25.11.2006., subota

DON QUICHOT EN PANCHO SANCHEZ

Image Hosted by ImageShack.us

Ovog ljeta sam osvojila Mount Everest. Ne onaj pravi sto strci 8 i nesto kilometara nad Nepalom, vec jedan sasvim osobni od 1600 km udaljenosti. Iskreno receno nisam se nadala da cemo zaista stici do cilja. Imali smo 5 tjedana godisnjeg, bicikl nakrcan satorom, vrecama za spavanje, odjecom i nesto hrane. Povise svega svaki je od nas nosio kojih desetak do dvadesetak kila viska tjelesne tezine (diskusija o tome koliko je od vlastite tezine previse imatije u fazi status quo).

U davnom postu kojeg sam napisala prije gotovo 4 mjeseca (sramota koliko me dugo nije bilo na blogu) najavila sam biciklisticko hodocasce od Amsterdama od gotovo najjuznijeg hrvatskog Otoka. Na startnoj poziciji nalazi se moj trenutni dom, posao i ljubav. Na finisu uvala mog djetinjstva i grob ljetos preminulog djeda. Da sam ja poznatog glasa i stasa poput manekenki i estradnih zvijezdi netko bi vec ovu moju avanturu snimio, montirao u televizijski portret, svrstao hrvatsku guinessovu knjigu i objavio psiholoski portet ovakovog podviga. Docekalo bi me predstavnistvo, sira rodbina, tek osnovani fanclub, a mozda i samapnjac i kljucevi novog auta kao nagrada. Od svega toga nista. Jedini vjerni obozavetelj je bio ovaj. U svakoj zemlji na svakih pet kilometara otprilike.
Image Hosted by ImageShack.us

Kao Don Quichot i Sanco Panches otisnuli smo se Nevjencani i ja o pedale i zavrtjeli zupcanicima prema Jadranu. Strpljivo su pred nama lezale Nizozemska, Njemacka, Austrija, Italija i Hrvatska. Profesionalni amateri (citaj: prvi puta na putu biciklom) pripremili su se masom karata i informacijama sa interneta. Koordinate su glasile: Amsterdam, Roermond, Koln, dolina Rajne, Schwartwald, Tubingen, Bregenz, Rechenpas, Bolzano, Trento, dolina Po, Venezia, Rovinj, Pazin, Labin, Cres, Krk, Rab, Pag, Split, Hvar, Otok(?).
Sve do Italije vodile su nas biciklisticke staze koje su svakodnevno prolazile kroz polja i sume daleko automobila. Cak nisam srela niti jednog razuzdanog talijanskog vozaca. Te stazice dovodile su nas direktono do lijepih seoca i kamenom poplocenih tregova Italije. U hrvastskoj je prica bila sasvim drugacija. Tu ljudi fakat voze kao manijaci i ama bas ni malo ne vode racuna o pjesacima ili biciklistima koji se bez konjskih snaga bore sa dalmatinskim usponima!

Putovanje je bili fantasticno. Pet tjedana bez televizije, posvecenih fizickoj aktivnosti, nama dvoje i prirodi. Divota. Cinilo mi se da smo mjesecima na putu.U jednom trenu sam cak pozeljela nastaviti dalje, do Istambula, do Tajlanda, oko svijeta. Odgovarao mi je dnevi tempo i peripetije na putu. Mahali smo rukama i pokusavali se sporazumjevat sa neobicnim naglasima zaseoka u kojima smo se nalazili.

Image Hosted by ImageShack.us


Malu Nizozemsku smo odradili u tri dana. Odlicno nam se svidjela posebno zbog totalne ravnice za kojima cemo jos zudjeti na Alpskim strminama. Njemacka me zanimala posebno jer volim njemacke pisce i tu poslijeratnu tematiku. Zeljela sam razbiti predrasudu da su Njemci rezervirani ili hladni. Moram prizant da me krajolik sokirao. Deset dana smo se vozili kroz kukuruz i suncokrete i poneko strerilizirano selo u kojem nikoga nije bilo na cesti. Pomislila sam da je ovdje pala nuklearna bomba i sve zivo je izbrisano sa lica zemlje. Slucajnost ili ne, nisam ni zivog stvora vidjela. Niti jednu kravu na pasnjaku, ovcu ili konja. Njemci koje smo sreli su pak bili izuzetno ljubazni. Cak bi odvozali malo biciklom sa nama da nas vrate na pravi put (ponekad i po pola sata). Detaljnije cu ja razraditi temu mojeg kontakta sa Njemcima u jednom od iducih postova. Za sada samo da znate,Njemci imaju lijepe, velike i jako poslusne pse i vole se voziti biciklom. Na samoj granici izmedu njemacke i austrije nalazi se Bodenzee;ogrombo plavo alpsko jezero. Vec naslucujete da se nakon Njemacke upustamu na teritorij Austrije. Relativno laka brezuljkasta juzna Njemacka nije nas pripremila na sok Alpi koje su vertikalno stale na put. Kao u bajci, sa snjeznim vrhovima i kao u hororu sa manje strmim cestama koje prolaze kroz tunele zabranjene za bicikliste. U prijevodu bi to znacilo da svaki tunek koji prolazi kroz brdo, za nas znaci serpentinu od kojih 6 do 10 km uspona od 8 do 12%. Ni sama nisam znala sto ti postoci tocno znace. Uglavnom se sve svodi na sat dva brzog okretanja pedala, pokusavanja umjerog disanja, nedostajanje vode u flasama na pola puta, odmor u svakom drugom zavoju i puno,puno strpljenja. Istovremeno ovo mi je bio jedan od najdrazih djelova putovanja posebno kada smo nakom citavog dana veranja uz Reschenpas(1700m) sa vrha ugledali strsece Dolomite i granicu sa Italijom.
Vjerujte mi da nisam sportjunkie; ja cak ne idem ni na aerobic ili teretanu tijekom godisnje, no na ovaj osjecaj i kick sam se navukla. Spustovi su bili famozni. Katkad i do 18% nizbrdo kroz vinograde i vocnjake oko Bolzana. Tada te boli rucni zglob od stiskanja kocnica.
Image Hosted by ImageShack.us

Italija je ipak nesto drugo nakon Ausrije i Njemacke:trgovi, odlicna kava, palace, katedrale, crkveni tornjevi i ogromne fasade na svakom koraku. Trento je nikno niotkuda kao iznenadujuce zanimljiv grad, a Venezia je pravo svjtesko cudo. Nista vam drugo nemogu reci nego: posjetite ju.

Katamarom smo odplovili do Rovinja. Nevjencanom je ovo bio prvi posjet Hrvatskoj unatoc cinjenici da smo vec osam godina zajedno. Nekom od citatelja je vec poznato da Moji roditelji nisu nesto veseli sa mojim izborom, pa smo izbjegavali....ma zapravo se glupo osjecam da ga ranije nisam dovela i to sve da ne bih uznemirila Moje (posebno su se nervirali oko susjeda). Sve u svemu simboliku ovog puta pojacavala je cinjenica da sam tijekom putovanja napunila tridesetu, rjesila neke stvari iz proslosti i da sam htjela spojiti moja dva svijeta: NL i HR. Naravno da sam htjela da se Nevjenacanom HR jako svidi. Ajme, bio je oduseljen i Istrom i vinom i grado Cresom i plazama na Rabu i posebno mojim Otokom. Jedna me rodica dosla posjetiti na Rabu pa smo uzivali u prvim sunacnim danima krajem kolovoza, a baba i njene dvije sestre su nas sopale hranom.
Image Hosted by ImageShack.us

U trenu kada smo prvi puta ugledali Crvenu Uvalu skrivenu medu do kamena izgorjelim brdima, sastala mi je knedla u grlu. Sa mojim Covjekom u kraju mojih prvih sjecanja. Nakon toliko godina obiteljskih peripetija ostavljenih iza mene, litara znoja i mjecne kiseline, cudnih jezika i jedinstvenih susreta u nasoj urbaniziranoj a ipak pripodnoj Europi.
Baba me docekal sa metlom i odmah rekla da sto sam to posla cinit. Teta iz Australije je slikala da pokaze djeci u Sidneyu, a susjeda teta Lucija se samo krizala. Poput tri sestre iz neke kazalisne drame gundale se i letjele oko Nevjencanog i ogovarale ga znajuci da ne zna hrvatski. No sve je to bilo humoristicno i njemu i meni. Bila sam sretna. Potpuno goli bacili smo se u prekrasan Jadran ispod originalne Lanterne na vrhu stijene.

Moja dva svijeta postala su jedan, a ljubav jos jaca.
Osjetila sam da je To To, On Taj, a sve ovo Moj Zivot.


Image Hosted by ImageShack.us


PS: Slika imam preko tisucu komada pa evo samo nekih. ovo je moj prvi eksperiment sa imageshackom.thankks Bugi
- 22:43 - javi se (7) - Isprintaj - #

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

prozor mojim osjecajima i mislima , istinite tajne i zarobljene istine, odjek u daljini i udica koja ceka prve kontakte

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se