…ŠETNJA…




Početak Puljske ulice
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nastavljam šetnju započetu u prethodnom postu i prelazim autoput, donedavno Ljubljansku aveniju, preimenovanu u Zagrebačku aveniju, tko zna zašto. Prije preimenovanja lijepo su je uredili, na zeleni pojas koji ondje odvaja po dvije trake posadili cvijeće, a stari semafor zamijenili novim koji pješacima odbrojava sekunde do trenutka kad će se upaliti zeleno svjetlo. To je jedna od rijetkih novotarija koju sam s veseljem odmah prihvatila, jedino sam se bojala da će se sprava ubrzo pokvariti. No nije bilo tako, nakon početnih problema ustalila se i sad već mjesecima radi bez zastoja. No ja se tog mjesta dobro sjećam iz nekog davnog doba prije nego što je sagrađen nadvožnjak iznad Selske, dok je cesta imala dvije trake i bila uvijek vrlo prometna, a trebalo ju je prijeći ako ste htjeli doći do tramvaja, jer pruga na Horvaćanskoj sagrađena je tek neposredno prije Univerzijade 1987. Kad sam bila kod bake i djeda, djed i ja smo gotovo svakodnevno odlazili na Remizu na tramvaj i dalje na razne destinacije u gradu. Na tom je prijelazu trebalo dugo čekati prije nego što bi se moglo prijeći i jednom nas je gotovo pregazio auto koji se u zadnji čas zaustavio uz trubljenje i škripu kočnica. Pješaci su onda kao i danas bili ugrožena vrsta.

Ljubljanska – Zagrebačka avenija u smjeru prema Zapadu
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Prije nego što ću ući u Puljsku bacam pogled niz Zagrebačku aveniju. Nedavno zasađeni drvored lijepo napreduje i uskoro će njegovo lišće stvoriti svojevrsnu zaštitu pješacima od ispušnih plinova i buke s kolnika.

Puljska ulica – pogled prema Sljemenu
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Poznato je da su sjeverni i južni dio Zagreba oduvijek slabije povezani nego zapadni i istočni. Vjerojatno je tome razlog željeznička pruga koja je građena u smjeru istok – zapad a koja je uvelike utjecala na izgradnju grada, jednako kao i Sava koja od grada odvaja njegov najjužniji dio – Novi Zagreb. Kad se ovako pogleda prema sjeveru čini se da je Sljeme na dohvat ruke. No nije sasvim tako, a prije je bilo još manje. Sjećam se kakva je pustolovina bila uputiti se Selskom ulicom u pravcu Črnomerca. Nismo morali pogađati hoće li željeznički prijelaz biti otvoren ili zatvoren, on je gotovo uvijek bio zatvoren, a na prolazak vlaka čekalo se dugo, ponekad i jako dugo. Taj je problem riješen izgradnjom podvožnjaka ispod pruge, a i Savska ulica koja povezuje sjever i jug protočnija je otkako je sagrađen tunel ispod nje na Ljubljanskoj – Zagrebačkoj – Slavonskoj ili kojoj već aveniji. No oni željni pustolovine možda se upute Fallerovim šetalištem uz potok Črnomerec prema sjeveru, a to bi već bila nova priča…

Mošćenička ulica – pogled iz Puljske
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kad uđemo u Puljsku odmah s desne strane pogled pada u kratku Mošćeničku ulicu koja ipak ima svoje znamenitosti – kapelu Corpus Domini koja nije osobito uočljiva dok joj se sasvim ne približite, ali se zato njezino zvono prijatnog zvuka čuje nadaleko, osobito u prometnom zatišju vikendom. Na drugom kraju uličice je dječje kazalište Trešnja čija se neobična mozaikom optočena zgrada dugo gradila i dovršavala.

Puljska ulica – ograda NK Trešnjevka
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ružno? Pitam ponovo. Ružno. Reći će mnogi. Stara ograda koja od pogleda slučajnih znatiželjnika skriva nogometni teren kluba NK Trešnjevka uistinu nije neka ljepotica. No ja je se sjećam iz vremena prije gotovo četrdeset godina. Bila je ista ovakva, možda malo svjetlija i bez rupa kroz koje danas znatiželjnici ipak mogu proviriti na teren. Ružna? Ne znam. Meni je bila neobično zanimljiva. Kako sam malim koracima mjerila duljinu jednog velikog stadiona, uspjela me fascinirati svojom duljinom, jednoličnošću, izgledom velikih betonskih greda od kojih je sastavljena i onim spojevima kakvi se inače mogu naći na sličnim ogradama u industrijskoj zoni. Ružno. Opet tvrdi netko. Ma nije, kažem ja. Bila bi ružna da se ne sjećam kako mi je bila zanimljivija od mnogih drugih stvari koje kao trogodišnjakinja bez predrasuda nisam svrstavala u lijepe ili ružne. Nego u one vrijedne pažnje i one druge koje to nisu te stoga nisu ni postojale. Nedavno, prije dvije ili tri godine, na povratku s posla nešto me privuklo, prešla sam ulicu i kriomice zavirila kroz pukotinu u ogradi. Vidjela sam, naravno, travu. Gotovo sam se sama sebi nasmijala zbog te djetinjaste želje, a tek sam ljetos konačno imala priliku razgledati teren iznutra dok je moj mali jurcao po njemu za loptom uz zvižduke trenerove zviždaljke koji su zvučali sasvim obično, ne kao onda dok sam ih godinama povremeno slušala izvana kao tajanstvenu jeku koja zajedno s prigušenim glasovima i uzvicima dopire iz nekog nepoznatog svijeta. Eto, zbog svega što sam rekla i onoga što sam propustila reći nikada tu ogradu neću smatrati ružnom.

Puljska ulica
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nasuprot betonskoj ogradi proteže se žičana ograda koja od ulice odvaja ZET-ove zgrade – od upravne zgrade do hangara za pranje i servis tramvaja koje mi je djed uvijek kad bismo onuda prolazili pokazivao kao mjesto gdje tramvaji spavaju. A ja sam bila dijete koje je voljelo tramvaje i bilo mi je drago da znam gdje tramvaji spavaju. Kad danas prolazim pored polukružnih hangara iskreno se nadam da će nekim čudom ostati sačuvani, možda kao muzejski primjerci industrijske arhitekture prve polovice dvadesetog stoljeća. Jednom mi je bilo dopušteno onamo ući i razgledati to neobično mjesto. Bila sam s novinarskom grupom u posjeti ZET-u upravo u vrijeme kad su došli tada novi češki tramvaji, oni široki zaobljeni koji još uvijek najčešće voze na novozagrebačkim linijama. Upoznali smo tada i prvu vozačicu tramvaja koja je na taj dotad muški posao prešla s mjesta kondukterke. Dok sam bila mala svaka kola imala su svog konduktera koji je sjedio na za to predviđenom povišenom mjestu i prodavao karte ili poništavao one iz blokića kakve je obično sa sobom nosio moj djed. Sjećam se kako je prije ulaza u tramvaj vadio iz džepa taj blok od deset lijepih bijelih karata u kožnim koricama koji je pružao kondukteru. Kad bismo išli na glavni kolodvor zatražio bi prijelaz i kondukter bi mu kemijskom olovkom na kartu našarao nekakav znak. Bila sam jako ponosna na taj blok karata i na cijelog djeda koji je uvijek znao kako što treba učiniti, a u džepu je obično nosio jedan ili dva bronhi bombona za mene i tete na pošti ili u kiosku koje su mu ljubazno dale ono što je tražio, od novina ili cigareta do potvrde da je platio račune. To s plaćanjem računa bilo je osobito zanimljivo i ja sam godinama iz prikrajka promatrala službenice koje bi moj djed nakon izvršene uplate često ponudio bombonom, ponekad iz vrećice, ponekad samo tako, iz džepa (nikad to nije učinio prije obavljenog posla, valjda da ne bi izgledalo da ih miti bombonima, pomislila sam kasnije). S laganom nelagodom očekivala sam hoće li biti odbijen, jer neke bi se malo zacrvenjele i bilo im je nelagodno, pa je i meni tada bilo neugodno, a kad bi lijepo zahvalile i zadovoljno uzele ponuđeni bombon bila sam i ja sretna kao nakon dobro obavljenog posla. Bila su to druga vremena i ta je ljubazna gesta bila upravo to – ljubazna gesta. Danas bi to možda netko shvatio kao neki od bezbrojnih oblika zlostavljanja ili zametak mita i korupcije. Podsjetilo me to na činjenicu da čokoladu s lješnjacima koju uvijek odnesem svojoj doktorici i sestri u ambulanti (u znak zahvalnosti, puno je premala da bi predstavljala mito, nadam se) moram skrivati u pretrpanoj torbici kako me ostali pacijenti ne bi prostrijelili pogledom kao najvećeg izdajnika novopečenih ideala. I da nešto slično moram pretrpjeti ako nakon dugog oklijevanja i odlučivanja hoću li odnijeti srednje bajadere ili mali buket, nešto od toga na kraju ipak odnesem u školu učiteljici svoje djece prilikom podjele knjižica. I nejasno mi je zašto te stvari izazivaju takvu sablazan. Ja samo želim svoje pravo da se malim, sitnim, jestivim poklonom odužim nekome za koga smatram da je meni ili mojima učinio nešto dobro. Ne radi se baš sve po službenoj dužnosti.
Uzmite bronhi, lakše se diše, a ja ovaj ogroman post privodim kraju.

Ljubljanica – Remiza
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Najmanje dvaput tjedno, obično i češće, može me se vidjeti kako ovuda žurim prema tramvajskom stajalištu. I kad bismo imali neku spravu koja bi omogućila pogled unatrag, daleko, četrdesetak godina, i tamo bi me se moglo naći u mnogim situacijama i različitim raspoloženjima, da o izgledu i ne govorim. No o tome sam već pisala i ponovo ću pisati. Ovdje sam željela staviti slike kako bi ih mogao naći i uzeti svatko tko zaluta ovamo tražeći Remizu i Ljubljanicu kao što sam je ja uzalud tražila prije nekoliko mjeseci. Neka i ona postane dio virtualnog svijeta. Je li ružna? Hm, neću to više pitati, a neću ni odgovarati, sve sam već rekla i ponovila i možda opet ponovim nekom drugom prilikom…

Ljubljanica – Remiza
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Da, i svaka čast onima koji su preživjeli do kraja. Hvala!


11.12.2007. u 23:21 | K | 34 | P | # | ^

<< Arhiva >>


< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.