SRETAN USKRS




Photobucket

Uskrs je najveći kršćanski blagdan i toliko je poseban da je teško naći riječi kojima bi se o njemu govorilo. Zapravo, morala bih jako puno pisati i na kraju bih sigurno otkrila da sam rekla premalo. Ili previše. Zato ću se nakon Velikog petka prepustiti rječitoj tišini Velike subote i utihnuti.

Svim dragim prijateljima blogerima i ostalima koji slave taj veliki blagdan od srca želim sretan Uskrs. Onima koji ga ne slave želim da ugodno i što ljepše provedu ovaj produženi vikend. A svima nama da se nakon ta tri dana u svakodnevicu vratimo barem malo vedriji, opušteniji, slobodniji od briga i problema.

I za kraj jedna uistinu lijepa misao velikog indijskog pjesnika i pisca Tagorea:

"Umrijeti ne znači ugasiti svjetiljku, nego staviti na stranu lampu jer sviće zora"


21.03.2008. u 22:54 | K | 53 | P | # | ^


ČESTITKA


Photobucket

Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.

Kahlil Gibran


Posvećeno najdražoj koja razaznaje značenje riječi i koja među ljudima najbolje poznaje dubine moje duše. Pusa!


20.03.2008. u 21:38 | K | 11 | P | # | ^


O plastičnim bocama i psima ubojicama




Kakve veze imaju plastične boce i psi ubojice? Nikakve, ili gotovo nikakve. No pas koji je u stanju ubiti drugoga psa sigurno bi bio raspoložen ugristi za osjetljive dijelove tijela i one naše sugrađane koji u želji da popune kućni budžet pažljivo i koncentrirano raznim oruđima pretražuju kontejnere za smeće i one za prikupljanje PET ambalaže i stakla, a ponekad su na meti i oni u koje se odlaže papir. No čini se da ovi posljednji više privlače piromaniji sklone duše kojima se mili zvuk vatrogasne sirene i miris pougljenjenog papira.

Pas ubojica već je treću godinu dio našeg kvartovskog folklora. Krupni rotvajler na duši ima dva psa i jednu mačku. Zapravo, ta inače lijepa životinja na duši nema ništa. Pas je pas i odgovornost je vlasnika da se pobrinu za svog psa, osobito ako je pasmine koja veličinom ili agresivnošću ugrožava druge. Pritom vlasniku ne možete ništa ako je vaš pas bio bez vodilice. U to su se uvjerili vlasnici sićušne stare čivave koja je rastrgana na njihove oči ispred obližnje zgrade. Poznavala sam psića i nadam se da mu je srce stalo od straha prije nego što su ga se dočepali strašni očnjaci. Na sudu nisu mogli ništa jer nikome nije bilo bitno što patuljastom četveronožnom djedici lajna uistinu nije bila potrebna. Čin nasilja mnogostruko većeg, jačeg i mlađeg nasilnika nije mogao biti pravno sankcioniran. To se dogodilo prije dvije ili više godina. U međuvremenu su vlasnici velikog psa uglavnom ipak držali na vodilici, dok sam ja za svaki slučaj šetala svoju kujicu s paprenim sprejem za tjeranje pasa namijenjenim isključivo tom divljaku ako mi se približi. Kad sam već pomislila da se sve to smirilo, dogodila se nova tragedija u psećoj zajednici našega kvarta. Smeđi čupavi psić koji je godinama trčećim korakom obilazio naselje pristojno se držeći na distanci ako ste mu rekli Fuj! ili ako je vaš pas usput zarežao na njega više nije među živima. Učinilo mi se da ga dugo nema, gledala sam kad bih se sjetila na mjestima koja je redovno obilazio neće li se odnekud pojaviti. Kad sam vidjela kako iz dvorišta koje je bilo njegov dom izlazi vlasnik s drugim, većim psom – ovaj put na uzici, pomislila sam da je uginuo od starosti, ta bio je vrlo marljiv i stalno u pokretu, bogato je proživio svoje pseće godine i ne bi me jako začudilo da ga je usred pomalo šepavog kasa izdalo srce ili da je mirno zaspao na svojoj prostirki i više se nije probudio. No kad smo se raspitali kod drugih vlasnika saznali smo strašnu i krvavu istinu. Psić je bio ubijen usred svog redovnog obilaska i to pred dječjim vrtićem koji se nalazi u blizini stana onog drugog, opasnog psa. Neću prepričavati detalje koje sam ipak čula iz treće ili četvrte ruke, no željela bih da se nađe netko i oduzme psa ljudima koji ga nisu u stanju obuzdati. Tko zna, možda pred tim istim vrtićem jednom umjesto psa napadne dijete. A ja razmišljam da kupim pravi suzavac. Samo i isključivo za njega. Ta što je malo starog papra takvoj grdosiji…

Većina pasa i njihovih vlasnika ipak su pristojni pa se nadam da kvartovski i sezonski sakupljači svega i svačega s njima nemaju problema. Osobito su mi dragi oni koje svakodnevno srećem kako prevoze vrećice pune plastičnih boca i ostalih drangulija na biciklima, u dječjim kolicima, čak i na kolicima iz samoposluživanja. Neki su mi već tako dobro poznati da se ponekad gotovo zabunim i pozdravim ih u prolazu, no nda u zadnji čas odustajem znajući da se moram držati obostranog prešutnog dogovora o neprepoznvanju. Njima ne bi bilo zgodno ljubazno nekoga pozdraviti na ulici ili razmijeniti nekoliko riječi a zatim se upustiti u prekapanje njegovog kućnog otpada. Ne, to nikako ne bi bilo dobro. Kao što ne bi bilo pristojno ponuditi im kovanicu koju čuvam u džepu za prilike kad naiđe netko tko prosi ili žica – ta nisu oni prosjaci, imaju svoje dostojanstvo, rade svojim rukama i uzdržavaju se onim što drugima ne treba. Nema nikakva zla u tome. Osim što bih im ja tako rado dala sve što im je potrebno kako to ne bi radili. Ne zato što bi mi smetali, jer ne smetaju mi. Nego zato što mi se čini da ljudi ipak ne bi trebali biti prisiljeni prekapati po kantama za smeće. Ali jesu i to je tragedija našeg društva. A rješenje se nigdje ne nazire. Naprotiv, umjesto da se barem pokuša naći rješenje i izlaz, na nivou grada je donesena odluka po kojoj će svatko tko kopa po kanti ili kontejneru za smeće moći biti istoga časa kažnjen s tristo kuna globe. Tristo kuna! Zašto? Zato što stanari često nisu u stanju izdvojiti koristan otpad iz smeća i naprosto ga bacaju u kontejner, za što njih nitko neće kazniti iako su stanari pa možda imaju čime platiti, a trebali bi i malo pripaziti. Kaznit će one koji pažljivije nego izgladnjeli psi i mačke kopaju po odbačenom, u nadi da će naći vrijednost kune ili dvije. Kaznit će one koji nemaju tih tristo kuna za globu. Možda će im priuštiti luksuz i zatvoriti ih na koji dan u toplu ćeliju gdje će se moći okupati i priuštiti si tri standardizirana i (navodno) pažljivo balansirana obroka o državnom trošku. To mi je palo na pamet dok sam ne vjerujući svojim ušima slušala vijest na Dnevniku.

Jasno mi je da gradska vlast ne želi razbacano smeće oko kontejnera i kanti, ne želi ga zapravo nitko, no pitam se koliko će se novca morati uložiti da se to provede. Kazne bi trebali na licu mjesta naplaćivati komunalni redari. Tko su famozni komunalni redari o kojima se priča na sve strane, a ja još nisam vidjela nijednog kako radi svoj odgovorni posao. Zapravo jesam, vidjela sam, ali ne u Zagrebu nego u malom gradu u kojem sam provela dio djetinjstva. Zato znam kako bi to moglo i trebalo izgledati. Ali ne znam hoće li se ikad moći provesti u ovom našem društvu, ovakvom kakvo je sad. Ne bi li komunalni redari trebali raditi još mnoge stvari, na primjer naplaćivati kazne neodgovornim vlasnicima pasa? Ne onima čiji su se psi istrgli iz ruke vlasniku i napali i razderali psa koji protivno propisima šeće bez uzice. Ne onima čiji se krupni pas raskrečio nasred travnjaka i mirno obavlja nuždu dok njihov jednako krupan vlasnik vodi važne razgovore mobitelom. Ma neee, tko bi se usudio dirnuti u takve! Mali psić koji poslušno kaska za starom vlasnicom ugodniji je i lakši zadatak za pametnog komunalnog redara. Jednako tako ne preporučuje se obratiti s visoka plećatom čovjeku srednjih godina koji velikom željeznom šipkom prekapa po kontejnerima i zatražiti od njega tristotinjak kuna. Mogao bi redar (kako to lijepo i uljuđeno zvuči) dobiti tom šipkom po glavi. Sićušna mršava bakica koja odlučno gura kolica natovarena svakakvim repromaterijalom čini se prikladnijom strankom za taj postupak. No i bakice ponekad viču i vrište i odlučno brane svoje dostojanstvo, ova moja poznanica upravo tako izgleda. Voljela bih vidjeti redara, komunalnog ili nekog drugog koji bi joj pokušao naplatiti tristo kuna. Ne bih mu bila u koži.

Nakon svega ovoga netko bi pomislio da volim nered, prljavštinu, klošare i prosjake, pse koji vrše nuždu gdje im padne na pamet i sve takve ružne stvari. Ne, ne volim. Volim ljude i pse. Željela bih da urednije žive i s manje problema. Da nitko ne skuplja otpad i ne prosi, da svi vlasnici paze na svoje pse i skupljaju njihov izmet kako bi i drugi ljudi voljeli pse ili ih barem ne bi mrzili i poprijeko gledali. Samo sam htjela reći da mislim da se stvari rješavaju s pogrešne strane. Zabrane i dozvole ničemu ne služe ako ne postoji konsenzus većine da se toga pridržava. Trebalo bi stvoriti zdravu atmosferu i raspoloženje u kojem bi kopanje po smeću uistinu bilo hir i bolestan ili kažnjiv čin. Dokle god znamo da je ono čin iz nužde, tko ga ima moć zabraniti. Administrativno da, ali uistinu takve stvari nikad ne zažive. Nitko neće moći platiti dovoljan broj komunalnih redara u ovakvoj situaciji kakva je sada. Osim ako možda dođe do spasonosnog rješenja i kao komunalne redare obrazuje i zaposli upravo te ljude koji sad ruju po kantama. To možda i nije loša ideja. A možemo i mi već sada ponešto učiniti kako bismo ublažili ovaj problem. Dovoljno bi bilo izdvojiti plastične boce veće od 2dl i staviti ih u posebnu vrećicu pored kontejnera ukoliko ih inače ne sakupljamo i nosimo u trgovine kako bismo došli do koje kune. Jednako možemo učiniti i sa staklenim bocama ili odjećom koju ne želimo dati nekoj od ustanova koje se bave njenim sakupljanjem. Sigurna sam da tako ostavljene stvari dolaze u prave ruke i da se ukupna količina kopanja po smeću na neki način smanjuje.

I za kraj – nisam željela stavljati kao ilustraciju razjapljene čeljusti nekog velikog srditog psa ili kontejner, pun ili prazan, a još manje ljude koji po njima kopaju. Danas je međunarodni Dan žena, 8. ožujka, pa premda se bliži kraju čestitam svima koji ga slave. Zapravo, pozdravljam sve koji posebno poštuju žene i njihovu ulogu u društvu svih 365 dana u godini. A za žene sam ovdje pronašla prekrasnu crvenu ružu.



Photobucket


08.03.2008. u 22:18 | K | 58 | P | # | ^


MALENI ISPOD ZVIJEZDA



Orion

Jedne vedre i hladne zimske večeri vraćala sam se kući s mlađim sinom. Nad nama se na tamnom zimskom nebu rasprostirao Orion, jedino zviježđe koje sam u stanju odmah i bez dvoumljenja prepoznati. Pokazala sam lik malome i počela objašnjavati kako tri zvijezde predstavljaju pojas, a on me neočekivano prekinuo. Rekao je da se toga boji i da ne voli razmišljati o onome na nebu. Nisam nastavila, naravno, ali sam se sama zagledala u male blistave dragulje koji u meni nikad nisu pobuđivali strah, nisam se čak ni sjetila da bi se netko mogao bojati onoga što vidimo na normalnom noćnom nebu. Mnoge sam ljetne večeri slušala tatu kako opisuje zvjezdano nebo nad nama i pokazuje nam razne točke i način orijentacije u tom svjetlucavom bespuću. Nažalost, moj vrlo loš smisao za orijentaciju nije mi dopustio da to upamtim. Ili je možda bio ipak u pitanju nedostatak interesa, jer kad sam gledala u te sjajne točkice zapravo mi i nije bilo bitno kako se koja zove i gdje se nalazi u odnosu na neku drugu. Moram priznati da pomalo žalim zbog svog neznanja o toj temi, no ono me nikad nije sprečavalo da maštam o udaljenim svjetovima, zamišljam kako izgledaju, putujem na krilima mašte čitajući SF priče ili gledajući filmove i serije. Svjesna sam mikrokozmosa i makrokozmosa koji me okružuje premda se nisam u stanju snaći u njihovim prostranstvima. No kako se ponekad gubim i u ovom svijetu u kojem živim, navikla sam se i ne vidim u tome ništa uznemirujuće dok god se znam vratiti kući.

Jasno mi je da se netko može bojati noćnog neba. Uljuljkani u sigurnost svakodnevice obično nismo svjesni kako je neizmjeran i nepoznat prostor koji nas okružuje. A čovjek se obično boji nepoznatoga. Kako u ovom slučaju nepoznato zasad teško može postati uistinu dobro poznato, možda je najbolje prihvatiti ga takvim kakvo jest i uživati u ljepotama kojima nas obasipa. Jesam li lakoumna? Možda, ali nije mi na kraj pameti bojati se neba ispod kojeg živim. Kad bi se na njemu pojavilo nešto zastrašujuće, sigurno bih promijenila ploču. No i tada bih se bojala samo onog strašnog, nadam se. I pitam se koliko priče, filmovi, igrice, stripovi i ostali mediji puni zastrašujućih čudovišta koja dolaze iz svemira ili iz podzemlja utječu na strahove novih generacija. Odrasla sam uz ljubaznu priču o Heidi koja se navečer uspavljivala gledajući zvijezde koje prijateljski žmirkaju na nebu i ne želim prihvatiti nijedan drugi koncept. Zato me razveselilo kad me nedavno, dvije godine nakon priče s početka posta, mali pitao gdje je već ono na nebu što sam mu jednom davno pokazivala. Orion još nije bio izašao, no kad se kasnije pojavio, pokazala sam mu tu ljepotu s prozora, zadovoljna što straha očito više nema.

Prije nekoliko dana zaboravila sam oprano rublje u perilici. Bilo je prošlo 11 sati navečer kad sam ga počela vješati. Zgrade su tiho spavale, a zvijezde žmirkale u noćnoj vedrini. Zastala sam i miris svježe oprane tkanine pomiješao se sa slikom bezbrojnih svjetala, prastarih tragova sunaca nezamislivo velikih i neizmjerno dalekih. Na trenutak sam poželjela da taj osjećaj traje zauvijek. Kao i mnogi drugi koje sam doživjela svjesna neba iznad sebe. Sićušna u beskonačnosti ipak ne idem malena ispod zvijezda. Pazim. I znam.


Photobucket


01.03.2008. u 08:54 | K | 31 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se