PROLAZI III – Mali Lošinj




Prolazi, prolazi, uske ulice, uski prolazi, uska stepeništa. Kuće koje se redaju duž tih prolaza djeluju visoko, čak i kad su prizemnice, toliko su više od putova koji prolaze između njih. Pomislio bi čovjek da izazivaju osjećaj tjeskobe, svojevrsnu klaustrofobiju. No nije tako. Oni su savršeno prirodni na padinama otoka kojima pušu bura i jugo i niz koje se nakon nevera silovito slijevaju vode kako bi brzo završile svoj put u moru odakle su i krenule. Kućice robusnih zidova i malih i malobrojnih prozora, naizgled kaotično nagurane oko labirinta koji ih povezuje s onih nekoliko ravnih ulica u gradu, zapravo su svojim položajem dobro zaštićene od moćnih vjetrova koji ovdje pušu, osobito zimi. Ne, te male utvrde koje zajedno čine jednu veliku tvrđavu nije lako uzdrmati. Zato krenimo i zavirimo u te prolaze na kojima nas može neugodno iznenaditi ostavljeni pseći izmet ili voda iz neke klime ili ona što se slila nakon polijevanja vrta u večernjim satima. Ako pažljivo gledamo pred sebe, te nas sitnice neće omesti u doživljaju – prolaza.


Ulica Sv. Martin, Mali Losinj
Ulica Sv. Martin uspinje se prilično strmo iz istoimene lučice uz koju se nalazi i groblje do vrha padine gdje se hrabro probija kao granična crta uz labirint kojim je prepleten predjel Kaštel. Ne tako davno ulica se potpuno neprikladno zvala Ulica narodnog borca. Kako sam u tom dijelu Malog Lošinja provela gotovo sva ljetovanja u životu, ovim sam putem koji se otvara prema velikoj palmi iznad ribljeg restorana Corrado prošla bezbroj puta. Nekad je to bila promatračnica s koje su se na mjestima slabije ulične rasvjete mogle lijepo vidjeti zvijezde, u vedrim hladnijim noćima čak i svjetlucava mliječna staza. S desne strane nalazi se zidić koji je dugo bio mjesto obaveznog iskušavanja osjećaja ravnoteže iznad lijepo uređenog, danas nažalost zanemarenog vrta.


Mali Losinj
Ako se kod velike palme ne skrene desno nego produži nekoliko metara uz obavezan pogled na vrtnu terasu restorana u rashladnu vitrinu u kojoj su izložene velike ribe koje možete odabrati za svoju večeru, zagledat ćete se u ovu ulicu koja mi nikad nije bila simpatična, bez nekog osobitog razloga…


Ulica Sv. Marije, Mali Losinj
No krenuli vi tom kratkom meni antipatičnom ulicom, ili skrenuli prije spomenutim odvojkom, doći ćete do raskrižja gdje je od mojih najranijih dana do prije dvije ili tri godine postojao dućan u kojem se opskrbljivao čitav ovaj kvart. No kako je posjed vraćen Crkvi, trgovina se preselila na obližnju lokaciju gdje je njezino znakovito ime – Crocciata – dakle „Raskrižje“ – izgubilo svoj značaj. Tako se i punkt za kupovinu sladoleda klincima pomaknuo niže u gradsku vrevu. No nastavimo li tim putem i uđemo u Ulicu sv. Marije (do prije Domovinskog rata dugo poznatu kao Beogradska ulica), otvorit će se pogled prema obližnjoj crkvi okruženoj trgom o kojoj ću možda nešto napisati drugom prilikom. Ta ulica, ona je prolaz koji volim. Lijepe stare kuće, mali frizerski salon, staklarija sa šarenim staklom na ulaznim vratima, vrtovi puni cvijeća, staro stablo divljeg kestena kod jednog odvojka stepenica prema gradu, sve to budi sjećanja na mnoga nedjeljna jutra kad sam onuda žurila s djedom i bakom koji su se uvijek bojali da ne zakasne na prvu jutarnju misu pa je ta nelagoda prešla i na mene dok sam brojala korake i osluškivala hoću li čuti posljednju zvonjavu – poziv petnaestak minuta prije početka. Navečer se uz rubove ulice okupljaju djeca i mladi, dok stariji prolaze nekim svojim poslom a turisti se upućuju na razgledavanje, nagrađeni za hrabrost pogledom na lijepu staru gustirnu ispod crkve i dio grada koji leži na ovoj i susjednoj padini, dok iznad te vreve prelijeću lastavice loveći kukce u brišućem letu, sve dok im se u nadolazećem sumraku nakratko ne pridruže brojni šišmiši nakon čega se one povlače u svoja visoka gnijezda kako bi u miru dočekale ponovni dolazak dnevnog svjetla. Kad ovdje zastanem, makar i pod užarenim podnevnim suncem, čujem kako odzvanjaju bezbrojni koraci – moji, mojih roditelja, mojih djeda, bake, tete, bratića, sestrične, mog muža i moje djece, a možda već čujem korake njihove djece i djece njihove djece, i stapaju se ti koraci s koracima bezbrojnih generacija koje su ovuda prolazile i prolaze ili će tek proći, ako ih put nanese. Svi smo, u jednom trenutku ili mnogo duže na neki način ovdje bili doma. To je gostoljubiv prolaz.


Bijeli oleander
Kad se prođe prostrani obzidani trg pred crkvom siđe se niz nekoliko stepenica i nađe pred župnim dvorom. No ako se slučajno ondje zateknete srpnju ili početkom kolovoza, pred sobom ćete vidjeti samo čipkastu bjelinu jednog od najljepših otočkih oleandera. I prolaz – dalje…


Predjel Brdina, Mali Losinj
Pored oleandera otvara se prolaz lijevo. Pogled niz stepenice toliko mi je poznat da boli. Bezbroj puta sam ovuda silazila, svaku stepenicu dotakle su moje noge stotinama puta. Skliske su i mnogo ih je, a ne prekidaju se od prve do sto osamdeset i pete. Nadam se da sad nisam pogriješila, mnogo puta sam ih brojala, ponekad jer je djed često pitao koliko ih ima, ponekad jer je to mene samu zanimalo, no brojku nisam upamtila. Sad ih je ponovo prebrojao moj sin, ako je pogriješio, neka javi tko poznaje Predjel Brdinu. Sve je ovdje kao što je odavno bilo, jedino su dva prekrasna velika bora posječena, najprije jedan, zatim uskoro i drugi, na zaravni s lijeve strane kad se spušta stepenicama. I staro drveće ima svoj vijek, tako mora biti. A prolaz niz Brdinu, pa to je jedan od mojih obilježenih prolaza, onih nimalo slučajnih, što više reći.


Zagrebacka ulica, Mali Losinj
Zagrebačka ulica teče usporedo sa spomenutom nekadašnjom Beogradskom (koje li simbolike), a između njih je glavna gradska ulica kojoj se u ovom trenutku ne mogu sjetiti imena. Prolaz Zagrebačke ulice najugodniji je prolaz do središta grada. Nije prestrma, a veći dio dana može se uhvatiti barem malo sjene uz njezine rubove. Ona je zahvalni prolaz. Na slici se vidi kako se spušta pored igrališta nekadašnje osnovne škole koja je preselila na drugu, ne tako daleku lokaciju. Hrđava metalna mreža koja bi trebala osigurati teren oduvijek je bila izvor primisli o tetanusu. Žuta školska zgrada zaklonjena krošnjama divljeg kestena uvijek je bila zatvorena ljeti kad bismo ovdje boravili, no sad se ipak osjeća da zgrada ne spava svoj ljetni san, nego da se više nikad neće probuditi. Ne znam kako se osjećaju bivši učenici kad prolaze pored nje ovako žalosno zapuštene i obeščašćene, ispisane grafitima, razbijenih prozora i potpuno zapuštenog malog parka koji je okružuje, no mene glatke kamene ploče podsjećaju na vrijeme kad sam s natikačama u rukama mogla bosa hodati do udaljene plaže iza brda. Još osjećam glatkoću izlizane kamene površine na stopalima, i prijetnju malih bijelih kamenčića oštrih rubova koji su se ponekad skrivali u udubljenjima. Ljetni snovi, kako ih samo volim sanjati!


27.08.2008. u 22:02 | K | 63 | P | # | ^


MOŽE LI SE SPRIJEČITI?




vandalizam

Koliko je snage potrebno da se otkinu komadi tvrde i žilave plastike? Koliko agresije mora biti u nekome da sistematski iskida i uništi nešto što je postavljeno da služi svima? Što se zapravo odvija u glavama onih kojima je pravi izazov prevrnuti veliki kontejner za skupljanje stakla ili iscipelariti ni krivu ni dužnu kantu za otpatke na tramvajskoj stanici? Koliko je vremena potrebno da se s kontejnera i kanti prijeđe na žive ljude, izazovne i privlačne zbog nepredvidive reakcije? Kontejner i kanta ostaju kontejner i kanta i kad ih se prevrne ili zapali. A čovjek će se braniti ili povlačiti ili bježati ili vikati ili plakati i zvati upomoć - to su valjda bolesni užici onih naprednijih u nasilju. Vidjela sam jedne zimske večeri prije godinu-dvije i pisala već o tome kako su dvojica mladića nasrnuli na trećega nevjerojatnom brzinom i stali ga tući svom snagom. I dok sam se zgrožena povlačila tražeći u torbi mobitel da nazovem policiju, dvojica policajaca zaustavila su automobil koji se pojavio naizgled niotkuda i također nevjerojatnom brzinom, uz nekoliko meni nerazumljivih riječi, ugurali nasilnike unutra i odvezli ih. Je li blizina stana predsjednika republike bila presudna za tako brzu reakciju, ne znam, no bila sam sretna da je sve nestalo, kao nakon završnog čina kazališne predstave. Sjećam se mučnine koju je izazvao i ostavio za sobom taj nevjerojatno brz, ali brutalan događaj, kojemu je svjedočilo samo nas nekolicina slučajnih namjernika na stanici i možda poneki stanar koji je pohitao do prozora čim je čuo prve zvukove tučnjave.

Stojim dakle neki dan pred nadstrešnicom stanice Srednjaci kod Ulice braće Domany i čudim se – kako je netko ovo napravio od netom postavljenih sjedala. Ne pitam zašto, jer sam sigurna da na to pitanje zapravo nema odgovora, iako bi se o razlozima besmislenog nasilja mogla napisati i knjiga od tisuću stranica. Nisam se ni ljutila, ostalo je samo čuđenje i ona lagana mučnina. Debeli đonovi na cipelama, pravi kut udarca, dovoljna snaga. Vježbanje agresije. Za što? Možda za cipelarenje nekoga tko naizgled nije kao onaj tko je to učinio? Jer to se događa, zar ne? Danas čovjek ne mora biti homoseksualac ili stranac kako bi bio bez povoda napadnut Dovoljno je da nekoga krivo pogleda, ili da se tom nekom ne dopadne njegov stil odijevanja, kao što se dogodilo prijatelju moje mlade rođakinje. Pristojan i normalan dečko završio u bolnici. Događa se, eto, nije imao sreće.

Znamo, stričeki iz Holdinga će postaviti nova sjedala kako bi bakice i djedice i poneko mlađe ali umorno čeljade moglo sjesti, zaštićeno kućicom od pleksiglasa od vremenskih (ne)prilika i odmoriti umorne noge dok čeka najomiljenije gradsko prometalo. Ali tragovi nasilja ostaju poput engrama urezani u kolektivnu svijest i pozivaju nas da učinimo nešto. Možda nešto što neće nasiljem uzvratiti na nasilje, nego nasilje preokrenuti na dobro. Uvjerena sam da to možemo samo ukoliko uspijemo, barem ponekad, prosuditi umjesto da osudimo, samo ako pokušavamo spriječiti ili ukazati na zlo, bez bujanja vlastitih negativnih emocija. A to je teško, jako teško. Zato i dalje ima toliko zla i agresije posvuda oko nas.


21.08.2008. u 16:02 | K | 45 | P | # | ^


PROLAZI II – Zagreb



Obećala sam više slika i manje teksta u drugom dijelu. Da vidimo, nekoliko riječi o zagrebačkim prolazima.


Photobucket
Kako bih dovršila priču iz prethodnog posta, stavit ću ipak pogled na naš „ilegalni“ prijelaz preko Selske kojim sam se proljetos iznimno poslužila.


Photobucket
Nakon pažljivog i u vrijeme gustog prometa dugotrajnog i samim time za nestrpljivu djecu opasnog prijelaza, preostaje spustiti se nedavno obnovljenim stepenicama do jednog od prolaza kroz velike zgrade koje obuhvaćaju noviji dio naselja Srednjaci s dvije strane, sjeverne i istočne. Visoke zgrade na zapadu u Ulici braće Domany nemaju takve prolaze, vjerojatno stoga što bi oni vodili pravo u potok koji odvaja Srednjake od naselja Gajevo. S južne strane nalaze se uži neboderi ili malo više zgrade između kojih je lako proći ako se ide prema kineziološkom fakultetu ili terenima Mladosti. Ili naprosto na jednu od dvije tramvajske stanice, što je najčešći razlog kretanja pješaka u smjeru juga. No u te tri glomazne zgrade s istočne i sjeverne strane mogu se naći prolazi – moja djeca ih oduvijek nazivaju rupama. „Mama, idemo kjoz jupu, necu okojo…“ – rečenica koju sam često slušala kad je moj stariji krenuo u vrtić. Rupe su zabavne i stoga što kroz njih gotovo uvijek puše vjetar. To strujanje zraka doprinosi uklanjanju po čulo mirisa neugodnih posjetnica kasnih noćnih prolaznika. O dotičnim rupama mogla bih napisati roman, zato idem dalje…


Selska cesta, Zagreb
Ako ipak krenete „legalnim“ putem, dakle, odlučite prijeći Selsku na semaforu kod Pitarella, vjerojatno ćete neko vrijeme zbog prekratkog trajanja zelenog svjetla ostati zarobljeni na otočiću između dvije trake. Pritom će vam se otvoriti prekrasan pogled prema Medvednici. Prolaz je ovako širok sve do daleke Ilice, no tek nakon što su prije nekih petnaestak godina sagradili podvožnjak ispod brojnih željezničkih kolosijeka blizu Zapadnog kolodvora.


Miskecov prolaz, Zagreb
Ovaj prolaz se i službeno zove prolaz: Balkan prolaz, Prolaz sestara Baković, Miškecov prolaz… svakako prolaz s više naziva. U Prolazu sestara Baković koji su svi zvali Balkan prolaz učila sam plesati, a u istoj dvorani sam nešto kasnije počela trenirati karate, u oba slučaja zgrožena činjenicom da su nas kroz velike prozore prizemne dvorane mogli lako vidjeti svi prolaznici. No da nije bilo tako, ja ne bih ni znala da se tamo trenira karate, a treninzi su se ionako ubrzo preselili u prikladniju dvoranu. Prolaz mi je oduvijek djelovao nekako nestvarno – kao da sam između dvije određene ulice – prometne Massarykove i Varšavske koju sam voljela zbog zabrane prometa, ali i zbog ulaza u kino Balkan i Kraševog dućana s bajaderama i čokoladnim dražejama s bademom u rinfuzi – zakoračila na starinski drveni most na kojem je vrijeme stalo prije stotinjak godina. Kako bi se izbjeglo spominjanje Balkana, ali i sestara koje su nakon pedesetak godina otišle u službenu mirovinu u povijesne knjige i dokumente, netko se sjetio Miškeca. O Miškecu je lijepo i detaljno pisao naš bloger, a ja bih još dodala da se u tekstu spominje usna harmonika, dok se moja mama, koja je u tim ratnim i poratnim godinama živjela u obližnjoj Gundulićevoj ulici, sjeća normalne harmonike, ali one koja umjesto tipki ima puno gumbića.


Ilica, Zagreb
Ovo je pogled prema Ilici iz jednog dvorišta blizu križanja s Frankopanskom ulicom. Ušla sam onamo s prijateljicom kako bismo razgledale južnoamerički nakit napravljen od raznih sjemenki. Kupila sam ondje lijepu ogrlicu na zakopčavanje bez metalne kopčice kakve meni obavezno izazivaju alergiju na koži vrata. Prolaz sam slikala jer je ružan, a ipak je dio grada u kojem živim, i jer me doveo do neočekivanog otkrića vrlo zanimljivog dućana s raznovrsnim egzotičnim artiklima – od masivnog kolumbijskog namještaja do bolivijskih torbica tkanih od šarenih niti koje me podsjećaju na svilu. Cijene su vrlo prihvatljive, a stariji gospodin koji je vladao tim carstvom jednog svibanjskog vrućeg poslijepodneva o svemu je znao ponešto ispričati. Ne znam točnu adresu, no mislim da se nalazi u ulazu broj 43 ili 45, možda i malo dalje. Dućan je u dvorišnoj zgradi s lijeve strane, Latino ako se ne varam, a možda se i varam, jer imena i adrese nisu nešto što bih ja lako pamtila.


Photobucket
Nakon ugodnog razgledavanja i razgovora uputile smo se do slastičarne Vincek, na sladoled. Kako je uspinjača upravo kretala, a nisu nam dopustili ući sa sladoledom, odlučile smo se popeti na Gornji grad drvenim stepenicama kojima se nastavlja Tomićeva ulica. Ova fotografija podsjetila me na jednog od prvih blogera čiji sam blog s veseljem i svakodnevno posjećivala – okeco. Okeco je davno slikao ovu starinsku lampu koja visi sa zida od cigle, a ja se tada nisam mogla sjetiti odakle mi je poznata. On mi je odgovorio, kao i na mnoga druga pitanja i komentare, no u posljednjih godinu dana sve je manje bio ovdje. Sad kad sam poželjela potražiti u arhivi njegovog bloga tu prekrasnu fotografiju, otkrila sam da je zatvorio svoj blog. Voljela bih da se vrati, njegove fotografije bile su spoj vrhunskog umijeća fotografiranja s oštrim okom koje je nepogrešivo biralo najljepše i najzanimljivije detalje svega što je vidio i snimio.


Tomiceva ulica, Zagreb
Malo dalje uspinjemo se tajanstvenim putem koji kao da vodi u neki začarani svijet.


Photobucket
Nešto kasnije, nakon kavice ispijene na Katarinskom trgu, ovaj put bez sladoleda i drugih opasnih artikala, uputile smo se do uspinjače koja nas je sigurno spustila natrag u gradsku vrevu.


Photobucket
Drugom prilikom uputila sam se prema Gornjem gradu s druge strane – Radićevom ulicom. Radićeva je za mene jedan od prolaza koji ostaju zauvijek obilježeni. No o tome možda nekom drugom prilikom. Kamene kockice na kolniku mnogo puta su me natjerale da se guram i mimoilazim s prolaznicima na uskom nogostupu.


Photobucket
Radićeva me dovela do ovog trga na kojem sam morala zastati. Malo da dođem do daha nakon užurbanog uspona kojim sam nastojala sustići svoje društvo, malo zbog činjenice da mi je družba neobičnog imena poznata od malih nogu. Moj pradjed je bio zmaj. I to veliki. Zapravo, ne veliki zmaj, nego veliki meštar družbe. Pradjedova fotografija u dostojanstvenoj pozi s debelim lancem oko vrata, uokvirena teškim pozlaćenim okvirom, istisnula mi je iz sjećanja sve ostale njegove fotografije koje sam imala prilike vidjeti. Žene nisu mogle biti zmajice u tim davnim danima, ne znam je li obnovljena Družba promijenila svoj statut po tom diskriminirajućem pitanju. No ipak moram napomenuti da sam i ja zmaj. Da sam se rodila desetak dana kasnije nego što se jesam, bila bih zmija po kineskom horoskopu. Ovako se dičim jedinim mitološkim stvorom u bogatoj kineskoj menažeriji. Zmaj ima krila. Zmaj riga vatru. Zmaj je velik i jak. Bolje biti zmaj nego zmija koja cijeli život provede s trbuhom na tlu…


Photobucket
Nakon zmajskog trga ulazim u najpoznatiji zagrebački prolaz – Kamenita vrata. Zastanem na trenutak pred kapelicom Majke Božje od Kamenitih vrata, Zaštitnice grada Zagreba, pred čijim likom uvijek gore upaljene svijeće.


Stepenice koje vode na Dolac
Stepenice koje povezuju Dolac i Splavnicu. Navikla sam gledati ovaj prolaz prepun ljudi koji hitaju gore – dolje, na plac i s placa. Uvijek malo zastanem i divim se toj ljudskoj vrevi prije nego što i sama zaronim u nju. No tog su oblačnog poslijepodneva dolačke stepenice očito imale neku drugu funkciju. A ljudi kojima sam se kasnije i sama pridružila iskoristili su priliku i prošetali crvenim tepihom – bilo je meko, namočeno nedavno palom kišom, ali raskošno crveno…


Photobucket
Ovaj prolaz ne vodi više nikamo. Nekad je vodio u javni WC na Jelačićevom trgu. U životu sam se samo dvaput poslužila tim toaletom u krajnjoj nuždi, no nije mi ostao u lošoj uspomeni. Ono što me fasciniralo kod tog ulaza u podzemlje jest činjenica da je usred glavnog gradskog trga ostajao neprimjetan. Zapravo, vjerojatno su ga primjećivali oni kojima je u nekom trenutku bio potreban. Puno puta sam prošla pored čistača cipela, zagledana u njegovu kolekciju četki i spretne ruke kad bi se dokopao neke mušterije, a da se nisam sjetila što kriju obližnja crna ograda i stepenište… Danas se namjernici moraju popeti na Kaptol i proći ispred katedrale kako bi došli do javnog WC-a. No danas je to jednostavnije - dovoljno je ući u neki od brojnih lokala u zagrebačkom središtu i naručiti kavu, kako bi se steklo pravo na uporabu njihovog toaleta. Pošteno i praktično, vuk sit i koza cijela…


Photobucket
Kad pomislim na Zrinjevac, pomislim na ovaj pogled od stare meteorološke stanice prema paviljonu koji je središte drvoreda velikih platana. I eto, ovdje je tek toliko da zagrebačke prolaze ne zaključim pogledom u javni WC izvan funkcije. Zrinjevac zaslužuje puno više, drugom prilikom.


18.08.2008. u 18:44 | K | 24 | P | # | ^


PROLAZI I


Dugo me nije bilo. Posljednjih tjedana nisam ni bila kod kuće. Skupilo se puno tema i još više misli i utisaka koje sam, dok su bili svježi, poželjela zapisati. I tako se, dva dana nakon povratka kući, prihvaćam posla.

Započet ću s temom koja me već dugo prati, a iskristalizirala se u jasnim crtama nakon što sam počela sve više koristiti svoj dragocjeni digitalni fotoaparat. Zapravo, radi se o prilično običnom i sad već pomalo zastarjelom aparatu. No meni je otvorio put u jednu novu stvarnost gdje se moji bezbrojni utisci, sjećanja na događaje, mirise, okuse, boje, na vlastito doživljavanje stvarnosti koju sam prepustila prošlosti, živo isprepliće sa slikama koje jesu statične, ali mi omogućavaju da se prisjetim konkretnih detalja koje bi moje tvrdoglavo pamćenje pomelo pod tepih i prepustilo zaboravu. Nakon nekoliko stotina fotografija iznenada sam shvatila da mi se spontano pojačala sposobnost zapažanja detalja koji me okružuju, u čemu nikad nisam bila osobito dobra. Zbog svega toga svoj obični mali digitalac smatram vrlo dragocjenom imovinom koja mi pruža puno zadovoljstva.

Sjećam se kad sam uvidjela da osobito rado slikam prolaze svih vrsta – pogled koji se pruža niz ulicu, uz stepenice, kroz pothodnike i ostala slična zdanja i tvorevine koje služe povezivanju dviju točaka u prostoru. Zapravo me to povezivanje oduvijek privlači i na neki način uzbuđuje, samo što donedavno nisam znala povezati i sebi pojasniti te doživljaje.

Otkad znam za sebe osjećam trnce u kralježnici kad prelazim mostom preko rijeke, što sam kasnije povezala s činjenicom da su rijeke vrlo snažna razgraničenja, da su nekad ljudi morali satima ili danima putovati kako bi naišli na gaz ili skelu preko rijeke, pa je nešto od tog prastarog divljenja i strahopoštovanja pred prirodnim elementima našlo odjek i u mojoj duši djeteta rođenog u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Most je tekovina neprestanog ljudskog dovijanja da sebi podredi prirodu i učini život lakšim ili barem jednostavnijim na fizičkom planu, stoga zaslužuje naše divljenje i osjećaj zahvalnosti, osobito kad se zagledamo u virove koji se vrtlože oko potpornih stupova mosta i zamislimo sebe kako pokušavamo preplivati rijeku.

I dok se kod mostova osjećaji miješaju, zapravo se kod uobičajenijih prolaza – nadvožnjaka, podvožnjaka, tunela, pothodnika, malih ulica koje povezuju one veće i tvore komunikacijsku mrežu među ljudima koji žive u kućama i zgradama „između“- zapravo radi o prastaroj simbolici života koji je također prolaz, velik, malen, širok, uzak, strm, mukotrpan, ravan, značajan ili naizgled nezanimljiv. Kolona ljudi uvijek u kretanju, uvijek u nekom stremljenju, kolona hodočasnika koji misle da poznaju svoj cilj i onih koji ga ne poznaju ali vjeruju da ga ostali znaju i da će ih na kraju dovesti onamo kamo su krenuli. Eto, zato mislim da su svi prolazi, i oni najneznatniji, najskrovitiji, zaboravljeni ili namjerno zatrpani, važni i vrijedni naše pažnje u trenutku kad putujući i prolazeći bez konca i kraja postanemo svjesni njihova postojanja. Nemam ambicije ovdje opisati sve prolaze kojima sam u životu svjesno prošla, nego samo nekoliko onih koje sam nedavno uhvatila objektivom svog fotoaparata.

Knezija

Prolaz koji poznajem gotovo četrdeset godina, prolaz koji me je potaknuo na ovo pisanje snimila sam prije nekoliko mjeseci kad sam se sa sinom vraćala iz Dione u Bičanićevoj ulici. Začudio se kad sam se sagnula i uhvatila naizgled nevažan puteljak iz pseće perspektive. No dok sam snimala, pred sobom sam vidjela bakina stopala u natikačama s punim plutenim đonom, jako povišene pete. Baka je imala mala stopala, broj 32, 33 i ja sam se kao dijete uvijek divila kako balansira u tim naizgled nestabilnim natikačama koje su joj po mjeri izrađivali negdje na početku Preradovićeve ulice. Hodala je sitnim brzim koracima, uvijek odlučna da pokori prostor koji je okružuje. I dok me djed vodio prostranstvima grada koja smo osvajali što tramvajem, što pješice, s bakom sam odlazila na ekspedicije upoznavanja tada malobrojnih kvartovskih prodavaonica. Taj puteljak trebao je biti izvan našeg djelokruga jer nije vodio do zebre kojom su dobri građani prelazili široku Selsku cestu koja je razdvajala Knežiju od Srednjaka. No moja se baka nije puno obazirala na propise i kako je taj puteljak bitno skraćivao put, Selsku smo prelazile poput mnogih drugih zdravim razumom vođenih stanara naselja Srednjaci i Knežija, ilegalno, između dva pješačka prijelaza, što u vrijeme rijetkog i sporog prometa nije predstavljalo problem. Mnogo godina kasnije morala sam se svojski potruditi da promijenim ukorijenjene navike i svoju djecu naučim prelaziti na pravom mjestu, premda možda još i opasnijem od ovoga, jer na tom semaforu stalno se događaju nekakve nezgode i nesreće - no to je već druga priča.

Stazica popločana kamenom u vrijeme mog djetinjstva bila je nova, bez tragova drobljenja koji se jasno vide u donjem dijelu slike. Ona povezuje Cvijićevu ulicu koja se valjda oduvijek tako zove sa spomenutom Bičanićevom, koja se do prije petnaestak godina zvala Sajlijeva. Trgovina u toj ulici s dva imena oduvijek je bila samoposluživanje (dobrodošlo u naselju koje je u početku imalo samo jedan mali dućan u prizemlju nebodera uz Selsku), ali se prije rata zvalo Trgopromet, zatim neko vrijeme Slavija, da bi naposljetku postalo Dionin diskont u kojem danas redovito kupujemo namirnice. U tom su se samoposluživanju nekad davno morali susretati moji djed i baka s djedom i bakom moga supruga koji su također živjeli u blizini. No ti su susreti, kao i vrlo vjerojatni susreti u brijačnici, kod frizerke ili u obližnjoj Vajdi kod Đure, ostali neprepoznati – da im je netko tada rekao da će jednoga dana imati zajedničke praunuke, oni bi se sigurno nasmijali, odmahnuli rukom i otišli za svojim poslom.

Kad se ovako gleda niz stazicu vidi se bife na uglu zgrade čije prizemlje uvelike zauzima spomenuto samoposluživanje na koje se nadovezuje još nekoliko lokala koji su također mijenjali nazive i namjenu. Bife je ondje otkako mi noge gaze ovim krajevima. Ne znam je li promijenio ime, ne znam ni kako se zove, ali u mojoj glavi bio je i ostao zapušena gostiona u koju nikad nisam imala ni najmanje želje ući. Ipak sam jednom ili dvaput ušla dok sam bila mala, s bakom, tražeći onu prostoriju u koju i car ulazi pješice. Ako nisam, ako me sjećanje vara, onda je zadah neopranih stolnjaka i ostalog inventara prožetog dimom cigareta i alkoholnih para, možda i mirisom neopranih tijela zalutao iz neke druge slične prostorije kamo sam ponekad znala zalutati kad se baš nije dalo izbjeći, a podsjećao me taj miris i na svaki prvi trenutak ulaska u pušački kupe onih starih vagona koji su nekad bili sveprisutni na jugoslavenskim željeznicama, a kasnije su postepeno nestali dočekavši mirovinu na nekoj zanemarenoj lokalnoj pruzi. Nisam nikad prosvjedovala ili odbijala ući na takva mjesta na kojima sam u početku uvijek zadržavala dah, misleći valjda da pristojna djeca ne smiju reći da neka prostorija smrdi, nego joj se moraju prilagoditi, što je suprotnost onome što sam doživljavala s vlastitom djecom koja su ne jednom glasno tražila da ih izvedem iz tramvaja ukoliko se u njemu osjećao samo trag ovog zadaha kojeg se sjećam i koji je bio prilično redovna pojava u nekim javim prostorima. No vidim da su i oni kao i ja već našli srednji put između samoograničavanja i nepotrebno pretjerane strpljivosti.

Da se vratim toj maloj birtiji na uglu mog puteljka – jedna stvar mi se ipak dopadala kod nje – terasa je ograđena niskim zidom s ogradicom i tako izdvojena od trotoara i tratine koji je okružuju. Na taj način izvana izgleda poput malog idiličnog vrta u kojem ponekad sjede ljudi i piju kavu ili neko piće izdvojeni iz svoje i tuđe svakodnevice i nitko ih ne ometa, iako se zidić može s lakoćom prekoračiti.

Kad se prođe pored bifea može se ulicom uz koju je posađena gusta i uvijek lijepo njegovana živica koja odvaja nogostup od kolnika stići do danas sveprisutnog Konzuma uz koji se nalazi i nezaobilazni Kozmo, nekoliko bankomata, kao i prošireno parkiralište koje je nekad davno bilo nepotrebno. Da bi se došlo do te trgovine potrebno je prijeći Ulicu Tina Ujevića koja se možda i prije tako zvala, a koja po djedovom pričanju razdvaja naselje Knežiju od Kalinovice koja se proteže dalje sve do Savske ceste. Malo mi je neobično što se obližnja crkva Marije Pomoćnice uvijek smješta na Knežiju, no tko bi više znao odrediti granice tih starih naselja.

Uglavnom, kad bismo se baka i ja našle preko puta današnjeg Konzuma, ja sam najprije morala napraviti nekoliko koraka po kosom prilazu najbližoj garaži koji je bio napravljen od betonskih kockica između kojih je raslo busenje trave, kombinacija koja me iz nekog razloga oduševljavala svojim izgledom, kao i platane velikog lišća zasađene u drvoredu pored tih zanimljivih kockica. Zatim bismo prešle ulicu – ne na pješačkom prijelazu, naravno – i ondje bi započinjalo sporo i temeljito razgledavanje velikih izloga koji su okruživali tadašnju robnu kuću popularno nazvanu stari INKO, koji se kasnije preimenovao u robnu kuću NAMA, koja je otišla u stečaj pri kraju Domovinskog rata i prepustila većinu svojih poslovnica mlađim i jačim firmama poput Konzuma. Ti izlozi bili su bakino najveće veselje. Zatim bismo s izloga prešle na razgledavanje unutrašnjosti – polako i s užitkom.

Dječja roba, osobito haljinice privlačile su je puno više nego mene. Kad bi u izlogu ili na vješalici ugledala neki lijepi komad, imala sam osjećaj da me mjerka jednim okom – kao da već zamišlja kako će mi taj odjevni predmet stajati. Vjerujem da je znala, ali se nije puno obazirala na činjenicu da je meni bilo savršeno svejedno što imam na sebi. A ja sam bila strpljiva lutka koja se nije bunila ni kad joj je bilo dosadno isprobavati raznobojne krpice. Zapravo se i ne sjećam što smo tamo kupile, osim jedne zelene haljine s neobičnim gumbima koja mi se činila ružnom kad ju je baka uzela – zeleno nikad nije bilo moja boja kad je odjeća u pitanju – a kasnije sam je zavoljela jer je ugodno obavijala tijelo i nije me sputavala u čučnjevima, sjedenju na podu i ostalim aktivnostima te dobi. Osim toga, baka je uvijek pošteno odradila i svoj dio posla. Jednako strpljivo kao što sam ja razgledavala izloge koji me nisu osobito zanimali, ona je sa mnom pregledavala igračke od kojih se gotovo nisam mogla odlijepiti. Poznavala sam svaku lutku u izlozima koji bi se rijetko mijenjali, a ni ostale šarene stvarčice nisu mi bile nezanimljive. Bilo je artikala koje smo obje razgledavale s podjednakom znatiželjom. Ručni satovi, uglavnom ruski, pomalo robusni, privukli su me nakon što sam u drugom razredu osnovne dobila svoj prvi sat od bake i djeda, kupljen upravo ovdje. Šarene tkanine raznih vrsta i uzoraka voljela sam gledati i opipavati zbog boja i mekoće pod prstima koji su pratili bakine prste, bez straha od pogleda naizgled strogih prodavačica, no nisam bila u stanju vidjeti u njima novu bluzu ili haljinu kao baka koja je točno znala koliko materijala koje širine je potrebno za koji odjevni predmet. Uz tkaninu je trebalo kupiti i trakice za obrube i gumbe koje sam također voljela razgledavati, iako smo ih rijetko kupovale jer je baka više voljela gumbe presvučene materijalom od kojeg je dala šivati haljinu ili bluzu. Kako sam odrastala postalo mi je zanimljivo i suđe koje se obavezno nalazilo na našem popisu ugodnih obaveza. Lonci raznih boja, oblika i veličina, pripadajući poklopci, soljenke, pribor za jelo, razni alati za pripremanje hrane poput mašine za izradu rezanaca neodoljivo su me privlačili, dok sam istovremeno učila da ne mogu po želji promijeniti ono što imam, da se takve stvari kupuju rijetko i promišljeno, bez odbacivanja i rasipanja kakvo danas potiče razuzdano potrošačko društvo već samom hiperprodukcijom uvijek novih proizvoda iste namjene, s ugrađenom najslabijom karikom koja će i one najštedljivije natjerati na kupnju novog proizvoda prije nego što stari pokaže ozbiljnije znakove habanja svih dijelova.

Eto kamo me vodila stazica sa slike, i kad bih se vraćala kući držeći svoju ruku u bakinoj i dodirujući laktom meku tkaninu neke od njezinih haljina na kopčanje šivanih po mjeri kod šnajderica koje je uvijek znala naći u kvartu, bila sam jednako zadovoljna kad bismo se s razgledavanja vraćale praznih ruku, kao i kad bi baka u svojoj mrežici ili cekeru, kasnije i u plastičnoj vrećici, nosila kući dragocjeni ulov, ali ipak manje važan od samoga lova.

Znam da sam pretjerala, no tko je preživio post preživio je, a ja ću u slijedećim prolazima nastojati biti kraća – jer imam još nekoliko slika zagrebačkih prolaza, prolaza s ljetovanja, prolaza s putovanja u Mađarsku i drugamo. Nastojat ću da u tim postovima ipak bude nešto manje teksta. I tako, družimo se dalje sretan


14.08.2008. u 21:59 | K | 32 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se