DAJEM SI VREMENA
Dajem si vremena,
dok sunce uranja lice
u meku maglenu postelju horizonta,
da shvatim jednostavnost i trivijalnost života
kao smislene formule
i kao tek nabačenu koju smjernicu,
dok se konstanta provlači
kroz niti moga shvaćanja
i želi me osloboditi
zakrivljene elipse,
dovesti me u krug
kojeg vječnošću nazivamo.
Dajem si vremena,
i stalno okrećem pješčani sat
ne dam da zadnje zrnce pijeska
dotakne dno
i označi kraj života,
dok se sve ne postavi
na svoje mjesto.
Dajem si vremena,
iako me požuruju govoreći,
da treba brzo učiti
još brže shvaćati,
jer iza granice kažu
čeka veliko Ništa
raširenih ruku.
Dajem si vremena
da osjetim svu zrelost i nezrelost
animusa i anime,
da osjetim istinsku dubinu,
ali i ljepotu patnje i radosti,
dok se Stvoritelju pripisuje rezigniranost,
a znam, jednostavno znam,
da je on dah
u svakom otkucaju srca
i diše i voli i prati i čeka,
strpljivo čeka,
da se oslobodimo sebe
i odvojenosti od sebe
i stopimo se sa svime u svemu kroz sve.
Dajem si vremena,
da sasvim smirena dočekam jutro
kad će zlatna zora obasjati suzu
u kutu moje zjene,
suzu koja će biti konačni čudesni sažetak
bez ijednog novog pitanja,
bez traženja novih odgovora.
Celbridge, 20.6.2017
komentiraj (2) * ispiši * #
TAJNA JE U MENI
slika: digital artist
Skakutanje i plahutanje,
smiješak nedodira
i smiješak opoziva,
hoćeš li konačno spoznati
tajnu moje oporosti
i tugu moje sladunjavosti?
Sve je to krivo navođenje
i još više smiješno podvođenje.
Ja se kroz tvoje zjene tame
provlačim putem beskonačnosti
i sakrivam kôd vječnosti
pred pukom bezizlaznosti.
Sve je to samo igra konačnosti,
beskonačno moje,
dok ti pratiš moje puteve labirintom
svjesno osmišljenim,
ja te čuvam
u bespuću tričarija fizike,
u zagrljaju metafizike.
U svemu sam beskonačno svoja,
da bih na kraju svega
bila beskonačno tvoja,
ja sam tama i srebro,
ja sam nedohvat i esencija,
a ti si svjetlo i sunce,
rukohvat i prošencija
za tobom latice ruža
vjetar raznosi,
dok ti tijelo svemir svima daruje,
a meni do savršene nule uskraćuje.
Ne traži u ovim stihovima smisao,
tek započni bitku sa sobom,
ja te čekam
zaustavljenu u pokliku mača
koji probada utrobu,
u poviku sreće
kada pobjeda
ostavi sladak okus
na usnama gorčine.
Ja znam,
o, ja tako dobro znam,
da me ne možeš shvatiti
i do kraja pratiti.
Ali je li to važno,
moje dječje brodove od papira
tvoj oganj će smiješeći se
spaliti do nepovrata?
Moje papirne ptice sna
nikad poletjeti neće,
ali je li to važno?
Pepeo pepelu,
prah prahu...
Samo Ti
jednom ćeš me oživjeti
i dušu mi svojim udahom
udahnuti....
Posveta u mojoj 1. zbirci poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”
“Ja sam riba. Ti si Mjesec.
Ne možeš me dodirnuti , ali tvoje svjetlo
ispunjava ocean gdje živim.”
- Rumi
http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-8100-60-4
Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=68282
komentiraj (3) * ispiši * #
NE SPOMINJITE MI SAVRŠENSTVO
slika: digital artist
Ne spominjite mi savršenstvo kao vašu završnu riječ u ovom životu, koji je tek stranica knjige, kojoj se kraj ne nazire, a pisac je bezimen, jer u nju se upisuju mnogi..
Ne spominjite mi ni zlo, kao čvrstu i nepromjenjivu suprotnost dobroti i ne spominjute mi sebe kao likove, koji su završili svoju predstavu i nakon ovacija, prestali sa svojim ulogama zauvijek..
Nemojte me nikad gledati kao dio toga svega, samo sa jedne strane, to bi bilo kao da izgubite jedno staklo na naočalama i trudite se sastaviti sliku, kakva bi trebala biti, ali pogledu nedostaje potpun uvid..
Mnogi i sebe i mene tako gledaju i podvlače crtu, stavljaju završnu točku na kraju rečenice, a zapravo, priča o nama nije još ni počela..
Savršenstvo je čežnja, motiv, put, ona istinska želja, koja našem učenju o ljubavi daje smisao.
Nisam savršena, niste ni vi, ne postoji zlo, kao granica koja nas odjeljuje od dobrote, postoje samo oni, koji su tek na početku svojih koraka i koji streme ka istom cilju kao i mi.
Koliko god gadljivo ga gledali, zlo će jednom biti na istoj putanji, na kojoj smo mi možda sada i dio je naše, tek započete knjige utisaka, našeg "šalabahtera", kojeg nosimo stalno sa sobom, da ne ponavljamo ispite, koje smo prošli i bili smo ispod površine, dok nismo vidjeli tračak svjetla, tamo negdje, izvan vode, odrekli se svoje besmrtnosti i zaljubili se u nesavršenu smrtnost, koja nas jedina može do kraja naučiti ples vječnosti, a dok naši koraci ne dodirnu zvijezde, ne pričajte mi o savršenosti, mojoj ili vašoj..
Saplićemo se, padamo, lomimo svoja srca i tuđa, ali ne odustajemo od učenja, kada se počnemo žaliti i osuđivati, padamo na ispitu, jer zaboravljamo, da ćemo time samo usporiti korake.
Posveta u mojoj 1. zbirci poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”
“Ja sam riba. Ti si Mjesec.
Ne možeš me dodirnuti , ali tvoje svjetlo
ispunjava ocean gdje živim.”
- Rumi
http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-8100-60-4
Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
komentiraj (5) * ispiši * #
