Nemar



CITAT:

Malo manje vremena provodim ovih dana u blogosferi stoga kasnim s komentarom. Naravno, podržavam Danielu i sve one kojima je blog izbrisan u nastojanjima da im se bar donekle pomogne i pokaže razumijevanje za situaciju u kojoj su se našli. Svi mi znamo što znači izgubiti blog - nešto što je postalo dragocjenim dijelom našega života, ne zato što nam nešto nedostaje u stvarnom svijetu kao što mnogi misle, nego zato što smo našli veliko zadovoljstvo i poticaj u ovom svojevrsnom spoju stvaranja i komuniciranja.

Da budem do kraja poštena moram reći da meni jesu odgovorili kad sam imala problema sa sinovim blogom, poslali su mi novu lozinku kojom smo mogli ući u blog i nastaviti pisati. Istovremeno sam postavila pitanje help desku mailom i stavila ga na podforum blog.hr na forum.hr-u. Možda je to, kao i činjenica da sam molbu poslala sa svog osobnog maila potpisanu imenom i prezimenom (nisam nikakva poznata faca, da ne bi netko pomislio da je to razlog), pomoglo da dođem do pomoći na kojoj sam bila iskreno zahvalna i to napisala na oba mjesta gdje sam je tražila.

Mislim da bi blogeri morali imati servis koji bi pomagao u rješavanju njihovih problema, barem onih većih za koje nije dovoljna podrška raznih tutorial blogova i foruma. Također smatram da bi uza sve razumijevanje koje imam za servis zatrpan bezbrojnim pitanjima i zahtjevima blogerske populacije taj isti servis trebao napraviti selekciju pitanja i svakako odgovoriti na ona uistinu važna. A koje pitanje može biti hitnije od onoga da se blogeru barem pokuša vratiti nestali blog? Ili, ako to nije moguće kao u slučaju hakiranja, da mu se uputi nekoliko riječi objašnjenja, utjehe i podrške koje bi ga možda ohrabrile u namjeri da nastavi objavljivati, čak i ukoliko se sadržaj dotičnog bloga uredništvu iz nekih razloga učini više ili manje nevažnim. Svakom blogeru je njegov blog dragocjen i za to bi trebalo svjesno pokazati više razumijevanja i poštovanja.

Neću se prijetiti zatvaranjem svog bloga i odlaskom na drugi servis jer to ne namjeravam učiniti. No pridružujem se Danieli i svima koji su podržali akciju u opravdanim zahtjevima da se problem helpdeska riješi i da se na taj način ukloni vrlo neugodan dojam koji uredništvo bloga ostavlja kao posljedicu svog ne-djelovanja u kritičnim situacijama.


U nedostatku vremena kopipejstala sam komentar koji sam prije dva dana objavila na "pobunjeničkom blogu". Čini mi se da sam ukratko napisala sve što mislim i zasad na tome ostajem.


30.11.2007. u 00:31 | K | 31 | P | # | ^


O SVEMU POMALO I – JEDNA ŠETNJA


Eto, vraćam se i ja u ovaj svoj dragi zeleni svijet i donosim malo novosti i isprika. Ne želim se ispričavati zbog izostanka – svi znamo da nam ponekad dođe razdoblje u kojem nam se naprosto ne da pisati, a još smo manje u stanju obilaziti i čitati druge blogove, ma koliko nam dragi oni bili. Ja sam upravo prošla kroz jedno takvo frustrirajuće razdoblje u kojem je bilo svega i svačega što me psihički i fizički sputavalo. Pokvario mi se i kompjutor pa sam se danima snalazila na razne načine, a na Internet sam uglavnom ulazila kao promatrač u krajnje lošim uvjetima koje mi je pružao safe mode, jedina verzija koja je radila nakon što mi se nepovratno pokvario driver za grafičku karticu i povukao za sobom niz problema koji su na kraju doveli do generalke. Sad opet mogu normalno pisati, čitati, raditi s fotografijama, pogledati poneki youtube filmić… Nisam ni znala do koje mjere te stvari mogu čovjeku nedostajati.

Bila sam prije nekoliko tjedana u Vukovaru i vratila se sa slikama i puna utisaka koje sam namjeravala zapisati ovih dana. No kako čovjek snuje, a Bog odlučuje - tome su me naučili u najmlađim danima – do slika nisam mogla na vrijeme, a prošla me i volja za pisanjem u otežanim uvjetima pa ću se na to vratiti kad ne bude godišnjica, ali kad ja budem željela i mogla o tome pisati. Sve u svoje vrijeme.

Dužna sam još jedno malo pojašnjenje, ako ne drugima, onda samoj sebi. Dan nakon što sam objavila prethodni post zastala sam pred velikim predizbornim plakatom i gotovo se počela smijati na sav glas. Budimo svoji, pozivali su nasmiješeni političari dviju stranaka koje su koalirale za potrebe izbora. Nije bitno koje su to stranke, niti sam poželjela izbrisati post koji je originalan i samo moj, ali sam se još jednom uvjerila u moć propagande da izazove u nama igru neurona koja nas zatim podsvjesno navede da razmišljamo o stvarima o kojima inače ne bismo. Kad sam pisala prethodni post bilo mi je neobično kako mi se intenzivno nametnula ona izreka koja nije dio mog uobičajenog razmišljanja. Zapravo sam oduvijek bila svoja i to se nekako podrazumijevalo, nije mi bila jasna potreba da o tome pišem, kao ni lakoća s kojom sam se sjetila Šenoine pjesme. I zato sam ipak osjetila potrebu da naglasim da sam pišući taj post bila uistinu svoja i samo i jedino svoja.

Dosta je bilo o meni, sad ću još malo prošetati. No bit ću pristojna i pozvati sa sobom sve koji me budu željeli pratiti. To je šetnja Zagrebom. Malim dijelom Zagreba koji poznajem točno četiri desetljeća i koji mi je oduvijek bio drag, iako ga mnogi smatraju ružnim i neuglednim. No što je zapravo ružno? Sve može biti ružno jednako kao što i sve stvari koje pogledom dodirujemo mogu biti lijepe i veseliti nas.

Postoji univerzalna ljepota koju svi shvaćamo i osjećamo. Ne poznajem nikoga tko bi rekao da je blistava duga na nebu neugledna, da je prekrasan pogled koji puca s vrha visoke planine odvratan, da su šarena leptirova krila ili vijenac nježnih cvjetnih latica ružni. No postoji i ona posebna, pojedincu svojstvena ljepota koja izvire iz nas i uljepšava stvari koje su nam drage. Nemojmo ih oduzimati jedni drugima govoreći da ne vrijede spomena. To naprosto nije točno. Provest ću one koji to žele ulicama o kojima sam već više puta pisala, mjestima na kojima sam ostavila mnoge pečate svog postojanja. Ta su mjesta toliko obična da se samo malobrojni stanovnici grada mogu prisjetiti da su ondje bili, ukoliko ne stanuju upravo u tom kvartu.

Nedavno sam guglala u potrazi za slikom Ljubljanice i našla sam samo jednu, gotovo neupotrebljivu fotografiju. Ulice kroz koje ćemo proći na ovogodišnji dan Svih Svetih kad sam se konačno sjetila ponijeti fotografski aparat i na vrijeme ga izvaditi kako bih slikala ta mjesta, nisam ni pokušala naći. Odsad će putnici namjernici u virtuali moći pronaći ove slike koje poklanjam, no ne vjerujem da će ih se itko sjetiti tražiti. Ima takvih mjesta posvuda oko nas, mnogo više nego što obično mislimo.

Ulica Srednjaci
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Stara ulica koja je dala ime cijelom naselju. No zgrade koje se vide s lijeve strane novije su, postepeno dovršavane prije pet do deset godina. Nekad su na njihovom mjestu bile male skromne kućice kakvih ima puno na Trešnjevci, no sad se čini da polako gube bitku s novogradnjama koje posvuda niču kao gljive poslije kiše nudeći platežno ili kreditno sposobnima rješenje stambenog pitanja. Uz rub ulice nekad je bila mala kuća s velikim vrtom koji se protezao gotovo do autoputa. Zvali su je Bugarinova kuća, a u nju smo baka i ja dvaput ušle kako bismo kupile marelice koje su obilno rađale u sada nepostojećem voćnjaku. Baka me uvijek upozoravala da ne nazivam vlasnika Bugarinom, no nije znala kako se ljudi prezivaju. I tako je za mene ostala Bugarinova kuća i Bugarinov vrt, pa ako netko zna nešto o tome neka me ispravi. Kulisa se davno promijenila, došli su novi glumci i unijeli život u parkove pred velikim ulazima u visoke zgrade. Život teče dalje, lijep i zanimljiv kao i uvijek. A ja sam sretna jer mi je još uvijek dopušteno prolaziti drvoredom javora i spajati staro s novim. Tko zna koliko nas takvih ima i dokad ćemo se sjećati, onako lijepo, bez žaljenja za prošlim vremenima. Jer lijepo je i ovo sadašnje i prisjećam se ja i novijih stvari – mirisa pijeska sakrivenog u krupnom šljunku oko vrtuljaka i penjalica na kojima su se nedavno igrali moji dječaci, gospodina koji svakoga jutra izvodi psa obučen u odijelo s kravatom i očito spreman za posao, klupe u hladu na kojoj sam sjedila na povratku iz vrtića kad bih sa zahvalnošću odložila pored sebe vreću s posteljinom za pranje, u kojoj su tete uporno ostavljale jastuk, unatoč molbama da ostane kod njih jer mi otežava vrećicu koja se zajedno s vrećicom koju sam donijela s posla i vrećicom s namirnicama koje sam usput kupila, nalazila u jednoj mojoj ruci, dok je druga osiguravala potomstvu siguran hod. No sad je i to prošlost. I dobro je tako…

Križanje ulice Srednjaci sa Zagrebačkom avenijom
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Na tom se mjestu nalazi mala zelena površina preko koje sam bezbroj puta pretrčavala kako bih stigla na zeleno svjetlo nakon što sam dijete ostavila u obližnjem vrtiću. Sad se najviše divim velikom starom drvetu i gledam pse koji se ondje često igraju kad izlaze u šetnju sa svojim gospodarima. A kad sam bila mala, ovdje negdje su se nalazile stepenice koje su vodile do autoputa koji je bio uzdignut na svojevrsnom nasipu, što se kasnije djelomično poravnalo s okolnim površinama. Jednom sam se s djedom onuda vraćala s ritmike na koju sam za vrijeme zimskih praznika išla nekamo na ugao Končareve i Selske ulice. I dok se ritmike jedva mogu prisjetiti (zapravo se sjećam samo presvlačenja u garderobi i nemam pojma što smo na ritmici radili), jasno mi se urezao u pamćenje taj događaj. Kad smo došli do stepenica, vidjeli smo da su prekrivene jako debelim slojem živog leda koji je plavičasto sjao u zamagljenom zimskom prijepodnevu. Neki gospodin, djed i ja stajali smo tako i gledali što ćemo – bilo je potpuno nemoguće sići po tom ledu, a okolna padina bila je prestrma. Pomislila sam kako ćemo sad krenuti zaobilaznim putem i nije mi baš bilo drago. No djed je hrabro sjeo na najvišu stepenicu, posjeo i mene i lijepo smo se, stepenicu po stepenicu, na stražnjicama spustili dolje. Onaj gospodin otišao je okolnim putem i ja sam slavodobitno gledala kako se udaljava. Nikad nisam pomislila da bi se moj djed u zimskom kaputu, šeširu i tamnim sunčanim naočalama koje je običavao nositi mogao odlučiti na takav poduhvat. No odlučio se je i tako zauvijek u mom sjećanju obilježio taj davni dan prije trideset sedam ili trideset osam godina. Sitnica, pomislio bi netko. Sitnica? Zar uistinu?


Sad vidim da ću, budem li uvrstila svih osam slika koje sam odabrala, prevršiti svaku mjeru i otjerati i najotpornije čitatelje šetače. Zato zasad odustajem i obećavam sebi nastavak u slijedećem postu, pa kome se nije zamjerilo, može slobodno sa mnom dalje, sve do Ljubljanice.


20.11.2007. u 23:52 | K | 50 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se