VOLI LI SE DRVEĆE IGRATI S NAMA?


Photobucket

Ova fotografija bila je na jednom od slajdova ppt prezentacije koju sam prije nekoliko dana mailom dobila od prijateljice. Bio je to niz fotografija ljudskom rukom vješto oblikovanih primjeraka uglavnom listopadnog bjelogoričnog drveća. Kad dobijem nešto takvo obično proslijedim dalje obitelji i prijateljima da i oni vide i ne razmišljam mnogo o tome. No kako imam tatu koji odgovara na sve poruke, pa i na one proslijeđene na više adresa na koje odgovor ni prijateljimane očekujem, tako sam i na ovu prezentaciju dobila odgovor približno ovakvog sadržaja: Zanimljivo, mnogo uloženog truda, mogu zamisliti kako se osjećaju biljke. Što sam stariji i bliži razmišljanju "kada budem trava..." nekako ih doživljavam kao životinje, šalju mi poruke o svojim životnim potrebama,..

I sad sam se stvarno zamislila. Najprije sam se prisjetila konja koje sam kao djevojčica gledala u Lipici kako "plešu" izvodeći svoju točku za nas posjetitelje. Nije mi se to svidjelo tada, niti sam voljela to gledati kasnije kad bi mi se pružila prilika. Činilo mi se da su konji jako sputani naučenim pokretima. No čitajući prije nekoliko godina lijepu Prosenjakovu knjigu Divlji konj promijenila sam mišljenje i o tome, barem donekle. Iako se u potpunosti slažem s odlukom EU da u cirkusima zabrani dresuru životinja. Ali to je već tema za neki drugi post.

No da se vratim neobično oblikovanim biljkama iz darovane prezentacije. Zapitala sam se ozbiljno je li moguće da biljke to oblikovanje doživljavaju kao mučenje. Dobro se sjećam svog prvog susreta s malim drvcem zvanim bonsai u nekom dječjem časopisu. Nisam ga dotad imala prilike vidjeti uživo, a savršeno proporcionalno umanjeno stabalce mamilo me da ga bolje upoznam pa sam se neko vrijeme zanosila mišlju da uzgojim svoj vlastiti bonsai, tim više što je cijena takvog drvca navedena u časopisu bila vrlo visoka i znala sam da ga sigurno neću moći dobiti. No što sam više čitala, to mi se manje svidjela takva zamisao. Periodično podrezivanje korijenja i kraćenje granja, oskudno hranjenje i zalijevanje nisu mi se činili postupci dostojni biljke kao što je drvo. I tako je uzgoj bonsaia pao u zaborav.

U međuvremenu sam ponešto naučila o biljkama i pročitala sasvim dovoljno da vjerujem da se s njima može uspostaviti neka vrsta komunikacije. Ako ih volite i razgovarate s njima (ne nužno na sav glas, naravno, kako vas ne bi zatvorili u neku žutu zgradu na kraju grada) one će vam rado uzvratiti lijepim cvjetovima i zdravim lišćem i plodovima. Naravno, ako tako razmišljate, znate da je biljku moguće i maltretirati na razne načine, od zanemarivanja do ozljeđivanja. Je li takav slučaj i s neobično oblikovanim drvećem u koje je uloženo puno sati rada, truda, umijeća i ljubavi? Zapravo ne bih rekla. Više mi se čini da se to drveće poželjelo igrati sa svojim vrtlarom. Slično kao i životinje kad je dreser njihov prijatelj, a ne krvnik i mučitelj. Ne znam iz prve ruke kako je s konjima, no nema nikakve sumnje da se psi vrlo rado igraju s nama. Živahan i veseo pas koji očito uživa u agilitiju ili izvodi neku točku kojom razveseljava ili zadivljuje ljude sigurno nije zanemarena i zlostavljana životinja. Ove posljednje nije teško prepoznati i kad izvode najvještije trikove - vidi se koja je životinja učila pod udarcima, a koja u suradnji sa svojim prijateljima vlasnicima .

Biljni je organizam neusporedivo sporiji u kretanju nego životinjski i stoga je gotovo nemoguće shvatiti što biljka zapravo doživljava. No ono što sam o slikama iz spomenute prezentacije našla na internetu uvjerilo me je da su nevjerojatne skulpture od živog drveća nastale kao posljedica vještine i znanja, ali i neizmjerne strpljivosti i ljubavi onih koji su ih uzgojili.

Axel Erlandson (1884-1964) bio je sin švedskih imigranata rođen u Kaliforniji. Bavio se uzgojem graha i drugog povrća, a oblikovanjem drveća počeo se baviti 1925. inspiriran prirodno nastalim neobičnim oblicima u okolici svoje farme. 1947. otvara "cirkus drveća", izložbu neobično oblikovanih stabala koji je odolio brojnim iskušenjima i sačuvao se do danas.

Photobucket

Možda najpoznatiji "izložak", drvo košaru (basket tree) na gornjoj slici, uzgojio je tako što je u krug posadio šest sadnica američke platane i vodio njihove grane kako bi dobio ovaj nevjerojatan uzorak. Zapravo nitko ne zna sasvim točno kako je u tome uspio, iako se zna da je primjenjivao metode orezivanja i cijepljenja i još neke koje nisam u stanju prevesti jer ne poznajem dovoljno vrtlarsku terminologiju. Djeci koja su ga pitala kako je to učinio rekao je kako je on razgovarao s drvetom. Iskreno vjerujem da je mnoge sate proveo u ugodnom razgovoru i igri sa svojim samo naizgled neživim štićenicima. Jer zašto bi inače upravo njemu uspijevalo ono što drugi nisu mogli ni shvatiti, a kamoli učiniti.

Photobucket

Ovo je treeman, jedna od brojnih skulptura koje njihov autor naziva pooktre. Neobičnu riječ sam isprva u Google upisala kao pooktree, misleći da se radi o imenu drveta. No radi se zapravo o izvedenici od imena i prezimena Peter Cook = pook + tree (drvo). Riješivši tu prvu zagonetku nastavila sam pretraživati STRANICU australskog vrtlara – umjetnika koji je pobjegao iz grada u kojem je živio nezadovoljan zanimanjem zlatara koji je veći dio vremena proveo kao trgovac u radnji. Zatvorio je radnju i kupio zemljište u šumovitom predjelu daleko izvan grada. 1987. iznenada je u jednoj šetnji pomislio – Pitam se bih li mogao uzgojiti stolac? I tim je pitanjem započelo ostvarivanje njegovog životnog poziva koje traje i danas.

Photobucket

Ovo je jedan od mnogih stolaca koje je uzgojio, zajedno s brojnim drugim oblicima od kojih su neki uistinu postali dijelovi namještaja, dok je većina ostala u svom prirodnom okruženju na radost Peterove obitelji i njega samoga.

Pripremajući ovaj post naišla sam negdje na upute za uzgoj stolca od četiri mladice, no kad bi to bilo jednostavno kao što na prvi pogled izgleda, zar ne bi svi vrtovi bili puni tih zanimljivih živih skulptura? Uvjerena sam da se drveće voli igrati s Peterom Cookom i svima koji mu se dobronamjerno i otvorena srca približe. Možda ta igra nije uvijek tako očita kao kod dvojice spomenutih majstora, no sigurna sam da se ona može doživjeti svim osjetilima koja su nam dana – mirisom i bojama cvijeća i lišća, šuštanjem vjetra koji prolazi među granama lagano ih njišući i okusom plodova kojima nas njegovano i voljeno drvo daruje.

Mislim da nikad ne bih uvjeravala drvo da raste u neobičnim oblicima – previše volim one nesputane, prirodne, ponekad nepredvidive oblike. No kad bih upoznala neku susretljivu mimozu, sigurno bih došla u napast da je zamolim da mi podari nešto ovakvo:

Photobucket

Zašto? Zato što jako volim mimoze - miris i sunčana boja koju unose u sumorno sivilo zimskih dana nikad me nisu prestajali oduševljavati. Nažalost dosad još nisam imala prilike vidjeti mimozu u cvatu, kao ni more zimi. Pa ako slika može pripomoći da se skromno neskromna želja ostvari, tu sam i preporučujem se svim mimozama koje su dovoljno blizu da me čuju. cerek





24.01.2008. u 22:08 | K | 44 | P | # | ^


ŠETNJA KROZ MAGLU


Prvo i najvažnije, da ne zaboravim. Danas se navršila točno godina dana otkako je moj mali nećak počeo upoznavati ovaj svijet. I svijet je počeo upoznavati njega, osobito roditelji, ali i mi njegovi bliski i malo manje bliski rođaci. Budući da mu je u ovom trenutku prilično svejedno koliko je vremena proveo na ovom lijepom i zanimljivom mjestu i budući da smatram da rođendane prije svega treba čestitati onima koji su djecu donijeli na svijet, a za to su mame ipak najzaslužnije, onda ovaj prvi rođendan ponajprije čestitam svojoj sestri, pa njenom mužu i zatim svima ostalima, dok si mali slavljenik kojemu šaljem veliku pusu nimalo ne razbija lijepu glavicu pitanjima tko mu je i zašto ostavio nekoliko lijepih igračaka na već povelikoj hrpici onih koje otprije posjeduje. SVE NAJBOLJE I CMOOOOOK!!!

Photobucket



Danas poslijepodne uspjeli smo uhvatiti malo vremena i za šetnju. Malo smo se nadali da će barem nakratko zasjati sunce kao i jučer, no stopostotna vlaga u zraku i snijeg koji je u taj mokri gustiš dodavao stalno nove čestice vode spriječili su takav vedar događaj, tim više što smo se uputili prema Savi i Jarunu.

Photobucket
Dok smo prolazili kroz veliki park na Srednjacima magla još nije bila tako gusta. Nisam mogla odoljeti i ne snimiti ovaj stup koji je nekad davno bio svjedokom mojih gumi-gumi uspjeha i neuspjeha, a uz njega su žmirile generacije kvartovske djece koja su se rado ovdje igrala skrivača u posljednjih četrdesetak godina. Zapravo su taj stup i betonske ploče na tlu posljednji svjedoci starog naselja koje je srušeno kad su se početkom šezdesetih počele graditi zgrade na mjestu malih kućica i uskih uličica kakve se još uvijek često mogu vidjeti na zagrebačkoj Trešnjevci, ali i drugdje, kao oaze starinskog života usred podivljale urbanizacije. Stup nije zamišljen kao punkt za igranje skrivača, nego je ukazivao vatrogascima u slučaju požara gdje se nalazi poklopac hidranta koji je zbog malih dimenzija često neuočljiv, osobito u žurbi ili panici. Ako je pritom još i mrak ili se spusti magla, mogao je takav stup biti i te kako koristan.

Photobucket
Ovaj pejzaž podsjeća na beskonačne pustopoljine izvan grada, no kad se pogleda na drugu stranu, sve dobiva sasvim pitomi prizvuk.

Photobucket
Haberleova ulica nastavlja se na ulicu Srednjaci kad ova presječe Horvaćansku cestu - ako se bolje pogleda, vidi se i semafor na tom raskrižju. Ljeti se ovuda slijevaju rijeke ljudi koje žele ovim prijatnim putem doći do Jaruna. S jedne strane je naselje Gredice koje je bilo dovršeno za Univerzijadu '87. jednako kao i tramvajska pruga koja se dotad nije granala od Jadranskog mosta prema Jarunu, a Prečko je o tramvaju moglo samo sanjati. S druge strane iste ulice su livade na kojima su tereni Fakulteta za fizičku kulturu. S te se strane dugo pružala žičana ograda, no kako je bila u lošem stanju i probijena na više mjesta prije nekoliko godina su je u tom dijelu gotovo sasvim uklonili. Na livadama i terenima su se osim bacača diska, koplja i ostalih "oruđa" te ragbijaša i igrača bejzbola koje sam ondje znala viđati, često mogu naći i šetači pasa, osobito onih većih. Uz tu smo ogradu vozili mlađeg u kolicima, dok je stariji tražio puževe kućice zalijepljene na tu žičanu ogradu - jadne životinjice očito su uginule od dehidracije i ostavile svoju jedinu imovinu na isprepletenim žicama. Zimi se nešto dalje moglo i sanjkati, mala i kratka strmina nastala kao nasip za ulicu mogla je zadovoljiti djecu ovog ravničarskog dijela Zagreba u rijetkim danima kad je snijega bilo dovoljno za takve aktivnosti.

Photobucket
Ovo je jedan od nekad ilegalnih ulaza na zemljište Fakulteta, danas ograde nema, a na tlu se vide mnogobrojni otisci potplata i šapa.

Photobucket
Nevjerojatan gustiš koji bi, da se proteže cijelom duljinom, bio učinkovitiji od svake ograde.

Photobucket
Nisam se mogla još jednom ne osvrnuti natrag prema transformatoru koji je kao ukopan na ovom mjestu, a iza njega vidi se žalosna vrba, jedina od tri takve koje su nekad rasle uz cestu, a upamtila sam ih po tome što sam njihovo granje ponekad otkinula i dala malome koji je sjedio u kolicima i dosađivao se tražeći štap. Grana žalosne vrbe nije štap kojim bi se mogao ozlijediti, a njome se moglo lijepo mahati na sve strane. Jedne vrlo sušne godine na prijelazu iz prošlog u ovo tisućljeće vrbe su se na ovom potezu osušile, osim te jedne koja se nije dala. No moj junior kasnije ionako nije više pokazivao želju da mu se dohvaća granje, prešao je na ekološki prihvatljivije igračke.

Photobucket
Križanje s Jarunskom cestom bilo je već sasvim nestvarno. Zbog sve gušće magle odustali smo od nauma da odemo do jezera i uputili se Jarunskom cestom prema naselju Jarun.

Photobucket
Rijetki automobili su u sporoj vožnji izranjali iz magle poput prikaza. Magla je prigušivala i zvuk automobilskog motora.

Photobucket
Drvored se gubio u magli.

Photobucket
A pješački prijelaz nije nas nimalo privlačio pri ovoj vidljivosti.

Photobucket
Ti su me likovi u magli tako fascinirali da sam unatoč hladnoći koja mi je izjedala nadlanice kad bih skidala rukavice morala stalno vaditi fotoaparat. Ovdje uz ledinu na kojoj se Gredice susreću s Jarunom imala sam osjećaj da lebdim u gustom i hladnom zraku.

Photobucket
U toj nestvarnoj prigušenoj atmosferi ugledala sam dobro poznate stupove dalekovoda ispod kojih sam bezbroj puta prolazila do današnjeg dana. No nikad nisu izgledali ovako, a uživo se činilo kao da se nejasno nazire razlivena topla sunčeva svjetlost i sasvim lagano osvjetljava gornji dio ovih divova.

Nakon toga više mi se nije slikalo. Prošli smo kroz naselje Jarun i polako se uz Horvaćansku vraćali kući. Magla više nije bila tako gusta.

Photobucket
Dva jablana i bor u magli podsjetili su me na stari film Tri jablana o kojem bih mogla započeti još jedan post, ali neću sad duljiti. I stup ispred njih - isti onakav kao i naš stup za igranje skrivača i za pridržavanje gume kad se samo dvije djevojčice igraju gumi-gumi. Igra li se itko danas te igre?

Photobucket
Vrlo blizu kraju šetnje poželjela sam snimiti i ovu hrpu božićnih jelki. Ista takva nalazi se i pred našim ulazom i pred gotovo svakim ulazom u zgrade. Jednu od tih hrpa u blizini neki su šaljivci uspjeli i zapaliti zajedno s kontejnerom za papir. Da se zna gdje živimo. No neću si sad na kraju kvariti raspoloženje. Šetnja je bila maglovita, ali dobra. Uistinu dobra.


08.01.2008. u 21:42 | K | 53 | P | # | ^


ČAROBNICA


Photobucket


Malo prije sjedila sam u kuhinji i dovršavala vanili-kiflice. To su one male, nedavno spomenute kiflice od oraha koje se pečene još tople namoče u šećer u prahu pomiješan s vanilinom i nezaobilazan su dio blagdanskog božićno-novogodišnjeg ugođaja. Ne, ne pečem ih zbog blagdana Sveta tri kralja, nego zbog tatinog rođendana i rođendana malog nećaka koje smo odlučili proslaviti zajedno. A kako moj tata obožava kiflice, one su sastavni dio poklona kad god ih stignem napraviti. Samo, puno je kandidata za taj jedan protvan koji se može najednom ispeći . I to mi je već treći put od prije Božića da ih radim. Ne znam tko ih ne voli, nikad ih nema dovoljno.

Sjedim ja tako u kuhinji i razgovaram s bakom. Ne s bakom koja je desetljećima bila vladarica moje sadašnje kuhinje, nego s onom drugom, koja je bila majstorica za kiflice. Zapravo, posljednji put smo razgovarale prije više od tri godine, na Badnjak, nedugo prije nego što nas je napustila. A kad bi danas bila s nama, već bi duboko zašla u 101. godinu života. Zato ću se pomaknuti trideset dvije ili trideset tri godine unatrag u oko 125km udaljenu kuhinju koja je onda bila naša.

Sjedila sam ja tako u kuhinji i razgovarala s bakom. Zapravo nismo puno razgovarale, baka je sjedila za stolom i prstima valjala tijesto, rezala ga na male komadiće i dlanom na pobrašnjenoj površini stola pretvarala u valjčiće od kojih su velikom brzinom nastajale kiflice kakve sam poznavala. Ne, nije bio blagdan, samo je mama zamolila baku da mi pokaže kako se to radi. Premda sam mnoga ljetovanja provela uz baku i gledala kako spretnim rukama stvara razna čudesa, kiflice sam mogla samo jesti, jer u vrijeme Božića nikad nisam bila slobodna kako bih mogla proučiti kako se rade ti fini kolači. Bilo mi je čak malo neugodno što sam upravo ja bila izlika za bakin rad tog poslijepodneva kad sam se vratila iz škole. No baki to očito nije bilo teško, a išlo je i brže nego što sam dotad zamišljala. Tek sam dosta godina kasnije na moru zapisala taj recept koji je baka dobila od svoje mame.

Sjećam se kako je za vrijeme tog bakinog boravka kod nas osim kiflica bilo i drugih događaja. Jednom sam gledala kako u pola litre mlijeka ukuhava puding od vanilije. Zatim je uzela drugi lonac, ponovo zakipjela pola litre mlijeka i napravila puding od čokolade. Oprezno sam pitala baku hoće li to biti dosta, jer znala sam da mama za nas četvero uvijek skuha puding od dvije vrećice – od čokolade ili od vanilije – ali morao je biti isti kako nitko ne bi poželio nešto čega nema. Na to bismo stavili hrpice tučenog vrhnja i to je bio dobar desert nakon što bi se ohladio u frižideru a na površini bi mu se napravila ona ukusna tamna kožica. Bez brige, duša, - rekla mi je baka i nastavila raditi. Uzela je šest zdjelica i u svaku nalomila petit-beurre kekse. Znam da je ponekad na to znala dodati i sitno isjeckane breskve, no mislim da tada toga nije bilo. U svaku je nalila smeđi i žuti puding i – to je bilo to, ukusan dvobojni desert za šestero.

Bilo je to prvi put da sam se zabrinula zbog količine nekog jela koje je baka pripremala, no nije bilo posljednji. Još sam nekoliko puta pomislila kako nema šanse da nečim što je pripremala nahrani sve koji su trebali biti nahranjeni, no nakon onog iskustva s pudingom mudro sam šutjela i rado radila što mi je rekla. Jer moja baka je na tom području bila čarobnica. Taj je osjećaj bio dodatno pojačan poznavanjem taktike koju sam stekla uz mamu i drugu baku – da svakog jela mora biti dovoljno za svakoga tko poželi. I uvijek je tako i bilo i bila su to sve redom dobra jela, a kako su bila dobra rado smo ih jeli i slijedećeg dana. No ova baka imala je drugačiji pristup.

Godinama nakon priče o pudingu kao osamnaestogodišnja djevojka na ljetovanju gledala sam kako baka gura pola pileta okruženog tanko narezanim krumpirom u pećnicu. I opet sam pomislila kako bi bilo bolje da smo kupili dva batka ili dvoja mala prsa na kojima je bilo nešto više mesa, jer cijelo pile je za nas troje bilo uistinu previše, a pola mi se učinilo premalo. No nisam ništa rekla jer sam znala da je za baku nedjeljni ručak najvažniji u tjednu i da će već nešto stvoriti. I uistinu, dok se pile peklo, napravile smo dvije vrste salate, u malom se lončiću skuhala nepuna šalica riže, a našlo se tu sigurno i pirjanog povrća i juha s domaćim rezancima ili knedlima. Nije me toliko fascinirala hrana koja je bila majstorski spravljena, koliko nenametljiv način na koji je sve to polako nastajalo i bilo uvijek na vrijeme gotovo. Djed je nešto prao i sjeckao i vrtio se oko sudopera namačući poneki lončić i gotovo uvijek noseći vodu bez deterdženta u dvorište kako bi zalio drvo naranče ili lozu pod kojom bi zatim sjedio i čitao novine dok se ne bi našao neki poslić za njega - bio bi recimo pozvan da uredno kako samo on zna izreže pitu od jabuke koja se također stvorila nekako u vrijeme kad je ručak bio gotovo dovršen, ili se možda ispekla i prije pileta, uistinu se ne sjećam i nije bitno, vidim djeda kako stoji s nožem nad srednje velikim protvanom i mjerka ga što okom, što vrhom noža, dok se ne odluči učiniti prvi rez kako ne bi iznevjerio ukazano mu povjerenje. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i sjeckala i ljuštila i ribala što mi se dalo – luk, rajčice, mrkve, krumpir, jabuke, nešto, i samo sam s pola pozornosti radila ono što sam radila – ostalo je bilo namijenjeno bakinom pričanju koje je bilo sastavni dio ovakve međusobne suradnje. Započela bi usred radnje i pričala svojim melodičnim glasom i lijepim jezikom koji bi ponekad začinila ponekim purgerskim ili „švapskim“ izrazom, što je priči davalo poseban starinski štih, iako je baka pričala kao da se to jučer dogodilo. Pred mojim bi se očima umjesto rajčice koju su ruke same rezale na tanke kolute neuglednim ali vrlo prikladnim nožem koji je baka dohvatila i stavila na stol pred mene, odvijale komplicirane radnje s mnogo likova od kojih sam neke poznavala osobno, mnoge samo iz pričanja, a pojedine nisam mogla nikamo smjestiti nego sam čekala da mi se otkrije njihova uloga kroz priču koja se odvijala kako bi baka grabila iz nepresušnog vrela svojih uspomena. Ponekad bi i djed koji je sve to slušao zadovoljno klimajući glavom priskočio u pomoć kad bi vidio ili pretpostavio da sam se potpuno izgubila. Budući da mi te priče nisu nikad dosadile ni kad su se ponavljale nakon duljeg slušanja, možda su upravo one zaslužne za dojam da se zajednički kuhan ručak stvorio na stolu kao nekom čarolijom.

No znala je baka i mnoge druge stvari. Kako artritičnim rukama do čista oprati rublje – jer svoj veš i svoje klajde kako je nazivala haljine koje su se uglavnom kopčale nizom gumba s prednje strane namakala je satima u kupaoni i ispirala do čistoga bez uporabe perilice koju očito nije voljela pa se izborila za ručno pranje svog odjevnog vlasništva. Znala je ponekad i čitati misli pa bi me iznenadila kad bi usred neke aktivnosti pokazala da točno zna što mislim, a to bi me ponekad i zabrinulo jer ja sam svoje misli čuvala i njima upravljala kako sam znala i umjela i bilo mi je neobično da netko uđe u to moje malo domaćinstvo. Naučila me je i moliti dok sam bila sasvim mala, još sad se sjećam jer nikad nisam dobro učila napamet pa je to potrajalo, osobito kad se trebalo prekrižiti, a ja nisam znala što je desno a što lijevo, jer i danas moram pritom razmisliti kojom rukom pišem, da se ne zabunim, a u tim davnim danima još nisam znala pisati pa se sjećam koliko smo puta tu vježbu ponovili, sve dok nisam zaboravila da znam i naprosto znala i to je bilo krasno.

Da nisam pekla kiflice i ostala na desetak minuta sama u kuhinji sa svojim mislima, ovoga posta sigurno ne bi ni bilo. Ovako je nastao i ja ga posvećujem svim ženama koje znaju da su čarobnice, a poznajem ih mnogo. I onima koje još ne znaju, ali će saznati. Svaka od nas je svojevrsna čudotvorka, svaka na svoj način. U vrtlozima koje širimo oko sebe stvara se ljubav ili rastvara, stvara se život, stari i novi i hrani se neprekidno, sve dok jednog dana ne zastanemo, pogledamo oko sebe i shvatimo da je dobro sve što radimo čak i ako se ne čini tako pa nastavimo sve jače i bolje i prenosimo svoju vještinu drugima, onako kako znamo i umijemo, svjesno ili nesvjesno, u komadićima ili u cjelini… I to je na neki način to što sam željela reći.

A da se netko od posjetitelja ne bi osjetio pogođenim ili zakinutim, sigurno ću napisati nešto i o njima, čarobnjacima i čuvarima koji također znaju ili ne znaju tko su i rade sve što rade kako najbolje znaju i umiju. Jer jedno znam, ja bih se bez mnogih čuvara i čarobnjaka koji su na ovaj ili onaj način ušli u moj život sigurno izgubila.



UPDATE - Moram još dodati preporuku, posjetite stranicu s DOBRIM VIJESTIMA, a o čemu se točno radi pročitajte kod Bigblue odakle sam i ja došla onamo. Ideja me oduševila, iako je izvedba nedavno krenula, čini se. No mislim da zaslužuje našu potporu.


05.01.2008. u 18:37 | K | 26 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se