nedjelja, 31.12.2017.

ČESTITKA ZA NOVU 2018. GODINU



Neka vam je sretna i berićetna nova 2018. godina.

Bila vam srca puna samilosti i ljubavi za sve kojima ljubavi treba, a duše neka su vam pune poleta i dobre energije.

Opraštajte, ljubite, budite strpljivi sa sobom i drugima, a posebno sa onima koji vam žele nauditi, sjetite se: oni su samo ranjeni i bježe od svakog pokušaja prisnosti.

Svi smo mi Božja djeca i u njegovim očima, svi zaslužujemo jednaku količinu ljubavi, zato pokušajmo i mi tako djelovati i život će dobiti puno svjetliju i jasniju boju.

Čuvali nas anđeli i vodili na svakom budućem koraku, posebno Arhanđeo Mihael, njemu predajem Novu godinu pod njegovo okrilje.

Neka bude Svjetlo i puno manje ratova i sukoba, nego u prošloj godini, kad se ide Božjim tragovima, uvijek ima nade da će dobro pobijediti.

puno sreće svima želi Tanja


12:53 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 29.12.2017.

U KONAČNICI



slika: internet

U konačnici,
venut ću u nekoj ubožnici
za siromašne duhom
previše snova u ovom svijetu klaunova
teška sam socijala
svoje komadiće zlata
na buvljaku izlažem,
ali u modi je umjetno zlato i lažni sjaj
pa stanem uz cestu i gledam:
prolaze autići veliki i maleni
koje čudno voze
odsutni i skroz naskroz budni ljudi,
(bitno je imati).

Odlazim pred teatar
gdje bi snovi trebali proći,
ali zatvaram oči,
jer me zasljepljuju blještave
večernje toalete
i tako bitne etikete.

Prikazuje se "Krabuljni ples"
maske i maskice
pomade i kremice
venecijanski ustajalo more
miriši na trule obzire
gondolijeri nemaju posla,
romantičari izumiru,
jer bitno je biti,
a to ne paše u moje sheme
i moje dileme.

Uspinjem se na snježni vrh
tražeći samoću,
ali ni tu ne nalazim što hoću,
zaprašiše me snijegom
ski frajeri i damice
punih želudaca tople sarmice.

Bitno je biti in,
na vrhu nekog svijeta,
a ja tražim posljednji mrazovac snova
što negdje skriven cvjeta
i još nešto tražim:
iglu sa toliko velikom ušicom
da kroz nju deva može proći.

Svi kažu-"Ne sanjaj, to ne može.",
a ja tiho šapnem:
"Pronađi ti, ako ja ne uspijem,
dobri Bože..."


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/u-konacnici


09:59 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 28.12.2017.

TREBA MI JEDAN ANĐEO



slika: digital artist

Treba mi jedan anđeo sasvim mali
onako, da mi stane u najmanji kutak duše
kada je breme preteško i tuge pregoleme,
kada se svi stvoreni svjetovi ruše
kada na stijeni stojim ogoljena i sama
okružena ludim vjetrom
koji nemilice u mene puše.

Trebam jednog anđela sasvim malenog,
čak i bez krila,
samo da me zagrli dahom i šapne
gdje sve nisam bila,
a zastala sam
na onome gdje ne bih trebala biti,
prestala na tren sanjariti,
ljubav uredno spremila
u najdublji pretinac srca
i sada koračam onako hrabro
koracima vojnika bez vjere
u čudesni završetak rata
koji je odavno, zapravo, prestao,
jer odavno je svaki trag vojevanja nestao.

Trebam jednog anđela onako sićušnog,
a tako milog koji će me uvijek povući za skute
kada počnem brojati sat i minute,
jer vrijeme me steže i veže,
a zapravo ono ne postoji,
već samo vječnost koja se otvara
koja se nudi u predvorju raja,
u smiraju beskraja.

Treba mi mi maleni anđeo,
a zapravo tek sad vidim
da je on tu,
nikad me napustio nije,
nikad me zaboravio,
nikad ostavio
i tek sad kada ne tražim
velika krila i zlatne odore,
anđeo me grli,
anđeo me voli
u predvorju raja
u smiraju beskraja.


....pjesma..sad stvorena..nakon dugih mjeseci poetske šutnje...


11:07 | Komentari (4) | Print | ^ |

srijeda, 27.12.2017.

VJERUJEM U SVOJ LET


Image and video hosting by TinyPic

Vjerujem u svoj let,
o, koliko čvrsto vjerujem,
iako su mi krila natopljena
rosom novorođenog jutra
tek oslobođene gusjenice
koja leptirom postade.

Vjerujem,
o, koliko čvrsto vjerujem,
dok nebo sivim bojama plače
i svakidašnjim potezima kista
zaboravlja cvijeću dodati
malo duše,
ljudima malo radosti,
vodama bistrine,
šumama mirisa,
vjetrovima blagosti.

O, da..,
vjerujem, da mogu poletjeti
takva kakva jesam,
prozirna poput kristala,
dok će prvi odsjaj sunca
kroz mene vratiti ono
čega je naizgled nestalo
u ovom svijetu koji čeka
svoju prvu premijeru
istinskog sna.

Vjerujem, da ću poletjeti
iako sam tek otvorila oči,
jer ne sputava me težina tijela
ni dodir tamne noći,
ja iz svoje čahure
dušu oslobađam
i nebo kroz sebe
za druge porađam.

Vjerujem u sebe
i vjerujem u tebe,
ti, koji tek nazireš kroz maglu
tračak ljepote,
vjerujem, da ćeš kao i ja
imati snage
bol i nemoć pobijediti
i krila poput orla,
a meka poput anđeoskih
jednom širom raširiti...


17:35 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 14.12.2017.

SVI ME TO PITAJU


slika: Josephine Wall

Kada nas najviše ima?

Neki kažu, u trenutku opraštanja sa svijetom, jer tada je srce otvoreno kao da smo stali pred razdvojenim nepreglednim teškim oblacima i zadivljeni pogledali ljepotu zvijezda u tamnom beskraju svemira, tamo ćemo vidjeti i našu zvijezdu padalicu koja je čekala krajnji trenutak iskrenosti i tek tada se odlučila pretvoriti u ispunjenu želju.

Kada nas još najviše ima?

Kada dijete u nama djeci svoje djece poželi samo jedno: ostaviti dar bezazlenosti i vjeru u mogućnost vlastitoga leta, ništa nije nemoguće, ako dotičemo čarolijom vjere u sebe, svaku prepreku koja nam želi zaustaviti let i kada shvatimo, da smo u isto vrijeme i prašina i oko koje vidi tu prašinu, shvatit ćemo da trebamo pustiti sunce u taj sivi oblak, tada ćemo kroz prašinu vidjeti milijune galaksija i zvijezda koje se rađaju i sjetit ćemo se koliko smo beskrajni, iako na pogled tako sićušni i neznatni.

Kad nas najviše ima?

Kada se oslobodimo zidova i okvira, crkava, džamija i sinagoga, kada shvatimo da nam sve to neće biti potrebno u trenutku sveoprosta sa svime postojećim, ljubav neće pitati za slike, ikone, slova i zakone, tek će pitati, koliko smo voljeli druge, a mi ćemo, potaknuti šapatom anđela, samo izgovoriti jedno: "Kao samoga sebe" i tada će se svemir ponovo pokrenuti.

U trenutku, kad smo sebe zaboravili,
On je zašutio,
u trenutku, kad smo sebe zavoljeli,
On se ponovo u nama rodio.


09:23 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 08.12.2017.

TRI STVARI



Postoje tri stvari,
pored kojih ne mogu proći
i zatvoriti oči:

uplakano dijete...




ispruženi dlan...



i ranjeno srce...



Postoje tri stvari
nad kojima
zatvaram oči
i prolazim
ne pokušavajući otvoriti
sljepilo koje
samo milost Vječnoga
može izliječiti,
a to su:

Praznoća uma
koji sam sebe bestidno
zavarava maskom svemogućnosti...




i zabranjuje pomisao
da dijete
smije ostati dijete...




da ruke koje trebaju
pružiti samo nježnost,
trebaju biti pretvorene
u zamah nezamislive
rotirajuće igre stvarnosti
koja sa istinskom ljubavlju
nikad dodir neće imati...



da bahatost srca
koje za bol ne zna,
pobijedi milosrđe srca
koje ozdravljeno,
bol drugog srca razumije...


Postoje tri stvari
koje mudrost duše
želi spojiti u jedno:
dubinu ljubavi neba...




ljepotu dječjeg srca...



i svetost ruku
kad se sklope u molitvu...




Kakve god riječi bile,
makar uzdahom izrečene,
netko će čuti,
Onaj, koji tisuću imena ima
i nema nijedno ime,
Onaj koji me sad,
u ovom trenutku ljubi i gleda,
a ja ga samo nazirem
iza velova postojanja...




https://www.magicus.info/ostalo/price/tri-stvari


15:11 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 07.12.2017.

KAD SE PRONAĐEMO NA RUBU KAJANJA


Image and video hosting by TinyPic

Kad se zaustavimo
na rubu kajanja,
i pregledamo sve slike
naših sačuvanih trenutaka
u kojima nismo zaplakali
kad je trebalo,
nego nastavili spavati,
u kojima nismo zagrlili kad je trebalo,
jer nismo imali vremena
za samilost,
u kojima smo samo svoje dvorište duše uređivali
i zatvarali vrata susjedu
onom malom,
onom prljavom,
onom tamo koji ništa nema,
nego broji zvijezde i ciganči malo ljubavi,
trenutke u kojima smo tijelo svoje na neki oltar
samoljublja stavljali
optočili zidove sebe ogledalima
i ljubovali sa slikom vlastitom,
dok je duša u zapećku ćutila tugu,
ako se zaustavimo na tom rubu kajanja,
krenimo dalje..

Poletjeti u ambis ispod sebe
i bez straha razbiti se na kamenje samo-obzira,
nije li to početak nečeg novog?

Srce glinene ptice
tek tada će
slobodom zakucati.


Posveta u mojoj 1. zbirci poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”

“Ja sam riba. Ti si Mjesec.
Ne možeš me dodirnuti , ali tvoje svjetlo
ispunjava ocean gdje živim.”

- Rumi

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-8100-60-4 Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


Image and video hosting by TinyPic


09:44 | Komentari (3) | Print | ^ |

subota, 02.12.2017.

SMRT NA DOPUSTU



slika: internet

Evo, konačno mi se smilovao šef
i već sam mislila da je blef,
samo radim i radim
i nitko me ne pita mogu li,
kako mi je,
imam li ja dušu
ili su to sve
prazne utopije
pa od mene naprave veliki BU
nedodirljivu temu i tabu,
a ja zapravo sve to nisam,
tek dragi pratioc na putu,
kojim koračate sami vi
i slatka sam i lijepa
i nemam ovo
što vidite da imam.

Zapravo, ja sam ta obala
od koje počinje
tek buđenje života novog
i tek kad dođete
do spoznanja ovog,
osmijeh će vam
zasjati kao moj
i sve ćete shvatiti
i nećete se plašiti.


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/smrt-na-dopustu


11:09 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.