INTERLIBER
Jučer sam posjetila Interliber. Premda umorna od cjelodnevnog jurcanja, oko pet sati uspjela sam se othrvati zahtjevima svojih dječaka da ih povedem sa sobom i krenuti već mračnim ulicama prema tramvajskoj stanici. Osjećala sam laganu grižnju savjesti zbog djece, no znala sam da s njima nikako ne bih mogla vidjeti ono što me zanima. Bilo bi to stalno natezanje oko štandova sa stripovima (čini mi se da ih je ove godine bilo manje nego inače), borba sa zahtjevima da im kupim ovu ili onu privlačnu igračku koja bi zatim završila u prašnjavoj kutiji ispod prozorske daske u njihovoj sobi, kuknjava o kompjutorskim igricama koje drugi imaju, a ja im je kao ne želim kupiti... Uz štandove s knjigama neprekidno mili kolona ljudi, u koju bi se djeca niža rastom teško mogla ugurati. A knjige koje ja razgledavam njih ionako ne zanimaju, pa bi se sve skupa pretvorilo u neprekidni lov na djecu, umjesto da bude opušteni posjet događaju koji sam ipak s veseljem dočekala.
Grižnja savjesti nestala je već na tramvajskoj stanici prepunoj ljudi. Jedva sam ušla u pretrpanu sedamnaesticu (onu najnoviju koja je super kad je poluprazna, no čim se malo napuni čovjek se nema za što uhvatiti i može vježbati održavanje ravnoteže moleći se da vozač naglo ne zakoči). Nakon dvije stanice takve vožnje prešla sam na Savski most gdje je promrzla gomila ljudi čekala transport za Novi Zagreb. Srećom, naišla je sedmica koja gotovo prazna dolazi s početne stanice i uspjeli smo se bez problema svi ukrcati. Na stanici kod velesajma najprije sam morala pričekati da se malo raziđe nestrpljiva gomila, onda sam se uputila prema pothodniku. S djecom sigurno ne bih stigla ovamo. Odustala bih još na početnoj stanici.
Ulaz na sve tri izložbe ove godine je besplatan, zato sam najprije prošetala kroz Info i Educa izložbu u paviljonu pored ulaza. Štandovi uglavnom strukovnih srednjih škola nisu mi privukli pozornost – zasad još ne moram usmjeravati djecu prema srednjem obrazovanju. Učenici na štandovima djelovali su pomalo uplašeno, kao da zapravo ne žele da ih netko nešto pita. Najzgodniji su mi bili veterinari – dječak od svojih šesnaest godina hrabro je sjedio napola sakriven iza akvarija s crvenim ribicama i čekao stranke. Pred njim natpis – KONZULTACIJE. Pomislila sam da bih ga mogla nešto i pitati, tek toliko da malo dođe do izražaja njegovo znanje i pripremljenost, jer imao je tipičan izraz načitanog odlikaša. Ipak, predomislila sam se, samo sam mu se nasmiješila i krenula dalje. Info je fizički zauzimao manji prostor nego prije dvije ili tri godine kad sam ga posjetila. Nisam dovoljno upućena u tu tematiku, zato radije ne bih komentirala ponudu, a izložba stare informatičke tehnologije privukla mi je pažnju, ali ne dovoljno da me zadrži na putu prema glavnom cilju.
Ne mogu i ne želim o Interliberu pisati izvještaj, ovo su samo crtice mog viđenja te manifestacije. Imala sam dojam da je ponuda manja nego lani, možda je izdavačkih kuća ove godine nešto manje. Razočaralo me je predstavljanje zemlje partnera, a to je ove godine Slovenija. U relativno velikom prostoru raspoređen je za moje pojmove premali broj knjiga. Dobro, bilo je tu predstavnika većine žanrova, no izbor autora, kao i izbor razdoblja vrlo je skučen. Kao da nitko nije računao s tim da bi nekoga ta književnost mogla uistinu zanimati i da bi netko možda kupio ponešto od izloženog, kad bi, naravno, bilo ponuđeno... Ovo je za moje pojmove korektno postavljena sterilna izložba nečega prema čemu ja nikad nisam ravnodušna – knjiga. Nakon što sam pronjuškala po policama, razočarano sam se vratila u rijeku ljudi koja je oplakivala vanjski niz štandova. Knjige velike, male, debele, mršave, nove, stare, crno-bijele, šarene, tvrdo ukoričene, džepne... Kalendari, ponuda na digitalnim medijima, igračke, igrice, čestitke, suveniri čijom kupnjom podupirete razne udruge... Deset kuna za odgoj i obrazovanje pasa vodiča slijepih, kuharice svih vrsta, knjige dijeta, štand na kojem se uz knjige s ezoterijskog područja moglo kupiti anđeoske kartice, kristale, visak, karte za tarot...
Koga zanima ponuda, može posjetiti web stranice dotične manifestacije, a ja sam jutros pročitala članak u Nedjeljnom Vjesniku koji opisuje ponudu i atmosferu na način na koji je i ja doživljavam – u svakom slučaju pozitivno.
Zanimljivi su i ljudi koje ondje možete vidjeti i sresti. Ove godine nisam susrela poznanike, što mi se inače redovito događa. Bilo je mnogo ljubitelja knjiga koji su uistinu pregledavali naslove i ničim se nisu dali smetati. Njih, t. j. nas, jer i ja spadam u takve, može se lako prepoznati dok koncentrirano lutamo sporim tempom od štanda do štanda i ne smeta nam ako nas netko gurne ili viri preko našeg ramena – u normalnim okolnostima poludjela bih zbog takvog postupka, iako možda ne bih reagirala. Usput sam, osjećajući se dijelom jedne takve instant-zajednice, upijala opću atmosferu mjesta. Užurbane aktivnosti, duhanski dim koji se kovitla prema visokom stropu, iako su posvuda natpisi kojima se posjetitelje moli da se suzdrže od pušenja dok su u prostorijama sajma. No dim potječe uglavnom od izlagača i osoblja koje posluje oko sajma. Među posjetiteljima sam uočila nekoliko trudnica u visokom stadiju trudnoće i majki s malom djecom u kolicima – jedna je čak imala troje mališana, jedno drugom do uha, valjda ih je privukla mogućnost da se poigraju u igraonicama koje su namijenjene uglavnom djeci. Osoblje je neprestano u žurbi, po tome i po najčešće tamnijoj odjeći bez jakni i torbica prepoznaje ih se prije nego što se zamijeti akreditacija. Prodavači su različiti, neke već poznajem. Malo tko se odlučuje na agresivnu ponudu svoje robe koja je u ovoj gužvi ionako besmislena. Prije ili kasnije naići će netko tko će nešto kupiti. Ima i onih uzvišenih koji vas se udostoje pogledati tek kad ih pozovete sa željom da pogledate ili kupite knjigu. Neki izgledaju depresivno i više se na nikoga ne obaziru sjedeći za stolovima u malim štandovima sa specijaliziranom ponudom - možda su izgubili nadu da će netko ozbiljno pogledati njihove izloške. Većina ipak strpljivo čeka dok prolaznici razgledavaju i listaju knjige, a kad ih nešto pitate ili im pružite ono što ste odabrali, ljubazno vas posluže i ponekad dodaju reklamni darak u originalnu vrećicu koju obavezno dobijete od svakog izdavača.
Sad bih mogla razvezati još o tim vrećicama i poklonima, ali neću, bez brige. A za one koji su izdržali do kraja i možda se pitaju što sam kupila, najkraći odgovor – ništa planirano. Dvije knjige koje sam željela kupiti nisam našla - jedna je rasprodana, na drugu sam u gužvi zaboravila. Uzela sam Englesko-hrvatski hrvatsko-engleski školski rječnik za svoje školarce, Svjetlost fenjera Stjepana Lice, Brzo čitanje Tonyja Buzana o kojem ću nešto napisati kad ga pročitam... i priče za djecu.
Povratak je bio brži i lakši od dolaska. Uhvatila sam poluprazan autobus za Črnomerec koji me nakon kratke vožnje iskrcao nadomak kuće. Vratila sam se jako umorna, ali zadovoljna. Ni ovaj sajam knjiga nije me mimoišao.
11.11.2006. u 15:04 | K | 45 | P | # | ^
