O DRVEĆU I O KRUMPIRIMA



Možda se netko sjeća da sam u srpnju pisala o brezi usred parka koja se iznenada velikom brzinom potpuno osušila, zapravo bez vidljivog razloga. Neobično je kako čovjeku dolaze odgovori na pitanja, čak i ona manje uobičajena kao što je bilo moje – zašto je umrlo drvo...

U ovom trenutku mogu se sjetiti da sam najmanje triput u životu vidjela da i smrt čovjeka ponekad ima razloge koje možemo shvatiti. Dvaput su razlozi bili vidljivi, jednom skriveni u nepoznanicama bliže budućnosti. Ne želim pisati o tome, ali nadam se da je shvatljivo što želim reći. Svi moramo jednom umrijeti, pa bilo to danas, sutra ili za pedeset godina, izvjesnost događaja nije nimalo upitna. No ponekad nam se taj trenutak ipak učini tako neobičnim, da se počinjemo obazirati i iza privida sudbine tražimo pravi razlog. U ova tri moja slučaja ljudi kao da su željeli nešto izbjeći, ili im to na neki način nije bilo namijenjeno.

Ako predstoji događaj koji bi iz temelja promijenio njihov život, a nije im namijenjen, oni odlaze. A mi iznutra osjećamo da je taj odlazak imao neku svrhu i s olakšanjem odahnemo kad se taj nepoznati razlog uistinu pojavi, uviđajući da smo bili u pravu. Naravno, sve to može biti sugestija, traženje slamke utjehe u moru žalosti koje nas zapljuskuje nakon smrti dragih osoba. Možda naknadno stvaramo konstrukcije koje nam pomažu da prebrodimo teške trenutke. No što ako nam osoba nije bila jako bliska, ili ako je u pitanju drvo...

Kad smo se vratili s mora iza Velike Gospe, na mjestu pored pješčanika ostao je samo panj. Pažljivo sam ga pogledala, mom laičkom oku sve je izgledalo u najboljem redu, lijepi panj, kao od zdravog stabla. Slegnula sam ramenima i zaboravila. Sve dok prije desetak dana nisu došli radnici s bagerom i ostalim alatom i počeli prvu veliku rekonstrukciju parka nakon više od trideset i pet godina. Brezin panj našao se izvaljen zajedno s klupom na kojoj smo svi rado sjedili – bila je to jedina klupa s naslonom u hladu, ostale ili nisu imale naslon, ili nisu bile u hladu otkako su posjekli neke stare voćke u blizini.

Kad su se zahuktali radovi, iznenada mi je kroz glavu prošla misao – drvo se osušilo da ga ne bi posjekli! Čak i da je nisu namjeravali ukloniti, teško bi stara breza preživjela oštećenje korjenja koje se ne bi moglo izbjeći. Slobodno mislite da sam luda, no nakon tog uvida prestala sam žaliti i razmišljati o tom drvetu. Uživam u svježem zelenilu mladih breza koje su nedavno posađene pod prozorom ovog mog radnog sobička. Život teče dalje. greedy

........................................................................

A krumpiri u naslovu, ne znam imaju li oni kakve veze s gornjom temom, no iznervirana guljenjem krumpira za današnji ručak željela sam postaviti pitanje – Zna li netko što se događa s tim inače tako ukusnim gomoljima? Godinu za godinom sve teže dolazimo do dobrog krumpira, a posljednje dvije sezone to je postalo gotovo nemoguća misija. Bio on mlad ili star, velik ili sitan, žut, bijel ili ružičast, u njemu ima loših komada... Naizgled zdravi gomolji iznutra su prepredeni nekakvim tamnim nitima, lakše se kvari, neukusan je... Kupovali smo ga na placu, u dućanima i voćarnama, ponekad se posreći, no kad dođemo drugi put na isto mjesto naizgled zdravi krumpir pokazuje znakove opake bolesti... A u medijima nisam vidjela ništa o tome.
no


29.09.2006. u 17:32 | K | 22 | P | # | ^


SAVRŠENSTVO



Nesavršenstvo nije negacija savršenstva; konačnost ne poriče beskonačnost. To se samo cjelina iskazuje u dijelovima, to se beskraj otkriva u granicama.
Rabindranath Tagore


....................

Doista, Darko je bio sasvim običan dječak. Njegova jedina neobičnost bila je vrlo rana spoznaja vlastite običnosti. Nije to bila blistava spoznaja, koja se slavom ovjenčana i praćena zvukom fanfara poput plašta svečano spustila na njegova ramena. Bila je to konstatacija, utvrđivanje postojećeg stanja, koja se iznenada pojavila u njegovom umu.
Sjedio je u učionici prvog razreda i gledao kako se kose zrake zalazećeg sunca poigravaju sa svime na što nailaze u prostoriji. Kosa učiteljice koja je stajala leđima naslonjena na prozorsku dasku postala je prozračna. Vrtlozi prašine kovitlali su se pozlaćenim zrakom. Lica učenika izgledala su poput lica porculanskih lutaka. Zansena pažnjom nadvijala su se nad bezobličnim grudama školskog plastelina prijatnog mirisa koji je ostavljao masne tragove na njihovim rukama i podlozi od novinskog papira. Trebali su oblikovati životinju, bilo koju, samo ne zmiju, jer to je prejednostavno, rekla je učiteljica.
Strasno je gnječio svoju grudu sve dok nije postala podatna. Onda je zastao. Deseci životinja lelujavo su mu proletjeli mislima. Prsti su zadrhtali od neutažive želje za stvaranjem. Oblikovali su konja, ježa, mačku, pticu u letu. No nikakav se lik nije htio pomaljati iz bezoblične grude koja je sve jače mirisala. U dječjim su se rukama pojavljivale figurice labudova, slonova, lisice, sove, pa čak i jednog prilično uspjelog ježa. Samo od njegove bijedne, razmekšane grude nije nastajalo ništa. Savršeni likovi lebdjeli su i dalje neuhvatljivi u njegovim mislima, a u očima su blistale dječje suze razočaranja dok su ruke u posljednjim minutama sata oblikovale običnu, valjkastu, crnu zmiju.
Nikad nije zaboravio taj sat likovnog, jedan od prvih u životu, kad je shvatio i doživio nemoć da uhvati željeno savršenstvo, a istodobno mu ono nije dopuštalo da stvori likove približno slične onima za kojima je čeznuo. Tada je uvidio kako je bespomoćan i savršeno običan, daleko od šarenog svijeta mašte koji ga je dotad uveseljavao i tješio. Pred njim se nazirala beskonačna siva pustinja
.


....................

Gornji odlomak je iz mog romana koji možda zauvijek ostane nedovršen. Pustinja koje se dječak plašio bila je samo privid. Znam, jer Darko sam zapravo bila ja. Ne u prvom osnovne, nego u maloj školi. Sjećam se novinskog papira rasprostrtog na stolovima i velikih gruda plastelina neodređene tamne boje koji je nastao stalnim miješanjem obojenih komada. Bilo je i malo bijelog koji smo smjeli štedljivo kombinirati s onim tamnim. Učiteljica nam je izričito zabranila napraviti zmiju. Još osjećam oštar miris ugrijanog plastelina i paniku u sebi kad sam shvatila da od svih životinja koje sam mogla zamisliti nisam u stanju oblikovati nijednu. Kose zrake poslijepodnevnog sunca koje sam oduvijek voljela bile su u potpunoj suprotnosti s nelagodom koja me je obuzela kad sam morala predati svoju ružnu crnu zmiju. Osjećala sam se jadno i poraženo, iako učiteljica očito nije od nas tražila nikakvo savršenstvo. Da sam tada znala i mogla shvatiti Tagoreovu mudru misao s početka teksta, možda bi mi bilo lakše. No to shvaćanje dolazi s iskustvom. Još sam puno puta poželjela naslikati cvijeće ili dugu, otpjevati pjesmu, zaplesati u ritmu lijepe glazbe... i morala odustati.

U mnogim stvarima tijekom života želimo postići savršenstvo. Često nas upravo ta želja blokira i čini slabijima nego što bismo inače bili. Želje su jako različite, ima ih koliko i ljudi i još malo više. Biti savršen roditelj, bračni drug, upravitelj, radnik, vozač... Svi mi imamo neke sposobnosti, veće ili manje i želju koja tinja u nama, da te sposobnosti jednom izađu na vidjelo. Mislim da je žalosno približiti se kraju života bez da smo barem pokušali.

Ja sam dugo mislila da moram usavršiti pisanje kako bih počela pisati. Gramatika, pravopis, dobre teme i njihova obrada... Sve dok prije izvjesnog vremena naprosto nisam počela, ne obazirući se na te sitnice. I napisala sam ponešto, bez razmišljanja, kad sam imala želju da pišem. Tako sam nakon velikog broja pročitanih knjiga konačno uistinu shvatila što je inspiracija. Na njezinim krilima vinula sam se prema savršenstvu. Potpuno svjesna da ga neću doseći, ali da to uopće nije važno.
yes


25.09.2006. u 22:17 | K | 47 | P | # | ^


PRIČE O PSIMA


Ne, neću pisati o dogodovštinama sa psima jednog ljubaznog veterinara koji odlično piše, iako svim životinjoljupcima najtoplije preporučujem prekrasnu knjigu Jamesa Harriota koja nosi jednaki naslov kao i moj današnji post (zapravo bi trebalo reći obrnuto, post je dobio naslov po jednoj od njegovih knjiga). Razmišljala sam o drugoj (također «životinjskoj») temi, no po povratku iz večernje šetnje zaključila sam da je danas definitivno dan posvećen psima.

Najprije o šetnji. Vratila sam se užasno, strahovito ljuta i bijesna, iako sam se kasnije smijala sama sebi – dobro da vani nisam napravila ono što sam poželjela. burninmad Da ne duljim, zalili su me vodom, i ne prvi put, na mjestu gdje psima nije zabranjen pristup. Kad živite u kvartu kao što je ovaj moj, može vam se svašta dogoditi. Jednom su mi na rame spustili vrećicu s vodom kad sam se vraćala s posla. Naravno, nisam više prolazila onuda.nut Poznajem susjeda koji vodom polijeva djecu koja im se igraju, ali ponekad i mokre pod prozorom (što nije opravdanje za neovlašteno tuširanje). Svakih nekoliko mjeseci čujemo viku bijesnih roditelja koji su odlučili zaštititi svoje potomstvo od neočekivanog pljuska, no igra se doskora ponavlja i nastavlja se već gotovo četrdeset godina. Poznajem zalivenog malca čiji je otac, danas četrdesetpetogodišnjak, također u nježnim godinama bio zaliven, pa je zbog toga susjed dobio još žešću jezikovu juhu od dvostruko ogorčene supruge i majke. burninmadburninmad Sve to spada u nekakav kvartovski folklor i mogla sam se već davno na to naviknuti, ali nisam. No taj primjer nije usamljen.

Neki psihopat (ili su možda bila djeca bez roditeljskog nadzora) bacao je na prolaznike izmet uhvaćen s malo WC papira. Jedna takva smrdljiva mala bomba pala je pored mene prije nekoliko godina kad sam se s djetetom vraćala iz vrtića. Da nas je pogodila, mislim da bih optrčala svih osam katova zgrade, počevši od najviših, jer nogostup je desetak metara udaljen od zgrade i s nižih katova tako lagana stvar ne bi daleko letjela. burninmadburninmadburninmad Kad sam shvatila što nas je gotovo pogodilo, obratila sam pažnju i vidjela nekoliko takvih gadosti na travnjaku između zgrade i nogostupa, a ponekad sam ih viđala i narednih dana i tjedana. Pazila sam da ne hodam preblizu, a što se drugo može u takvoj situaciji napraviti... bang Prije dosta godina gotovo me je pogodila polovica kruha koji je netko bacio visoko s nebodera dok sam na semaforu prelazila ulicu. lud Nisam sigurna da je palo slučajno tako blizu mene, a vidjela sam nedavno sličan komad kako leti s istog nebodera, ali na tlo, valjda za hranu pticama. Zvuči smiješno, no ta je polovica kruha tresnula o kolnik tako da sam odskočila i nije mi to izgledalo nimalo bezopasno. ludlud Poznajem i mjesto gdje se često mogu vidjeti potrošeni prezervativi, nadam se ne bačeni s namjerom da pogode nedužnog prolaznika, nego tko zna iz kojeg razloga, radije ne bih nagađala... naughty

Eh, jesam se odmaknula od teme... Naša mlada kujica, mješanka od svojih osam ili nešto malo više kila, uvijek je na uzici kad idemo u šetnju. Samo ponekad je pustimo rano ujutro dok nema prolaznika da se s jednom pouzdanom i poslušnom četveronožnom prijateljicom istrči na livadi. greedy Čuvamo je iz više razloga. Da ne pobjegne i završi pod automobilskim kotačima ili tko zna gdje pa da moramo lijepiti plakate napravljene u kućnoj radinosti u stilu Traži se kujica, mješanka pinča, uiljata, odaziva se.... no Osim toga, voli skakati na ljude koji joj se sviđaju, a osobito voli djecu od koje mnoge poznaje jer se moji dečki s njima igraju, a djevojčice trče za njom otkako smo je dobili. Voli i lajati, što neke ljude plaši, iako je inače piztoma i jako umiljata, no to joj ne piše na nosu kad izigrava strašnog psa. nut Te njene aktivnosti, iako bezopasne, ne nailaze na razumijevanje pojedinaca, osobito roditelja manje djece koji nas često krvavim pogledom prate dok prolazimo kroz park vraćajući se kući. Nikad je ne puštamo u pješčanik, kroz park samo prođemo, i to na povratku kad je već sve obavila, odnesemo je pored djece ako je potrebno. Izmet uredno skupljamo, a ako to obavi negdje gdje zaista nije prolazno – na travnjaku uz brzu cestu gdje nitko ne hoda po travi ili duboko u grmlju, nered sredimo tako da ga pokrijemo lišćem ili pokošenom travom. yes Mislim da bi svi morali tako postupati, onda ne bi na vlasnike pasa neki ljudi gledali s tolikim negodovanjem. Ili ih čak zalili, kao što su mene danas i neki dan. Ovo danas bilo je već četvrti put u godinu i nešto otkad imamo psa. mad

Volim male pse jer ih mogu uzeti na ruke i pomaziti, a nekako je lakše s njima u mnogim situacijama. kiss Veliki psi su uglavnom poslušniji, ali traže više prostora u stanu i treba im više aktivnosti, pogotovo nekim pasminama. Ovo mi nije prvi mali pas, imali smo i prije psića koji je iz istog razloga bio vođen na uzici kao i ova naša lajavica. kiss Iz dugogodišnjeg iskustva znam da će se ljudi frustrirani zbog tuđeg držanja pasa prije okomiti na žensku osobu ili dijete s malim psom na uzici. Kad naiđe muškarac s velikim psom koji slobodno šeće neće se usuditi prigovoriti. To smatram kukavičlukom, ali ga razumijem i prihvaćam razgovor s takvima ako je moguć. zujo No ovo gađanje ljudi ili pasa iz skrovitosti svog doma smatram krajnje podlim i bezobraznim. mad Danas mi je došlo da stanem pred tu četverokatnicu i počnem vikati neka se pojavi prokleta kukavica i neka kaže što ima za reći a ne da ovako podlo postupa i baca ljagu na sve stanare okolnih stanova. burninmadburninmadburninmad I ja sam jednom slučajno pogledala kroz prozor i vidjela kako susjed zalijeva dijete, ono je pogledalo gore i mislilo da sam ja to učinila. eek Otvorila sam prozor i rekla da nisam ja i neka se samo odmaknu od zgrade jer ljudima smetaju. Mala je očito shvatila da sam nedužna, jer nitko nije došao urlati na nas. Iz sličnog razloga i ja sam ostala šutjeti, samo sam zaprijetila šakom prema prozorima i pomirisala ruke da provjerim radi li se zaista samo o vodi. Jer nikad se ne zna. lud Pretpostavljam da se radi o starijoj osobi kojoj je dojadila neprestana parada pasa pod prozorom, budući da mnogi vlasnici prolaze upravo tim puteljkom među zgradama želeći izbjeći park pun djece, a ljubimcima omogućiti da onjuše poštu. zaliven

Eto, rekla sam da je danas bio dan za pisanje o psima, a oduljila sam toliko da ne želim započeti temu o kojoj smo jutros razgovarali na poslu. headbang O tome drugom prilikom. Samo još mala (ili možda velika) molba vlasnicima pasa:

SKUPLJAJTE IZMET ZA SVOJIM PSIMA I KONTROLIRAJTE NJIHOVO PONAŠANJE VANI!

To je jedini način da sebi omogućimo normalan suživot s onima koji se pasa boje ili im se gade. yes A kod kuće i u obitelji dajte psu mjesto za koje smatrate da mu pripada i zbog kojeg ste poželjeli da živi s vama.
yes


22.09.2006. u 22:17 | K | 38 | P | # | ^


UTOPIJA ILI MOGUĆA STVARNOST?




Da se uspostavi doista humani politički život, nema ništa bolje nego njegovati unutarnji osjećaj pravednosti, dobrohotnosti i služenja općem dobru i učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi političke zajednice, o njezinu cilju, o ispravnom izvršavanju i granicama javne vlasti.
II. Vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu 73.
365 dana s Bogom i Crkvom
Katolički kalendar-rokovnik ( Ivanka Sušac, priredila i uredila)


Lutajući prostranstvima umreženih podataka internetskog mora naišla sam na gornji citat. Nisam sačuvala link niti provjeravala točnost navoda. Za to ne vidim potrebu. On je toliko dobar i pozitivan da ga vjerojatno nitko ne bi pokušao zlorabiti.

Nisam slijepa i svjesna sam kako ovaj članak zvuči svakome tko u današnje vrijeme živi ne samo ovdje, nego bilo gdje u svijetu. Prva reakcija je možda nevjerica, smijeh, ruganje, gorka ironija ljudi pritisnutih bezbrojnim nepravdama.

No treba li zato što je svijet nepravedan staviti nepravdu na počasno mjesto, preoblikovati ustave i zakone, pogaziti prastare ideale?

Velikoj većini prosječnih normalnih ljudi ne treba objašnjavati čemu služe zapovijedi ne ubij, ne ukradi, ne učini preljuba... Tako se, osim specifičnog pravničkog načina izražavanja koji na najmanju moguću mjeru svodi mogućnost pogrešnog shvaćanja, ni gornji navod ne mora posebno tumačiti. Ipak, da ponovim svojim riječima ono što čitam u tom odlomku:

Kako možemo stvoriti uistinu human politički život (pod političkim životom podrazumijevam skup odnosa u jednoj cjelovitoj zajednici koja je šira od uže obiteljske)? Ljudi u toj zajednici trebaju njegovati unutarnji osjećaj pravednosti, trebaju biti dobrohotni – dakle dobronamjerni, valjda prema sebi i ostalima podjednako. Trebaju njegovati i unutarnji osjećaj služenja općem dobru – dakle ne služiti općem dobru zato što ih na to prisiljavaju neka izvana nametnuta pravila, nego zbog unutarnjeg osjećaja da je nešto dobro, a nešto drugo nije. Trebaju učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi političke zajednice – vjerojatno o tome zašto je neka zajednica nastala, kako djeluje iznutra, što je za nju dobro, a što loše. Trebaju dobro poznavati njezine ciljeve, svrhu njezina postojanja. Oni koji zajednicu vode, kao i oni koji se tom vodstvu podvrgavaju na obostranu korist, trebaju učvršćivati temeljna uvjerenja o ispravnom izvršavanju i granicama javne vlasti.

Ovo gore je moj amaterski komentar jednog vrlo pažljivo sročenog odlomka koji je sigurno prošao nebrojene provjere prije službene potvrde. Sastavila i ovjerila ga je gotovo dvije tisuće godina stara institucija s golemim iskustvom na svim područjima života. S istom svrhom mogla sam uzeti i isječak iz ustava ili zakona neke suvremene države. Nisam naime željela pisati o sadržaju, iako me je upravo on privukao svojom prividnom nespojivošću s našom svakodnevicom. Zanima me odgovor na pitanje koje sam postavila u naslovu.

Znaj, mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje sumnjat staneš. Ovo je omiljena izreka mog tate koju sam nebrojeno puta čula u djetinjstvu i kasnije. Ideali! Oni su savršenstvo koje se teško može doseći u nesavršenom svijetu. Ideal ljubavi, pravednosti, ljepote. Ne spominje se ideal mržnje ili ravnodušnosti, nepravednosti, ružnoće. Ti pojmovi samo ukazuju na udaljenost od onih prvih. Kad se nepravednost počne približavati idealu pravednosti, najprije počne gubiti svoju moć, a zatim se postepeno pretvara u ono što mi obično smatramo njenom suprotnošću, dakle u pravednost. Ružnoća je samo poveći otklon od ideala ljepote. Ravnodušnost je nedostatak ljubavi, a mržnja je izopačena, unakažena ljubav.

Da ne duljim. Ako gornji odlomak prikazuje viđenje političkog života kakav bi trebao biti “po mjeri čovjeka” kako se danas često govori za mnoge stvari koje loše funkcioniraju, bismo li se mogli bar donekle približiti tom idealu, bez ambicije da dosegnemo njegovo savršenstvo?

Kad pomislim na predodžbu koju imamo o politici i političarima, ne samo mi u Hrvatskoj, nego i u drugim, navodno naprednijim zemljama, kad pomislim na mnoge riječi i mnoga djela kojima sam za života bila svjedokom, dođe mi da viknem jedno NE! na sav glas. Ali neću.

Zato što vjerujem da to jest moguće! Ne odmah i ne u potpunosti, ali je moguće. Promjenom stava svakog pojedinca. Koji prestaje sumnjati u ideale i počinje činiti ono što je u njegovoj moći u situaciji u kojoj se trenutno nalazi. To su male, male stvari. U gomili smeća koja svojim smradom vrišti prema nama podići lice i vidjeti djevičanski čiste padine goleme planine na podnožju koje se skutrilo to malo smetlište. Dovoljno je vidjeti je na trenutak i udahnuti svježi mirisni zrak koji nam šalje. Onda se vratimo u svakodnevicu i recimo drugima što smo vidjeli. Ne zaboravimo reći svojoj djeci!

Uzmimo novine u ruke i crvenim markerom označimo loše, a zelenim dobre vijesti. One zacrvenjene odbacimo, a koje su zelenije, poklonimo im više povjerenja. Birajmo dobro. Ne rugajmo se pokušajima drugih koji traže isto što i mi. U životu se događa više lijepih nego ružnih stvari. Pogledajmo ih! Ne dozvolimo da nam mrki pogled zlovoljnog suradnika ili ružna riječ umorne prodavačice upropaste dan pun lijepih događaja za koje smo postali gotovo slijepi. Učinimo one loše stvari malima, ili barem manjima. Ne trošimo na njih svoju snagu, pokušajmo naučiti kako se nositi s njima. I ono najvažnije – ne očajavajmo ako nam to ne pođe za rukom. Ako smo večeras zaspali mrzovoljni ili nesretni, sutra je novi dan.

Oduljila sam! Dodala bih samo još jednu izreku koju sam shvatila tek u odrasloj dobi: Put od tisuću milja započinje prvim korakom. Učinimo dakle nešto. Zakoračimo. Krenimo prema idealu, ma kako nedostižan nam se činio u ovom trenutku.
yes


19.09.2006. u 21:05 | K | 33 | P | # | ^


EKRAN PRIČE


Prošlog tjedna, dok blog nije bio u funkciji, zalutala sam na stranice nekog književnog foruma. Datumi postova pokazuju da forum nije baš posjećen. Otvaram tako temu Ekran priče iz svibnja ove ili prošle godine, ne sjećam se, moguće je jedno i drugo. Žali se forumašica kako joj od dvije priče koje smatra dobrima nijedna nije ušla u uži izbor od dvjesto najboljih priča. Nakon čitanja priča koje su u taj izbor ušle, našla se malo u čudu. Kao i ja, moram priznati. I to ne jednom. Neću reći da nisam bila razočarana i pomalo ljuta. Osobito prvi put kad mi je zaista bilo jako stalo (priču Poljubac života već sam objavila na blogu) Jesam. Ne bih bila poslala priče da mi nije bilo stalo. nono

Nijednom nisam imala primjedbe na priče koje su zauzele prva tri mjesta – uvijek su to bile izvrsno napisane priče dobrog sadržaja. No među ostalima bilo je zaista svakakvih – de gustibus non est disputandum, no ja očito ne spadam onamo. To mi je situacija jasno stavila do znanja. Kad bolje razmislim, uistinu ne spadam. Pišem duže stvari, volim opise i prirodu. Ovdje sam se morala potruditi da pronađem inspiraciju za dovoljno sažetu temu, napisati je na kartici, kartici i pol i zatim sažimati, oduzimati, vraćati, ponovo oduzimati nešto drugo... jer u tom natječaju postoji strogi limit u pogledu broja znakova koliko ih priča smije sadržavati. Nije to za mene. Volim pisati, ali slobodno i samo ono što zaista želim napisati. Zato mi i pisanje bloga pričinjava veliko zadovoljstvo. yes

Ovo je posljednja priča koju sam poslala proljetos. Napisala sam je opušteno i sa zadovoljstvom, svjesna da nema osobit sadržaj i završetak. Naravno, nije ušla u prvih dvjesto. Ako vam se unatoč tome čita, ovdje je. Dovoljno je kratka za blog, danas kad nemam inspiracije (zapravo imam, ali ono što sam počela pisati ispalo je neobično i meni samoj, pa sam odustala i vratila se u prošlost). zujo
Slijedi priča koja i nije priča (impresija možda?):


POVRATAK KUĆI

Guram masivna drvena vrata i izlazim na ugodno prohladni zrak. Titra mi pred očima dok se spuštam niz stepenice izlizane stopalima mnogih generacija. Blijedoplavo nebo ravnodušno se ustobočilo nad gradom. Teškim korakom krećem prema tramvajskoj stanici. Drvored lipa na Savskoj još sanja svoj zimski san. Vučem umorne noge i pitam se koliko će vječnosti proteći dok se suho granje iznad moje glave ne okiti lišćem, a skromni žuto zeleni cvjetovi počnu se zamamnim mirisom nadmetati s ispušnim plinovima u ljetnoj sparini. Svejedno. Noge bole, torba je teška, glava puna žamora i strke. Dvanaestica se zaustavlja, vrata se otvaraju i gutaju nove putnike. Iz uspavljujuće sigurnosti tramvajskih kola promatram svijet mimo kojeg prolazimo dok on prolazi mimo nas. Ljudi zaviruju u izloge dućana, žene guraju dječja kolica, starac sjedi na niskoj ogradi koja obrubljuje travnjak, oskudni gradski travnjak pun psećeg izmeta, opušaka i papirića, ali ipak travnjak, raskošno obasjan prvim pravim proljetnim suncem. Crkva Svetog Josipa gostoljubivo je otvorila vrata novorođenom proljeću. Na trenutak do mene dopre onaj tajanstveni miris, mješavina cvijeća, zapaljenih svijeća i davno ugašenog ali ipak prisutnog tamjana u sjenovitom crkvenom hladu. Tramvaj krene, miris vrućeg bureka iz nečije vrećice nadvladao je ostale mirise i suvereno se proširio cijelim kolima. Dok dođemo do Remize bit će zaboravljen, zamijenjen nagovještajem gladi koju je probudio. Djetinji strah da će se vrata zatvoriti prije nego što izađem i tramvaj krenuti dalje tjera me da požurim prema izlazu. Dosad usklađeni zajedničkim kretanjem počinjemo smetati jedni drugima. Guraju me. Istrgnem se iz bujice i pričekam da prođu. Nitko ne ide na moju stranu.
Mala djevojčica s ručicom u djedovoj velikoj ruci i odrasla žena koja otečenih nogu, natovarena stvarima hita kući – to sam ja, i sada i onda i bezbroj puta u međuvremenu. Dok skrećem u Puljsku obasjanu suncem u iščekivanju novog lisnatog svoda moja ruka kao nekad počiva u sigurnom stisku – pozdravljamo oronule zgrade u kojima tramvaji spavaju, zatim nastavljam sama. Miris kvarta, osjećaj blizine obuzima me dok polako hodam ulicom Srednjaci. Stare zgrade, drvoredi breza među parkiranim automobilima, nepoznati ljudi koji idu za svojim poslom, susjedi, vlasnici pasa u šetnji, djeca na povratku iz škole, pozdrav prodavačice u kiosku. Penjem se stepenicama i zastajem pred ulazom. Vrata izgledaju veća nego prije. Otključavam ih i ulazim. Ustajali zrak unutrašnjosti dodiruje mi obraze. Povratak kući utonuo je u prošlost. Lagano se prignem i uđem u sjenovitu mekoću doma
.


16.09.2006. u 19:19 | K | 41 | P | # | ^


AH, TA ROMANTIKA!



Čitam na Net.hr-ovim stranicama crne kronike zanimljivu priču. Bila bi zabavna, da glavni akter nije teško ozlijeđen:

Ljubavna priča dvoje mladih u Susedgradu zamalo je tragično završila za 27-godišnjeg 'Romea' - pao je pokušavajući se popeti na balkon svoje 'Julije'.

Nesretni mladić je pola sata nakon ponoći odlučio potajice doći do svoje 26-godišnje djevojke u zgradi u susedgradskoj Ulici Gustava Krkleca. Cilj mu je bio balkon na drugom katu zgrade. Mladić se uspio popeti na nadstrešnicu balkona na prvom katu, no tada se poskliznuo i pao na asfaltiran kolni prilaz zgrade. U policiji kažu da je mladić pao s visine od pet i pol metara. Teško ozlijeđeni 27-godišnjak prevezen je u zagrebačku Kliničku bolnicu "Sestara milosrdnica", gdje je utvrđeno da je slomio lijevu jagodičnu kost i oba ručna zgloba, te zadobio potres mozga. Policija nije izvijestila je li zabranjena ljubav razlog zbog kojega je mladić do svoje djevojke pošao težim putom, odnosno zašto nije stubištem došao do drugog kata i pozvonio na vrata.

Romantična zamisao nesretnog mladog čovjeka vraća nas u prošlost, u vremena kad je bilo puno teže susresti se sa svojom izabranicom. Pjevanje podoknica, penjanje po bršljanu do balkona ili prozora iza kojih diše ljubljeno biće, sve su to pomalo zaboravljeni komični postupci danas rezervirani za kazalište, možda poneki film ili crtić.

Pitam se ipak, ne bi li nama, emancipiranim ženama dvadesetprvog stoljeća, bilo milo kad bismo znali da bi naši muškarci htjeli ponešto i riskirati penjući se na neki balkon, iako u strahu zbog mogućnosti da ih s bršljana ili loze strese bijesna ruka našeg oca ili brata. I ne bi li mnogi muškarci bili spremni na takav podvig kad bi znali da neće biti ismijani.

Ne priželjkujem opću pojavu serenada i popratnih pokušaja visinskih priprema, sama bih se prva naljutila kad bi se moj najdraži upustio u po zdravlje i život opasni pothvat te vrste. Ali romantika, ona nije umrla dolaskom svemirskog doba. Štoviše, čini mi se da je u ljudima potreba za romantikom veća nego ikad prije. I dok se o seksu eksplicitno govori i prihvaćen je kao dio naše svakodnevice, romantika se stidljivo povukla u strahu da će biti nemilosrdno ismijana ako samo proviri iz brižno čuvanih kutaka naše privatnosti.

Često gutamo suze skrivajući osjećaje koji nas preplavljuju pri gledanju ili čitanju nekog nježnog i ljubaznog književnog ili filmskog djela. Teško nam je do bola kad čitamo istinite priče o stvarnim ljudima u raznim časopisima, mnogi tuguju i raduju se dok prate sudbine izmišljenih likova u sapunicama i serijama, brižno se informiraju o romantičnom životu i zdravlju slavnih i malo manje slavnih... A u vlastitoj svakodnevici ususret bližnjima obično izlazimo s navučenom maskom ravnodušne blaziranosti ili blage ironije, tako stranima istinskom ljudskom biću. To je posljedica straha da ne budemo povrijeđeni. Jer na duši nosimo bezbrojne male i velike ožiljke zadobivene u trenucima kad smo se otvorili drugima i bili odbijeni ili ismijani.

Oprez, dakle, ali ipak – učinimo sebi život ljepšim. Poklonimo sami sebi cvijet dok ne dođe netko tko će se sjetiti donijeti nam buket. Ne bojmo se staviti ruku na ljubljeni dlan. Držanje za ruke lijepo je vidjeti, čak i kad su ljudi u poodmaklim godinama. Razmislimo što bi moglo obradovati voljenu osobu. Može to biti nešto sasvim neočekivano, naizgled smiješno. Ne ustručavajmo se pitati i pažljivo poslušajmo odgovor. Iskušavajmo. Možda će nešto raniji neočekivani povratak kući probuditi sjaj u dragim očima. Ne, nemojte odmah pomisliti na bezbrojne viceve i priče o preuranjenom povratku, gdje netko zatekne svog partnera u preljubu! Ti su stereotipi posljedica straha da se upravo to ne dogodi. Ne dajte se zavarati!

Prijateljstvo, povjerenje i suosjećanje su osnova, a romantika i nježnost nužan začin svake veze. Ona s lakoćom opstaje i nakon što se strast i zanos smanje ili potpuno nestanu. Ukoliko je njegujemo, ako s ljubavlju zalijevamo osnovu i ne zaboravljamo dodavati začine. Kao u kuhinji. No to bi već bila nova priča...
yes



12.09.2006. u 20:52 | K | 52 | P | # | ^


SRETAN ROĐENDAN!


Na današnji dan prije devet godina u rukama sam prvi put držala malo (zapravo prema drugima i ne tako malo, imalo je 4100g na 52 cm visine, tj. duljine) stvorenje, drugo u životu koje se dušom i tijelom povezalo sa mnom neraskidivom vezom postojanja. Nevjerojatan je doživljaj potpunog prihvaćanja koje se događa u tom trenutku. Razumski sam shvaćala da se djeca rađaju svakoga dana, sata, minute i sekunde. Da je moj veliki trenutak gotovo neprimjetan u statističkim tabelama demografa. Da su babica i porodničar porodili desetine i stotine žena prije mene, a ostat će to njihova rutina i dugo nakon što se sa svojim malim toplim zamotuljkom uputim u potpuno promijenjenu svakodnevicu.
No srce govori drugačije. Da je ono što se dogodilo jedinstveno i neponovljivo, sveto iskustvo. Da je svako dijete dio prekrasnog i neizmjernog svemira, onog vidljivog i nevidljivog. Da se još jedna duša uputila na veličanstveno, neizvjesno putovanje, u potragu za svojim Stvoriteljem...

Ove riječi pišem u nadi i vjeri da nitko nije rođen bez svrhe i razloga. Svom mlađem sinu želim da u potpunosti ispuni svoje poslanje, ma kakvo ono bilo...


11.09.2006. u 17:36 | K | 32 | P | # | ^


DUGA



I reče Bog: "A ovo znamen je Saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama, za naraštaje buduće: Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće. U oblaku kad se pojavi duga, ja ću je vidjeti i vjekovnog ću se sjećati Saveza između Boga i svake žive duše, svakog tijela na zemlji." I reče Bog Noi: "To neka je znak Saveza koji sam postavio između sebe i svih živih bića što su na zemlji."
Stari Zavjet, Postanak 9


Duga. Od djetinjstva za mene najljepša prirodna pojava. Blistava ljepotica na oblačnom nebu, čudesna glasnica nepoznate sreće. Nekoliko godina živjeli smo u zgradi koja je bila okrenuta balkonom i prozorima dječje sobe prema istoku. Stanovali smo na prvom katu. Ispod nas bila je pješačka zona i ljudi su onuda prolazili prema središtu grada. Brat i ja izvirivali bismo kroz prozore i promatrali prolaznike. Nismo željeli biti viđeni, bilo nam je neugodno kad bi netko pogledao gore i osmjehnuo se našim dječjim licima. Ljeti bi se u kasnim poslijepodnevnim satima na gradić pokatkad obrušile oluje. Tresla bi se dvostruka prozorska stakla, ponekad udarana i zrnima otopljene tuče. Gromovi bi se prolamali i osluškivali smo kako kola sv. Ilije prilaze sve bliže i bliže. Na kraju bi oluja iscrpila svoju ogromnu snagu i posljednji pramenovi kišnih kapi bubnjali bi po opustjelim ulicama. Sa zapada bi se pojavile kose zrake poslijepodnevnog sunca. Bio je to znak. Najava njenog dolaska. Kroz širom otvorene prozore gledali smo kako se stvara skladan luk kristalno čistih boja. Kad je nebo u pozadini ostalo pokriveno crnilom odlazećih oblaka, izgledala je još nevjerojatnija, potpuno nestvarna tvorevina sazdana od treperavog obojenog svjetla.
Nikad nisam mogla prestati gledati u dugu, sve dok se njene boje ne bi počele topiti, blijediti i nestajati. Sunce je obično privuklo ljude koji su se za oluje bili nekamo sklonili. Prolazili su okupanim nogostupom ispod naših prozora. Uvijek sam u tim trenucima poželjela vikati, pozivati ljude da stanu, da pogledaju dugu, da je netremice gledaju u tim kratkim minutama koje prethode njezinu nestanku. No znala sam da nema smisla, da bih ispala glupa. Tako smo brat i ja zatravljeno gledali obaviještavajući povremeno roditelje o stanju njezina postojanja. Ponekad su i oni gledali s nama, objašnjavali nam kako duga nastaje i zašto nestaje. Mama nam je ispričala priču o djevojčici koja je željela biti dječak i, pokušavajući proći ispod duge kako bi joj se želja ispunila, utopila se u močvari. Kasnije sam se prisjetila tih trenutaka čitajući priču Dinka Šimunovića, zasigurno jednu od najžalosnijih priča koju sam ikad pročitala. No žalost nad sudbinom nesretne Srne nije umanjila moju ljubav prema raznobojnoj vladarici oblačnog neba.
Kasnije sam živjela u svijetu gdje duge nisu bile tako česte. Nekako su me izbjegavale, rijetko se ukazujući mojim željnim očima. Osobito ih rijetko viđam iznad Zagreba, gdje visoke zgrade zaklanjaju slobodan pogled prema cjelini nebeskoga svoda. Sigurno je sad negdje duga, pomislim kad nakon jake kiše grane sunce, a dio neba ostane zamračen kišnim oblacima. Jednom sam čak zaobilazila zgrade u kvartu da je vidim, bila sam sigurna da je negdje na nebu, samo je ja nisam mogla vidjeti. I nisam je našla, nije mi bila namijenjena.
Pojava duge za mene je poseban dar, to je nešto što će mi uljepšati dan, a u živom će sjećanju ostati još dugo, svaki put kad prođem pored mjesta gdje sam je ugledala.

Jučer oko sedam sati ujutro hitala sam dugom ulicom prema tramvajskoj stanici. Nebo je bilo djelomično vedro, no pojedine tanke nakupine oblaka bile su razbacane na sve strane. Sunce se poprilično odiglo od tla, no još je bilo nisko i bacalo kose zrake kroz tu neobičnu, mjestimice zamućenu atmosferu. Iznenada sam je ugledala! Lijevo od sunca, a ne na suprotnoj strani kako je uobičajeno, blistao je i preljevao se u svih sedam boja mali odsječak nebeske ljepotice. Nije bilo kiše niti je djelovalo kao da će je biti. Koji je to roj sićušnih kapi stvorio nebesku prizmu i podario zemlji tu ljepotu? Viđala sam dugine boje i u kapljicama vode raspršenim oko slapova, ili kad bi neki komadić stakla slučajno prelomio sunčevu svjetlost na pravi način. Ali nikad to nisam vidjela na nebu. Sličica uz tekst nađena na Google-u najsličnija je onome što sam vidjela. Hodala sam kao mjesečar, ne mogavši otrgnuti pogled od ljepote. Da nisam išla na posao, stajala bih nepomično dok čudesna igra vode i svjetla ne bi završila. Preplavili su me valovi osjećaja.
Kasnije tog dana odala sam zajedno s mnogima posljednju počast gospodinu kojemu dugujem veliku zahvalnost za ulogu koju je kao čovjek i kao stručnjak odigrao u mom profesionalnom životu. Nije li mi nebo na dan njegova pogreba podarilo još jednu potvrdu da završetak života nije i njegov kraj?...


08.09.2006. u 22:30 | K | 25 | P | # | ^


SMIJEH JE LIJEK!


Ovu zbirku bisera dobila sam prije nekoliko mjeseci mailom u pps formatu. Bilo mi je zaista zabavno, pa sam te dječje izjave prepisala i želim ih podijeliti s vama. Muče me jedino one Lutherove teze, mislim da ne spadaju u drugi osnovne, no smiješno je pa sam ostavila. Ako ste sve to već negdje čitali, preskočite. zijev Ako ne, ugodnu zabavu želim! smijeh


NEŠTO ŠTO MOGU NAPISATI SAMO DJECA
(2.r. osnovne škole)



Muslimanska Biblija se zove Kodak.

Papa živi u vakuumu.

U Francuskoj su nekad usmrćenja kriminalaca izvodili sa želatinom.

Kod nas se muškarci mogu oženiti samo sa jednom ženom. To se naziva monotonija.

Kod nas ima svaki svoju sobu. Samo tata ne, on mora spavati kod mame.

Ribe se množe tako, da nose iskre.

Muškarac se ne može vjenčati sa muškarcem, jer onda nitko ne bi mogao odjenuti odjeću mlade.

Životno osiguranje je novac, kojeg dobije onaj, koji preživi smrtni slučaj.

Moji roditelji kupuju samo reciklirani toaletni papir, jer je već bio upotrebljen, i ne šteti okolini.

Ustvari je usvajanje bolja mogućnost. Tako si mogu roditelji sami izabrati svoje dijete i ne trebaju prihvatiti baš onog kojeg su dobili.

Adam i Eva su živjeli u Parizu.

Tokom sedmice Bog živi u raju. Samo u nedjelju dođe u crkvu.

Sjeverni pol se okreće u pravcu suprotnom od južnog.

Krave ne smiju brzo trčati, da ne proliju mlijeko.

Crvi ne grizu, jer imaju i sprjeda i pozadi rep.

Kajsija je kao jabuka sa tepihom.

Ako jedemo bolestne krave, dobijemo ISDN.

Riblji štapići su već dugo mrtvi i ne mogu više plivati.

Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.

Kad su ljudi prestali biti majmuni, postali su Egipčani.

Vlak se velikom bukom zaustavio i putnici su se ispraznili na kolosijek.

Čitav svijet je postao pažljiv, kad je Luther 1517. objesio svojih 95 proteza na crkvu u Wittenbergu.

Proljeće je prvo godišnje doba. U proljeće kokoške nesu jaja, a seljaci krompir.

Ujak je svinju doveo u dvorište i zaklao sa dedom.

Prije 8 dana je tati na glavu sjeo vrabac. Taj je baš bio na putu na posao.

Moja tetka je imala tako jake bolove u zglobovima, da je ruke mogla dignuti samo malo iznad glave. I sa nogama je imala isto takve probleme.

Krug je okrugao kvadrat.

Zemlja se okreće 365 dana svake godine. Zato treba svake godine jedan dan više, pa se to obraćunava u veljači. Zašto je to tako, ne znam. Možda zato, jer je u veljači jako hladno i to ide malo tvrđe.

Moja sestra je jako bolestna. Svaki dan pojede po jednu pilulu. To krije od roditelja, da se oni ne bi previše uplašili.

Najkoristnija životinja je svinja. Od nje možemo upotrijebiti sve, meso od sprijeda i od pozadi, kožu za cipele, četinje za četke i ime za psovanje.

Životinjska teorija:

Psi obično vole vodu. Neki čak toliko da žive u njoj. To su morski psi.

Sve ribe nose jaja, ruske čak kavijar.

Životinjski vrt je super. Tamo možemo vidjeti životinje koje i ne postoje.
nut lud wave


06.09.2006. u 14:09 | K | 38 | P | # | ^


LICA




Ljetos sam pročitala prekrasnu knjigu. Autorica je Jane Goodall, žena poznata široj javnosti po brojnim dokumentarcima u kojima se prikazivao njen život i rad s čimpanzama. Naslov – Razlog za nadu. Kad sam je uzela u ruke, ostavljenu na polici za ljetne čitatelje na moru, nisam ni slutila da ću otvoriti jednu od najljepših knjiga koje sam ikad pročitala. A pročitala sam mnoge lijepe knjige. Očekivala sam pomalo suhoparan jezik znanstvenice zoologinje, a naišla na prebogati opis duhovnog puta u neobičnom životu jedne osobite žene. Puta koji bi već samim jednostavnim činjenicama zainteresirao čitatelja, a ovako se pretvorio u prekrasnu literarnu simfoniju produhovljene šezdesetpetogodišnjakinje. To je moj subjektivni doživljaj, tko želi provjeriti, morat će je potražiti na policama knjižnica ili knjižara.

Osim užitka čitanja, u uvodu djela pronašla sam i jednu meni osobno zanimljivu informaciju. Autorica opisuje kako posljednjih godina puno putuje i drži predavanja po cijelom svijetu. To joj donosi radost i ispunjenje, ali je pritom jako ometa jedna osobina. Najčešće nije u stanju upamtiti lica ljudi s kojima dolazi u kontakt, čak i kad je s njima neko duže vrijeme. Neke dobro pamti, druge nije u stanju prepoznati ni ako se ubrzo s njima ponovo sretne. Zna da joj to neki zamjeraju, da kažu da se uzoholila ili je nemarna prema njima. Ona je sebe zbog toga žestoko osuđivala. Tek je nedavno saznala da postoji poremećaj koji izaziva tu pojavu. Jedan joj je neurolog rekao da se to zove prozopagnozija. Saznala je da se i njenoj sestri dešavaju slične stvari. Činilo mi se da se kroz taj odlomak ispričava najširem krugu poznanika, iako zna da će je većina i dalje osuđivati zbog nemara.
Nevjerojatno je kako sam u tom odlomku prepoznala sebe i svoj problem. Imam ga od malih nogu i užasno je neugodan. Kad nakon godinu dana na ulici ne prepoznate školskog kolegu s kojim ste godinama sjedili u istom razredu, uistinu se zapitate što je s vama. Bezbroj puta sam se preznojavala (u prenesenom i doslovnom smislu) nastojeći shvatiti s kim razgovaram, prije nego što osoba shvati da je ne prepoznajem. Često su to susjedi (ne oni iz ulaza, ali iz okolnih zgrada, koje sam već negdje upoznala i s njima razgovarala), roditelji djece s kojima zajedno sjedim na roditeljskim sastancima, djeca koja su prijatelji moje djece... Često si pokušavam pomoći i upamtiti tko ima kakvog psa, koji automobil vozi, naočale ili frizuru, neki karakteristični detalj. A to je strašno – ispada da me više zanimaju psi i automobili nego ljudi. Što naprosto nije istina. Nakon takvih mučnih prepoznavanja očajnički nastojim upamtiti lice, sama sebi govorim – pamti, smeđa kosa, tamne oči, karakterističan smiješak... Ne pomaže. Jučer kod frizerke nisam prepoznala gospođu koju poznajem već više od trideset godina i uvijek je prepoznajem, pa nisam mislila da mi se to s njom može dogoditi. Bila je u postupku s pokrivalom na glavi, a lice joj pripada tipu koji nije jako neuobičajen. Bilo joj je čudno, ali nije se naljutila i napričale smo se o svemu.
Najgora stvar koja mi se dogodila bila je kad sam nedavno, nakon četrnaest godina braka i još nešto hodanja prije toga, gledala pomiješane slike kod svojih roditelja. Zaustavila sam se na slici koja je očigledno bila s našeg vjenčanja jer sam bila tako odjevena, a pored mene je stajao mlađi čovjek u odijelu kojeg nisam odmah prepoznala. Na moje spontano pitanje tko je to, mama je skoro umrla od smijeha. Pa to ti je muž! jedva je uspjela izgovoriti. A meni je došlo da se rasplačem. Ako mi je do ikoga stalo, ako ikoga volim, onda je to on. Istina, za vjenčanje je obrijao bradu i brkove koji kao da su mu srasli s licem, no da ga ne prepoznam... Bila bih sretna da sam se šalila ili prenemagala, ali nisam.
Najneobičnije je u svemu tome što neke ljude upamtim iz prve i prepoznajem ih bez problema nakon mnogo godina. Takvo selektivno pamćenje izaziva mi probleme i na poslu, jer radim s ljudima. No tamo ih naprosto unaprijed zamolim da mi oproste jer ih neću odmah upamtiti, a kasnije ih zaista pamtim dok je potrebno. No nevolja je ako ih sretnem nakon duljeg vremenskog perioda.
Sve to ljudi najčešće pripisuju nemaru i nebrizi, a samo ja znam da nije tako. Terorizira me vlastiti mozak! Nije u pitanju moj bezobrazluk, nego sam debil za pamćenje fizionomija. I onda neočekivano naiđem na osobu sa sličnim problemom koja je čak saznala naziv, ali joj to baš i nije jako utješno, kao ni meni. Pogledala sam malo na internetu, našla sam dijagnozu prozopagnozije (nemogućnosti pamćenja lica) u medicinskoj literaturi. Opisuje se kao bolest od koje pati cca 2% ljudi i izazvana je neurološkim poremećajima ili ozljedama mozga. Piše da bolesnici ponekad ne mogu pratiti filmove jer ne upamte lice do ponovnog pojavljivanja lika. No ja nisam bolesna. Nije ni autorica knjige. Kao što postoje melankolični ljudi koji ne boluju od depresije, ili shizoidni koji nikad ne obole od šizofrenije, tako sam ja možda "prozopagnostička" osoba. I očito mi nema spasa, jer od malih nogu se iskreno trudim ispraviti taj nedostatak, ali mi ne ide, jednako kao što ne mogu ispravno pjevati, jer naprosto nemam sluha...
Vjerojatno sam već svima dosadila, no ipak moram još nešto dodati. Ne znam zašto ne prepoznajem lica, ali slutim zašto pamtim one koje prepoznajem uvijek i odmah. Ne radi se o njihovim licima, zašto bi mi ona bila zanimljivija od nekih drugih lica? Radi se o sjaju u očima, o načinu kako hodaju ili govore, o nekom unutarnjem utisku koji na mene ostavljaju... Mislim da prepoznajem njihovu dušu, usidrenu u tijelu. Tko zna zašto baš njihovu, a one druge ne... Zato i dalje ostaje osjećaj krivnje, kad moj muž (a ne ja) prepozna moju rođenu sestričnu s kojom sam se godinama zajedno igrala, a on je ni desetak puta u životu nije vidio. Kad po treći put ne prepoznam kolegicu s kojom sam tri godine radila, a ona se meni javi u tramvaju. Joj, joj, bolje da ostanem na ovome, problem ionako izgleda nerješiv...
headbang


03.09.2006. u 20:17 | K | 47 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se