije htjela pogledati i moram priznati da gotovo više nemam pojma o čemu se radilo, osim da je žene poput mame, i djecu poput brata i mene progutala vatra - i još u crkvi iz koje nisu mogli izaći.

Svi mi imamo tijelo koje je lako ozlijediti i uništiti. Ono bez stalne njege i brige gladuje, žeđa, boluje, krvari i puca već kod najmanjeg udarca; i tako lako umire. Svakome od nas to je tijelo neophodno za prolazak kroz život. Zato ga čuvamo i nastojimo mu osigurati što veću sigurnost. I ponekad pomislimo da smo u tome uspjeli. Nažalost, pritom mnogi zaboravljaju da je ostalim ljudima njihova sigurnost jednako dragocjena kao njima njihova. I uzmu si pravo zlostavljati i ubijati druge. Onda ti drugi, ili njihova djeca, ili djeca njihove djece misle da je zlostavljanje i ubijanje jedini način da se stvori sigurnost za njih same. I nastave s ubijanjem i zlostavljanjem. I tako uvijek u paklenom krugu bez kraja, već najmanje pet tisuća godina relativno poznate povijesti.

Nedavno sam od jedne osobe koju cijenim čula izjavu vezanu uz Holokaust koja me začudila – Kako su oni (Židovi) dopustili da budu samo tako odvedeni, pravo im budi – da je njih deset uzelo samo jednoga na zub, mogli su se spasiti. Nadam se da je ono pravo im budi slučajno izletjelo u ogorčenju zbog tog naizgled besmislenog nedostatka otpora. To je pitanje koje inače mnogi postavljaju. No čini se da je strahoviti nacistički stroj koji je svojom propagandnom mašinerijom toliko zastrašio ljude i isprao mozgove većini, bio jači od bilo kakvog otpora. Ili je apsurdnost situacije bila razlogom da ni same žrtve nisu do zadnjega časa povjerovale da se uistinu radi o fizičkom istrjebljenju tolikih razmjera, pa su odvagivale svoje šanse za preživljavanje - jer nenaoružani obični ljudi prilikom otpora uvježbanim i dobro naoružanim vojnicima mogli su očekivati gotovo sigurnu smrt na licu mjesta, a dok ima života, ima i nade.

Piše na jednoj stranici Wikipedije:
Ulaskom marta 1944. godine njemačke vojske u Mađarsku dolazi do deportacije mađarskih Židova u Auschwitz. U Madarskoj je tada živjelo oko 795.000 Židova i prva dva transporta bila su 29. i 30. aprila u kojima je deportovano 3.800 ljudi. Od 15. maja počele su masovne deportacije iz Mađarske dnevno sa tri voza i otprilike 4.000 ljudi u jednom vozu. Ukupno je deportirano 438.000 Židova. Dio radno sposobih Židova je deportovan u druge logore.
Od 795.000 mađarskih Židova ukupno je deportirano 508.000, od kojih 64.000 za vojnu industriju u pogone širom Njemačke. Broj Židova koji su ubijeni u Auschwitzu kreće se oko 382.000, ali do sada nije tačno ustanovljen. Poznat je ukupni broj žrtava i on iznosi 502.000 Židova.


Pola milijuna samo iz Mađarske – koja tisuća više ili manje, zar je to važno? Šest milijuna iz cijele Europe – koji milijun više ili manje, je li to uistinu bitno? Svako stradanje pojedinca, obitelji, sela, grada ili naroda strašno je i potpuno nedopustivo. No ono što čini ovaj zločin posebnim jest upravo ta nezamisliva masovnost, golema hekatomba prinesena tko zna kojem demonskom nestvoru.

Ja ne mogu vizualizirati milijun ljudi, kamoli više. No samo jedna od beskonačnih gomila cipela, a postoje isto takve gomile odjeće oduzetih logorašima prilikom upućivanja u smrt u plinskim komorama, možda nam može pomoći da zamislimo i pitamo se – koliko pari nogu je nosilo svu ovu beživotnu obuću… Svi ti ljudi, ponajviše obični građani sa svojim obiteljima, ni bogati ni siromašni, slični onima koji nas okružuju i danas i u koje se najčešće i sami ubrajamo – činovnici, trgovci, liječnici, apotekari, obrtnici, radnici, njihove žene, djeca – dovezeni uglavnom stočnim vagonima, popisani, ponekad razdvojeni, lišeni sigurnosti doma, imovine, kućnih ljubimaca, posljednji tračak nade i nestanak prividne sigurnosti zauvijek su izgubili izuvajući obuću, gubeći zadnji trag ljudskog dostojanstva dok su skidali odjeću.

Photobucket

Može li tu nezamislivu brojnost dočarati galerija imena u muzeju holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu? – premda relativno malobrojne, slike postavljene poput kupole iznad posjetitelja dočaravaju neizmjernu brojnost onih koji su bili zahvaćeni tragedijom.

Photobucket

Sigurnost, postoji li dakle? Svi ti užasi u kojima su stradali i bezbrojni ljudi drugih vjera i raznih nacionalnosti privedeni su kraju novom strahotom - bacanjem atomskih bombi na japanske gradove prije nepune 64 godine. 64 godine, to je duljina jednog ispodprosječnog zapadnjačkog ljudskog vijeka. I nije da se nakon svega toga nisu događale strahote – nedavno su u Ruandi zaratili Hutsiji i Tutsiji, pa su Hutsiji samo tako u vrlo kratkom roku pobili milijun Tutsija i nikome ništa, ja još danas ne znam pravi razlog sukoba, iako sam više puta o njemu čitala. Moj mozak naprosto odbija shvatiti razlog ubojstva tolikog broja ljudi. Razloga nema, jer ga ne može biti…

Photobucket

Strah? Osveta za davno učinjeno? Želja za tuđim? Razlika u vjeri? Strah? Samo strah može od ljudi napraviti neuračunljiva čudovišta.

No da se vratim natrag, u sinagoge koje sam dosad imala prilike vidjeti. Prva je bila u Subotici, na izletu koji sam već opisivala u jednom od prethodnih postova. Bilo je to 1985., nedugo nakon što je zgrada bila prenamijenjena u kazalište. Prostor koji je zjapio prazan, jer vjernika više nije bilo, bio je predan bivšoj državi kao spomenik kulture i preuređen. Sjećam se kako su me oduševile neobične boje i oblici te skladne građevine. O nevoljama koje su je kasnije pratile može se pročitati OVDJE, kao i razgledati galerija slika.

Bila sam, na jednom od svoja tri posjeta Budimpešti, u prilici otići na kratak izlet do Esztergoma – grada na mjestu gdje Dunav tvori oštar zavoj. U njegovom središtu nalazi se prekrasna velika bazilika, u čijoj blizini se nalazi i oveća sinagoga. Ušla sam u jednu i u drugu građevinu, diveći se njihovoj ljepoti. No jedna je bila živa, a druga, premda lijepo održavana – tek sjena.

Sjećam se i jedne hladne kasnojesenske subote u Nagykanizsi. U trenutku kad sam ušla u jedan kolni ulaz, nalet ledenog vjetra koji je štipao obraze i tjerao suze na oči, podigao je nekoliko suhih listova visoko u zrak, kao da mi želi privući pozornost. Pogledala sam za njima i vidjela, visoko gore ispod zaobljenog svoda kolnog ulaza Davidovu zvijezdu – magen David – pocrnjelu i gotovo neprepoznatljivu u labirintu jednako hrđom izjedenog ornamenta. Židovska općina ili nešto drugo, nikad nisam saznala i neću saznati jer nije ni bitno, tko zna koliko je ljudi uopće uočilo njezino postojanje….

Posljednja sinagoga koju sam upoznala ljetos, u Budimpešti, bila je veća od spomenutih, ali i manje autentična – tako je barem tvrdila mrzovoljna vodička koja nas je provela kroz zdanje. No prije ulaska morali smo proći vrlo strogu, pravu aerodromsku kontrolu. Prošli smo kroz detektor metala, a torbe su nam zaštitari ručno pretresli i pritom nisu djelovali osobito ljubazno. No ipak, posjetitelja tog vrućeg srpanjskog dana nije nedostajalo. Dok smo se približavali, slikala sam tornjeve, a zatim, dok smo čekali "pregled“, i prednju stranu sinagoge. Srećom, fotografiranje nisu branili.

Photobucket

Photobucket

Vodička je nekakvom gazom ovlaš pokrila gola ramena i vrlo duboki izrez – mi žene smo bile upozorene da moramo jednako učiniti ukoliko imamo gola ramena, a muški dio grupe dobio je neizostavne crne kapice, ovdje ne od tkanine kao u Segedinu, nego od papira. Ispričala nam je da je ova sinagoga bila sagrađena po uzoru na katoličke crkve, jer je arhitekt bio katolik i samo je djelomično uspio uvesti elemente izvorne sinagoge u svoje djelo.

Photobucket

Najljepši su mi bili oslikani svodovi i kupola iznad svetišta
Photobucket

I opet pločice s brojevima i imenima vlasnika – neophodne zbog ladice čiji je ključ također posjedovao vlasnik. Žene su bile odvojene od muškaraca, u prednjem dijelu su se nalazila samo muška imena:
Photobucket

Photobucket

Nakon žalosne priče o teškoj zimi prije kobnog proljeća 1944. kad su mnogi stanovnici budimpeštanskog geta umrli od gladi i pothlađivanja, o spašavanju cijelog jednog „transporta“, o događajima koje nisam do kraja razumjela niti upamtila, djelomično zbog jezične barijere, djelomično zbog okruženja koje mi je stalno odvlačilo pažnju, izašli smo u stražnje dvorište s memorijalnim postavom.
Photobucket

Imena umrlih ispisana abecednim redom na stupovima:
Photobucket

Procesija živih iznad spomen obilježja poginulim Pravednicima – nežidovima koji su ugrožavali svoje živote i živote svojih obitelji kako bi pomogli svojim nesretnim sugrađanima:
Photobucket

Umjesto cvijeća u znak zahvalnosti i sjećanja, po židovskom običaju ovdje i posvuda oko spomenika stavljeni su obluci, trajni i postojani, kao i osjećaji zbog kojih su doneseni.
Photobucket

Riječ holokaust dolazi iz grčkog jezika i znači potpuno spaljen. Zapravo postoji u hebrejskom riječ koja se upotrebljava u suvremenom značenju riječi holokaust. To je riječ šoa, a označava nešto neizmjerno strašno, toliko strašno da se u svetim spisima spominje samo nekoliko puta (…Našli su tu riječ tek u nekim apokaliptičkim vizijama starozavjetnih autora koji tom riječi – ŠOA – opisuju nešto neopisivo, stravični užas kakav se još nikad nije dogodio, ali prijeti da bi se jednom mogao dogoditi. U sve 24 starozavjetne knjige, između gotovo milijun riječi, riječ ŠOA vjerojatno je najrjeđa i pojavljuje se svega pet puta: dva puta kod proroka Izaije (10,3 i 47,11), jednom u knjizi o Jobu (30,3), jednom u psalmima (Psalam 35,8) i jednom kod proroka Sefanije (1,15).IZVOR


Kad se to zna, ovaj prekrasan vitraj na otvorenom dobiva pravo značenje:
Photobucket

Photobucket

Velika i vrlo lijepa metalna žalosna vrba stoji uz ogradu dvorišta
Photobucket

Mnogi listovi označeni su imenima onih kojima je nakon oduzimanja utješnog privida sigurnosti, nakon oduzimanja imovine, nakon oduzimanja svakog ljudskog dostojanstva oduzet i život. Mnogi listovi slobodni su, čekaju da se netko javi sa željom da ispiše ime dragog pokojnika, na spomen onima koji dolaze, u vremenima koja se neumoljivo odmiču prema budućnosti i odlasku posljednjih koji se sjećaju iz prve ruke. No koliko generacija je zapravo potrebno da zacijeli tako velika rana?
Photobucket

Kad smo konačno završili s obilaskom, težina u nogama i još ponegdje nagnala me je da sjednem uz rub zida i ne osjećam ništa. Samo tišinu koja para uši. Poput krika s početka ove priče. Jako teško se odlučujem na obilazak mjesta na kojima su se dogodile strašne stvari. Ne zbog duhova onih koji sad, nadam se, počivaju u miru kad već nisu mogli tako živjeti. No sama ta mjesta, kao da na neki način zadržavaju težinu onoga što se na njima dogodilo. Tako sam to osjetila prilikom posjeta Vukovaru o kojem sam pisala tek godinu dana nakon što se zbio. Dok sam još planinarila, izbjegla sam dva ili tri izleta gdje se prolazilo kroz Sošice i pored Jazovke – nisam ih izbjegla slučajno. Jednom davno bio mi je ponuđen obilazak mjesta gdje je završila kalvarija započeta u Segedinu, Budimpešti i mnogim drugim mjestima obuhvaćenim mađarskim granicama u travnju i svibnju 1944. godine. Odbila sam, jer nisam imala snage prihvatiti.

Tih davnih dana mjesto je možda izgledalo ovako, ta svibanj je ipak najljepši mjesec u godini, vrijeme kad se i u Poljskoj drveće zeleni

Photobucket

No veća je vjerojatnost da su oni koji su odlučili insekticidom industrijski potrovati i zatim spaliti milijune ljudi, zbog nemogućnosti, kažu, da ručnim klanjem i ubijanjem dođu do istog cilja bez trajnih posljedica za duševno zdravlje svojih dobro istreniranih dragocjenih vojnika, uklonili i drveće koje je tek kasnije ponovo naraslo i zazelenjelo se, pa je onda prolaz u smrt uistinu izgledao onako kako ga obično prikazuju

Photobucket

A zašto bi netko želio pobiti milijune ljudi – klanjem ili Cyclon-B plinom, svejedno – to je pitanje na koje ne očekujem odgovor. Kao ni na brojna slična pitanja. Odgovora ima, o da, ali ne onih pravih. Kako naći opravdanje za nasilno oduzimanje života samo jednom ljudskom biću? Nikako, što se mene tiče. To su stvari koje uistinu prepuštam višim instancama.

Ovaj prolaz odveo me u ljudsku vrevu Budimpešte koju sam sad prvi put upoznala u ljetnom ruhu, razbarušenu, raskopanu, u kolapsu, barem što se nadzemnog prometa tiče.
Photobucket

Krenuli smo u sunčano poslijepodne, novim lijepim doživljajima ususret, ali, uvjerena sam, noseći sa sobom svatko svoj kamen, veći ili manji, kao trajni podsjetnik na viđeno i doživljeno. Ja svoj sad držim na dlanu. I molim samo jedno. Da se danas misli samo na onda. Jer danas je danas, a onda je onda. "Tko zaboravlja zločin, postaje njegov sudionik", rekao je Voltaire.

Danas je 27. siječnja, dan kad je bio oslobođen logor Auschwitz. On se obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Holokausta.



27.01.2009. u 00:00 | K | 41 | P | # | ^


Gledati ili ne gledati?




Borongaj

Pregledala sam malo svoju arhivu fotografija Zagreba u potrazi za okretištem tramvaja na Črnomercu. Znala sam da imam negdje spremljene dvije ili tri slike, no ostalo mi je u sjećanju da sam slikala okretište s tramvajima, autobusnim stajalištem, niskim sljemenskim padinama koje se uzdižu na sjevernoj strani. Od svega toga našla sam samo gornju fotografiju. Slikana jednog vjetrovitog podneva početkom svibnja, ne uklapa se u današnje kišno sivilo. No to mi je jedina. Fotoaparat je bio na svom mjestu u torbi, ali opterećena vrećicama, jedva se probijajući kroz gomile nervoznih ljudi koji su, kao i ja, pokušavali zaobići brojne bare na nogostupima i pješačkim prijelazima, nisam ga željela vaditi i izložiti vlazi i naguravanju koje je pomalo prelazilo moje granice. Kiša je na okretištu onesposobila uobičajene prečace kojima bih nakon izlaska iz tramvaja prešla preko travnate površine već ugaženim putem (dakle bez grižnje savjesti) na drugu stranu prema Ilici, gdje je dugavski bus već stajao susretljivo otvorenih vrata.

Gledala sam pod noge, svoje i tuđe, pazila da nekoga ne gurnem. Nevjerojatno koliko starijih ljudi izlazi po tom ružnom vremenu i naizgled besciljno krstari gradom. Da sam sad u mirovini, pomislila sam na trenutak, ne bi me nitko natjerao da izađem iz gostoljubive suhoće i topline svog doma. No neki od njih možda nemaju topao dom, ili su usamljeni u njemu pa im nije gostoljubiv, pomislila sam zatvarajući kišobran kako bih lakše zaobišla dvije jako stare bakice ispred sebe, a da ipak na vrijeme stignem do busa koji se još nije micao. Nakon tog manevra potrčala sam posljednjih desetak metara znajući da vozači, bez obzira na brojne pritužbe, obično pričekaju one koji pokažu iskrenu želju da se ukrcaju u njihovo vozilo i onda kad su već počeli zatvarati vrata. Vozač je još čitao novine sjedeći za volanom, a ja sam krajičkom oka vidjela da netko pada s moje desne strane i pogledala. Mršava žena duge kose u smeđem kaputu upravo se pridizala, a pred njom je stajao muškarac, možda u kasnim tridesetima, crne kose prorijeđene na čelu, obučen u jaknu sličnu trenirci. Učinilo mi se da pokušava pridići ženu i da se pritom ljuti. Nasmiješila sam se jer i ja ponekad padnem pa kad sam sa svojim mužem koji rijetko gubi ravnotežu dogodilo se da prva instinktivna reakcija bude upravo takva – ljutnja jer sam se ozlijedila, po njegovom mišljenju bez veze, i pritom ga uplašila. No to je samo trenutak, zatim kreće akcija spašavanja bez ijednog prigovora, a znam se ja i sama podići, dosad sam samo triput pala s nešto trajnijim posljedicama, uvijek po koljena. No ova žena je prilično glasno jaukala, a čovjek je od ljutite grimase prešao na podsmješljivu. Pogledala sam malo bolje i nije mi se činilo da čovjek zlostavlja ženu - nakon što ju je pridigao mirno je stajao dok je ona brisala blato s kaputa. Ušla sam u autobus i zaboravila na njih.

U autobusu punom mokrih i mrzovoljnih ljudi pokušala sam naći što prikladnije mjesto za stajanje. Sjedala su bila zauzeta dok sam se probijala oko okretišta, a nije više bilo ni onih prilično komotnih mjesta uz prozore, gdje se čovjek može udobno nasloniti i rasteretiti noge prebacujući težinu malo na jednu, pa na drugu, barem dok autobus stoji na mjestu, jer - poznato mi je otprije – na ovoj liniji vozi se brzo i bez osobite milosti prema putnicima koji glavinjaju u ritmu ubrzavanja i kočenja, a tada su obje noge i najmanje jedna ruka neophodne za održavanje kakve takve ravnoteže.

Autobus je krenuo i zaustavio se gotovo odmah malo dalje na stajalištu, dosta dugo čekajući skretanje lijevo prema Prilazu baruna Filipovića. Tada sam ih ponovo ugledala. Prizor kao iz filmova – žena grli noge zdepastom muškarcu, a on se nešto kao brani s namještenom kaj-ja-tu-mogu facom. Opet ju je pridigao, ona se prepustila, zabacila ja glavu natrag i teatralno prošla objema rukama kroz kosu podižući uplakano blijedo lice prema nebu, a zatim se ponovo bacila na tlo i rukama mu obujmila koljena. Smučilo mi se i postalo mi je neugodno što takvo nešto uopće gledam. No kao da je pri pogledu na to dvoje neobičnih egzibicionista proradio voajerski centar u mom mozgu kojeg nisam bila ni svjesna, nisam mogla skinuti pogled s njih. Par je nastavio svoju predstavu u istom stilu sve dok naš autobus nije skrenuo na križanju i udaljio nas od prizora.

Dok sam se drmala u ritmu jurećeg vozila pazeći da gurnem što manje ljudi torbom i stvarima koje sam držala u slobodnoj ruci, pitala sam se čemu sam zapravo svjedočila. Ponekad se u takvim trenucima osjećam neobično – kao da sam upravo shvatila da je Svijet jedno veliko kazalište u kojem pojedinci kreiraju i glume svoje uloge. Neki pritom imaju više smisla za marketing nego drugi, pa su tako i ovi meni nepoznati protagonisti odabrali vrlo prometno mjesto za neobičnu predstavu. I na kraju, kad bolje razmislim, ta predstava zaslužuje određeno priznanje - za hrabrost i odlučnost u izvedbi, bez obzira na kvalitetu, i pljesak možda. A u sebi se iskreno nadam da su se na kraju pomirili i nastavili normalno živjeti u našem zajedničkom svijetu.


21.01.2009. u 19:34 | K | 44 | P | # | ^


Ópusztaszer



ZAHVALA

Prilikom objavljivanja prethodnog posta primijetila sam da mi se blog nalazi na Cool
listi. Bilo je to potpuno neočekivano, jednako kao što sam se neočekivano našla na Almost cool početkom jeseni 2006. Nisam očekivala, nisam čak ni razmišljala o tome, zadovoljna svojim boravkom ovdje onakvim kakav je bio i kakav će, vjerujem, biti i ubuduće, bez obzira na položaj na listama koje uglavnom koristim kao izvor informacija o zbivanjima u ovom našem dijelu blogosfere. Nadam se da sam to svojevrsno promaknuće "zaslužila“ relativno kvalitetnim pokrivanjem dijela područja za koje uredništvo blog.hr-a želi da bude pokriveno. Da ne duljim. Od srca zahvaljujem onima (onoj? onome?) koji su me dosad pratili i ocijenili da je ono što radim dostojno istaknutijeg mjesta.


Morala sam napisati gornju zahvalu jer mislim da čovjek treba zahvaliti kad mu se nešto daje, i onda kad to zapravo nije tražio niti razmišljao o tome. Nekako mi se sve poklopilo ovih dana – dobila sam novi fotoaparat, u kutu leži novi laptop i čeka da bude stavljen u pogon (te se operacije zamjene računala malo pribojavam, osobito prebacivanja interneta) i sad sam se još našla na toj lijevoj listi na kojoj se osjećam nekako neobično, kao da šećem u tuđoj odjeći. No dobro, naviknut ću se valjda na sve to, a nova oprema će mi možda (uz čitanje propisane literature) omogućiti bolju kvalitetu slika koje su postale sastavni dio mojih zapisa, ali i ulaz na neke blogove koji su mi zbog "težine“ teško dostupni ili čak nedostupni na starom računalu.

Da se vratim svom postu neobičnog naslova – on se nadovezuje na prethodne postove o Segedinu. Ópusztaszer je spomen područje tridesetak kilometara sjeverno od Segedina, a ima i svoju internetsku stranicu na kojoj se može vidjeti puno više nego što sam ja uspjela razgledati. Veći dio stranice se može čitati na engleskom jeziku ako kliknete na zastavicu iznad izbornika s lijeve strane.

Nezgodno je kad treba prebaciti dvjestotinjak ljudi na neko odredište, a autobusi se niotkud ne pojavljuju, premda nam je bilo rečeno da nas čekaju na parkiralištu uz Tisu. Uostalom, to se kašnjenje i traženje autobusa kasnije stalno ponavljalo. Tragovi istočnoblokovskog mentaliteta izluđivali su naše zapadnoeuropske organizatore. Pogled na most preko Tise iz sjenovitog parkića odudarao je od onog kišnog susreta prvoga dana našeg boravka ovdje:
Photobucket

Autobusi su napokon ipak stigli i odvezli nas lokalnom cestom kroz prostranu ravnicu prema sjeveru. Obrađena polja su se jednolično izmijenjivala sa zelenim vrbicima i močvarnim guštarama koje ukazuju na blizinu rijeke i obilje vode koju zemlja ne može progutati ni u najsušnijem razdoblju. Na ulazu u spomen područje dočekuju nas velike ploče s informacijama na mađarskom, ali i na engleskom jeziku. Nažalost nisam imala prilike vidjeti ništa od ovoga što se spominje na natpisu u nacionalni park - uspjeli smo obići samo mali dio spomen područja, a prirodne ljepote morat će pričekati povoljniju priliku.
Photobucket

Spomenik Arpadu (Árpád emlékmű) usred pažljivo održavanog vrlo čistog i urednog parka
Photobucket

U prolazu prema "okrugloj kući“ (Rotunda), slikala sam ovaj neobičan spomenik kojemu nisam shvatila svrhu i namjenu:
Photobucket

i ovog lava, životinju koja se vrlo često ukazuje na mađarskim spomenicima, vjerojatno kao simbol kraljevske kuće Arpadovića:
Photobucket

Rotunda je neobična građevina čiju fotografiju sam skinula s interneta. Podsjetila me na zgradu spomen-doma u Kumrovcu, iako joj, osim bojom, nije osobito slična. No zajedničko im je da poput gljive izrastaju iz prostranog travnjaka u prekrasnom prirodnom okruženju.
Photobucket

U Rotundi se nalaze izložbe u stalnom postavu, a postoji i prostor namijenjen povremenim izložbama i manifestacijama, te kongresna dvorana na samom vrhu zgrade do koje se dolazi uskim zavojitim stepeništem u kojem se osjeća manjak dotoka svježeg zraka. No "okrugla kuća“ namijenjena je prije svega jednom impozantnom slikarskom djelu – panoramskoj slici povijesne tematike koju je mađarski slikar Árpád Feszty naslikao uz pomoć brojnih drugih slikara svog vremena. Djelo je započeto 1892 i dovršeno dvije godine kasnije. Platno na kojem je slika naslikana nevjerojatnih je dimenzija – 120 m duljine, 15 m širine, a promjer kružne panorame iznosi 38 metara. O peripetijama oko nastanka i očuvanja platna može se pročitati na gore spomenutoj stranici. Do povišene platforme središtu dvorane gdje se slika nalazi ulazi se zavojitom rampom u gotovo potpunom mraku. Kad se nađete na tamnom platou koji kao da visi usred golemog prizora, upale se svjetla i pokrene zvučna snimka. Vraćamo se dvanaest stoljeća u prošlost, u vrijeme kad je vojvoda Arpad, utemeljitelj dinastije Arpadovića, došao do Panonske nizine gdje su se njegfovi nasljednici trajno naselili (VIDI).

Arpad, vojskovođa na bijelom konju, predvodi skupinu svojih ratnika. Bojni pokliči miješaju se sa zvukom odapinjanja strijela i njihovim siktanjem dok lete zrakom kako bi doprle do neprijatelja (slika skinuta s interneta):
Photobucket

Kad se pomaknete malo dalje, začuje se škripa golemih kola, udarci biča, stenjanje ranjenih i umirućih. Na trenutak mi se učinilo da se kola uistinu polako kreću prema meni, obasjana nestvarnom svjetlošću, dok ogromna goveda teško sopćući vuku dragocjen teret – ženu velikoga ratnika – vojvode osvajača. Zastrašujuće lubanje rogate marve u pratnji trebale su uplašiti i otjerati od kola one teže savladive, nevidljive neprijatelje - zle duhove. (slika skinuta s interneta)
Photobucket

Nevjerojatnom dojmu cijelog djela doprinosili su, osim zvukova koji su dopirali točno sa strana gdje se nalazio naslikan izvor zvuka te pažljivo osmišljenog osvjetljenja, i vrlo domišljato raspoređeni materijalni dodaci – trodimenzionalni predmeti koji su se stapali s prizorom naslikanim u dvije dimenzije. Tlo koje se nalazi dosta ispod platforme s koje se razgleda panorama obilno je nasipano pijeskom u koji je usađeno granje, spaljeni kosturi kuća, razbacano oružje, čak i preparirane vrane koje kao da čekaju svoj obrok pored nasilnih prizora osvajanja – napadači izvlače djevojku iz zapaljene i napola srušene kolibe i dižu je na kola gdje se već nalaze druge nesretnice; Malo dalje čuje se oduševljena pjesma i skladno udaranje i zveckanje bubnjeva i udaraljki, no usred prizora rasplesanih djevojaka stoji zastrašujuća figura smrti – vrač koji čeka uz žrtvenik kako bi žrtvovao prekrasnog bijelog konja koji uznemireno njišti i otima se svom vodiču.
Nakon dvadesetak minuta razgledavanja potpuno nepomičnog prizora osjećala sam se kao da sam odgledala cjelovečernji povijesni spektakl u klimatiziranom kinu s dobrim ozvučenjem. Sa žaljenjem sam se među posljednjima otrgnula od nevjerojatnog prizora i omamljena izašla u srpanjsko predvečerje.

Dok sam čekala da i drugi razgledaju panoramu, iskoristila sam priliku i obišla ostale izložbe. Najzanimljivije su bile voštane figure u prirodnoj veličini, no nakon doživljenog prizora u središtu slike djelovale su umjetno i beživotno. Jedan od Arpadovića u voštanom izdanju:
Photobucket

Kad smo se konačno svi okupili ispred Rotunde, očito omamljeni dojmovima, a možda i umorni nakon cjelodnevnog "štrapaciranja“ (zbog kojeg nitko, vjerujem, nije zažalio), krenuli smo preko prostrane, uredno pokošene livade na konjički spektakl. Bila sam shvatila da ćemo gledati dresuru konja i u sebi sam poželjela izbjeći nešto što bi moglo pokvariti snažan utisak prethodnih doživljaja. No dok sam polako šećući promatrala kako sjene postaju sve duže i duže, začulo se rzanje i topot kopita odnekud iza nas. Ubrzo smo ugledali svoje pratioce – jahače obučene u tradicionalne nomadske nošnje. Nije se činilo da će nam servirati dresuru kakvu sam davno vidjela u Lipici i nije mi se nimalo dopala – konji koji u ritmu koračnice hodaju, propinju se, trče, uvijek ukočeni u pokretima, sputani disciplinom, s još uštogljenijim jahačima koji su mi izgledali poput nasmiješenih lutaka u izlogu.
Photobucket

Bio je to prizor divljih jahača, onoliko divljih koliko to mogu biti ljudi koji vole konje i vole ono što rade u vješto režiranoj predstavi.
Photobucket

Konji su smjeli juriti punom brzinom i micati nogama kako su htjeli i kako im je prirodom bilo dano. A jahači, oni su se prilagođavali konjima koliko i konji njima
Photobucket

No ipak su nama, običnim turistima, dopustili da ih pomilujemo po lijepim glavama. Sjećam se da sam gladila ponija u zoološkom vrtu, ali se ne sjećam da sam ikad dodirnula pravog velikog konja. Ovaj mi je bio prvi, i bio je to neobičan osjećaj, osobito kad me s razumijevanjem pogledao velikim tamnim očima. Pitom konj, naučen na ljude.
Photobucket

Snimila sam nekoliko nekvalitetnih kratkih videa svojim fotoaparatom koje neću stavljati, ali meni služe kao podsjetnik. Na njima se vide konji u trku, jahači koji mačevima presijecaju glavice zelja nabodene na kolce, konji koji se utrkuju dok jahači jedni drugima pokušavaju preoteti dlakavu mješinu, gađanje lukom i strijelom u metu, udaranje mačem u bačenu metu s jurećeg konja, simulacija borbe do smrti i još ponešto, tko bi sve to upamtio. Među jahačima je bila i jedna djevojka koja se nije ništa slabije držala od svojih muških kolega, iako je u nekim "disciplinama“ ipak bila više pomoćnica nego sudionica. Bio je to još jedan nezaboravan doživljaj u nizu sličnih.

Sasvim na kraju dana, u već prohladnim večernjim satima dočekali smo i koncert srednjevjekovne (i nešto mlađe) glazbe na otvorenom – na pozornici na ruševinama benediktinskog samostana u blizini Rotunde.
Photobucket

I ono najljepše, što se ne može slikati niti prenijeti drugima ako sami nisu nikad doživjeli – na povratku kroz gotovo neosvijetljeni park do autobusa – prizor kristalno čistog zvjezdanog neba – crni svod prekriven zvijezdama i mutnim kovitlacem mliječnog puta treperio je nad nama tako stvaran, tako veličanstven i tako prijateljski blizak kakvim sam ga već godinama nisam vidjela. Stara čežnja za životom negdje izvan grada u prirodi bljesnula je u meni poput meteora u vedroj ljetnoj noći. Možda jednom, u budućnosti. Sad sam ovdje gdje jesam. Riječi mudrosti koju sam uspjela savladati pratile su me na puteljku pod zvijezdama i dopustile da uživam u njihovoj ljepoti, i onda kad sam već pomalo snena ulazila u autobus na kraju jednog uistinu lijepog dana.


18.01.2009. u 13:13 | K | 26 | P | # | ^


Tragovi ljeta



Ne, ne progovara iz mene nostalgija za toplim i pretoplim danima koje smo ostavili za sobom u prošloj godini. Više me vodi želja da napišem nešto što sam davno trebala napisati, ali nisam bila u stanju uobličiti. Ponekad je dobro kad prođe vrijeme i proguta detalje od kojih ne vidimo ono važnije. Kad sam prije gotovo četvrt stoljeća provela u Francuskoj dva prekrasna tjedna, nakon povratka sam sjela i napunila četiri male bilježnice sjećanjima na svaki dan tog boravka. Ti su zapisi negdje u kutiji pored pisaćeg stola za kojim sjedim, no činjenica je da ih u svim ovim godinama nisam nijednom otvorila i pročitala od početka do kraja. A žive uspomene, njih susrećem vrlo često, ponekad usred svakodnevice, kad ugledam ili doživim nešto što me podsjeti na te davne srpanjske dane.

Postoje mjesta i razdoblja kad se tako intenzivno živi, da se svaki trenutak zbivanja trajno utiskuje u naša sjećanja. To su oni trenuci kad smo toliko otvoreni prema svemu što nas okružuje, da imamo osjećaj kako grlimo cijeli svijet, i kako on zauzvrat velikodušno i dobrostivo grli i prihvaća nas. Poznajem takve trenutke, oni su obično ravnomjerno raspoređeni u svakodnevici i samim time nekako prikriveni, kratki bljeskovi koji me hrane i ne daju da potonem u monotoniju koja me nastoji omamiti i zadržati u kolotečini. No ponekad se to sretno stanje proširi i zadrži dulje. U nadi da će se upravo to dogoditi doputovala sam u Segedin, polubolesna, s teškom glavoboljom koja je prvoga jutra prijetila da će ostati stalni podmukli pratilac i smetnja koncentraciji koja mi je bila više nego potrebna. Srećom, to se nije dogodilo. Nakon kišnog jutra u kojem smo obišli dio Segedina kako sam opisala u jednom od prethodnih postova započeo je radni dio našeg boravka. Pregledavajući slike u arhivi prisjetila sam se živo mnogih detalja.

Nezaboravni prolaz kojim smo i nekoliko puta dnevno hitali u jednom i u drugom pravcu, poput školaraca s torbama preko ramena.
Photobucket

U početku mi se činio nekako mračnim, gotovo prijetećim, no ubrzo sam se udomaćila i jedva čekala da prođem kroz njegovu ugodnu hladovinu. To je trijem koji okružuje trg uz Segedinsku katedralu, a na zidovima zgrada Univerziteta u koje se ulazi iz trijema nalaze se prikazi mađarskih velikana. Kako nitko odande ne tjera golubove, a nema ni zaštitnih mreža, mnogi kipovi i reljefi nose tragove njihovog boravka ondje, a jednog smo zatekli in flagranti na povišenom mjestu:
Photobucket

Trg koji se nalazi uz katedralu okružen tamnim trijemom:
Photobucket

Pogled gore prema impozantnoj građevini
Photobucket

ukrašenoj mnogim detaljima:
Photobucket

I pogled na toranj sa strane:
Photobucket

Kao što sam napisala u linkanom postu, Segedin je bio gotovo potpuno uništen u velikoj poplavi rijeke Tise 1879. i ponovo sagrađen, pa tako ni ove građevine nisu jako stare. Ne znam što bi o njima rekli povjesničari umjetnosti, no meni su se svidjele, kao što mi se svidio i cijeli grad koji sam uspjela vidjeti u tako kratkom vremenu koje sam uglavnom provela na mjestu koje opisujem.

Ulaz u Teološki fakultet koji je ugostio našu skupinu ističe se ovim svijetlim stupovima koji su nam olakšali snalaženje u početku.
Photobucket

Ne, nisam studirala teologiju i naša predavanja nisu imala ekskluzivne veze s njome. Obuhvaćala su razdoblje od dvadesetak stoljeća kojima se kroz književnost na latinskom jeziku provlačila ideja humanizma u najrazličitijim oblicima. Od Cicerona do dvadesetog stoljeća. U toj se priči, naravno, našlo i mnogo uglednih teologa, ali i njihovih suvremenika disidenata i mnogih drugih koji su s dubokim poštovanjem promatrali svijet oko sebe i ljude u njemu i nastojali ga učiniti boljim, svatko prema svom nadahnuću.

Kad uđete kroz velika vrata i okrenete se desno prema stubištu, morate pričekati da vam ljubazna starija gospođa, ili ljubazna mlađa gospođa u suprotnoj smjeni otvori vrata pritiskom na gumb. Da su gospođe ljubazne uvjerila sam se kroz neverbalnu komunikaciju u nekoliko navrata kad sam nehotice, želeći pogledati kroz prozor predvorja u kojem smo se okupljali, zaklonila pogled koji su imale iz porte prema ulazu, a bio im je važan kako bi mogle otvoriti vrata onima koji su tek dolazili. Svaki put sam se na neki način, uglavnom rukama i osmijehom ispričala, a one bi mi odgovorile ljubazno odmahujući i kimajući glavom, budući da su znale da ih ne razumijem. S tog sam mjesta slikala tribinu pred katedralom gdje se održavaju koncerti u ljetnim večerima i na kojoj sam se i sama našla posljednje večeri našeg boravka ovdje na prekrasnom koncertu segedinskog simfonijskog orkestra:
Photobucket

Ne mogu odoljeti da ne stavim još jednu fotografiju istog mjesta, s pogledom na stup zavojitog oblika lijevo koji mi je bio toliko osobit da sam ga odmah upamtila kao oznaku ulaza koji je inače bilo lako promašiti, budući da se oni bijeli stupovi ne vide kad se prolazi trijemom.
Photobucket

Na putu do predavaonica koje smo svaki put po želji birali prema predavaču i temi predavanja prolazili smo pored uistinu velikog raspela - žao mi je što se veličina ne može prikazati usporedbom s nekim predmetom, no nalazilo se visoko na prostranom bijelom zidu:
Photobucket

A malo dalje iza ugla, hmmmm, mađarski ili latinski, pitanje je sad. Mislim, u ovom slučaju najbolje pali kombinacija jednog i drugog:
Photobucket

A ovo je natpis zbog kojeg sam u jednoj stanci mobitelom nazvala mamu koja ponešto zna mađarski. Nakon što sam joj, pomalo zbunjena mnogojezičnim okruženjem, natpis pročitala na dva ili tri pogrešna načina, rekla je da to znači Ne ulazite. Dakle, kad se vrata zatvore, gotovo je…
Photobucket

S trećeg kata pruža se lijep pogled na trg uz katedralu iza tribina:
Photobucket

Na tornjeve katedrale:
Photobucket

Na mali simpatični trg koji bi mi ostao potpuna nepoznanica da ga nisam ugledala ovako odozgora i slikala privučena bujnim zelenilom krošanja drveća:
Photobucket

I za kraj slika koja mi je posebno draga, pogled kroz prozor zaštićen mrežom protiv komaraca na bujno zelenilo unutarnjeg dvorišta.
Photobucket
Nisam ja zapazila ljepotu tog prizora, nego sam vidjela prijateljicu kako stoji s fotoaparatom i slika. Taj je prozor pored kojeg sam svakodnevno zastajkivala pružao najljepši pogled i ostavljao gotovo nestvaran utisak izazvan igrom svjetla koje se probijalo kroz rupičasto zeleno tkivo.

Kad se naš boravak ondje približio kraju, a bilo je to nakon pet dana prepunih utisaka, osjećala sam veliku zahvalnost prema svima koji su mi omogućili boravak ondje i učinili ga tako lijepim, ugodnim i ispunjenim raznovrsnim sadržajima. Zahvalnost prema obitelji koja me otpustila bez prigovora i omogućila mi boravak bez imalo grižnje savjesti; zahvalnost prema ljudima koji su, kao čarolijom, naizgled male i skromne stvari učinili velikima i važnima; zahvalnost na prijateljstvu, razumijevanju i prihvaćanju, svemu što je nama koji smo putovali zajedno boravak učinilo ljepšim, sadržajnijim, svjetlijim.

……………….

Svim dragim prijateljima blogerima koji su navraćali u ova dva tjedna moje odsutnosti zahvaljujem na posjeti i na novogodišnjim čestitkama. Svako dobro neka vas prati svakoga dana ove i svih ostalih godina. A meni je ovo dolaženje s prekidima trenutno jedini način na koji mogu funkcionirati na blogu. Malo me ima pa me nema i opet ima i tako… Do čitanja mah


11.01.2009. u 10:35 | K | 32 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se