LICA
Ljetos sam pročitala prekrasnu knjigu. Autorica je Jane Goodall, žena poznata široj javnosti po brojnim dokumentarcima u kojima se prikazivao njen život i rad s čimpanzama. Naslov – Razlog za nadu. Kad sam je uzela u ruke, ostavljenu na polici za ljetne čitatelje na moru, nisam ni slutila da ću otvoriti jednu od najljepših knjiga koje sam ikad pročitala. A pročitala sam mnoge lijepe knjige. Očekivala sam pomalo suhoparan jezik znanstvenice zoologinje, a naišla na prebogati opis duhovnog puta u neobičnom životu jedne osobite žene. Puta koji bi već samim jednostavnim činjenicama zainteresirao čitatelja, a ovako se pretvorio u prekrasnu literarnu simfoniju produhovljene šezdesetpetogodišnjakinje. To je moj subjektivni doživljaj, tko želi provjeriti, morat će je potražiti na policama knjižnica ili knjižara.
Osim užitka čitanja, u uvodu djela pronašla sam i jednu meni osobno zanimljivu informaciju. Autorica opisuje kako posljednjih godina puno putuje i drži predavanja po cijelom svijetu. To joj donosi radost i ispunjenje, ali je pritom jako ometa jedna osobina. Najčešće nije u stanju upamtiti lica ljudi s kojima dolazi u kontakt, čak i kad je s njima neko duže vrijeme. Neke dobro pamti, druge nije u stanju prepoznati ni ako se ubrzo s njima ponovo sretne. Zna da joj to neki zamjeraju, da kažu da se uzoholila ili je nemarna prema njima. Ona je sebe zbog toga žestoko osuđivala. Tek je nedavno saznala da postoji poremećaj koji izaziva tu pojavu. Jedan joj je neurolog rekao da se to zove prozopagnozija. Saznala je da se i njenoj sestri dešavaju slične stvari. Činilo mi se da se kroz taj odlomak ispričava najširem krugu poznanika, iako zna da će je većina i dalje osuđivati zbog nemara.
Nevjerojatno je kako sam u tom odlomku prepoznala sebe i svoj problem. Imam ga od malih nogu i užasno je neugodan. Kad nakon godinu dana na ulici ne prepoznate školskog kolegu s kojim ste godinama sjedili u istom razredu, uistinu se zapitate što je s vama. Bezbroj puta sam se preznojavala (u prenesenom i doslovnom smislu) nastojeći shvatiti s kim razgovaram, prije nego što osoba shvati da je ne prepoznajem. Često su to susjedi (ne oni iz ulaza, ali iz okolnih zgrada, koje sam već negdje upoznala i s njima razgovarala), roditelji djece s kojima zajedno sjedim na roditeljskim sastancima, djeca koja su prijatelji moje djece... Često si pokušavam pomoći i upamtiti tko ima kakvog psa, koji automobil vozi, naočale ili frizuru, neki karakteristični detalj. A to je strašno – ispada da me više zanimaju psi i automobili nego ljudi. Što naprosto nije istina. Nakon takvih mučnih prepoznavanja očajnički nastojim upamtiti lice, sama sebi govorim – pamti, smeđa kosa, tamne oči, karakterističan smiješak... Ne pomaže. Jučer kod frizerke nisam prepoznala gospođu koju poznajem već više od trideset godina i uvijek je prepoznajem, pa nisam mislila da mi se to s njom može dogoditi. Bila je u postupku s pokrivalom na glavi, a lice joj pripada tipu koji nije jako neuobičajen. Bilo joj je čudno, ali nije se naljutila i napričale smo se o svemu.
Najgora stvar koja mi se dogodila bila je kad sam nedavno, nakon četrnaest godina braka i još nešto hodanja prije toga, gledala pomiješane slike kod svojih roditelja. Zaustavila sam se na slici koja je očigledno bila s našeg vjenčanja jer sam bila tako odjevena, a pored mene je stajao mlađi čovjek u odijelu kojeg nisam odmah prepoznala. Na moje spontano pitanje tko je to, mama je skoro umrla od smijeha. Pa to ti je muž! jedva je uspjela izgovoriti. A meni je došlo da se rasplačem. Ako mi je do ikoga stalo, ako ikoga volim, onda je to on. Istina, za vjenčanje je obrijao bradu i brkove koji kao da su mu srasli s licem, no da ga ne prepoznam... Bila bih sretna da sam se šalila ili prenemagala, ali nisam.
Najneobičnije je u svemu tome što neke ljude upamtim iz prve i prepoznajem ih bez problema nakon mnogo godina. Takvo selektivno pamćenje izaziva mi probleme i na poslu, jer radim s ljudima. No tamo ih naprosto unaprijed zamolim da mi oproste jer ih neću odmah upamtiti, a kasnije ih zaista pamtim dok je potrebno. No nevolja je ako ih sretnem nakon duljeg vremenskog perioda.
Sve to ljudi najčešće pripisuju nemaru i nebrizi, a samo ja znam da nije tako. Terorizira me vlastiti mozak! Nije u pitanju moj bezobrazluk, nego sam debil za pamćenje fizionomija. I onda neočekivano naiđem na osobu sa sličnim problemom koja je čak saznala naziv, ali joj to baš i nije jako utješno, kao ni meni. Pogledala sam malo na internetu, našla sam dijagnozu prozopagnozije (nemogućnosti pamćenja lica) u medicinskoj literaturi. Opisuje se kao bolest od koje pati cca 2% ljudi i izazvana je neurološkim poremećajima ili ozljedama mozga. Piše da bolesnici ponekad ne mogu pratiti filmove jer ne upamte lice do ponovnog pojavljivanja lika. No ja nisam bolesna. Nije ni autorica knjige. Kao što postoje melankolični ljudi koji ne boluju od depresije, ili shizoidni koji nikad ne obole od šizofrenije, tako sam ja možda "prozopagnostička" osoba. I očito mi nema spasa, jer od malih nogu se iskreno trudim ispraviti taj nedostatak, ali mi ne ide, jednako kao što ne mogu ispravno pjevati, jer naprosto nemam sluha...
Vjerojatno sam već svima dosadila, no ipak moram još nešto dodati. Ne znam zašto ne prepoznajem lica, ali slutim zašto pamtim one koje prepoznajem uvijek i odmah. Ne radi se o njihovim licima, zašto bi mi ona bila zanimljivija od nekih drugih lica? Radi se o sjaju u očima, o načinu kako hodaju ili govore, o nekom unutarnjem utisku koji na mene ostavljaju... Mislim da prepoznajem njihovu dušu, usidrenu u tijelu. Tko zna zašto baš njihovu, a one druge ne... Zato i dalje ostaje osjećaj krivnje, kad moj muž (a ne ja) prepozna moju rođenu sestričnu s kojom sam se godinama zajedno igrala, a on je ni desetak puta u životu nije vidio. Kad po treći put ne prepoznam kolegicu s kojom sam tri godine radila, a ona se meni javi u tramvaju. Joj, joj, bolje da ostanem na ovome, problem ionako izgleda nerješiv...
03.09.2006. u 20:17 | K | 47 | P | # | ^
