IZMEĐU NEBA I ZEMLJE




Pitali su me neki hoću li pisati o Božiću i Novoj godini koji se približavaju. Možda i hoću, no premda se blagdani približavaju velikom brzinom, još ne osjećam potrebu da o njima pišem. Možda sam se „potrošila“ prošle godine kad sam pisala o dva Badnjaka i o djedu Božićnjaku i Djedu Mrazu. I još ponešto o kruni božićnih kolačića, vanili kiflicama moje bake.

Photobucket

Ležim s temperaturom i čitam, ili pokušavam čitati "Božji“ dio mozga Mathewa Alpera. Već sam mislila vratiti tu knjigu nepročitanu u knjižnicu kad sam shvatila da iako preskačem čitave odlomke teksta koji na srednjoškolskoj razini obrazlaže prirodne pojave i osobitosti ljudske psihe, u njoj ima odlomaka koji me na neki način privlače.

Autor lijepo školski prelazi u svom izlaganju od jednostavnog prema složenijem, od pojedinačnog prema općem. Tako svoju glavnu tezu uvodi upoznavajući nas s anatomijom metilja, nametnika koji se nalazi vrlo nisko na evolucijskoj ljestvici i u svom malom vretenastom tijelu posjeduje samo jednu nakupinu neurona koji tvore ganglij iz kojeg izbija nekoliko živčanih vlakana prema dvjema površinskim točkama na jednoj strani vretena koje bi bile primitivni pandan očima razvijenijih bića. Kad se u blizinu metilja stavi izvor svjetlosti, on će reagirati tako da se tim „očima“ okrene prema njoj. Svi metilji uvijek će učiniti isto. Autor nakon logičnog isključivanja ostalih mogućnosti zaključuje da je ta fototaksija (u ovom slučaju pozitivna jer se radi o privlačnosti, a ne odbijanju od izvora svjetla), metiljima urođena, dakle da se oni rađaju s njom. Zatim opisuje slične pojave kod sve viših organizama, da bi na kraju došao do naše vrste, homo sapiensa. I tako najprije govori o sposobnosti govora koja nam je urođena, jer nema tih ljudi koji, kad se nađu u grupi, ne bi razvili neki oblik komunikacije. Budući da u mozgu postoji centar odgovoran za razumijevanje i za izvođenje govorenja, u slučaju njegovog odstranjivanja ili oštećenja dolazi do raznih poremećaja. Nakon toga autor prelazi na ulogu religioznosti koja je u raznim oblicima, ali uvijek prepoznatljiva, prisutna kod svih ljudi koji su ikad živjeli. U religijama i vjerovanjima iz svih razdoblja i sa svih strana svijeta nalazi slične obrasce i načine ponašanja i na kraju nudi rješenje – postojanje centra za religioznost (odnosno duhovnost) u našem mozgu.

Dalje objašnjava kako je do nastanka tog centra uopće došlo. Ljudi su obdareni većim mogućnostima racionalnog mišljenja i postupanja nego ijedno drugo biće na Zemlji, kaže on, pa nam je tako i moć predviđanja događaja u slijedu vrlo velika. U stanju smo predvidjeti svoje buduće potrebe, pa tako stvaramo zalihe hrane i sve ono što nam povećava vjerojatnost preživljavanja. No jednako tako smo u stanju predvidjeti i svoju vlastitu smrt, o čemu životinje, pretpostavlja, ne razmišljaju dok nisu neposredno životno ugrožene. To strašno saznanje našim je precima trovalo život i ostavljalo ih je u stanju neprekidnog stresa s kojim se nisu mogli nositi. No srećom, prema autoru, vjerojatno se među našim precima našlo i onih koji su imali razvijeniji jedan specifični centar u mozgu, centar koji im je omogućio doživljavanje religioznog iskustva i stvaranje uvjerenja da postoji nekakav zagrobni život, dakle da smrt tijela zapravo nije kraj života. Kako su ti pojedinci bili pod manjim stresom zbog vlastite smrtnosti, pa su tako bolje funkcionirali u teškoj svakodnevici i imali veće šanse za preživljavanje, oni su taj povećani centar u većem broju namrli svom potomstvu pa je s vremenom došlo do prirodne selekcije onih kod kojih je „božji“ dio mozga razvijeniji od onog kod naših ostalih predaka. Dakle, strah od smrti zaslužan je za svekoliku duhovnost kojom je obdareno današnje vrlo brojno čovječanstvo.

Da ne duljim – poput autora knjige sklona sam pokušati sebi pojasniti stvari koje me zanimaju. No mislim da postoje granice koje razum naprosto ne može prijeći. Jedna od brojnih izreka koje se odnose na tu pojavu nalazi se na počasnom mjestu gore desno kao misao vodilja ne samo bloga, nego i mog života u svim aspektima: Vjera je oaza u srcu do koje nikad nisu doprle karavane misli. Možda sam umjesto Džubrana (ili Gibrana) mogla uzeti i poznatu izreku francuskog matematičara, fizičara i teologa Blaisea Pascala koja je zapravo neprevodiva igra riječima: Le coeur a ses raisons, que la raison ne connaît point. – Srce ima svoje razloge, koje razum uopće ne (pre)poznaje. Ova izreka se često koristi u razgovorima o ljubavi i zaljubljenosti, no ona je puno dublja i sveobuhvatnija od toga. Mnogi od nas ipak su razgranali svoje sposobnosti percepcije i daleko odmaknuli ne samo od fototaksije metilja, nego i od principa automatizma takve reakcije. Ili sam ja samo jedan od zavedenih primjeraka vrste homo sapiens koji je blagoslovljen centrom u mozgu koji razgrađuje svekolike egzistencijalne strahove blagotvornim duhovnoreligioznim ili religioznoduhovnim pristupom životnoj filozofiji? Nikako ne želim kritizirati autora, jer vjerujem da je razumski pristup jako dobar u proučavanju materijalnog aspekta svega što nas okružuje. No problem je u tome što je teško definirati duhovno (s materijom na vidljivom nivou je nešto lakše, iako također može postati škakljivo u ekstremnim uvjetima), a još teže naći onu nejasnu granicu između te dvije sfere koja već duboko zalazi u spoznajni pristup pojedinca i većih skupina, pa koga zanima može proučiti gnoseologiju, dakle znanost o spoznaji unutar filozofije, i pokušati učiniti svoj trenutni izbor (trenutni kažem, jer pristup spoznaji se može jako promijeniti tijekom života, naglo ili postepeno).

Autora knjige je na višegodišnje istraživanje i kasnije pisanje knjige potaknulo traumatično iskustvo. Da ne ispadne da ogovaram prepričavajući, prepisat ću odlomak:

Proučio sam različite paranormalne fenomene i na tom putu sreo samo lažne izjave i izmišljene teorije. Istraživao sam učinke psihodeličnih droga na promjenu svijesti i bavio se transcendentalnom meditacijom, i pri tome proživio niz izvitoperenih osjetilnih iskustava, od kojih me nijedno nije dovelo nimalo bliže stjecanju bilo kakvog znanja o duhovnoj realnosti Boga. Iskreno rečeno, ti eksperimenti su me samo usporili i odvukli još dalje od cilja. Zbog njih sam, ispitujući učinke LSD-a doživio „loš trip“ koji je prouzročio tešku kliničku depresiju popraćenu disocijativnim, depersonalizacijskim te anksioznim poremećajem. Pola sam godine podnosio to zlosretno stanje dok, konačno, uz pomoć farmakoloških preparata nisam uspio vratiti svoje prijašnje, relativno dobro duševno zdravlje.

Nakon što je na neki način kroz iskustvo depresije autor dodirnuo dno, shvatio je da ga je znanost, a ne Bog za kojim je tragao i kojeg je pokušavao dokazati, izvukla iz nevolje. Nastavio je svoja proučavanja i istraživanja i došao do gore opisanih zaključaka o centru zaduženom za duhovnost u mozgu. Imala bih puno za prigovoriti načinu zaključivanja i zaključcima, ali neću. Moram samo reći da me svođenje života na skup biokemijskih i drugih reakcija u materiji prilično iritira. Ne kažem da nije točno, da ne postoji. Kažem samo da su to mehanizmi, instrumenti kojima djelujemo. No ja se zapravo oduvijek pitam tko je to ja koje djeluje, i koliko je ono zapravo unutarnje, dakle tjelesno, a kojim dijelom i kojim osjetilima se pruža nekamo van u neslućena prostranstva poznatog, ali i zasad još nepoznatog svijeta koji nas okružuje. Sličnu reakciju doživjela sam kad sam u knjizi Ženski mozak autorice Louann Brizendine pročitala jednu u nizu meni sumnjivih tvrdnji – da je osjećaj majčinske euforije izazvan mirisom djetetovog tjemena u kojem se izlučuje feromon koji izaziva izlučivanje dopamina ili nekog sličnog hormona kod majke. Ne kažem da nije točno, no kako može njuškanje djetetovog tjemena izazvati spoznaju čuda kakvu sam sama doživjela? Premda sam znala da je rođenje djeteta nešto sasvim posebno, ništa me nije moglo pripremiti na nevjerojatnu spoznaju koja se naprosto pojavila i preplavila me u potpunosti do posljednjeg atoma tijela i svijesti, što nisam u stanju riječima ni približno opisati. Od tog trenutka istinski znam da se svake minute, svake sekunde negdje na svijetu događa pravo, istinsko čudo koje se možda takvim ne smatra zbog učestalosti događanja i nemogućnosti da se prenese ili objasni nekome tko ga sam nije doživio. Hormoni, da, tijelo i njegove brojne funkcije, da, pa i mozak, da, sve je to točno, sve tako funkcionira, slažem se, vjerujem stručnjacima, ali gdje je dodatak, gdje je bit, zapravo, gdje je ono pravo? Nadam se da se nitko neće naljutiti ako kažem da me materijalizam u gore opisanom smislu prevodi žednu preko vode i da, ako možda, nikad se ne zna, samo sanjam, kako se često tvrdi u materijalističkim teorijama, biram i odlučujem ostati u tom snu, makar se pretvorio u noćnu moru. Ograničiti čovjekov umni, emocionalni i duhovni doživljaj stvarnosti na biokemijske procese u tijelu za mene je potpuno besmisleno. Uostalom, što je materija? Najvećim dijelom sastoji se zapravo od praznine među atomima i subatomskim česticama…

E sad, ako netko i dalje čita, jer znam da sam zabrazdila, da se vratim onome zbog čega sam započela sve ovo pisati. Knjiga o kojoj govorim puna je citata raznih, uglavnom cijenjenih i poznatih autora. Tako sam naišla i na jedan koji me podsjetio na davne dane kad sam jedno djelo počela čitati zbog referata, a na kraju ostala zadivljena njegovim sadržajem, premda ne i sasvim suglasna, moram reći.

Strah rađa bogove. – Lukrecije

Veliki rimski filozof i pisac Tit Lukrecije Kar (Titus Lucretius Carus) ostavio nam je jedno jedino djelo, ali djelo vrlo velike vrijednosti. Ep (pisan u stihovima) O prirodi stvari (De rerum natura). U njemu vrlo detaljno i slikovito objašnjava, vođen Epikurovom filozofskom doktrinom, kako nastaje sve što nas okružuje, sve što možemo razaznati osjetilima. Najprije me bez riječi ostavila priča o atomima. Sama pomisao da je netko u prvom stoljeću prije Krista imao pojam o elementarnim česticama učinila mi se nevjerojatnom. Shvatila sam ubrzo da se taj pojam razlikuje od našega – atom bi bio zapravo najmanja, vrlo sitna čestica koja još posjeduje karakteristike tvari koju sačinjava (boju, donekle oblik, teksturu i ostalo). Svako tijelo i svaki predmet u svakom trenutku otpuštaju gornji sloj atoma koji dopire do naših očiju i u tom trenutku nam postane vidljiv. Ponekad dolazi do poremećaja u prijenosu tih fantoma pa se na neki način spoje dvije takve ljuske skinute na primjer s konja i čovjeka i onaj kome taj spoj dopre do očiju biva uvjeren da je vidio kentaura ili u drugim slučajevima druga mitološka, božanska ali i paklena i nakazna bića. Te deformirane stvari češće se mogu vidjeti u snu ili u poremećenim stanjima svijesti. To se događa samo dok je čovjek živ, sve što dopire do njegovih osjetila može se objasniti kao nekakva materijalna pojava. U trenutku smrti prijemnik svih tih životnih pojava se gasi i zauvijek razgrađuje. Onda nastaje tišina i počinje vječni san. I tu se vidi razlog zašto se Lukrecije prihvatio tako opsežnog istraživanja i opisivanja – uvjeravao je druge kako bi uvjerio samoga sebe. Čini se da ga je strah od smrti na kraju otjerao u ludilo i u samoubojstvo. Nije bio ni prvi ni posljednji koji je zbog egzistencijalnog užasa pokušao preduhitriti neizbježno. Čovjek koji se pokušava predati logici, na kraju završava život savršeno nelogično. Ako je smrt san bez snova, ništavilo, mrak kojeg se ne trebamo plašiti jer u njemu nema apsolutno ničega, nelogično je prekidati život koji će se ionako jednom prekinuti na tako jednostavan i konačan način. Naravno, žalim nesretnog pjesnika filozofa jer se očito na kraju našao u stanju s kojim se više nije mogao nositi ni uz pomoć ideja kojima se neko vrijeme tješio. Njegovo djelo spasio je od propasti (uredio ga je i objavio) Ciceron, poznatiji kao veliki govornik i aktivni političar, ali i filozof koji doduše nije bio jako sklon epikurejskom pristupu, ali je uvidio veličinu ugroženog djela i sačuvao ga za potomstvo.

Ponekad mi se čini da smo mi ljudi nekako vezani između neba i zemlje, pa nekoga vuče malo više prema zemlji, netko dopušta da ga ponese prema nebu, ali svi smo između i tako imamo priliku birati uvijek iznova između gore i dolje, svjetla i tame, dobra i zla, ljubavi i mržnje, duha i materije… A čini mi se još nešto – što sam starija, to bolje vidim povezanost onoga gore s onim dolje, pa ako uspijemo djelovati negdje između, na nekoj novoj razini, možda se na trenutak možemo smjestiti i zadovoljno promeškoljiti na mjestu za koje osjećamo da nam pripada. Dok nas u slijedećem trenutku ponovo ne povuče – prema gore ili prema dolje – i natjera na novo traženje.

I na kraju, najvažnije pitanje koje se provlači kroz sve gore napisano, moje i tuđe. Što učiniti sa strahom od smrti? Većina ljudi odbija živjeti s tim strahom, no zapravo ga nikad ne prevladaju i cijeli život samo uzmiču od činjenice da smrt postoji. U današnjem otuđenom i materijalistički nastrojenom društvu to se čini praktičnim rješenjem. Zgodno, do trenutka kad nam kucne čas. On kuca i otkucava od trenutka rođenja i samo je pitanje trenutka kad tog kucanja postanemo svjesni. Ako je poželjno da se taj trenutak odgodi do časa kad se smrt pojavi na pozornici, onda teorija o centru za religioznost ima smisla. No što je s nama koji smo spoznaju o vlastitoj smrtnosti doživjeli rano, ponekad i u prvom desetljeću života? Što s nama koji smo nakon prvobitne ljudske reakcije na najavu boli i gubitka uspjeli pogledali tom strahu u oči i učili kroz život kako ga pažljivo nositi na rukama, čuvati ga kao nešto najdragocjenije što nam je u životu bilo dano? Svijest o mogućnosti odlaska u svakom trenutku bila bi poput čiste vode koja ispire svaku prljavštinu s kojom se susrećemo u ovom životu. Većina nas nije sposobna ostati neprestano svjesna svog postojanja, a to stanje uključuje i spoznaju o smrtnosti. No dobro je podsjetiti se. I možda svoje misli ponekad podijeliti s drugima, da se uvjerimo da nismo sami. Jer smrt je u našem društvu tabu tema. Neprilično je danas govoriti o smrti, jednako kao što se čini nepriličnim govoriti o Bogu. Možda je i dobro da je tako. Danas se riječi koje izlaze iz srca tako lako izvrnu i okaljaju. No šutnja otežava dijeljenje važnih spoznaja s drugima. Teško je nama koji živimo između neba i zemlje tražeći ravnotežu pri svakom koraku. I nastojimo spojiti naizgled nespojivo…

F. G. Marquez je u svom romanu Sto godina samoće zapisao jednu misao koja mi se trajno urezala u pamćenje. Kad su u selu sahranili svog prvog umrlog (on je zapravo umro po drugi put, ali prvi put su ga pojele lignje u moru i zato valjda nije bilo bitno), Macondo je bio zauvijek označen na karti mrtvih. Sutra se navršava dvadeset godina otkako sam i ja obilježena za svijet mrtvih. 18. prosinca 1988. umro je moj djed, prva uistinu bliska i vrlo draga osoba koja je prestupila prag koji sam dotad tek posredno upoznavala i spoznavala. Kao što je moje pričljivije dijete nedavno reklo – Smrt, to su kao neka vrata, otvoriš ih i uđeš… Djed je ušao, a ja sam ih tada oprezno dotaknula vrhovima prstiju kad su već bila zatvorena. Odonda sam se uvjerila da su i vrata samo privid i da nikad nismo potpuno odvojeni od onih koje volimo. Nenametljivoj, ali trajnoj prisutnosti svih svojih preminulih najmilijih posvećujem ovaj tekst, ma koliko zbrkan on nekome mogao izgledati. Oni kojima je namijenjen znaju.


Photobucket


17.12.2008. u 22:14 | K | 77 | P | # | ^


PROLAZI V (povratak)



Prolaze sam završila na moru, pa kako bih mogla nastaviti, a upravo to želim, moram se s mora i vratiti. Nadam se da ove zakašnjele slike ljeta nikome neće zasmetati.

Povratak s mora uvijek mi je bio pomalo stresan. Dok sam bila dijete, plakalo mi se od žalosti što odlazim ne samo s mora, nego i od bake i djeda i bratića i sestrične i njihovih prijatelja s kojima smo se brat i ja uvijek rado igrali. Za mene tada bilo je to poput malog sprovoda – zakapanja naprasno prekinutih ljetnih radosti koje nikad nisu dovoljno dugo trajale. A vrijeme, pa svi znamo kako sporo teče vrijeme dok smo djeca. Godina dana tada činila mi se kao pet godina danas. Osim toga, put je bio dug i naporan, uskim cestama, opasnim zavojima, ponegdje i ostacima makadama. Danas svega toga nema. Kad ne bi bilo čekanja na trajekt i eventualnih gužvi na mostu i naplatnim kućicama autoputa, put od Lošinja do Zagreba potrajao bi nepuna tri sata. Nekad je to bila prava pustolovina. Kroz otvorene prozore automobila mogla bih u miru pogledati svako drvo, svaku kuću. Kolone povratnika vukle su se kroz šumoviti Gorski kotar gdje bi uvijek prohladni zrak isprao miris soli koji se ponekad zadržao u ustima. Tata bi pretjecao cisterne i kamione natovarene velikim trupcima i ljutio se kad bismo iz nekog razloga morali stati – jer onda bi nas ta vozila ponovo prešla i trud se činio uzaludnim. Zato smo pazili da što rjeđe tražimo stajanje. Brojni zavoji nisu izazivali mučninu pri sporoj vožnji. Znakovi s crnim točkama koje su označavale mjesta gdje se češće događaju nesreće nisu nas mogli oneraspoložiti u tim vedrim ljetnim poslijepodnevima kad je cesta bila suha a vidljivost savršena. Ipak, susjeda koju sam poznavala kao dijete poginula je zajedno s mužem na jednom od tih opasnih mjesta. Kasnije su znakove uklonili jer su, po nekim mišljenjima, izazivali suprotan učinak od željenog.

Danas se kroz Gorski kotar leti. Zatvoreni u kabini jurećeg automobila prolazimo kroz tunele i prelazimo brojne vijadukte visoko iznad šumskog svoda. Prekrasne smreke koje su preživjele i oporavile se nakon višegodišnje sezone kiselih kiša koje su dolazile sa Zapada, a zaustavila ih je obavezna ugradnja filtara i ostalih pročistača na tvorničkim ispusima diljem razvijene Europe, te prekrasne smreke dakle nekako su se izgubile u šumama koje djeluju gotovo nestvarno, kao krajolik s lijepe fototapete ili ogromnog jumbo plakata.

No ipak da se vratim malo unatrag, na otočke ceste kojih se sjećam od prije četrdesetak godina. Premda su nedavno sagradili nove, šire ceste, netaknutim su ostavili nimalo slučajan detalj koji je starim graditeljima morao biti vrlo značajan. Slikoviti gradić Osor smjestio se na niskoj prevlaci koja spaja otoke Cres i Lošinj, a nalazi se na creskoj strani. Dva velika otoka (nedavno se ispostavilo satelitskim mjerenjem da Cres za cca pola hektara premašuje veličinu našeg dotad najvećeg otoka Krka) zapravo razdvaja umjetno prokopani kanal premošten pomičnim mostom. No prije nego što se bilo s lošinjske bilo s creske strane dođe do mosta koji se otvara dvaput na dan kako bi kroz kanal propustio jedrilice i više jahte, ugledat ćete osorsku katedralu i nekoliko trenutaka učinit će vam se kao da vozite ravno u nju. To sam pokušala djelomično dočarati ovom fotografijom:
Osorska katedrala

Na pažljivo projektirani detalj upozorio me djed i odonda uvijek iznova uživam u tom kratkom prizoru i zamišljam koliko je on značio vjernicima koji su nedjeljom ili barem na neke blagdane sigurno dolazili ovamo raznim prometnim sredstvima sporijim od današnjih, ili naprosto pješice, što im je omogućavalo pogled na njihov cilj prije nego što su ga dosegli.
Jedne godine, kad smo se vraćali u poslijepodnevnim satima, nebo nad Osorom bilo je crno poput razlivene nafte, a kako nam je s leđa zasjalo sunce, ubrzo se na toj tamnoj podlozi ocrtala prekrasna duga. I nedugo zatim još jedna. Bila je to prva dvostruka duga koju sam vidjela u životu i proći će godine dok taj najljepši fenomen budem imala prilike ponovo vidjeti jednako jasno i savršeno. Upravo sam se toga sjetila ljetos kad smo se vraćali jednog mutnog, ali još uvijek sunčanog prijepodneva – muž, djeca, pas i ja. I pomislila sam kako bi bilo lijepo ponovo vidjeti dugu. Nebo je na moju duboku želju ubrzo odgovorilo i naklonilo nam ovaj pogled na prolazu kroz Gorski kotar:

Duga iznad autoputa 2

Duga iznad autoputa 1

I ova duga bila je dvostruka, iako se to na ovim uspjelijim fotkama koje sam slikala iz jurećeg automobila ne vidi.

Nešto kasnije na autoputu nas je zahvatilo nevrijeme, povremeno smo prolazili kroz prave slapove kiše:

Karlovac - Zagreb

Sjećam se da mi je baka, dok sam bila mala, rekla da je otvor u oblacima kroz koji prosijavaju sunčeve zrake Božje oko. Onda sam neko vrijeme posvuda tražila i nalazila te znakove inače nevidljive prisutnosti, a zapažam ih i danas. Otvor u oblacima koji nam se iznenada ukazao na autoputu između Karlovca i Zagreba nije bio ukrašen sunčevim zrakama jer nekim čudom našao se točno iznad nas:

Prolaz prema nebu

Zabljesnuo nas je svojom prekrasnom modrinom i poput malo preuranjene dobrodošlice uljepšao kasniji kišni i sumorni povratak kući.


08.12.2008. u 22:30 | K | 28 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se