R. I. P.
Ovdje prenosim prenosim dva svoja teksta iz veljače prošle godine:
6. veljače 2007.
Život u sadašnjem trenutku – to je sve što uistinu postoji. Ali ne i patnja. Ona izvire iz uma koji je načinjen od naših briga, strahova i nada.
Kako jedan istinski trenutak postojanja učiniti zaista našim? Smirenošću, pribranošću u svakom djeliću sekunde, osviještenošću o njegovoj iznimnosti. Unutar jednog takvog trenutka možemo osjetiti povezanost s cjelokupnim stvorenim svijetom, s prirodom i svemirom – možemo osjetiti jedinstvo sa svim što postoji. Jedinstvo s vječnošću. Taj nas trenutak preplavljuje osjećajem bezvremenskog blaženstva.
Istodobno postojimo ovdje i u svemiru. Podjednako vječni kao i smrtni.
Postoji jedino vječnost i trenutak kojega smo svjesni, trenutak u kojem postojimo kao samostalna, odvojena jedinka, a istovremeno smo povezani u cjelinu sa svim živim bićima.
U takvom nam se trenutku naše ja, koje živi os ambicija, želja i briga, ja koje se nadmeće s drugima za prestiž i prebrojava novce, učini sažalijevanja vrijedno, a osim toga i smiješno biće. Ono svoje postojanje, ovdje i sada, rasipa na druženje s prolaznim utvarama. Ako bi se manje naprezalo, imalo bi sve, pa čak i više.
Zadovoljstvo može postići samo onaj tko se ne vezuje za svoje ja, za novac, uspjeh, priznanja, onaj koji je spreman prihvatiti činjenicu da sve što posjeduje može u bilo kojem trenutku i izgubiti.
Zapravo, samo onaj tko je spreman sve izgubiti, može uistinu sve i posjedovati. Kao takav čovjek, oslobođen briga i strahova, možeš živjeti ovdje i sada. Povezan s cjelokupnim stvorenim svijetom i isprepleten sa svim bićima primaš ono što ti pripada i što je za tebe najbolje.
Dijeliš s drugima sve dobro koje primaš. Slijediš svoj unutrašnji glas koji te uvijek usmjerava prema usklađenosti s prirodnim zakonima.
Ne osjećaš grižnju savjesti i nisi nesretan.
Takvim djelovanjem nisi protiv stvorenoga svijeta, a ni protiv samoga sebe.
Postaješ kap u oceanu kozmičke svijesti.
Kap koja bi odvojena brzo isparila dok u kozmičkom moru postoji vječno.
Ovaj odlomak prepisala sam iz knjige koju upravo čitam. Osim uživanja u čitanju tih riječi, zanima me bi li netko mogao pogoditi, ili možda zna, tko je autor knjige, ili tko bi to mogao biti. Ako ne znate ili ne želite pogađati, ne opterećujte se. Ove riječi su univerzalne i svima namijenjene, neovisno o onome tko ih je ovom prilikom izrekao.
7. veljače 2007.
Čovjekom se ne rađaš. Čovjekom postaješ. Takvim kakvoga loši tokovi više ne mogu ponijeti sa sobom poput otplavljenog stabla bez korijena. Takvim da možeš početi s promjenama kojima ćeš stvoriti novi, bolji svijet. Svijet u kojem je vrijedilo živjeti.
Ne možemo mijenjati druge ako ne promijenimo sebe. To je od najvećeg značaja. Ne možemo uređivati i poboljšavati svijet ako nismo najprije uredili i poboljšali sebe, ako se nismo uzdigli na zadovoljavajuću razinu osvješćivanja i energije.
Strah, ljutnja, zavist, mržnja? Zadrhtimo pri spoznaji kako često nas obuzmu takvi osjećaji. Odreknimo se toga – tako ćemo učiniti najveću uslugu sebi i svijetu.
dr. Janez Drnovšek: Misli o životu i osvješćivanju
Sad vidite zašto nisam željela odmah otkriti autora odlomka iz prethodnog posta. Naša zaokupljenost dnevnopolitičkim zbivanjima, koja je normalna i opravdana, mogla bi lako odvratiti naše misli od biti izrečenoga. Zato o njima ne želim govoriti bez prijeke potrebe.
Irida i neki drugi napisali su u komentarima na prethodni post kako ih tekst podsjeća na mnoge stvari koje su čitali. I to je istina. Nisam pročitala knjigu u cijelosti, iako sam pokušala prije ovog posta, no u posljednjim poglavljima koja sam samo preletjela (a znam kako se to radi kad je potrebno nešto brzo pročitati) nisam naišla na nikakve otklone u odnosu na onaj dio koji sam pažljivo čitala. Radi se o vrlo lijepom i konzistentnom tekstu koji nam nastoji približiti učenja o životu, o smislu i razlogu postojanja. Razni ljudi, razni narodi, razne religije, prihvaćaju dijelove tih učenja kao svoje, dok prema ostalima ostaju neutralni ili ih odbijaju. Te bi se razlike trebale smanjivati, kako bismo se iz šarene mješavine pretvorili u zajednicu ljudi koji misle i rade dobro – svatko prema svojim mogućnostima i na svoj jedinstveni način.
O tom zajedništvu ovise mnoge stvari. Čovječanstvo je kao uzavrelo more koje se šibano vjetrovima valja čas ovamo, čas onamo, nošeno stihijom postojanja. No u toj naizgled kaotičnoj masi postoje pojedinci koji nastoje uskladiti i usmjeriti to kretanje, naprosto mijenjajući sebe, i samim time utječući pozitivno i na ljude oko sebe. Većina radi tiho, nenametljivo, gotovo izgubljena u masi koju nastoje uskladiti i umiriti.
Jesmo li u stanju barem poslušati što nam govori mudar čovjek koji već godinama balansira na granici između života i smrti? Zanemariti činjenicu da je taj čovjek političar, pritom još i predsjednik susjedne nam države s kojom imamo gomilu prenapuhanih problema koji se stalno iz raznoraznih razloga povlače medijima s jedne i druge strane doskora šengenske granice?
Zašto političar ne bi bio pisac, zašto ne bi mogao upraviti svoja nastojanja prema dobru za sve? Nekad je to bilo gotovo uobičajeno. Možda ponovo postane. Utopija postaje stvarnost kad većina u nju istinski povjeruje.
Moja sestra pokrenula je FORUM na temu novinarstva. Ukoliko je netko zainteresiran slobodno može pogledati, a traže se i moderatori.
23.02.2008. u 12:33 | K | 19 | P | # | ^
VEČER NA JARUNU
Nisam baš od pisanja ovih dana. No imam nekoliko slika koje sam željela podijeliti s vama. Bila je to večernja šetnja krajem siječnja, u kratkim trenucima u kojima smo se uspjeli otrgnuti od kuće i krenuti svojim putem. A na kraju smo si uspjeli priuštiti čak i zalazak sunca na otvorenom – dragocjeno blago za dvoje zaposlenih roditelja dvoje djece školske dobi. Zapravo, na kraju dana zaključili smo da bismo to trebali raditi češće – šetati, mislim. No i to je lakše reći nego učiniti, a ne pruža se svakoga dana ni prilika da se vidi tako lijep zalazak sunca. Eh, da smo na planeti Maloga princa, gdje bi nam bio kraj. A ovako - dobro je i jednom u mjesec – dva uhvatiti svu puninu zapadnog crvenila.
Počeli smo tamo gdje završavaju Hrgovići – na jednom od ulaza u ŠRC Jarun. Sunce na zalasku pozlatilo je zgrade kojih ne tako davno nije bilo uz Jarunsku cestu, a sad je izniknula i ponarasla cijela šuma tih toliko poželjnih stambenih objekata.
Jarunski dječji vrtić neobičnih boja dominira livadom koja se naširoko proteže uz cestu koja prati ravnu jezersku obalu u dijelu koji služi kao veslačka staza.
Na toj sam livadi već slikala izdužene zimske sjene, no ove naše na slici bile su puno dulje od prošlogodišnjih, zbog niskog sunca čije zrake ni u jednom trenutku nije zaustavila magla.
Sunce se oprašta dopuštajući nam da se na trenutak zagledamo u njegovo žarko lice dok se spušta među granama jezerskog drveća i grmlja.
Zujanje propelera motornog jedra prekida na nekoliko minuta večernji mir uz veslačku stazu pored tribina.
A na stazi uz jezero kojom šeću brojni posjetitelji među kojima se nađe i poneki biciklist i roler nalazi se i natpis kojim se pokazuje prava svrha staze.
Zlatni oblačići na još uvijek modrom nebu savršeno se odražavaju na glatkoj površini jezera.
Prohladni povjetarac donosi slab miris istrunulog bilja i vode ustajale nakon nedavnog zaleđivanja površine na koju je moj mali samo nekoliko dana ranije bacao kamenčiće da provjeri na kojim je dijelovima voda zamrznuta, a na kojima kamen s posebnim štropotom prolazi kroz potpuno razmekšanu površinu.
Dok gledam tu smirenu ravninu koja zrcali nebo i drveće sa suprotne strane obale prisjećam se kako sam u više knjiga čitala o smirujućem utjecaju vodene površine na ljudski um. Uostalom, nije slučajnost da ljudi svoje vrtove i perivoje oduvijek ukrašavaju bazenima, ribnjacima, fontanama, vodoskocima, kaskadama… Junak jedne od meni najdražih knjiga, Egipćanin Sinuhe, osjećao je smirenost kad bi promatrao ukrasne ribe u malom bazenu ispred svoje kuće. A ja sam osjećala kako se stapam s jezerom dok gledam njegovo savršenstvo.
Mnogi gradovi u kojima sam bila imaju svoja jezera za opuštanje, zabavu i rekreaciju. Jarunu možda nedostaje šuma kakva je Maksimirska, no jezero se može mjeriti sa svakim koje sam dosad vidjela. Možda ne u veličini, u ostalom da. Na drveću koje se vidi s druge strane staze gnijezde se ptice, a pod njima se skrivaju labirint i solarni pleksus Europe koje ću predstaviti nekom drugom prilikom. Zasad samo drveće i njihov savršeni odraz u sve gušćem večernjem mraku.
I posljednji pogled prema mjestu na kojem se sunce oprostilo od nas. Zlatilo sumraka skriva u sebi obećanje sutrašnje zore, ali i poziv da se vratimo, da na trenutak uteknemo iz svakodnevice kamo smo i te večeri ponijeli njegov dar.
13.02.2008. u 22:39 | K | 45 | P | # | ^
PREPOZNATI SVJETLO
Pitam se možemo li prepoznati svjetlo, jesmo li ga u stanju vidjeti u ljudima koje susrećemo, u stvarima kojima nas život okružuje. Najljepše priče koje poznajem napisane su upravo o tome, o prepoznavanju svjetla. No nisam to uvijek znala, i ja sam morala najprije prepoznati svjetlo kako bih ga zatim mogla vidjeti posvuda oko sebe i, koje li sreće, u sebi. Kad sam jednom shvatila da je mrak samo nedostatak svjetla, razdoblja tame izgubila su velik dio svoje tjeskobe. Ona su ovdje, još uvijek, vrlo stvarna i vrlo moćna. No sad kad znam da će nestati u trenutku kad uspijem otvoriti čvrsto zatvorene oči i uvidjeti da se radi o igri svjetla i sjene, velik dio staroga straha ublažio se i nestao je. Često se osjećam kao dijete koje izviruje iz sobe kamo se zatvorilo slijedom želje za samokažnjavanjem nakon svađe s roditeljima i sad se sasvim tiho skutrilo uz odškrinuta vrata i čeka da ga netko pozove, da razbije tjeskobni muk.
Svi smo mi manje ili više uspješni nositelji svjetla koje se probija kroz zasjenjene dijelove naše nutrine. No ponekad se svjetlo samo pojavi među nama, tiho, nenametljivo, većini zabavljenoj varljivom igrom sjena na zidovima pećina neprepoznatljivo. Da, blagoslov je moći prepoznati svjetlo. Na današnji dan prije dva tisućljeća prepoznalo ga je dvoje ljudi. Starac koji je progledao kako bi ga vidio i starica koja je svoje zdrave tjelesne oči davno zaklopila za svijet svakodnevice. Prepoznali su ga za sebe, ali i za druge. Ne za sve, ali za mnoge od onih koji lutaju trnovitim stranputicama prostora i vremena čuvajući posljednjim snagama svoj mali plamičak, Svjetlo Svijeta.
Svima koji danas slave blagdan Svijećnice, kao i svima koji svakodnevno čuvaju i njeguju to zajedničko blago koje poznaju pod mnogim imenima, želim samo jedno – da nikad ne odustanu.
02.02.2008. u 01:50 | K | 52 | P | # | ^
