Sigurnost – postoji li?
(Slike iz segedinske i budimpeštanske sinagoge su moje, ostalo je nađeno na Internetu)
U vremenima kad nam se očito situirani i njegovani stariji (nikako stari) ljudi smiješe s malih ekrana nudeći sigurnost ukoliko potpišemo policu osiguranja te i te osiguravajuće kuće, kad nam se od malih nogu utuvljava u glavu uvjerenje da je medicina svemoćna, a farmaceutska industrija njen vjerni sluga (a ne vlasnik) i da je smrt prije neke očekivane dobi zapravo propust ili pogreška liječnika ili posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja duše i tijela pušenjem, prejedanjem, stresom, da ne spominjem opijanje i drogiranje koji se već davno događaju nekom drugom (uistinu?), u tim i takvim vremenima pitanje iz naslova čini se suvišnim i besmislenim. Naravno da postoji sigurnost. Ona još nije sasvim naša, nije ovdje, u našem posjedu, no pojavit će se ako budemo imali dovoljno novca da si osiguramo zdrav život, udoban smještaj, siguran prijevoz, dovoljno odmora, vrhunsko liječenje… Problem nastaje kad shvatimo da nikad nećemo imati dovoljno novca i da ljudi koji si sve navedeno i još puno više od toga mogu priuštiti žive ponekad još kraće i nesretnije od onih koje poznajemo u svom okruženju običnih smrtnika. Ne, sigurnost ne postoji! Trenutak spoznaje, nijemi krik, prodorniji i strašniji od onog na čuvenoj Munchovoj slici propara nam utrobu i zamre u nepomičnom muku lažnog svijeta kojim smo se okružili.
Mislim da većina ljudi dobro zna da je sigurnost riječ bez pravog sadržaja, no obično ne žele o tome previše razmišljati. Tako sam i ja jedne prekrasne srpanjske večeri u Segedinu, uljuljkana u posebno stanje izazvano velikim umorom nakon napornog dana i dugačke šetnje te blagih naznaka gladi, jer užinu nisam uzela, a vrijeme za večeru je već davno kucalo na vrata, sjedila u klupi i dopuštala da me obuzme ushićenje zbog neočekivane glazbene bujice, veličanstvene Bachove fuge koja je ispunila svaki kutak segedinske sinagoge, svako ponizno biće koje se u tom trenutku ondje zateklo. To iznenađenje, taj orguljaški koncert poznatog majstora Ladislausa Csanádija, bio je iznenađenje naših dragih organizatora koji su nas i ostalih večeri vodili na glazbena događanja. No ovaj koncert nije bio ničim nagoviješten, rečeno nam je samo da ćemo razgledati sinagogu. Kad smo na kraju dugog i prilično detaljnog razgledavanja Segedina sjenovitom ulicom došli do visokim drvećem zaklonjene građevine, mislili smo da je šetnja među njezinim drvenim klupama kraj puta i početak povratka prema blagodatima blagovaonice.
Ulaz je bio gostoljubivo osvijetljen i pomislila sam kako je nekadašnjim vjernicima moralo biti milo ulaziti kroz ovaj lijepo izrađeni ulaz. Vjernicima kojih više nema.
Što su osjećali kad su zastajali pred svetištem iza kojeg sam tek kasnije ugledala ogromne orgulje? Ti vjernici kojih više nema.
Dok smo raspršeni u manje skupine i pojedinačno razgledavali i fotografirali, muškarci s obaveznim crnim kapicama na glavi, žene bez obaveza osim pristojne odjeće na koju nas ovdje nisu upozorili, nego tek nekoliko dana kasnije u Budimpešti, rečeno nam je da sjednemo i poslušamo.
Potekla je glazba i ispunila akustičnu dvoranu odzvanjajući ispod lijepo obojenih i ukrašenih svodova. Sjedila sam sasvim naprijed u prvoj klupi i slušala. I dok sam gledala pred sobom ovaj prizor:
cijelu me obuzela misao, stegnula me kao šakama i beskonačno dugo držala zatočenom. Sigurnost! Netko tko je ovdje sjedio, davno, osjećao je sigurnost. Mnogi koji su ovdje sjedili, davno, osjećali su sigurnost. Sigurnost koju pruža drvena klupa, postojanost metalne pločice s imenom, dugovječnost mramora kojim je sve obloženo, zrak koji titra poznatim bojama i mirisima. Koliko li su puta ljudi ulazili i izlazili noseći sa sobom svoje živote, svoje brige, nadanja, vjeru u sutrašnji dan i onaj iza i sve one poslije.
Znam, jer u mojoj crkvi postoji mjesto u drvenoj klupi na koje volim sjesti, premda nema pločice koja bi mi osigurala sjedalo upravo ondje, zid koji ljeti volim doticati zbog ugodne hladnoće, slika koju volim gledati, premda zasigurno nikad neće ući u udžbenike povijesti umjetnosti. Ta sigurnost slična je sigurnosti doma. No je li sigurnost doma ikome ikad bila zajamčena? Ili sigurnost mjesta na koje se dolazi na molitvu, ukoliko se dolazi? Ljudi ne razmišljaju da bi im se moglo tamo nešto dogoditi, kao što vjeruju i pouzdaju se u sigurnost i nepovredivost ulaznih vrata stana koja ih štite od uljeza i opasnosti. No je li doista tako? Mnogi su ubijeni u toj prividnoj sigurnosti, toga je bilo i bit će. A crkva… Išla sam u treći ili četvrti razred kad su nas, što je onda u ranim sedamdesetima prošlog stoljeća bila normalna praksa, odveli na prikazivanje filma Užička republika. Film mi je uglavnom bio dosadan i nisam uopće pratila radnju nego samo pojedine scene. Jedna od tih scena urezala mi se trajno u pamćenje. Neprijatelji su natjerali žene i djecu da uđu u crkvu, zatvorili vrata i zapalili je. Vriskovi koji su pratili samu scenu tada me naizgled nisu jako potresli, no kad promislim bolje, budući da mi je do dana današnjeg ostala živo u sjećanju, možda je mama imala pravo kad je gunđala da na takve stvari ne bi trebalo voditi malu djecu. Film nisam nikad kasnije htjela pogledati i moram priznati da gotovo više nemam pojma o čemu se radilo, osim da je žene poput mame, i djecu poput brata i mene progutala vatra - i još u crkvi iz koje nisu mogli izaći.
Svi mi imamo tijelo koje je lako ozlijediti i uništiti. Ono bez stalne njege i brige gladuje, žeđa, boluje, krvari i puca već kod najmanjeg udarca; i tako lako umire. Svakome od nas to je tijelo neophodno za prolazak kroz život. Zato ga čuvamo i nastojimo mu osigurati što veću sigurnost. I ponekad pomislimo da smo u tome uspjeli. Nažalost, pritom mnogi zaboravljaju da je ostalim ljudima njihova sigurnost jednako dragocjena kao njima njihova. I uzmu si pravo zlostavljati i ubijati druge. Onda ti drugi, ili njihova djeca, ili djeca njihove djece misle da je zlostavljanje i ubijanje jedini način da se stvori sigurnost za njih same. I nastave s ubijanjem i zlostavljanjem. I tako uvijek u paklenom krugu bez kraja, već najmanje pet tisuća godina relativno poznate povijesti.
Nedavno sam od jedne osobe koju cijenim čula izjavu vezanu uz Holokaust koja me začudila – Kako su oni (Židovi) dopustili da budu samo tako odvedeni, pravo im budi – da je njih deset uzelo samo jednoga na zub, mogli su se spasiti. Nadam se da je ono pravo im budi slučajno izletjelo u ogorčenju zbog tog naizgled besmislenog nedostatka otpora. To je pitanje koje inače mnogi postavljaju. No čini se da je strahoviti nacistički stroj koji je svojom propagandnom mašinerijom toliko zastrašio ljude i isprao mozgove većini, bio jači od bilo kakvog otpora. Ili je apsurdnost situacije bila razlogom da ni same žrtve nisu do zadnjega časa povjerovale da se uistinu radi o fizičkom istrjebljenju tolikih razmjera, pa su odvagivale svoje šanse za preživljavanje - jer nenaoružani obični ljudi prilikom otpora uvježbanim i dobro naoružanim vojnicima mogli su očekivati gotovo sigurnu smrt na licu mjesta, a dok ima života, ima i nade.
Piše na jednoj stranici Wikipedije:
Ulaskom marta 1944. godine njemačke vojske u Mađarsku dolazi do deportacije mađarskih Židova u Auschwitz. U Madarskoj je tada živjelo oko 795.000 Židova i prva dva transporta bila su 29. i 30. aprila u kojima je deportovano 3.800 ljudi. Od 15. maja počele su masovne deportacije iz Mađarske dnevno sa tri voza i otprilike 4.000 ljudi u jednom vozu. Ukupno je deportirano 438.000 Židova. Dio radno sposobih Židova je deportovan u druge logore.
Od 795.000 mađarskih Židova ukupno je deportirano 508.000, od kojih 64.000 za vojnu industriju u pogone širom Njemačke. Broj Židova koji su ubijeni u Auschwitzu kreće se oko 382.000, ali do sada nije tačno ustanovljen. Poznat je ukupni broj žrtava i on iznosi 502.000 Židova.
Pola milijuna samo iz Mađarske – koja tisuća više ili manje, zar je to važno? Šest milijuna iz cijele Europe – koji milijun više ili manje, je li to uistinu bitno? Svako stradanje pojedinca, obitelji, sela, grada ili naroda strašno je i potpuno nedopustivo. No ono što čini ovaj zločin posebnim jest upravo ta nezamisliva masovnost, golema hekatomba prinesena tko zna kojem demonskom nestvoru.
Ja ne mogu vizualizirati milijun ljudi, kamoli više. No samo jedna od beskonačnih gomila cipela, a postoje isto takve gomile odjeće oduzetih logorašima prilikom upućivanja u smrt u plinskim komorama, možda nam može pomoći da zamislimo i pitamo se – koliko pari nogu je nosilo svu ovu beživotnu obuću… Svi ti ljudi, ponajviše obični građani sa svojim obiteljima, ni bogati ni siromašni, slični onima koji nas okružuju i danas i u koje se najčešće i sami ubrajamo – činovnici, trgovci, liječnici, apotekari, obrtnici, radnici, njihove žene, djeca – dovezeni uglavnom stočnim vagonima, popisani, ponekad razdvojeni, lišeni sigurnosti doma, imovine, kućnih ljubimaca, posljednji tračak nade i nestanak prividne sigurnosti zauvijek su izgubili izuvajući obuću, gubeći zadnji trag ljudskog dostojanstva dok su skidali odjeću.
Može li tu nezamislivu brojnost dočarati galerija imena u muzeju holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu? – premda relativno malobrojne, slike postavljene poput kupole iznad posjetitelja dočaravaju neizmjernu brojnost onih koji su bili zahvaćeni tragedijom.
Sigurnost, postoji li dakle? Svi ti užasi u kojima su stradali i bezbrojni ljudi drugih vjera i raznih nacionalnosti privedeni su kraju novom strahotom - bacanjem atomskih bombi na japanske gradove prije nepune 64 godine. 64 godine, to je duljina jednog ispodprosječnog zapadnjačkog ljudskog vijeka. I nije da se nakon svega toga nisu događale strahote – nedavno su u Ruandi zaratili Hutsiji i Tutsiji, pa su Hutsiji samo tako u vrlo kratkom roku pobili milijun Tutsija i nikome ništa, ja još danas ne znam pravi razlog sukoba, iako sam više puta o njemu čitala. Moj mozak naprosto odbija shvatiti razlog ubojstva tolikog broja ljudi. Razloga nema, jer ga ne može biti…
Strah? Osveta za davno učinjeno? Želja za tuđim? Razlika u vjeri? Strah? Samo strah može od ljudi napraviti neuračunljiva čudovišta.
No da se vratim natrag, u sinagoge koje sam dosad imala prilike vidjeti. Prva je bila u Subotici, na izletu koji sam već opisivala u jednom od prethodnih postova. Bilo je to 1985., nedugo nakon što je zgrada bila prenamijenjena u kazalište. Prostor koji je zjapio prazan, jer vjernika više nije bilo, bio je predan bivšoj državi kao spomenik kulture i preuređen. Sjećam se kako su me oduševile neobične boje i oblici te skladne građevine. O nevoljama koje su je kasnije pratile može se pročitati OVDJE, kao i razgledati galerija slika.
Bila sam, na jednom od svoja tri posjeta Budimpešti, u prilici otići na kratak izlet do Esztergoma – grada na mjestu gdje Dunav tvori oštar zavoj. U njegovom središtu nalazi se prekrasna velika bazilika, u čijoj blizini se nalazi i oveća sinagoga. Ušla sam u jednu i u drugu građevinu, diveći se njihovoj ljepoti. No jedna je bila živa, a druga, premda lijepo održavana – tek sjena.
Sjećam se i jedne hladne kasnojesenske subote u Nagykanizsi. U trenutku kad sam ušla u jedan kolni ulaz, nalet ledenog vjetra koji je štipao obraze i tjerao suze na oči, podigao je nekoliko suhih listova visoko u zrak, kao da mi želi privući pozornost. Pogledala sam za njima i vidjela, visoko gore ispod zaobljenog svoda kolnog ulaza Davidovu zvijezdu – magen David – pocrnjelu i gotovo neprepoznatljivu u labirintu jednako hrđom izjedenog ornamenta. Židovska općina ili nešto drugo, nikad nisam saznala i neću saznati jer nije ni bitno, tko zna koliko je ljudi uopće uočilo njezino postojanje….
Posljednja sinagoga koju sam upoznala ljetos, u Budimpešti, bila je veća od spomenutih, ali i manje autentična – tako je barem tvrdila mrzovoljna vodička koja nas je provela kroz zdanje. No prije ulaska morali smo proći vrlo strogu, pravu aerodromsku kontrolu. Prošli smo kroz detektor metala, a torbe su nam zaštitari ručno pretresli i pritom nisu djelovali osobito ljubazno. No ipak, posjetitelja tog vrućeg srpanjskog dana nije nedostajalo. Dok smo se približavali, slikala sam tornjeve, a zatim, dok smo čekali "pregled“, i prednju stranu sinagoge. Srećom, fotografiranje nisu branili.
Vodička je nekakvom gazom ovlaš pokrila gola ramena i vrlo duboki izrez – mi žene smo bile upozorene da moramo jednako učiniti ukoliko imamo gola ramena, a muški dio grupe dobio je neizostavne crne kapice, ovdje ne od tkanine kao u Segedinu, nego od papira. Ispričala nam je da je ova sinagoga bila sagrađena po uzoru na katoličke crkve, jer je arhitekt bio katolik i samo je djelomično uspio uvesti elemente izvorne sinagoge u svoje djelo.
Najljepši su mi bili oslikani svodovi i kupola iznad svetišta
I opet pločice s brojevima i imenima vlasnika – neophodne zbog ladice čiji je ključ također posjedovao vlasnik. Žene su bile odvojene od muškaraca, u prednjem dijelu su se nalazila samo muška imena:
Nakon žalosne priče o teškoj zimi prije kobnog proljeća 1944. kad su mnogi stanovnici budimpeštanskog geta umrli od gladi i pothlađivanja, o spašavanju cijelog jednog „transporta“, o događajima koje nisam do kraja razumjela niti upamtila, djelomično zbog jezične barijere, djelomično zbog okruženja koje mi je stalno odvlačilo pažnju, izašli smo u stražnje dvorište s memorijalnim postavom.
Imena umrlih ispisana abecednim redom na stupovima:
Procesija živih iznad spomen obilježja poginulim Pravednicima – nežidovima koji su ugrožavali svoje živote i živote svojih obitelji kako bi pomogli svojim nesretnim sugrađanima:
Umjesto cvijeća u znak zahvalnosti i sjećanja, po židovskom običaju ovdje i posvuda oko spomenika stavljeni su obluci, trajni i postojani, kao i osjećaji zbog kojih su doneseni.
Riječ holokaust dolazi iz grčkog jezika i znači potpuno spaljen. Zapravo postoji u hebrejskom riječ koja se upotrebljava u suvremenom značenju riječi holokaust. To je riječ šoa, a označava nešto neizmjerno strašno, toliko strašno da se u svetim spisima spominje samo nekoliko puta (…Našli su tu riječ tek u nekim apokaliptičkim vizijama starozavjetnih autora koji tom riječi – ŠOA – opisuju nešto neopisivo, stravični užas kakav se još nikad nije dogodio, ali prijeti da bi se jednom mogao dogoditi. U sve 24 starozavjetne knjige, između gotovo milijun riječi, riječ ŠOA vjerojatno je najrjeđa i pojavljuje se svega pet puta: dva puta kod proroka Izaije (10,3 i 47,11), jednom u knjizi o Jobu (30,3), jednom u psalmima (Psalam 35,8) i jednom kod proroka Sefanije (1,15).IZVOR
Kad se to zna, ovaj prekrasan vitraj na otvorenom dobiva pravo značenje:
Velika i vrlo lijepa metalna žalosna vrba stoji uz ogradu dvorišta
Mnogi listovi označeni su imenima onih kojima je nakon oduzimanja utješnog privida sigurnosti, nakon oduzimanja imovine, nakon oduzimanja svakog ljudskog dostojanstva oduzet i život. Mnogi listovi slobodni su, čekaju da se netko javi sa željom da ispiše ime dragog pokojnika, na spomen onima koji dolaze, u vremenima koja se neumoljivo odmiču prema budućnosti i odlasku posljednjih koji se sjećaju iz prve ruke. No koliko generacija je zapravo potrebno da zacijeli tako velika rana?
Kad smo konačno završili s obilaskom, težina u nogama i još ponegdje nagnala me je da sjednem uz rub zida i ne osjećam ništa. Samo tišinu koja para uši. Poput krika s početka ove priče. Jako teško se odlučujem na obilazak mjesta na kojima su se dogodile strašne stvari. Ne zbog duhova onih koji sad, nadam se, počivaju u miru kad već nisu mogli tako živjeti. No sama ta mjesta, kao da na neki način zadržavaju težinu onoga što se na njima dogodilo. Tako sam to osjetila prilikom posjeta Vukovaru o kojem sam pisala tek godinu dana nakon što se zbio. Dok sam još planinarila, izbjegla sam dva ili tri izleta gdje se prolazilo kroz Sošice i pored Jazovke – nisam ih izbjegla slučajno. Jednom davno bio mi je ponuđen obilazak mjesta gdje je završila kalvarija započeta u Segedinu, Budimpešti i mnogim drugim mjestima obuhvaćenim mađarskim granicama u travnju i svibnju 1944. godine. Odbila sam, jer nisam imala snage prihvatiti.
Tih davnih dana mjesto je možda izgledalo ovako, ta svibanj je ipak najljepši mjesec u godini, vrijeme kad se i u Poljskoj drveće zeleni
No veća je vjerojatnost da su oni koji su odlučili insekticidom industrijski potrovati i zatim spaliti milijune ljudi, zbog nemogućnosti, kažu, da ručnim klanjem i ubijanjem dođu do istog cilja bez trajnih posljedica za duševno zdravlje svojih dobro istreniranih dragocjenih vojnika, uklonili i drveće koje je tek kasnije ponovo naraslo i zazelenjelo se, pa je onda prolaz u smrt uistinu izgledao onako kako ga obično prikazuju
A zašto bi netko želio pobiti milijune ljudi – klanjem ili Cyclon-B plinom, svejedno – to je pitanje na koje ne očekujem odgovor. Kao ni na brojna slična pitanja. Odgovora ima, o da, ali ne onih pravih. Kako naći opravdanje za nasilno oduzimanje života samo jednom ljudskom biću? Nikako, što se mene tiče. To su stvari koje uistinu prepuštam višim instancama.
Ovaj prolaz odveo me u ljudsku vrevu Budimpešte koju sam sad prvi put upoznala u ljetnom ruhu, razbarušenu, raskopanu, u kolapsu, barem što se nadzemnog prometa tiče.
Krenuli smo u sunčano poslijepodne, novim lijepim doživljajima ususret, ali, uvjerena sam, noseći sa sobom svatko svoj kamen, veći ili manji, kao trajni podsjetnik na viđeno i doživljeno. Ja svoj sad držim na dlanu. I molim samo jedno. Da se danas misli samo na onda. Jer danas je danas, a onda je onda. "Tko zaboravlja zločin, postaje njegov sudionik", rekao je Voltaire.
Danas je 27. siječnja, dan kad je bio oslobođen logor Auschwitz. On se obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Holokausta.
27.01.2009. u 00:00 | K | 41 | P | # | ^
