HRVATSKA - ZEMLJA (NE)ZNANJA



Photobucket - Video and Image Hosting
Obrazovna struktura građana RH starijih od 15 godina

Danas sam dvaput naišla na ovu temu. Poslijepodne na net.hr i sada, prije spavanja, na x-portalu, odakle sam preuzela gornji grafikon. Moram još dodati da ne pokušavam polemizirati s autorom članka na x-portalu, niti osporiti iznesene podatke.

Na net.hr čitam: Gotovo tri posto Hrvata nikad nije upisalo školu, a 15,7 posto ih nije završilo osam razreda. Osmoljetku je završilo samo 21,7, a srednju 47 posto. Samo 13 posto je završilo fakultet ili višu školu.

To je kao grozno, porazno, katastrofalno, velik broj Hrvata navodno nije u stanju pročitati naslovnicu dnevnih novina. Razlog tome nije skupoća ili nezanimljivost dotične, nego nepismenost ili polupismenost inkriminiranih pripadnika hrvatskog puka.

Ne sumnjam u točnost iznesenih podataka. Sumnjam samo u poštenu interpretaciju navedenog. Ne znam kome je u interesu da se Hrvatska proglasi zemljom neznanja. Upravo tako glasi naslov članka koji se dugo zadržao na naslovnici i izazvao podugačku polemiku u komentarima. Zašto se ne slažem, objasnit ću vrlo jednostavno.

Počet ću od sebe – čovjek je po prirodi stvari egoist, pa neka tako bude. Zaposlila sam se kao apsolventica s tri nepoložena ispita i diplomskim koji sam trebala napisati i položiti zajedno s preostalim ispitima u roku od šest mjeseci, ukoliko sam željela zadržati radno mjesto. Bilo je to davne 1988. godine, ne znam jesu li se propisi otad mijenjali, a nije ni bitno za ovu priču. Sjećam se da me je kao mladu nadobudnu osobu iskreno začudila spoznaja do koje sam došla dok sam prolazila muke po papirologiji poznate svima koji na bilo koji način mijenjaju svoj status u našem društvu. Shvatila sam da sam zaposlena na osnovi svjedodžbe o položenom maturalnom ispitu. Nigdje nije pisalo da sam u prethodne četiri godine položila četrdesetak ispita. Potvrdu o statusu apsolventa predala sam samo u tajništvu ustanove koja me je primila na usmenu preporuku profesora kod kojeg sam polagala posljednji ispit stručnog karaktera, ona preostala tri bila su više općeg i za mene manje važnog tipa.

U cijeloj ovoj kampanji uvjeravanja da smo niškorisne neznalice, nigdje se ne spominje broj onih koji su nakon srednje škole upisali neki od fakulteta i dali najmanje jednu godinu, a mnogi dogurali i do otužnog statusa vječnog studenta apsolventa. Takav obrazovan i pismen čovjek kojeg je život naprosto odveo drugim putem ulazi u statistiku kao SSS. On to formalno pravno možda i jest, ali se u stvarnosti razlikuje od nekoga tko je završio trogodišnju srednju i odlučio se odmah zaposliti, što je također životni izbor koji zaslužuje poštovanje.

Možemo tu istu analizu napraviti stepenicu niže. Netko tko je iz objektivnog ili subjektivnog razloga napustio srednju školu nakon završena dva ili tri razreda, objektivno se ne može usporediti s nekim tko je završio osnovnu školu i odmah se bacio u svijet odraslih, što danas baš i nije poželjna situacija. Većina poslova zahtijeva nešto više znanja ili neke posebne vještine u odnosu na široke osnove koje mora nuditi osnovna škola, u kojoj jednaki temelji trebaju biti dostupni budućem NKV radniku, kao i vrhunskom stručnjaku.

Ako odemo još malo niže, primijetit ćemo da nije svejedno je li čovjek završio četiri, ili sedam razreda osnovne škole.

Postoji ovdje još jedna značajna činjenica koja je u člancima na tu temu na koje u posljednje vrijeme nailazim, naprosto zanemarena. Formalno školovanje ne igra uvijek presudnu ulogu u životu pojedinca. Postoje mnogi koji su naknadnim marljivim radom nadoknadili zaostatke u odnosu na one koji su bili daleko ispred njih po stupnju završene škole. Uostalom, često se baš i nema što nadoknaditi. Nekome s humanističkom naobrazbom rijetko će u životu trebati viša matematika koja se dotiče negdje pri kraju gimnazijskog obrazovanja. Iako moram priznati da bi mi nikad uistinu svladano matematičko znanje možda pomoglo uhvatiti za glavu ili za rep stvarno značenje pojma zlatnog reza, s kojim se učestalo susrećem posljednjih godina. No da nisam te stvari ipak nekoć učila, danas bi mi takve jednadžbe sličile kineskom pismu, ovako sam ipak nešto bliže. Medicinskoj sestri naizgled ničemu ne služi poznavanje povijesti srednjega vijeka. No što ako ta sestra iznenada poželi nešto saznati o prošlosti grada u kojem živi, ili je privuku brojne popularne knjige povijesne ili „povijesne“ tematike, koje se množe kao gljive poslije kiše?

Ukratko, poznajem velik broj pojedinaca koji su i bez formalnog školskog obrazovanja postigli mnogo u životu i sigurno se nikad ne bi mijenjali s mnogobrojnim obrazovanim ljudima, koji unatoč školama i fakultetima pokazuju duboke rupe u znanju i baratanju životno važnim vještinama.

Dosad sam govorila samo o obrazovnom dijelu, da sam zadrla u onaj odgojni, post bi bio beskonačan i nitko ga ne bi čitao. Zato samo ukratko, jer ni taj dio nije obuhvaćen istraživanjima. Obično govorimo o odgojenoj i neodgojenoj djeci, neću sad razglabati o definiciji tih izraza, svi više ili manje znamo što oni označavaju. Kod odraslih se češće spominju suprotnosti: pristojan – nepristojan, ugodan – neugodan, uglađen – neuglađen, prilagođen – neprilagođen, no radi se u stvari o istoj pojavi kao i u dječjoj dobi. Stupanj formalnog obrazovanja samo donekle utječe na razvoj socijalnih vještina koje određuju utisak koji će neka osoba na nas ostaviti. Tako možemo naići na izrazito neugodnu osobu sa završenim fakultetom, ali i na ljubazne i pametne osobe koje se nisu formalno školovale.

U dva navrata sam u planinarskim društvima naišla na skupine ljudi kod kojih uistinu nije bilo bitno tko je što završio i tko što radi u životu. Bili smo povezani zajedničkom ljubavlju prema hodanju i planinama, na izletima nikad nije dolazilo do razmirica, a ako se neka i dogodila, to se zbilo pojedinačno i odvojeno od grupe tijekom tjedna dok smo studirali ili radili, svatko na svom životnom putu.

Čini mi se da se slične zajednice stvaraju i ovdje u našoj blogosferi. Svakodnevno se susrećem s velikim brojem znatiželjnih, uvijek dovoljno, a često i vrlo pismenih ljudi, koji raspravljaju o brojnim pitanjima koja ih zanimaju i izvan onoga čime se inače u životu bave, ili te svoje interese produbljuju nalazeći srodne duše koje o svemu tome također imaju svoje mišljenje i spremni su ga razmijeniti, uglavnom bez većih razmirica.

Stvarno sam se naljutila na ovu manipulaciju i u jednom dahu napisala ovaj post, iako sam možda trebala otići spavati. Sutra me čeka težak dan, tek ću se navečer vratiti i zaroniti, nadam se, u ovaj virtualni svijet. Molim drage prijatelje blogere koji prežive čitanje ovog uistinu dugog posta, da napišu svoje mišljenje.

Navali narode, pokažimo da smo pismeni i obrazovani, bez obzira na završene škole!


31.01.2007. u 23:33 | K | 77 | P | # | ^


ZIMSKA IDILA




Photobucket - Video and Image Hosting

Bila sam ovdje. Zemlja prekrivena suhim lišćem posvuda se probijala kroz tanki snježni pokrivač koji je brzo kopnio na ranoposlijepodnevnom suncu. Drveće je sa svog ogoljelog granja otresalo grudice poluotopljenog snijega koje su padale na tlo. Zrak je bio natopljen prijatnim mirisom omekšanog snijega, vode i humusa. Na trenutke se osim kapanja vode s granja nije mogao čuti nikakav drugi zvuk. Ponekad je do ušiju dopirao lavež pasa s obližnjih imanja i zvuk automobila s ceste u dolini. Svijetlomodro zimsko nebo i kose zrake siječanjskog sunca nadopunjavale su se u stvaranju nezaboravnog ugođaja. Zimska idila.


28.01.2007. u 22:02 | K | 62 | P | # | ^


NA LIVADI


Photobucket - Video and Image Hosting

Livada u parku. Oko mene trava, visoke stabljike zlatica, ivančice, maslačak, ljubičasti zvončići... Osjećam vrelinu sunčevih zraka na kosi. I toplu zemlju pokrivenu tankim slojem polegnutih travki ispod sebe. Tiho zujanje buba i nečujan šum podnevnog lahora. Dio sam tog mirisnog svijeta, osjećam kako me prožima, kako me nježno kao rukama uljuljkuje u spokoj trenutka.

Leptir sjeda na lagano oznojenu podlakticu. Nježnim vršcima još nenačetih dječjih živaca osjećam titraje neizrecivo lakih nožica na koži. Prekrasno urešena krila polako se njišu pred mojim očima. Dok ih gledam, trava i cvijeće stapaju se u izmaglici. Promatram njegovo rilo kako se odmata i počinje opipavati kožu, kao da me gladi najtanja od nježnih vlati koje me okružuju. Traži sol, no ja to ne znam.

Trenutak se pretvara vječnost, a vječnost trenutka ostaje zauvijek zapisana u mojim unutarnjim prostranstvima.


24.01.2007. u 19:10 | K | 46 | P | # | ^


TORTA OD ORAHA


Photobucket - Video and Image Hosting

Sjećam se jedne male crno bijele slike koja se vjerojatno nalazi u gomili starih obiteljskih slika kod mojih roditelja. Djevojčica sjedi za stolom, pred njom torta s jednom svijećom, ili možda dvije. Na sebi ima tamnu haljinicu s bijelim čipkastim ovratnikom. Haljina je bila tamno crvena ili bordo. A možda i nije. No ne vjerujem da su me sjećanja prevarila. Imala sam jednu takvu bordo haljinicu i jako bi me začudilo kad bi mi netko rekao da je bila, recimo, plava. Možda se i varam u boji haljinice, ali se nikako ne mogu prevariti u pogledu torte koja na staroj slici sliči na panj sa zapaljenom svijećom.

Moja baka je uvijek pekla tortu od žutog biskvita nadjevenu mljevenim orasima koje je pofurila vrućim mlijekom uz dodatak šećera i kasnije dodala malo margarina koji je stvar držao na okupu. Da, i vaniliju, kasnije vanilin i puno limunove korice koja je tako fino mirisala... I debeli sloj čokoladne glazure. Sve lijepo ukrašeno šlagom i svjećicama. Neke od tih torti bile su na kat. Većina je prije ukrašavanja sličila ovom prekrasnom primjerku gore koji sam pronašla na Google-u.

Dobila sam ukupno dvadeset i devet takvih torti. Sjećam se da me je baka nazvala uoči tridesetog rođendana i ispričavala se što ne može napraviti tridesetu tortu, nema snage u rukama, teško stoji... Uzalud sam je uvjeravala da to nije bitno, da ću donijeti svoju i da ćemo sve lijepo proslaviti kao inače, s malom razlikom – tromjesečnim bebačem koji nam se nedavno pridružio. Te sam godine dobila od tete na poklon čokoladnu parfait tortu kakvu samo ona zna napraviti, a našla se tu i moja torta, jer već odavno nije bila stvar u tome da ja ne bih znala napraviti tortu, orahovu ili neku drugu. No onu pravu, jedinu i jedinstvenu više nisam jela, iako je baka živjela još deset godina. S tortama je bilo gotovo. Sve u svoje vrijeme...

Kako mi je pala na pamet torta od oraha? Ništa neobično. Za svoj sutrašnji rođendan ispekla sam tortu od žutog biskvita s nadjevom od čokolade, prema dječjim željama. Napravila sam i kolač neobičnog imena rigo janči. Kolegica od koje sam dobila recept kaže da ga je upoznala u okolici Rijeke i tek dosta kasnije dobila taj recept. Budući da je kolač relativno jednostavan i ukusan, dodat ću na kraju recept. Navali narode, raj za šlagoljupce! njami

Dakle, jasno je da sutra imam rođendan. Navršavam šest puta po sedam godina. Proteklo je 15 340 dana od one siječanjske večeri kad su na Zagreb i bolnicu u Vinogradskoj padale krpe mokrog snijega, a ja sam nešto prije devet sati zaurlala pozdrav svijetu. Svijetu kojeg unatoč stalnim mijenama volim i čija bezbrojna lica otad upoznajem.


Recept:


RIGO JANCHI


Tijesto:

Istući 4 žutanjka sa 6 dag šećera, umiješati 6 dag otopljene čokolade i 3 dag maslaca, limunovu koricu, 6 dag brašna, vanilin šećer i snijeg od 4 bjelanjka. Peći u tankom sloju na back papiru (papiru za pečenje). Ne peći predugo, jer je tanko!

Krema:

Rastopiti 20 dag čokolade. Miksati 5 dl slatkog vrhnja s vanilin šećerom i kremfix-om. U šlag postepeno umiješati (umiksati) rastopljenu čokoladu. Namazati na ohlađeno tijesto.

Gornji sloj:

Sve premazati tučenim slatkim vrhnjem (cca 2.5 dl) i posipati čokoladnim mrvicama.

Staviti u hladnjak da se stisne. Zatim rezati na kocke.


P. S. Moram dodati još jednu rečenicu. Kad sam objavila ovaj post ustanovila sam da je ni više ni manje nego stoti po redu! thumbup


22.01.2007. u 22:39 | K | 39 | P | # | ^


SPAVANJE NAŠE SVAGDAŠNJE


Photobucket - Video and Image Hosting

Čitam OVDJE o prehrambenim navikama koje bi nam trebale ublažiti probleme s nesanicom: Sendvič od puretine, banana i šalica toplog mlijeka s medom čine gotovo idealan večernji obrok za osobe koje imaju problema sa snom.

Hm, hm... Sjećam se kakvu sam si žgaravicu napravila kad sam kao srednjoškolka odlučila za doručak piti toplo mlijeko s medom. Napominjem da i dan danas volim popiti čašu hladnog mlijeka koja mi ne stvara nikakve probleme. Toplo ne volim, a kombinacija s medom pokazala se ubitačnom. To je bila asocijacija prva.

Asocijacija druga – koga ovi ovdje zavitlavaju, da ne upotrijebim onaj jači izraz! Zar ne znaju kako ljudi danas žive! Kad bismo ujutro ustajali sa suncem, radili osam sati neki srednje težak posao s primjerenim stankama – odmorom za one koji rade fizički, razgibavanjem za one koji na poslu uglavnom sjede – kad bismo nakon toga otišli kući, ručali nešto lagano i zdravo, prošetali s obitelji u vedrom raspoloženju, vratili se u čist i dobro prozračen dom, večerali nešto od gore preporučenog, zajedno sjeli za stol u dnevnom boravku i odigrali partiju ili dvije neke jednostavne i neopterećujuće društvene igre (čovječe ne ljuti se ili slično), na televiziji ili na radiju poslušali dobru glazbenu emisiju koja bi zadovoljila potrebe svih generacija, zatim se nakon tuširanja ušuškali u krevete prekrite svježom još mirisnom posteljinom, pomolili se ili malo meditirali ili razmišljali o nečem lijepom dok nas san ne bi zagrlio svojim mekim prozračnim velom i nježno odvukao do izvora okrepe...

Neizvedivo? Vjerojatno nije, no kako to postići? I želimo li uopće tako nešto? Možda to sve priželjkujemo, a uistinu želimo upravo takav život kakav živimo. Danonoćna utrka s vremenom. Beskonačni nizovi naizgled besmislenih radnji. Ponuda koja stvara nove i nove želje. Poslovi kojima zadovoljavamo svoj minimum životnih uvjeta – minimum koji raste sa svakim novim pomakom na bolje. Strahovi koji nas prate u tim svakodnevnim bitkama, bolesti, vlastite, naših bližnjih, naše djece... Strašila koja iskaču iz sredstava javnog priopćavanja stvorena pažljivom selekcijom najgorih mogućih vijesti, sve u svrhu što boljeg samoplasmana na tržištu. Svijest o vlastitoj ranjivosti i naizgled beskonačnoj usamljenosti usred rijeke života koja nas okružuje.

Većina se snalazi s tim osjećajima kako zna i umije, potiskuje ih ili ih raspetljava, sama ili kod odgovarajućih stručnjaka. Život nam, srećom, uglavnom ne djeluje tako strašno kao što sam ga opisala u prethodnom odlomku. Unutarnja previranja prikrivena su sigurnošću svakodnevne rutine. Ako se nešto neuobičajeno ne dogodi, nećemo ih možda ni primijetiti. No vjerojatno nećemo ni dobro spavati.

San je stanje u kojem provodimo trećinu dana, dakle oko osam sati. Nekome odgovara da noću spava manje, a dio nadoknadi danju, popodnevnim snom. Meni više odgovara san u komadu. Kad bih mogla neprekinuto spavati od deset ili jedanaest navečer, do šest ili sedam ujutro, vjerojatno se ne bih osjećala ovako kako se sad osjećam.

Nekad sam žrtvovala san zbog čitanja i učenja. Sad sam u te dragocjene večernje i noćne sate ugurala i blog i nemali ostatak stalnog i povremenog meni dragog svaštarenja na internetu.
Mislim da u prosjeku spavam šest do sedam sati, no to znači da često spavam pet ili manje sati, a samo povremeno nabijem više od sedam sati, najčešće nekvalitetnog, rascjepkanog sna.

A vi? Koliko vremena uspijevate provesti u njegovom zagrljaju?


I za kraj, Mihovil koji se upravo budi iz sna. Blago njemu, on samo izaziva nesanicu (u tome je nevjerojatno uspješan, kaže moja sestra), o vlastitoj još ništa ne zna...


Photobucket - Video and Image Hosting


20.01.2007. u 16:18 | K | 50 | P | # | ^


KOPANJE



Odlomak iz knjige V. I. Safonova: Arijadnina nit

Autor slikovito uspoređuje učenjake s kopačima, a istraživanja u ovoj ili onoj oblasti s dubinom iskopane jame. Evo kako on o tome govori:
«Direktno mišljenje – to je dublje kopanje jedne te iste jame; zaobilazno – to je pokušaj kopanja na nekom drugom mjestu»
«Sigurno je da je najviše napora usmjereno na logičko širenje i produbljivanje jednom izabrane i određene jame. Većina učenjaka, zavisno od njihovih sposobnosti, predstavlja umove koji pomalo grebu po zidovima jame ili pak otkidaju komade.»
«Ipak velike naučne ideje i velike naučne korake naprijed postižu ljudi koji su odbacili iskopanu jamu i koji su počeli kopati novu.»
«Svaka napola iskopana jama daje smjer u kojem se može trošiti energija. Jer snaga i energija moraju biti nekamo usmjerene, a osim toga, uvijek postoje važniji poslovi nego što je traženje novog pravca. Povećanje jame koju već kopaju pretpostavlja stvaran progres i garanciju za daljnja dostignuća. I na kraju, stara odlično razrađena jama, tako je dobro poznata da ne stvara nikakve probleme i osigurava miran život. Odreći se jame, koja već ima odgovarajuće razmjere, a da nemamo predstave gdje će se kopati nova, vrlo je riskantno.»
I dalje: «Upravo zbog toga stručnjaci obično nikad ne napuštaju prvi tu jamu koja im je dala status stručnjaka-eksperta da bi započeli novu na drugom mjestu. I još je manje zamislivo za stručnjaka da izađe iz jame samo zato da bi se odmorio i pogledao naokolo gdje da započne kopanje nove. Nijedan stručnjak ne gori od želje da pokaže svoju erudiciju u obliku nezadovoljstva jamom koju ima.»


Kopajući po svojoj arhivi izvukla sam gornji šaljivi citat izvučen iz privatnog dnevnika nekog znanstvenika koji je tog jutra ustao na lijevu nogu i odlučila ga staviti u post. Ispisala sam ga još 2002. kad sam čitala tu knjigu, a sad mi se zgodno poklopio s pojavom novog bloga najavljenog na naslovnici, pogledajte linkove, da ne duljim.

U jednom kratkom periodu života razmišljala sam o mogućnosti da se na neki način posvetim doživotnom studiju i znanstvenom radu. Davno sam odustala i u potpunosti se predala praksi. U slobodno vrijeme uživam u svaštarenju, u najpozitivnijem smislu te riječi. Kad čitam gornji citat, jasno mi je da zbog velike znatiželje i nemira ne bih bila uspješna u kopanju, proširivanju i uređivanju jedne jedine jame. Ili nekoliko međusobno sličnih.

Otkrila sam da puno više volim zavirivati u mnogobrojne raznovrsne jame. I tražiti nove, naravno. I kopati, kopati, kopati...

A vi?


15.01.2007. u 21:20 | K | 55 | P | # | ^


O ČEMU SANJAJU NOVOROĐENE BEBE?




Photobucket - Video and Image Hosting

Znate onu behaviorističku teoriju po kojoj se čovjek rađa kao tabula rasa – prazna ploča, a zatim se razvija isključivo pod utjecajem okoline. Ne želim sad pisati o njoj i pokušati je pobiti argumentima – preumorna sam i ne poznajem dovoljno psihologiju. No rodila sam dvoje djece i znam da ta dragocjena mala bića na svijet dolaze s određenim karakteristikama koje ih već tada razlikuju od svih ostalih, dakle sa svojom ličnošću.

Ne znaju govoriti, ali znaju se glasati na nekoliko različitih načina. Mimikom koja nije nimalo oskudna i intenzitetom micanja dijelova tijela u okvirima trenutnih mogućnosti pokazuju svoj stav prema stvarima koje ih okružuju. Ne vjerujem da im je život u početku jako lijep. Možda zato toliko spavaju.

Možda i sanjaju. Zapravo, sigurno sanjaju, to znaju sve majke. I mnoge se, kao i moja mama, pitaju – o čemu. O čemu može sanjati takav mali stvor gotovo bez ikakvog životnog iskustva? O vremenu koje je proveo plutajući u toploj i udobnoj sigurnosti iz koje je nedavno bio tako okrutno protjeran? Ili plovi nestvarnim predjelima, nedostupnima nama okorjelim stanovnicima svijeta tako sklonog skrutnjavanju?

Što god bilo to o čemu sanja, malom mudracu poklanjam još jednu sličicu njegovog zaštitnika na ovozemaljskom putu...


Photobucket - Video and Image Hosting



12.01.2007. u 22:37 | K | 47 | P | # | ^


MEME


Jeste li čuli za novu foru koja se širi blogom i zove se meme? To je neka vrsta štafete koja se predaje drugim blogerima. Možete malo pogledati OVDJE, još nisam u sebi složila definiciju te pojave, bit ću zahvalna ako mi netko kratko i jasno kaže što je to. Po onome što sam pročitala na nekoliko blogova i našla pomoću tražilice čini mi se da je to nekakav brain storming koji se progresivno širi blogosferom. Ja sam svoj zadatak dobila od Iride.

Prvi meme - napisati pet stvari koje o meni niste znali
Drugi meme - navesti pet web aplikacija koje su mi promijenile život

Razmišljajući o tome shvatila sam da zadatak uopće nije jednostavan. Mnoge stvari sam rekla ovdje na blogu ili u nekom drugom obliku komunikacije s blogerima. Ima i onih, premda su vrlo malobrojni, koji me osobno poznaju, što dodatno otežava stvari.

Ipak ću pokušati.

Dakle, slijedi prvi meme:

1. Imam ružan i neispisan rukopis. Neujednačen je i nečitak. A kad se potrudim, ispada lijepo, ali kao da je to pisalo dijete u trećem ili četvrtom razredu osnovne. Možda zato što nisam prava, nego priučena dešnjakinja. No zato bez problema otključavam vrata lijevom rukom kad u desnoj nešto nosim.

2. Nemam sluha. Zapravo, imam jako loš sluh. Upravo toliko dobar da dok pjevam čujem sebe kako fušam. A tako sam žarko željela pjevati u školskom zboru...

3. Volim gledati životinje (osim nekih kukaca), a jedan od najsretnijih i najuzbudljivijih trenutaka u životu bilo je jedno prohladno proljetno jutro kad sam u travi pronašla prekrasnog zelenog guštera koji se još nije dovoljno ugrijao na suncu i nije uspio pobjeći pa sam ga uhvatila rukama. Imao je crvene prugice na bokovima i prekrasne sićušne prstiće na zelenim šapicama. U mojim toplim rukama brzo je postao pokretljiviji i očajnički se koprcao pa sam ga pustila na zgodnom mjestu pored gomile šiblja u koju se odmah uvukao. Nadala sam se da ću ponovo doživjeti nešto slično, ali nisam...

4. Ne volim šivati. Zaista ne volim. Šavovi su mi neujednačeni, a štopanje i porubljivanje su mi viša matematika... Ide mi na živce kad se konac skraćuje i znam da ću morati ponoviti dosadno uvlačenje nove niti kroz ušicu igle, napraviti čvor koji je ili premalen ili prevelik i neuredan. Gumbi su ili prelabavo ili prečvrsto ušiveni, završetak mi je neuredan, fuj, stvarno to ne volim i kad se nakupi stvari za šivanje čekam dane kad sam mazohistički raspoložena. Zato volim raditi s beskonačnom niti – kukičanje me čak opušta, kao i namatanje vune u klupko.

5. Povjesničar2 koji vam ponekad ostavlja komentare je moj stariji sin.

Drugi meme mi je još teži. Najprije sam malo pogledala što su zapravo web aplikacije. I zaključila da je to sve ono što se stavlja na web stranice uz tekst (informatičari, nemojte me drvljem i kamenjem, prihvaćam sve ispravke i dopune od onih koji su po tim pitanjima kompetentniji). Sve moguće forume, chatove, upisne knjige, ankete, baze podataka etc. etc. našla sam jasno i glasno pod nazivom web aplikacije.

No štro je onda blog? Nigdje nije izrijekom spomenut kao aplikacija, definicije se uglavnom slažu da se radi o internetskom dnevniku, a neke ga podrobnije opisuju i objašnjavaju mogućnosti i inačice. E-mail također teško može biti sveden na pojam web aplikacije, mislim da je to internetski servis ili tako nešto, a aplikacija je outlook na mom računalu. Ponovo molim blogere informatičare da na jednom mjestu pojasne te i slične pojmove, ili da mene i one koji se slično osjećaju upute na mjesto gdje se informacije i definicije mogu naći u laicima primjerenom obliku (sigurna sam da postoje takvi popisi, negdje sam ih i vidjela, ali trenutno nisam u stanju posvetiti vrijeme traženju pa je svaka pomoć dobrodošla).

Bez obzira na spomenute probleme odgovorit ću slično kao blogeri koji su se ovim zabavljali prije mene.

1. Jedina web aplikacija koja mi je uistinu promijenila život je BLOG. O tome sam nedavno pisala, i neću ponavljati.

2. E-MAIL mi je otvorio nove mogućnosti i zahvalna sam što ga mogu koristiti.

3. Rado se služim TRAŽILICAMA svih vrsta, omiljena mi je, naravno, Google.

4. FORUMI me ponekad privuku, registrirana sam na tri ili četiri, no kako ih neredovito posjećujem najčešće izgubim nit u onima gdje je komunikacija brža, a često zaboravljam i na kojoj sam temi ostavila komentar. To nije za mene.

5. ANKETE rado ispunjavam, no one su mi više oblik zabave nego stjecanje informacija.


Eto, odradila sam svoje po trenutnoj inspiraciji, a sad je vrijeme da predam meme štafetu slijedećoj petorci. Ukoliko je netko već dobio meme, ili ga iz nekog razloga ne želi napisati, neka mi se javi, proslijedit ću drugima. Molim, nemojte me tući, dragi odabranici, stvar je zapravo zanimljiva.

1. Sepia
2. Osmijeh
3. Triptih
4. Šumarka
5. Majstorica s mora

Budući da je Majstorica prije moje primila dvije pozivnice, prebacila sam zadatak na detalj


09.01.2007. u 22:26 | K | 48 | P | # | ^


MIHOVIL


Došao je! Nije malen kao bebač na ovoj slici dolje, dug je puna 52 cm i težak oko 3.5 kg. I kažu da ima snažan glas. Jedva čekam da ga vidim, i dodirnem kiss

Photobucket - Video and Image Hosting

Te sitne ručice, kako kasnije brzo narastu, počnu hvatati igračke, pa crtati, zatim i pisati...

Photobucket - Video and Image Hosting

Ime mu je odabrano davno prije začeća i neka mu moćni zaštitnik bude na pomoć u dobru i u zlu...

Photobucket - Video and Image Hosting

Da, i mama je uspješno sve preživjela kiss wave


08.01.2007. u 22:27 | K | 32 | P | # | ^


KRŠTENJE KRISTOVO


Photobucket - Video and Image Hosting

Sjećam se crveno ukoričene Biblije za mlade koju sam dobila na poklon u prvom ili drugom razredu. Voljela sam je zbog prekrasnih slika kojima je bila ilustrirana. Isprva su me privukle uzbudljive starozavjetne priče, a tek sam kasnije češće zavirivala u novozavjetni dio koji mi nije bio tako lako razumljiv. Jedna od najdražih priča bila mi je ona o Isusovom dolasku Ivanu Krstitelju i krštenju u rijeci Jordan, događaju kojemu je u liturgiji posvećen današnji dan.

S mog stanovišta Isus je bio u žalosnoj situaciji – otac mu je umro, majka ostala kod kuće, a on sam uputio se u daleki svijet pun neizvjesnosti. Bila sam uvjerena da Isus do tog časa nije znao ništa o svom porijeklu. Zatim se sve mijenja i svjetlost dolazi na mjesto tame.

Mojim odrastanjem mijenjali su se stavovi i znanja o mnogim stvarima. No jedno je ostalo – za mene je to još uvijek jedan od najljepših odlomaka iz priče nad pričama...


Dodatak za Rusalku, ali i za mene: Leonardovo djelo nije se uklopilo u priču o mojoj staroj Bibliji za mlade s crvenim koricama, više mi je odgovarala Ona Blochova slika. No eto i Leonarda, za gušt yes

Photobucket - Video and Image Hosting


07.01.2007. u 11:09 | K | 37 | P | # | ^


TRI KRALJA JAHAHU



Photobucket - Video and Image Hosting

Tri kralja jahahu
S onih sunčanih stran,
tri dara nošahu,
mir, zlato, tamijan.

Tri kralja dođoše
pred grad Jeruzalem
pitajuć za mjesto
gdje se rodi Isus.

Mariji rekoše:
Zdravo, oj Djevice,
zdravo, oj Majčice,
nebeska Kraljice.

Isus digne ruke,
drago im hvaljaše,
i nebeske dvore
njima obećaše.



Kad sam bila mala, imali smo gramofonsku ploču „singlicu“ s četiri božićne pjesme. Ova mi je bila najmilija. Jedino me je naslov malo zbunjivao – mislila sam da je jahahu neki uzvik, nešto kao juhu ili jupi. U međuvremenu sam se upoznala i sprijateljila s imperfektom, no do deana današnjeg mi je smiješna ta dugogodišnja zabluda. A trebala sam samo nekoga pitati.

Sveta tri kralja su došla i prolaze, a ja još uvijek očekujem. Koga? Pa nećaka, naravno!
kiss


06.01.2007. u 13:31 | K | 13 | P | # | ^


ČESTITKA



Naučio si me voljeti šumu, planine, rijeke, jezera, špilje, more... U nekim davnim vremenima kad je škola započinjala nešto iza sedam sati, a završavala oko jedanaest, svakog lijepog poslijepodneva sjedali bismo u žutu bubu i tražili svoje mjesto u zelenilu poput ovog...

Photobucket - Video and Image Hosting


A kad bi došla jesen, na ovakvim smo mjestima tražili gljive i brali kestenje...

Photobucket - Video and Image Hosting


Za ovo brdo si pričao da je nekoć bilo vulkan i ja sam se nerado zadržavala u njegovom travom obraslom ždrijelu, u strahu da ne provali i da nas potoci lave kakve sam gledala na tada crno-bijelom televizoru ne odnesu prije nego što stignemo do auta parkiranog uz brdsku cestu negdje na padini...

Photobucket - Video and Image Hosting


Preko puta vulkana izvire potok uz čiji smo tok ponekad na jednom proplanku pekli ražnjiće od kobasica i luka, dobro prodimljene i ukusnije od najboljeg jela spravljenog u kuhinji...

Photobucket - Video and Image Hosting


Po ovoj smo ledeno hladnoj vodi gacali dok nas nije uhvatio grč u stopalima, a nešto niže smo se i kupali s prijateljima, čeličeći tijelo za more koje je nakon ovih vježbi djelovalo kao kada tople vode...

Photobucket - Video and Image Hosting


Ponekad smo usput zavirili u špilje o kojima si nam pričao neobične priče kako bismo u njih ulazili s osjećajem strahopoštovanja i lagane jeze...

Photobucket - Video and Image Hosting


Iznad te špilje nalazi se planina na koju smo često navraćali. Jednom smo na Badnjak otišli onamo po mahovinu. Vozio si nas zaleđenim dijelom ceste kao da je ljeto. Ponekad je pod kotače trebalo staviti granja ili nasuti pijeska, no to nas nije plašilo, nego zabavljalo. Iza crkvice pod vrhom našli smo bujnu zelenu mahovinu, ali i cvijeće,

bijeli kukurijek


Photobucket - Video and Image Hosting

i visibabe koje su se svojim nježnim glavicama probile kroz snijeg...

Photobucket - Video and Image Hosting

Na povratku kući u autu smo pjevali božićne pjesme, a kod kuće nas je dočekala mama s prostrtim stolom i mirisnom jelkom spremnom za ukrašavanje.


Ne, nisam se bojala na zaleđenoj planinskoj cesti, a još manje na ovoj koja se penje nebu pod oblake. No ipak dobro da mama nije bila s nama na tom izletu...


Photobucket - Video and Image Hosting

Na ovom prekrasnom mjestu bili smo dva ili tri puta. Dio staze koji vodi do ove udoline i planinarskog doma zbog velike ljepote prozvala sam Vilinskom dolinom. Sjećam se kako smo ti i ja naizmjenično nosili sestru u ruksaku, dok je brat strpljivo hodao uz nas. Dobro, ja sam je nosila samo na ravnijim dijelovima...

Photobucket - Video and Image Hosting

U Vilinskoj dolini ljeti je bilo puno cvijeća koje sam najviše voljela. Samo zagasito plavo jesenje nebo ponekad ima boju kakvu posjeduje skromni encijanov cvijet...

Photobucket - Video and Image Hosting

Neka s encijanom završi i moje pisanje koje bi moglo potrajati dugo, dugo... Preostaje mi još samo da ti čestitam, i nešto poželim. Unuka, petog po redu. Zdravlje i zadovoljstvo da u godinama koje se danas obično smatraju poznima nađeš još puno izazova i kreativnih poticaja. I sve ostalo što se može poželjeti za rođendan. Pusa...





04.01.2007. u 16:52 | K | 34 | P | # | ^


BLOGERI PIŠU


Je li za pisanje potrebna hrabrost? Ne znam, možda je potrebna određena hrabrost za početak kreativnog pisanja. No to je većina uglavnom pregrmjela pišući sastavke u osnovnoj i srednjoj školi. Potrebno je zadovoljiti neke uvjete, ali u fazi stvaranja smo još uvijek jedini čitatelji i ponosni vlasnici napisanog.

Stvari se mijenjaju kad treba napisano nekome pokazati. Ili pročitati. Sjećam se kako sam pobjegla sa sastanka literarne grupe u prvom srednje kad sam shvatila da se ondje čitaju vlastiti radovi. Nisam se nikad vratila, iako sam u gotovo svim izašlim brojevima školskog časopisa imala prilog ili dva kao vanjska suradnica.

Pisala sam već i o Iskonovom natječaju za kratku priču i svom razočaranju – ne toliko činjenicom što nisam prošla, nego kriterijima koje sam iščitala iz radova koji jesu prošli. Kratke priče zapravo nisu područje koje me jako privlači, iako ih volim čitati. Teško se mogu u potpunosti izraziti na samo nekoliko stranica. Volim pisati duge stvari.

Da skratim. Jučer sam naišla na natječaj za kratku priču ovdje. Svidjelo mi se što su natječaj raspisali blogeri. I to što nema nagrada, samo mogućnost da se priča objavi kao prava knjiga.

Odmah sam se sjetila Miška koji piše odlične kratke priče. Proslijedila sam link. Zatim sam se sjetila Majstorice i Atlantide za koje znam da aktivno pišu. Proslijedila link. Dok sam gledala popis blogova u boksu sjetila sam se da sam i kod Pantere nailazila na odlične kratke priče. Poslala link. I Sepia se jednom na blogu okušala SF pričicom u dva dijela, a kako spominje pisanje na listi prioriteta za ovu godinu (šaljivo intoniranoj, doduše), proslijedila sam link u komentarima. Zatim su se tu našle Chablis, Big blue, Bugenvilija, Brunhilda, Oceana, Plejadablue, Rusalka,... mislim da sam i njima svima poslala link. I kad sam na kraju ponovo pogledala popis u boksu, shvatila sam da bi zapravo svi, od prvog do zadnjeg, bili u stanju napisati dobru ili barem prihvatljivu priču. Zato sam obišla još neke koji lijepo pišu, iako kod njih nisam naletjela na priče. Na kraju sam odustala i odlučila objaviti link na svom blogu.

Nemojte se ljutiti ako sam nekoga izostavila, upravo zato sam se odlučila na ovaj post. Svi mi pišemo. Nitko od nas to ne čini loše. Pitanje je jedino koliko to cijenimo i koliko se bojimo pokazati drugima. Jer ono što napišemo nama je uglavnom vrlo dragocjeno, iako to često ne želimo priznati. Meni svakako jest. Zato se i pojavljuju pitanja: što će drugi o tome misliti, kako će doživjeti, na koji način osjetiti ono što je izašlo iz dubine našeg bića. Ne poznajem nikoga tko bi na to bio sasvim ravnodušan. Pritom ne mislim na sujetu i uvrijeđene veličine kojima se ljudi često podsmjehuju, iako vjerujem da se radi o istom osjećaju pretjeranom do granice smiješnoga.

Od prvih početaka mog bloga u trećem boksu se nalaze stihovi koji govore o tome
:


Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.

Halil Džubran


I na kraju nešto lijepo što sam jučer pronašla, a donekle se nadovezuje i na ovo o čemu sam pisala. Ako imate vremena i volje, pročitajte ovdje. mah


03.01.2007. u 08:24 | K | 22 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se