Poljska 2012. - od Zagreba do Beča (I. dio)


Prošlog ljeta provela sam nezaboravnih osam dana sa svojim sad već gotovo odraslim sinom u Poljskoj. O tome sam napisala kraći putopis čije dijelove donosim ovdje.

***

Svi smo mi hodočasnici. Svjesni ili nesvjesni te činjenice prolazimo kroz život koji nam je namijenjen i radimo najbolje što možemo. Romanje – nakon kraćeg razmišljanja sjetila sam se slovenskog izraza za hodočašće, kad nas je policajka na Bregani pitala kamo idemo. Hodočašće. Dok slušam umirujuće kloparanje vlaka koji ubrzava prema Krškom, da bi malo dalje usporio prateći zavoje kojima su Sava i Savinja probile sebi put kroz Zasavsko gorje, zadovoljno sjedim na svom sjedalu i uživam u osjećaju zahvalnosti što smo napokon krenuli i što se počinjemo približavati davno zacrtanom cilju. Svi oni tjedni planiranja, razmišljanja i nedoumica realizirali su se i sad više ništa ne mogu i ne želim promijeniti. Putovnice, vozne karte i novac na sigurnom su u torbi koja mi leži u krilu. Ostale manje bitne stvari su u ruksacima i u dva manja kovčega na metalnim držačima iznad sjedala. Učinila sam sve što sam znala i mogla i sad sam se polako opuštala na Božjem dlanu, dopuštajući da brige i nemir koji su još preostali kliznu kroz moje misli i bez zaustavljanja se rasprše negdje u prostoru koji je ostajao iza mene.
Dobro poznati krajolici prolazili su mi pred očima kao u snu. Nakon što smo prošli Celje, uronili smo u meni nešto manje poznat, ali lijep i slikovit brežuljkasti krajolik koji se prije Maribora pretvara u zelenu ravnicu iznad koje se uzdiže moćni pohorski masiv. Na trenutak sam osjetila miris i okus malina koje smo tamo nekoć brali na krčevinama usred starih šuma čije se drveće uzdiže prema nebu poput stupova gotičkih katedrala. Voljela sam Pohorje i voljela sam maline.
Nakon Maribora pokušavamo odgonetnuti trenutak ulaska u Austriju. U Europskoj uniji formalno više nema granica, no ipak, kada su njemački natpisi zamijenili slovenske, znali smo da smo tamo. Prolazimo Graz i penjemo se sve više nailazeći mjestimično na visoko naraslu Muru koja je tjedan dana ranije ozbiljno zaprijetila i našem Međimurju. Široka rijeka blatnjave vode koja se divlje vrtložila i ponegdje razlijevala preko ruba korita izgledala je moćno i zastrašujuće. No ubrzo smo se udaljili od nje i uspinjali se kroz slikovit kraj dok se vlak elegantno probijao slikovitom prugom usječenom u padine s brojnim tunelima. Nakon Semmeringa pruga se polako spušta prema ravnici. Prolazimo Bečko Novo Mjesto i vrlo točno po voznom redu (oko 14h) dolazimo na bečki kolodvor Meidling.

Sad imamo gotovo osam sati za razgledavanje Beča. Mogli smo iz Zagreba krenuti i poslijepodnevnim vlakom koji ide preko Mađarske, a vezu za dalje čekali bismo nešto više od sat vremena. No ovako nam je bilo više po volji, trebalo je iskoristiti dan kad se već pružila prilika.
Na Meidlingu smo se najprije raspitali kako da dođemo do Westbanhofa gdje će navečer oko 22h biti postavljena kompozicija vlaka za Poljsku, Češku i Rusiju. Na automatu kupujemo kartu za javni gradski prijevoz koja vrijedi sat vremena, no tada to još nismo znali, mislili smo da vrijedi samo za podzemnu željeznicu. Spuštamo se na stanicu U-bana. Uz jasne oznake trase i svih stanica zaista se ne može lako zbuniti pa smo tako sretno stigli na odredište i potražili spremište za prtljagu.
Zabrinuli smo se kad smo uvidjeli da je većina sefova već popunjena, nije nam se dalo provesti poslijepodne na kolodvoru. Na kraju smo ipak uspjeli naći srednje veliki sef za naše stvari. Na izlasku iz garderobe na trenutak sam zastala pred dućanom koji me podsjetio na neka davna vremena. Sjećanje je došlo, okrznulo me svojim neobičnim utiskom i nestalo.

 photo Polska2012002_zpsb9c5ae36.jpg

Raspitali smo se u informativnom centru na kolodvoru kako doći do središta grada i krenuli. Sigurna sam da sam čovjeka pitala gdje je Hofburg, a ne gdje je Schönbrun, no nakon dvadesetominutnog pješačenja ulicom Marije Pomoćnice u smjeru koji nam je stariji gospodin pokazao došli smo upravo do tog dvorca. Nije mi bilo žao, tu sam ulicu upoznala prije dvadesetak godina u hladnim zimskim uvjetima i moram priznati da mi je sadašnja srpanjska vrelina više godila od onoga snijega.

 photo Polska2012003_zps9be36ef2.jpg

Na kraju sam morala priznati da unatoč karti koju smo uzeli u informativnom centru ne znam gdje smo pa sam pitala ženu na tramvajskoj stanici kako možemo doći do središta grada. Ljubazna mlada gospođa pokušala nam je pomoći, no nije shvatila da ne znam gdje smo pa je njezino objašnjavanje na vrlo nepotpunom engleskom bilo uglavnom neuspješno. S veseljem nas je prepustila čovjeku koji se u radnom odijelu upravo vraćao s posla i čekao tramvaj na istoj stanici. Uputio nas je na lijepom srpskom kako doći do središta grada i dio puta išao je s nama, na čemu smo mu bili uistinu zahvalni. Objasnio nam je da karta koja se poništi vrijedi sat vremena na svim relacijama javnog prometa bez obzira radilo se o podzemnoj željeznici, tramvaju ili autobusu. Tako smo se s kartom koju smo kupili na Meidlingu taman uspjeli vratiti na Westbanhof i podzemnom doći do katedrale Sv. Stjepana.

 photo Polska2012006_zps762c8ab7.jpg

 photo Polska2012035_zps90172b21.jpg

Bio je to veličanstven prizor kad smo izašli na površinu, osobito mom sinu koji tu lijepu građevinu još nikad nije vidio. No ispostavilo se da nije još doživio ni pravi turistički obilazak crkve jer su ga neugodno iznenadili vreva i šarenilo turista koji su ispunili sjenoviti sakralni prostor. Sjećam se svog prvog susreta s ovom pojavom, trenutka kad sam prije nepunih trideset godina toliko željno ušla kroz velika vrata pariške katedrale Notre-Dame i ostala zatečena vrevom i toplinom prostora u kojem sam očekivala prohladni zrak i spokojnu tišinu. Otišli smo do kuta u kojem se nalazi spomen ploča s natpisom o našem kardinalu Stepincu, a zatim smo se uputili u vrelinu bečkog poslijepodneva, u potragu za kasnim ručkom.

 photo Polska2012005_zps8edde174.jpg

Uspjela sam se točno sjetiti puta kojim sam nekoliko mjeseci ranije prošla sa suprugom i našla sam restoran Va Piano točno tamo gdje sam zapamtila da se nalazi. Slasno smo pojeli tjesteninu s mozzarellom i bolonjez i obnovljenih snaga krenuli u nova istraživanja. Prošli smo kroz carski dvor (samo izvana, naravno), prošetali kroz lijepo uređene parkove do gradske kuće, vratili se u centar i ponovo razgledavali dio grada koji me neodoljivo podsjeća na nekoliko puta uvećan riječki Korzo.

 photo Polska2012010_zps1b18e137.jpg

 photo Polska2012020_zpsf00938d3.jpg

 photo Polska2012030_zps126861ed.jpg

Usput smo se okrijepili ledenom kavom i sokom, a na kraju smo već bili tako umorni da smo se malo ranije nego što smo namjeravali vratili do kolodvora. Tamo smo kupili vode i nekoliko sitnica za put, i vrećicu mozart-kuglica koje su nam potrajale nekoliko slijedećih dana.



31.05.2013. u 21:18 | K | 9 | P | # | ^


MALO FILOZOFIJE





"Htio bih da je tako, Kritone, da ima puno onih
koji su u stanju učiniti najveće zlo; jer oni bi tada bili također
u stanju učiniti i najveće dobro - a kakva bi to bila sreća!"
Sokrat


Najprije mi se u mislima oblikovalo jedno veliko neeee. Kakvo najveće zlo, i kakva sreća. Onda sam odlomak pročitala još jednom i shvatila da se zapravo radi o mogućnostima. Uistinu, netko tko ima velika sredstva i sposobnosti i mogućnosti utjecaja na živote drugih ljudi, može ih primijeniti na dva načina.

Može činiti zlo, takvih primjera u povijesti ima bezbroj. No što ako se tim istim sredstvima i sposobnostima posluži kako bi činio dobro? Hoćemo li na njega gubiti puno prostora u udžbenicima povijesti? Vjerojatno nećemo. Možda će biti zabilježen, no izostat će stranice i stranice teksta koje prate ljudska zlodjela. Što se ima reći o dobrome? Čini se da se ono, bez obzira na negativistički i skeptični stav prema njemu, ipak podrazumijeva.

Pisac Lou Marinoff kod kojeg sam i naišla na gornji citat u svojoj knjizi Umjesto prozaca - Platon, primjenjuje gornje načelo na brak i obitelj. Kad s nekim živimo, upoznajemo ga bolje nego drugi ljudi. Time nam je dana veća moć nad njim. I obrnuto također, on ima moć nad nama. Veću moć od odabranog partnera imamo jedino sami nad sobom. No nje često nismo svjesni.

Tu bismo moć trebali nastojati okrenuti na dobro - kakva bi to sreća po Sokratovim riječima bila! No lakše je to reći nego učiniti. I Sokratova je žena Ksantipa ušla u povijest...


29.05.2013. u 00:10 | K | 4 | P | # | ^


Dodir u prolazu – Košljun i Biserujka




Ponekad nam se dogodi nešto poput neočekivane kemijske reakcije – prolazimo putem, dobro poznatim i više puta prijeđenim, ne razmišljajući previše o onome što nas okružuje, kadli nam se iznenada ponudi mogućnost, pojavi se putokaz u prostoru pred nama, sjetimo se nečega što smo davno čuli ili pročitali i obuzme nas velika želja da to nešto svojim očima vidimo, koracima odmjerimo, prstima dodirnemo. Ostavljamo poznati put i krećemo onim nepoznatim kako bi nešto o čemu imamo tek nejasno saznanje postalo dio naše stvarnosti.
Mjesta o kojima pišem i koja sam posjetila na kraju ovog ljetovanja mogla su već davno postati dio moje poznate stvarnosti. Ali nisu. Želja nije bila dovoljno snažna i putokazi su ostali tek zapaženi, nedovoljno jaki da me usmjere i udalje od uhodanih staza.
Pas u automobilu i djeca koja požuruju da se što prije stigne do odredišta bili su nam posljednjih godina uobičajeni izgovor da se ne zaustavimo na Krku, otoku preko kojega prolazimo svake godine na putu za Lošinj. Tek sam jednom prije nekoliko godina imala prilike sama posjetiti grad Krk i Bašku. Sad smo, bez psa i starijeg djeteta, nadobudno planirali posjetiti Košljun, razgledati grad Krk i konačno se uputiti do špilje Biserujke prema kojoj se odvaja lokalna cesta nešto prije Omišlja. Dok smo čekali trajekt koji nas je iz Meraga na Cresu trebao prebaciti do Valbiske na Krku, postalo nam je jasno da je naš plan preambiciozan pa smo odustali od grada Krka koji ionako možemo posjetiti i s našim neposlušnim lajavim psićem na uzici. No kako psima nije dopušten pristup na otočić Košljun, a nije uobičajeno ni da četveronožni ljubimci zajedno s vlasnicima razgledavaju speleološke objekte poput Biserujke, odlučili smo iskoristiti ovu osobitu priliku i ne odustati od ta dva posjeta.
Nakon iskrcavanja u Valbiski krenuli smo cestom prema Krku i produžili nekoliko kilometara do obližnjeg Punta koji u svom zaštićenom zaljevu čuva veliku marinu. Nakon kraćeg traženja puta spustili smo se do mora i pronašli parkiralište. No kad je trebalo platiti, ispostavilo se da automat prima samo kovanice kojih nismo imali dovoljno. Kupili smo kartu za jedan sat po pristojnoj cijeni od četiri kune i uputili se u potragu za kovanicama, budući da nam je za izlet na otočić Košljun koji se nalazi nepuni kilometar od obale ipak bilo potrebno više vremena. Izvadila sam novčanicu od deset kuna i odlučno krenula rješavati problem. Navikla na činjenicu da se na ljubazno pitanje obično dobiva sličan odgovor, uputila sam se u restoran preko puta parkirališta. Konobar kojeg sam zamolila da mi zamijeni novac nije me ni pogledao nego mi je leđima okrenut promrmljao da nema sitnoga. Pomislivši da je čovjek slučajno ustao na lijevu nogu i da je zapravo nerealno očekivati da se u lokalu koji uglavnom ima goste nakon podneva može naći višak sitniša oko 11 sati prijepodne, uputila sam se prema slijedećem lokalu. Nakon sličnog doživljaja pokušala sam i u trećem. Obeshrabrena i već malo ljuta četvrti pokušaj sam prepustila svom životnom drugu koji se u takvim situacijama lijepo snalazi. No ni njegov šarm nije djelovao usred tog razvikanog turističkog središta u koje se očito ne treba uputiti bez zalihe kovanica. Na kraju smo došli do kioska u kojem smo kupili novine koje nismo namjeravali kupiti, dobili nekoliko kovanica, a na molbu da nam razmijeni još deset kuna ljubazna prodavačica je odgovorila da sitnog nema. U blizini se nalazi pošta i tamo smo, konačno, kupivši razglednicu, dobili željeni sitniš. U tom traženju prošlo je više od pola sata. Vratili smo se do parkirališta i slavodobitno ubacili 12 kuna za tri sata parkiranja. Krenuli smo uz marinu prema mjestu gdje na posjetitelje poput nas čekaju taksisti sa svojim čamcima. Na internetu sam bila pročitala da se prijevoz u oba smjera naplaćuje 20kn za odrasle, dok se djeca voze besplatno ili u pola cijene. Kad smo naišli na prvi taxi-boat, ljubazni vlasnik nam je ponudio prijevoz za 60kn. Premda dvanaestogodišnjak, sin mi je krupan i približava se visini od 170 cm pa nismo ni pitali za povlasticu za djecu, tim više što smo u barci koja može prevesti 15-20 osoba bili jedini putnici. Nadam se da naš ljubazni taksist ima i boljih dana.
Punat
Kako se udaljavamo od obale, bura sve jače udara i veselo mreška površinu zaljeva po kojem jure brojni daskaši. Ovome je brza vožnja bila prekinuta padom i osvježavajućim kupanjem u hladnom moru, srećom blizu obale.
Punat
Stariji gospodin vrijeme vožnje krati pričajući o životu na otoku koji traje dvanaest mjeseci na godinu, a ne samo ona dva do tri koja i mi kao turisti poznajemo. Pritom budno pazi na smjer plovidbe.
Taxi
Taksiji poput našeg i nešto veći brodići za prijevoz izletničkih skupina ne zaustavljaju se u košljunskoj lučici. Prije izlaska dogovaramo vrijeme povratka. Pretpostavljamo da će nam nepuna dva sata biti dovoljna za razgledavanje, a za svaki slučaj uzimamo i broj mobitela našeg taksista, ukoliko bi po nas trebalo doći ranije ili kasnije. U luci je usidren tek jedan čamac, vjerojatno u vlasništvu samostana, na što ukazuje i ime – Sv. Anton.
Kosljun - pristaniste
Na podnevnim suncem obasjanoj rivi dočekuje nas kip Sv. Franje, velikog poštovatelja i ljubitelja prirode i svih Božjih stvorenja:
Sv. Franjo - Kosljun
Na obližnjem zidu lijepa karta s popisom svega što se na otoku može vidjeti:
Kosljun
Dok muž čeka u redu za kupovinu ulaznica, mali i ja prilazimo kapelici s jaslicama – božićni prizor djeluje nestvarno pod jarkim suncem usred ljetne žege koju tek povremeno ublažavaju udari sve slabije bure. U Kapelici Porođenja iz 1651. nalaze se jaslice iz 17. stoljeća – govori natpis na zidu kapelice. Uz Svetu obitelj iz slame izviruju i vol i magarac.
Jaslice
Prolazimo pored vrta i ulazimo u zgradu muzeja u kojoj je zabranjeno slikanje:
Muzej - Kosljun
U muzeju se nalaze mnogi predmeti i dokumenti o povijesti Košljuna i franjevačkog samostana, ali i o životu cijelog tog kraja nekoć i u novije doba. Uz etnografsku zbirku nalazi se zbirka leptira, a izložene su i vrijedne knjige i rukopisi iz samostanske zbirke. Osobitu pažnju mog djeteta privukao je primjerak nedavno izdane najmanje knjige na svijetu s molitvom očenaša na nekoliko jezika.
Izlazimo iz muzeja i ulazimo dublje među samostanske zidove
Samostan - Kosljun
Ulazimo u klaustar, najljepši dio svakog samostana koji sam dosad posjetila:
Klauster - Kosljun

Klauster - Kosljun
Odande se ulazi u crkvu u kojoj nisam našla znak zabrane fotografiranja. Posebno mi se sviđaju oslikane stropne grede.
Crkva - Kosljun
Nešto dalje, u muzeju u kojem se čuvaju sakralni predmeti, fotografiranje je ponovo zabranjeno. Najviše pažnje privlači poznato jerusolimsko raspelo i pisane izjave trojice svećenika koji su svjedočili čudu kad je lik raspetog Isusa plakao i znojio se.
Nakon izlaska iz muzeja upućujemo se stazom u obližnji šumarak. Ubrzo dolazimo do odvojka koji lijepo uređen i ograđen vodi do Križnoga puta koji je sagrađen oko kapelice Sv. Križa iz 1579. godine. U kapelici je nekoć bilo smješteno čudesno raspelo, a danas se na njegovom mjestu nalazi Isusov grob, budući da je kapelica istovremeno i 14. postaja Križnoga puta.
Kapela Sv. Kriza Kosljun
Glavna staza vodi do maslinika na obali uz koju se može putem vratiti do samostana,
Maslinik - Kosljun
a ako se skrene jednom od sporednih staza, nailazi se na ovaj prizor napola skriven bujnim raslinjem:
Kosljun
Na povratku zavirujemo još u kapelicu Sv Franje iz 1654. Posvećena je preminuću skromnog čovjeka i velikog sveca.
Kapela Sv. Franje Kosljun
Malo prije dogovorenog termina vraćamo se u luku. Plava boja u svim nijansama djeluje umirujuće u tišini koja je zavladala nakon odlaska veće skupine posjetitelja. Sjedimo u hladu i čekamo našeg taksista koji stiže s nekoliko minuta zakašnjenja zbog kojih se još izdaleka ispričava. Pravi profesionalac. Prohladni vjetar u zaljevu sad mi je pomalo neugodan - zbog boravka na suncu i zbog gladi hvata me glavobolja. Slično se osjeća i ostatak obitelji pa tako odmah nakon povratka u Punat odlazimo u potragu za okrepom. Juha, lignje i ćevapi s puno pomfrita vraćaju nam dobro raspoloženje. Nakon još jedne kratke šetnje rivom do parkirališta krećemo prema slijedećem odredištu – špilji Biserujki.
Malo prije Omišlja nailazimo na tablu koja označava skretanje prema željenoj destinaciji. Nešto uža i mjestimice zavojita ali dobra cesta vodi nas oko 10 km kroz makiju do naselja blizu obale. Oštro skretanje lijevo prema špilji pri kraju dobro je označeno i tako nakon kraće vožnje uz obalu na kojoj se vide tek malobrojni kupači, vjerojatno zbog bure i prohladnoga mora, dolazimo do parkirališta. Lagani zadah koji nas dočekuje na izlasku iz automobila dolazi od bezbrojnih kozjih brabonjaka koji se nalaze posvuda na tlu. No on ubrzo nestaje kad puhne vjetar, a prizor koji nas dočekuje privlači svu našu pozornost. Bura je raščistila vlagu i obala se potpuno jasno ocrtava pred nama – prepoznajem Crikvenicu i Dramalj, nešto dalje mora biti Novi Vinodolski.
Krk - pogled prema Crikvenici
Velika ploča uz obližnju ogradu na nekoliko jezika poziva namjernike da posjete špilju:
Biserujka - tabla
Put nas vodi do kuće usred kamenjara:
Biserujka - ulaz
Ispostavilo se da je to ulaz u špilju. Nakon kupnje ulaznica sjedamo na klupu u ograđenom dvorištu. Iz prijatnog hlada pruža se pogled prema moru:
Biserujka - ulaz
Kad nakon desetak minuta izlazi prethodna skupina posjetitelja, pozivaju nas da uđemo. Posebno upozoravaju da je zabranjeno slikanje blicom, stoga poslušno spremam fotoaparat. Spuštamo se za vodičkom strmim stepenicama u podzemlje. Da nas je u grupi bilo manje, imala bih osjećaj da se spuštam u začarani svijet patuljaka i vilenjaka. Lijepo uređena špilja u svojih 110 metara obiluje stalaktitima, stalagmitima i stalagnatima (to su oni stupovi koji nastaju kad se stalaktiti i stalagmiti nakon višetisućljetnog rasta spoje). Špiljskih ukrasa ima jako puno, mjestimice me ugođaj podsjetio na puno veću i poznatiju Postojnsku špilju u Sloveniji. U špilji žive šišmiši za koje su u kući iznad ulaza ostavljeni prolazi za izlijetanje, a tu se može naći i jedna vrsta endemskog račića, slijepog zbog nedostatka svjetla. Najveća neobičnost špilje je u vrlo tankom sloju tla koje se nalazi između stropa špilje i površine, tako da voda koja otapa vapnenac i stvara sige kaplje samo povremeno, nakon oborina, što usporava nastanak špiljskih ukrasa. Nažalost mogu se vidjeti i mjesta na kojima su ukrasi oštećeni. Ljudi su nekoć vjerovali da se u špilji nalazi skriveno blago pa su ponešto uništili tražeći ga, a znali su vaditi ukrase i kako bi ih prodali ili za nešto upotrijebili. Vide se i tragovi dima baklji koje su koristili stariji istraživači. Osim ljudi, špilju su u nekoliko navrata oštetili i potresi. Prolazila sam kroz tu ljepotu i divila se odsjaju ne prejakog osvjetljenja na glatkim površinama podzemne građevine kakvu ljudi ne bi mogli sagraditi. Bilo mi je pomalo žao kad sam iz prohladnog sumraka morala izaći na suncem obasjani kamenjar. Vratila sam se još jednom do ulaza i slikala obavijest o vremenu kad je špilja otvorena za posjetitelje. Netko je očito došao izvan termina i dodao svoj komentar.
Radno vrijeme
Ja mogu reći samo jedno – ako vas put nanese na Krk, nećete požaliti ukoliko odvojite malo vremena za posjet ovoj uistinu lijepoj i zanimljivoj špilji. A mi smo se sretni i zadovoljni, obogaćeni dodirom prelijepih mjesta, u večernjim satima vratili u Zagreb.



18.08.2010. u 21:40 | K | 41 | P | # | ^

<< Arhiva >>


< svibanj, 2013  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se